Nexhmedin Duraku
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Nexhmedin Duraku(sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, ND=Nexhmedin Duraku
BG: Možete li da se predstavite molim vas?
ND: Ja sam Nexhmedin Duraku.
Kao i svaki drugi građanin Kruše, u ovom slučaju, sa suočavanjima koja su nam se tokom sukoba nametnula, prvo smo se kao porodica premestili iz kuća u obližnjem potoku. Negde u ranim jutarnjim satima, zatim rokom prelaska od kuća na potoku u kojem se nalazilo kompletno susedstvo, uža i šira porodica. Uglavnom su bili stanovnici koji su bili iz tog geografskog dela ljudi čije su kuće bile blizu, u nemogućnosti da pronađu bezbednije mesto.
Međutim, kada je već bila noć, pre nego da je pao mrak mi smo se premestili.
Prvenstveno smo se odvojili mlađi, i napustili porodice. Cilj je bio na inicijativu strica, pokojni je poginuo u ratu. Barem je išao u toj proceduri da se daleko od očiju porodica šta god da se može desiti sa vama dečacima, bar da ne vidi porodica šta vam se može desiti.
Mi smo lutali gore dole, prvenstveno je u našoj logici došla informacija da je mesto sigurnije za kretanje ka selu Mamuša. Tamo su stanovnici bili Turci (predstavljali su se kao Turci) i imali su opuštene odnose naspram tadašnje vlasti.
Međutim, tokom putovanja u ponoć negde oko sela Donje Retimlje, tu je bila neka ravnica tu smo naišli na tenk i vratili se nazad.
Tokom noći smo zatim slučajno došli do jednog potoka gde su se sklonili stanovnici sela Nagavac i Mala Hoča, to je u trouglu Radbrava-Kruša-Nagavac na nekom potoku i tu smo ostali celu noć. Bilo je veoma hladno, dobro znam, jer kada je zahladilo otišli smo do jedne kuće i uzeći slamu i postavili je ispod kako bi spavali. Jer sve vreme u pokretu 24 sati dnevno, umor čini svoje.
BG: Koliko ste osoba bili?
ND: 18 ili 19 osoba smo bili. Svi mladi, starosti od 33 godina najstariji do 15 godina najmlađi. I tu smo prenoćili, zatim smo se ujutro sastali sa drugim ljudima koji su bili iz okolnih sela, uglavnom iz Nagavca, Hoče eventualno je bilo i iz Kruše.
Zatim smo odatle prešli u jednoj kući gde su se okupili svi oni stanovnici Nagavca. Uslovno kažem da je najgore od najgoreg bilo da mi kao grupa nismo imali nikog iz porodice, izgubili smo kontakte sa porodicom.
U selu Nagavce je jedna porodica Himë Krasniqi, koji je bio vlasnik kuće. On je sada pokojni. Tamo je bilo smešteno oko 200- 300 izbeglica.
Kada je shvatio iz koje smo porodice i u kakvoj smo poziciji, njega ne zaboravljamo on je u dugom životu mi smo u kratkom sada, otišao je i doneo ćebad i jorgane i doneo nam je sve gotovo 100% nove, samo smo mi ostali u garaži jer nismo imali nikog obližnjeg da se mešamo sa ostalim porodicama.
Spavali smo u garaži jednog automobila, međutim doneo nam je dovoljno pokrivača.
I za to vreme, velika zabrinutost i briga za članove porodice mi smo se kretali, ja zajedno sa moje dvoje brata od strica: Bekimom i Ismajlom smo se kretali od Nagavca, počeli smo od kuće do kuće.
Sećam se da smo ušli ovde negde i krenuli u pravcu od kuće do kuće.
Kada smo otišli do seoske džamije, jer su nam u tom naselju bile kuće, tamo smo od jednog starca koji je bio u traumi čuli da nam je rekao da sve što bi moglo nalazi se u džamiji. Prvog dana kada smo otišli, otišli smo do vrata, nismo imali snage i smelosti da ulazimo i da vidimo šta ima u džamiji, povukli smo se.
Otišli smo po naše porodice, u svakom dvorištu gde smo ušli videli smo ubijene ljude, imenom i prezimenom smo ih identifikovali tokom tog vremena, zatim smo se vratili ponovo.
Pre nego što smo se vratili, prvog dana smo se sreli sa jednom porodicom koja je zbog dvoje staraca bila zarobljena u jednoj kući ovde veoma blizu Adema Destanija (Adem Krasniqi), vlasniku kuće su otac i majka bili zarobljeni i zbog njih nisu napustili kuću. Bilo je 6 ili 7 članova porodice i sreli smo se.
Kada smo se sreli rekao je, momci budite pažljivi tokom perioda od 12 do 1 dolaze u poseti, srpske snage znaju da smo ovde i budite pažljivi jer mogu da dolaze i da se sretnete i da loše prođete. Međutim, sutradan mi smo videli strica, nekoliko prijatelja, nekoliko rođaka koji su ubijeni i odlučili smo, okupili se 10-12 drugara i otišli smo da ih sahranimo.
Sahranili smo ih, nas je bilo 5 osoba, ova traka koja je snimljena u poslednje vreme gde se više govori o Milaim Bellanica je Masakr u Kruši, prva informacija koja izlazi u BBC u trajanju od 2 minuta, to su snimci koje smo mi napravili, neko od nas je imao dvogled, kačili smo se u jednoj poziciji gde smo pratili glavni put, jer je na ulazu u selo bio tenk, i sa druge strane od Male Krše da. Na potoku smo sahranili ljude, ali nismo uspeli da sahranimo više od 5 osoba a.
Svi su sa imenima, ja sam ih napisao u plastičnim flašama, imena i prezimena i zatvorio sam ih, stavio sam ih do njihovih tela i sahranili smo ih, barem da se zna posle nekog vremena kada se mogu ponovo sahraniti, da se identifikuju osobe koje su bile.
Sećam se da su bila ostala 2 otvorena groblja.
Među onima koje smo sahranili su Habib Duraku- stric, Bajram Duraku- sin brata od strica mog oca, Xhevxhet Duraku- bio je rođak koji je bio mentalno bolestan, jer nisu poštedeli ni takve ljude, Ilaz Duraku, zatim Hasaf Hoti mislim da je bio prijatelj generacije, bio nam je školski drug, zatim Fahri Hoti i tako redom nekoliko.
Bilo ih je mnogo okolo, međutim nismo bili u mogućnosti jer su nakon nekog vremena počele pucnjave i ostavili smo ih zbog velike nesigurnosti.
Odatle smo bili veoma mladi, mislim na grupaciju kada smo putovali nakon što su srpske snage bombardovali u Nagavcu, u rano jutro mi smo već započeli putovanje ka Kukesu, međutim zbog nemogućnosti čime ćemo ići, otišli su 2 brata od strica, jedan traktor je bio gore a drugi kod kuće, otišli smo i uzeli smo ih.
Jednostavno, braća od strica su unuci Xhemali Shame iz Kruše, i dali smo im traktor sada taj starac ima 76 godina, on je vozio traktor, mi smo se mešali sa njihovim porodicama, razdvojili smo se da ne budemo svi na jednom mestu i kretali smo se u pravcu Kukesa.
On je nosio belu kapu i tokom vožnje, u Landovici kada smo otišli sećam se da je izgubio osećaj straha od pritiska ili razmišljanja od posledice jer je na tom traktoru imao teret sa mladim momcima.
I viče veoma glasno na srpskom jeziku srbin da „Zašto si stavio tu kapu“ dok njemu nije palo na pamet da je skine sve dok to nije uradio on sa nožem automatske puške. I otišli smo u Vrbnici.
Kada smo otišli u Vrbnici, ponovo su izgovarane i šuškane iste reči, govorilo se da „ko ima marke da daje na granici može da pređe istu, ko nema njih odvajaju na drugoj strani“. U tim mislima mi smo neprestano pokušavali da pronađemo nekog poznanika u toj koloni da se bar razdvojimo, neki u jednoj grupi drugi u drugoj, da ne bi ostali svi u jednom traktoru. I sasvim slučajno sam video dedu, dakle oca moje majke iz sela Samodraža, opštine Suva Reka. Video sam ih u koloni. Onda sam moje dvoje brata odveo kod ujaka, koji su bili samo sa ženama jer su im deca bili u inostranstvu, jedan je bio vojnik OVK-a i bio je samo deda, onda smo videli nekog iz Medvece, kućni prijatelj, i tamo smo odveli 3-4 mladih, uglavnom je razdvajanje bilo jer smo bili porodica od 40 članova, otac sa 3 braće koji su živeli zajedno, razdvojili smo jednog mog brata, jednog njegovog brata, jednog njegovog brata jer je uvek bilo lošeg utiska da će se desiti nešto, jer smo već bili videli stvari koje su se desila, da bar ukoliko se nešto desi u jednoj grupaciji da neko ostane, da ne idu 3 ili 4 brata na jednom mestu da se desi najgore za tu porodicu za 4 brata. Međutim, prešli smo kako smo prešli na granici, nisu nam tražili takve stvari osim dokumentacije.
Zatim nakon 7 ili 8 dana smo se sastali i imali informaciju o porodicama ko može biti živ, osim strica kojeg smo videli da je ubijen, a koji su bili u Kukesu, tamo smo se sreli.
pored toga, zaboravio sam da kažem da dok smo bili u Nagavcu, došao je jedan vojnik OVK-a Asllan Berisha, ujak brata od strica koji je bio mašinski inženjer, bio je generacija starija od nas, mi smo tada bili studenti, međutim od Rugove u Hasu često je prelazio Drim i dolazio je da igramo šah posle večere kada mu je bilo dosadno u ponoći, naoružan je igrao do jutra, igrali smo do jutra šah i ponovo je ujutro otišao svojim poslom.
I kada su bili posmatrači u vreme posmatranja njemu su dali radio vezu ili lični telefon i jedina je osoba koja je tokom tog vremena ušla kada smo mi bili u Nagavcu i dala informacije od mesta zločina je pokojni pali borac Asllan Berisha. Pozvao je telefonom braću od strica u Austriji, i bar im je javio da od najstarijeg do najmlađeg momci su na sigurnom, rekao im je. Nije precizirao lokaciju, i slične stvari i braća od strica su uzeli informaciju, informacija je otišla kod oca i strica, kod porodice u Kukesu ali mi nismo imali informacije o njima.
Ovo je bila priča koju sam ja rezimirao u nekoliko kratkih tačaka, priča koja bi mogla trajati 8-9 dana, međutim sve ovo može biti iz vremena kako da kažemo, koje je prošlo, ali najgore je što mi od tih vremena i nakon 20 godina nismo uradili ništa da dokažemo ove događaje ili dela, ovih zločina kojih je počinila srpska vlast. I od sada smo navikli kao društvo možda, i nedostatak je društva da smo navikli da kažemo mnogo rečima a ne i da dokažemo, da dokumentujemo sve što se bude reklo, da imamo dokumentaciju, fotografisanje i da ubuduće ali i sada, ali i bilo kada da nam se pruži mogućnost da dokažemo sve to a ne samo praznim rečima, samo usmeno i ništa više.
Stoga se dešavaju i ova hapšenja, ova etiketiranja ljudi visokih struktura Oslobodilačke Vojske Kosova, šta mogu biti više politička pitanja Evrope sa srpsko-ruskim uticajem.
A da svako od nas nismo otišli nigde u kući nekog drugog ili na drugom mestu da učinimo ništa, osim što smo pokušali da odbranimo naše mesto, našu porodicu, naš dom zato je pitanje nedostatka dokumentacije, obrazloženja, zato se desilo i ovo što se desilo, a šta se dešava i dan danas već 20 godina, pored fotografisanja koja postavljaju u seoskim muzejima ili kada su godišnjice, idu kod spomenika, nijedan dokaz nismo naveli kao društvo i nismo uradili ništa do sada.
Od sada ne znam šta će biti, ali do sada je to ogroman nedostatak.
Stoga treba da budemo oprezni u svakoj aktivnosti, štaviše kada sam juče na portalima video da se smanjuje jednom kazna, koji je ubio više od 100 muškaraca, žena i dece u Maloj Kruši, smanjuje se kazna da su mu prošle godine dali 22 godine, smanjuje m se za 50% kazna na 11 godine zatvora. Jednom kriminalcu koji je ubijao, spalio počev od dece 4. razreda osnovne škole do starca koji je možda bio i nepokretan.
Znači nedostatak dokaza, dokumentacije o događaju koji se uglavnom desio za srpske zločine koji su sprovedeni u ovim zemljama, a ne samo na ovom mestu već u ovim zemljama generalno imamo nedostatke još dana današnjeg i imamo posledice koje mi trpimo kao društvo.
BG: Šta mislite koji su bili efekti rata u ličnom aspektu?
ND: Pre svega, efekti rata su dela koja su se nama dogodila šta ne bih poželeo nikome, bez obzira na nacionalnost ili bilo koje društvo da im se desi jer je bio sasvim nejednak rat. Jer vlast koja je delovala nije bila vlast koja je gonila Oslobodilačku Vojsku Kosova, ili lude koji su im uperili pušku već u nemogućnosti da gone njih onda su počinili organizovane zločine po porodicama kojih je videla.
Nije poštedela, kao što sam rekao, ni onog koji je bio mentalno bolestan, ni dete koje je u ruci držalo flašu i pilo je mleko, niti starca koji se kretao na 4 točka.
Dakle, bio je sasvim nejednak rat, lično smatram da bi trebao da nam rat da puno škole.
Kada bi bili malo oprezni, da analiziramo stvari drugačije a ne u euforiji, već da stajemo i da jednostavno analiziramo i u odnosu na kriminalce koji su počinili zločin koji uglavnom pripadaju Srbiji i Rusiji, rat bi trebao da nam doda logiku u našem pamćenju. Da znamo ko je bio okupator, ko je bila Srbija.
Stotinama godinama čak smo mogli da čujemo i u šaljivim pričama kada se čini da za sve ovo vreme od pada Jugoslavije, od kada je sklopila „Kumstvo“ kako su govorili ranije, ili društvo sa jednim srbinom koji je kućom fizički, geografski bio komšija, međutim kada je otkriveno na kraju, srbin je uvek imao sekiru u nedostatku oružja, sekiru blizu sebe. Koliko god da si ga poštovao, jer smo mi velikodušni kao narod, znači kada nekog primimo u društvo ili porodici ne razmišljamo o nečemu drugom, dok sebi u generalnom aspektu imaju suprotno, sa jedne strane te je prihvatio kao komšiju u porodici, sa druge strane je u svakom trenutku razmišljao, u svakom aspektu, kako da te fizički eliminiše sa ovog života.
BG: Da li imaš nešto da dodaš?
ND: Ne, samo ste me naterali iz poštovanja prema Qerimu, jer smo godinu dana radili zajedno.