Lazar Stakić
Intervjuerka: Da li možete da se predstavite za početak?
Lazar Stakić: Zdravo! Zovem se Lazar Stakić, rodom sam iz Štimlja. Trenutno živim u Novom Badovcu.
Intervjuerka: Kako pamtite period pre rata?
Lazar Stakić: Period pre rata pamtim kao srećno i radosno detinjstvo gde sam svoje vreme provodio sa svojom braćom i drugarima u raznoraznim igrama.
Intervjuerka: Čega se sećate iz perioda rata i kako ste napustili svoj dom?
Lazar Stakić: Iz perioda rata sećam se zvuka aviona, bljesak i detonacija bombi, srpske vojske, tenkova, topova. Dom sam napustio 12. juna ’99-te rano ujutru. Roditelji su spakovali jednu putnu torbu. Sa nama je došla i moja tetka sa ćerkom i sinom, ušli smo u auto i došli u Sušicu.
Intervjuerka: Da li ste pre rata imali dobre odnose sa komšijama Albancima?
Lazar Stakić: Pre rata imali smo sasvim normalne i dobre odnose sa komšijama Albancima. Čak štaviše, sećam se jednog dede Albanca gde nam je uvek, svaki put kad nas je video, delio nam je bombone.
Intervjuerka: Da li mislite da rat možemo da ostavimo iza nas i zajedno izgradimo bolje društvo na Kosovu?
Lazar Stakić: Svaki rat ostavlja ožiljke koje ne smemo zaboraviti, a napred moramo da idemo.