Suzana Aliu Krasniqi
Bestar Krasniqi (osoba koja intervjuiše)
Suzana Aliu Krasniqi (sagovornik)
Skracenice: BK= Bestar Krasniqi, SAK= Suzana Aliu Krasniqi
BK: Možete li nam reći nešto o sebi?
SAK: Da, svakako. Ja sam Suzana Krasnići, po zanimanju sam agronom.
BK: Suzana, kako vidite devedesete?
SAK: Da, 90-ih sam još uvek bila student, dok sam 93. godine tek završila studije i imala sam nadu da ću odmah početi da radim i na taj način vratiti dug porodici. Ali desilo se upravo suprotno, tokom 93,94,95 godine dogodilo se da su radnici koji su bili zaposleni otpušteni sa radnih mesta, tako da je taj moj san počeo da me napušta, i počelo je sve teže i teže da bude za svakog od nas, nezaposlenost. U to vreme takođe bila sam udata sa dvoje dece, suprug je otpušten sa posla, radio je nešto privatno, kako bi zarađivao za život, sve do 98. godine kada su te borbe počele, iako smo bili u području koje nije bilo direktno na području rata, ali pritisak se mogao osetiti. Pošto smo imali komšiju, neposredno u blizini našeg stana, bivšeg policajca, gledali smo ga kako se ujutru vraća s posla, iz akcija u kojima se odvija rat, uvek smo imali taj pritisak da će nam se nešto desiti. Sve do 24. marta, kada je počelo bombardovanje.
BK: Kakva je bila situacija tog dana kada je počelo bombardovanje, kako ste se osećali?
SAK: Dobili smo vest da će bombardovanje početi u noći 24. marta, pa smo bili sa porodicom, gde sam bila udata, bili smo sa svekrvom, deverom, ali smo imali starijeg devera u zgradi u centru grada, plašili smo se za njega. Snage su bile tačno oko njegove zgrade, tamo su bile koncentrisanije, tako da je dever došao sa svojom decom i svi smo bili u našem stanu, imalo je 12 osoba. 6 odraslih i 6 dece.
Te noći kada je NATO napao, svi smo bili unutra, ne sećam se tačno, nakon bombardovanja ili pre bombardovanja, nismo imali struje. Imala sam zamenu, govorim u svoje ime, imala sam strah u sebi, ali više je nadvladala radost. Drago mi je što smo konačno videli da svet reaguje na zločine i pritisak koji na nas vrši Srbija, ali bojazan je bila da smo svi tamo na jednom mestu i u svakom trenutku smo čekali da nas komšije napadnu. Tamo su sve Srbi bili, mogli smo čuti buku koju su pravili, svi su bili okupljeni na ulazu.
BK: Kada se to dogodilo, kada ste otišli od kuće, kako je došlo do ove situacije?
SAK: 24. marta te noći prošli smo otkako smo prošli, kad smo ustali sutra ujutro, počeli smo da se pripremamo, pojedemo nešto, imali smo kuhinju s pogledom na put i primetili smo kolonu ljudi, kako da kažem kao demonstracije, protesti, i ušla sam u sobi i kazala svom suprugu i deveru o tome. Kazala sam im da se nešto događa. Svi nekuda odlaze. Da ne ostanemo poslednji. Odlučili smo da nas napustimo, jer smo saznali da su počeli da upadaju u stanovima prijatelja koje smo imali u Lipljanu i govorili im da za 2-3 sata napuste Lipljan. U suprotnom sami će snositi odgovornost za sebe i svoje porodice.
Onda smo i mi odlučili da izađemo, ali u to vreme smo imali samo jedan automobil, pa je dever odveo decu, 4 svoje dece, 2 moje dece i svekrvu jer je bila starija, i oni su otišli automobilom i nastanili se kod rođaka u Babušu. Za Godance smo znali da se tamo vode borbe i da ima više srpskih snaga, iako je Godance rodno mesto suprugove porodice, pa su odlučili da odu tamo. Oni su otišli automobilom, mi krećemo pešice. Ja sa mužem i dever sa njegovom ženom.
Na putu smo sreli traktor, sa nosačem i pokupio nas i odvezao do Babuša. Tu smo boravili 2-3 dana, bilo je napada srpskih snaga i nismo se usudili da ostanemo tamo, pa je porodica iz Glogovca došla i odvela nas, a tamo u Glogovcu ostali smo mesec dana. Ali u Glogovcu nije bilo sigurno, pogotovo kada se masakr dogodio _______, spalili su kuću u selu u kojem smo mi boravili, pa smo videli veliki dim, čak i onda kako smo mogli, iako su deca uvek bila odevena, i takođe je bilo vrlo hladno, kišovito i hladno vreme u to vreme aprila. Uzeli smo i decu, odeću koju smo mogli da uzmemo, nismo znali kako, svekrvu smo traktorom odveli do tamošnjeg komšije i izašli smo ali nismo imali gde da idemo, sve same njihve, na njive … blato, nismo mogli ni da kročimo, ostali bi tamo … ali videli smo srpske pincgavere koji su odlazili, pa smo se vratili u Glogovac. Sada se ne sećam, nakon 3 dana ili nedelje. Tada bez pasoša nije bilo moguće izaći, nije bilo dozvoljeno da se ide za Makedoniju. Ali onda smo saznali da sada dozvoljavaju i bez pasoša i odlulili smo da idemo jer boravak tamo nije bezbedan.
BK: Za sve ovo vreme, koliko ste bili u Babušu i Glogovcu? Šta ste razmišljali, šta vam je palo na pamet?
SAK: Ako mislite, da li da ostanem ili da odem vani, tu sam imala stoj stav, ali ne zbog sebe već zbog dece, jer nisam želela da deca imaju problem. Plašila sam se da se nešto ne dogodi i da deca budu napadnuta. Pratili smo iz vesti kakva o krivičnim delima, šta su radili, i toliko sam se plašila da deca nešto ne vide, a to ne nestaje … Više sam se plašila za decu nego za sebe. Sebe sam upotpunosti zaboravila, plašila sam se za decu. Što se mene tiče ja bih ostala, ne bih napustila stan, ni Kosovo. Ali zbog dece odlučili smo da odemo. Iako smo rizikovali, možda smo i decu stavili u rizik, ali u tom trenutku bilo nam je razumnije da odemo na voz, možda će nas neko videti, nego da nam neko upadne u stan tokom sna. Tako da smo rizikovali, otišli smo u jedno selo, gde se nalazi železnička stanica, jer u Lipljan nismo išli, i ceo onaj narod je bio tu, i došao je samo jedan vozni vagon. Nekako smo uspeli da se popnemo na voz, i onda je voz krenuo. Kada smo stigli do Makedonske granice, ostavili su na da čekamo jedan sat. Nismo znali da li će nas pustiti da izađemo ili ne, sat vremena smo čekali. ______. Onda kad smo dobili dozvolu, prešli smo u Makedoniju, a i tamo nam se učinilo, ne znam kako da mi kažem, kao da smo spašeni. Nisam se više plašila, ni za sebe ni za decu,… sad kad sam slobodna, jako sam se brinula za svoju porodicu, nisam znala gde su. Oni su ostali u Uroševcu, uopšte nisam imala vesti, imala sam svog mlađeg brata u OVK, do kasno nisam znala za to. Kad sam saznala da je u OVK, uvek sam bila zabrinut za njih, jer nisam znala kako se snalaze. Budući da je brat u uniformi, porodica je uvek u riziku.
BK: I šta se sada dogodilo nakon što ste otišli u Makedoniju? Da li ste ostali u Makedoniji i kad ste se vratili na Kosovo?
SAK: Boravili smo mesec dana u Makedoniji, u Stankovcu, dobro smo se proveli, onda nam je to došao kao poziv, želeli su da nas odvedu u Norvešku. Mesec dana smo bili u Glogovcu, mesec dana u Stankovcu, onda smo otišli u Norvešku. Tamo smo ostali sve dok Kosovo nije oslobođeno. Hoću reći do 12. juna, kada smo saznali …onda dok su se pripremile procedure tamo u Norveškoj, odmah nakon smo se vratili.
BK: Kako se sećate povratka na Kosovu?
SAK: Kada smo prvi put dobili vest da je Kosovo oslobođeno, slavili smo kao da smo na Kosovu. Da ste samo videli reakcije ljudi, pamtin da je jedan čovek iz Prištine razbio dnevni sto, toliko zbog emocija da se nije suzdržao. Čak i kada smo se vratili na Kosovo, iako je bilo potpuno uništeno, od aerodroma do Lipljana, niste imali šta da vidite, bilo je potpuno uništeno. Ali čini mi se kao jedna reč, raj ili dženet koji koristimo. Bez obzira kakva vam je država, nema čime da se plati …. da u Norveškoj je bio pravi raj, odlično su nas dočekali, ali sa našom zemljom nema. Hoću isto reći kad smo se vratili, sve smo započeli iz početka. Stan je bio potpuno uništen, ono što smo mi imali: odeća i tako dalje, komplet nameštaj, sa slikama koje smo imali na zidovima, do dečije kolevke, sve je bilo polomljeno. Sve smo počeli od početka, ali oni u poređenju s tim da smo se spasili, kako mi tako i porodica muža i deca,… to je ništa naspram sa nečijim životom. Krenuli smo od nule.
BK: I danas, kada ustanete i razmislite, kakav su efekat imali svi ti događaji koji su se desili vama i vašoj porodici na našu ličnost? Kakav efekat imaju na svakodnevni život?
SAK: Efekat je sada da mnogo cenim slobodu, bez obzira na našu ekonomsku situaciju, glavno je da sada kada dete izađe vani, ne plašim se da će se nešto dogoditi od nekog srpskog militanta, komšije srba. To je najbitnije, Sloboda. Bez obzira na ekonomsku situaciju.
BK: Hvala vam.
SAK: Hvala i vama i radujte se slobodi.