Daut Qulangjiu
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Daut Qulangjiu (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, DQ= Daut Qulangjiu
DQ: Ja sam Daut Qulangjiu, ja sam urednik emisije na romskom jeziku na televiziji Kosova. Kao novinar radim od 2002 godine, na jednoj radio stanici sam počeo novinar a 2003 je bio konkurs za novinara I za formiranje redakcije na romskom jeziku na Radio i televiziji Kosova. Ja sam konkurisao, i primljen sam na početku kao novinar u ovoj redakciji a posle dve godine sam postao urednik emisije na romskom jeziku. U ovom trenutku sam urednik emisije na romskom jeziku na prvom i drugom kanalu Radio televizije Kosova.
BG: Čega se najviše sećaš iz rata… kada je sve počelo?
DQ: Da, mogu da kažem da nisam bio ni mnogo mlad a nisam bio ni u ovim godinama kao sada. Sada imam 47 godina. Pre 20 godina sećam se trenutka kada je počelo… Ja, a isto možemo da kažemo za naše generacije da smo bili generacije ratova ili nemira, svih tih trovanja po školama kada smo bili u školi, u to vreme sam bio u srednjoj školi kada su se dešavala trovanja učenika. Imali smo i nemire i demonstracije iz 1981 ili… Sve smo to preživeli dok smo bili deca. Sada, po pitanju perioda pre bombardovanja na Kosovu sećam se momenata kada je počelo a naši stariji su govorili da treba da sakupljamo više hrane jer tokom bombardovanja neće biti hrane, itd, itd. Sećam se onoga dana kada je krenulo bombardovanje to jest jednog dana pre bombardovanja, krenuli smo da sakupljamo sav novac koji smo imali u kući, kupovali smo malo brašna, malo hrane je smo mislili da ćemo ostati skroz bez hrane. Nismo verovali da će biti raseljavanja iz kuća ili masivnog bega sa Kosova, itd, itd. Nisam doživeo onako kako su moji roditelji preživeli Drugi svetski rat jer su govorili da – uvek su nam pričali kako su preživeli taj rat kako će biti bombardovanja, biće ovoga i onoga, biće tamo i tamo, mi trebamo ostati u jednom podrumu. Pokušali smo da iz podruma ispraznimo sve stvari koje smo imali, da ga očistimo, da unutra sklonilo neku ćebad, tako da ako bude bilo bombardovanja, da se sklonimo tu unutra. Stari su stalno govorili da je potrebno da imamo neko mesto koje će nam služiti kao sklonište. A desilo se upravo suprotno. Koliko puta je bilo napada na naše naselje – jer ih je u Prizrenu bilo samo u naselju gde ja živim – kako da kažemo, napadi od srpske vojske i policije. U to vreme kada se desio napad srpske vojske i policije negde oko 58 osoba je poginulo a na stotine kuća je zapaljeno u tom naselju.
BG: Znači bili su ubijeni.
DQ: Da, ubijeni su a zapaljene su kuće mojih sugrađana koji su živeli u tom naselju. Kad god je bilo ovih napada na naše naselje mi smo pokušavali da pobegnemo iz naselja jer su to bili veoma oštri napadi pa smo mi bežali u jedno drugo naselje gde je živela naša zajednica. Mislili smo da je tu sigurnije, možda ne u tom naselju, itd, itd. Međutim, postojala je velika nesigurnost kod ljudi. Ujutro smo bežali i okupljali se u jednom naselju. U tom naselju smo imali jednu kuću naših dedova, to je bila veoma mala kuća. Zamislite da se okupe 3-4 porodice u jednoj takvoj kući i svi smo unutra, čekamo šta će se desiti, kada će se smiriti situacija. Bilo je raznih glasova: ima da nas napadnu, neće napasti, itd, itd. Bilo je straha kod mladih, kod dece. Pokušali smo da zaštitimo decu. Mislili smo da će biti bombardovanja i u našem naselju ali ove naše kuće koje su bile u naselju su bile veoma stare. Zamislite kada bi ceo krov pao na nas unutra, itd. Uvek sa ovakvim pričama i kazivanjima između starijih. Bio je jedan napad – mislim, nije bio napad nego su došli u naše naselje i uzeli mlade iz našeg naselja kako bi kopali nekakve rovove prema granici sa…
BG: Rovove?
DQ: Da, to su u stvari nekakve rupe koje se kopaju za vojsku koja se brani. Tako su sakupljali ljude po ulici; negde oko 400 ljudi su sakupili u Prizrenu u to vreme. Mi smo pokušavali da pobegnemo…
BG: Srpska vojska?
DQ: Da. Srpska vojska i policija. Konkretno, ovo je radila srpska vojska. Sakupljali su ljude kako bi kopali ove rovove – cel javnost u Prizrenu zna ovo – ušli su po naseljima. U jednom trenutku su došli u naše naselje i ja izađem ispred naselja da vidim šta se dešava. U jednom momentu mi traže na uvid ličnu kartu i kažu mi „Moraš da dođeš sa nama“. Gledam ga naselje puno ljudi, kako uzimaju ljude i odlaze, njihovi kamioni su bili dole.
BG: Za šta su se koristile te rupe?
DQ: Te rupe su služile za odbranu, kao da će biti napada iz Albanije prema Kosovu. To govorim o trenutku kada su Albanci bili raseljavani sa Kosova. I, u tim redovima kako su Albanci išli prema Albaniji ili prema Makedoniji, cela srpska vojska i policija bi sve one koje bi identifikovali kao Rome ili da su bili malo tamnijeg tena sklonili iz reda i vratili nazad. Ne znam koja je bila njihova namera, dali su im trebali da ih zaposle ili ne znam… itd, itd, ne znam koja je bila namera. Pa onda to naselje tu su koristili i Albanci koji su ostali na Kosovu, ljudi koji su ostali na Kosovu i koje su uzimali sa ulica dok su čekali na hleb, dok su kupovali nešto, itd, pa je negde oko 400 ljudi sakupljeno u sportskom centru u Prizrenu i odatle su poslati na granicu sa Albanijom. Srpska vojska ih je koristila za otvaranje tupa za zaštitu od nekog mogućeg napada. Ali ja sam se povukao iz grupe, od onog vojnika koji je bio u našem naselju i sklonio sam se na tavanu kuće. Odatle sam našao jednu rupu kako bih mogao da gledam šta se dešava napolju. Video sam kako otvaraju vrata, verovatno su vrata kod komšije bila zatvorena, otvaraju nožem i ulaze unutra kako bi uzeli ljude tako gde su našli radno sposobne ljude, njih su uzeli sa sobom. Bez ikakvog objašnjenja, bez ikakvog…
BG: Uzimali su samo muškarce?
DQ: Da, samo muškarce. Ovo je bilo namenjeno samo za muškarce. U jednom momentu… videvši celu ovu gužvu koja se dešavala u našem naselju, mene su zatvorili gore – iako su ušli unutra nisu znali za tavan tako da sam se spasio da ne budem pokupljen sa drugima i budem deo te grupe. Zbog tog preživljenog straha uvek smo se plašili da ponovo ne dođu, da se ponovo ne desi. Uvek sa nekim strahom. Danju smo sedeli gore, noću smo silazili dole jer smo smatrali da noću neće dolaziti. To je bio naš strah.
BG: Da li ste imali neke vesti o ljudima koje su pokupili da rade? Šta se desilo sa njima?
DQ: Dugo vremena nije bilo vesti o njima. Dugo vremena nije bilo nikakvih vesti o njima. Onda posle nekog vremena, negde posle 4-5 dana su se javili da su zdravo i dobro i da su tamo. Ti ljudi nisu imali oružje iako su bili obučeni jer su trebali da rade jer su oni tamo i radili, fizički su radili. Imali su samo lopate i ašove kako bi otvarali rovove ali su svaka grupa i po jednog ili dva vojnika koji su stojali blizu njih. Kao da ih kao čuvaju, tobože čuvaju. Takve su bile informacije kada su se vratili neki od njih, oni koji su se tokom tih nekoliko dana razboleli tamo. Oni su boravili po privatnim kućama ali ih je uvek neko štitio. Kad kažemo štitio to je pod znacima navoda. To je bio taj naš odlazak iz kuće, od itd, itd. Znači kako bi pobegli od nekog napada, od granatiranja, a možda se i u to vreme desila neka eksplozija… sada niko od nas ne zna odgovor zašto su NATO snage bombardovale dva naša naselja gde je živela romska zajednica u Prizrenu. Rekli su da je to urađeno greškom. Imali smo i poginule ljude od tog granatiranja i rušenja kuća ili … Nikada nismo dobili odgovor zašto su granatirali ta dva naselja gde je živela zajednica. Tada smo imali i taj strah: Da li će granatirati i naše naselje? Zašto su konkretno gađali civile, zašto obične ljude, ljude sa ulice, ljude koji uopšte nisu bili uključeni u politiku ili su imali neku ekstremnu politiku, ne znam. Uvek je postojao taj strah među nama i pitanje zašto je bilo granatirano, zašto je to urađeno zajednici?
BG: Da li ste slušali vesti? Da li ste znali o zločinima koji su se dešavali?
DQ: Da, do jednog perioda bilo je vesti na radiju. Pokušali smo da uhvatimo neke radio stanice koje tu u to vreme radile onlajn dok na televiziji nije bilo vesti. Bilo je vesti na srpskoj televiziji koji su servirali vesti onako kako su oni hteli. Ali pokušavali smo da imamo i neki drugi izvor informacija kao recimo radio Slobodna Evropa da bilo šta čujemo šta se dešava sa OVK, da li ima OVK na Kosovu ili su van teritorije Kosova. Imali smo potrebe za dobrim vestima ali nije bilo informacija, nismo imali druge informacije. Živeli smo u mraku ako tako možemo kazati, u jednom mraku gde nije bilo vesti, nije bilo ičega… uvek je komunikacija bila unutrašnja, komunikacija među nama. Nismo imali nikakve vesti niti od policije niti od vojske. Osim onih napada kada su ulazili po naseljima, gde su uzeli ljude bez ikakvog odgovora gde ih nose, šta se dešava sa tim ljudima. Tek posle tri – četiri dana smo dobili informacije da su oni na granici sa Albanijom i da otvaraju rovove za odbranu. Nekakav zid za odbranu od nekog potencijalnog napada, šta ja znam, itd, itd, jer su cirkulisale takve informacije, kako će možda NATO da napadne i na zemlji sa pešadijom, Kosovo će biti napadnuto ili policija će biti napadnuta sa pešadijom, uvek sa tim strahom šta će se desiti sa nama, gde smo tu mi. Sada u ovim godinama, u ovoj fazi u kojoj sam, mislim da je uvek zloupotrebljena moja zajednica u momentu kada su postojale dve vatre, uvek je zajednica bila između dve vatre, obični ljudi za koje tvrdim da nisu imali bilo kakvu ideologiju, bilo kakvu teritoriju, zauzimanje neke teritorije ili šta ja znam. Posle rata, ulaskom OVK i NATO trupa , oslobađanjem Kosova, još je postojao taj strah, šta će se desiti sada sa nama, zašto da se nama nešto desi, postojalo je to etiketiranje zajednice kako je tobože cela zajednica bila pro-srpska, i cela zajednica treba da sada pati od posleratnih posledica, jer je kao cela zajednica krala, da su ubijali, da su ne znam šta sve. To nije bilo tačno i to je bio strah koji je postojao posle rata, dolaze pripadnici OVK u našem naselju i oslobađaju naselje, ali još uvek postoji taj strah u zajednici kako će da rade, kako će da živi zajednica. To je taj strah i pre rata i posle rata kod zajednice da kažem da smo mi bili jedna generacija koja je sve preživela ili možda, da kažem, sva ta trovanja po školama koja su se desila, ili protesti, itd, itd. sve do kraja rata na Kosovu.
BG: Sada kada misliš o prošlosti, koliko je po tebi veliki uticaj rata na tebe u ovom vremenu?
DQ: Da, mislim sa aspekta zajednice, ja sada ako se postavim kao aktivista iz romske zajednice, mislim malo drugačije od toga kako su drugi razmišljali u to vreme jer sam pre svega bio i mlađi u to vreme. Ja kažem u momentu možda sam i ja u to vreme mogao da verujem da je možda moja zajednica bila okrenuta prema tim ljudima koji su u to vreme imali vlast, ali kada uzmem u obzir sada ove stavove koje sada imam, nikada zajednice a govorim o marginalizovanim zajednicama kao što je romska zajednica na Kosovu, nikada ni nema neku drugu mogućnost. Zajednica treba da živi, obični ljudi trebaju živeti, oni nikada nisu bili bogati, nikada nisu imali stalno zaposlenje. Ljudi treba da rade bez obzira kod običnog čoveka, nema neke ideologije o tome ko je na vlasti, samo ko im omogućava da žive, za jedan komad hleba a onda da li treba da rade za prosrpski sistem koji je postojao ili pro-kosovski ili pro-albanski, obične ljude interesuje samo da žive i uopšte im nije važno ko rukovodi Kosovom ili koji je to režim ili koja je politika trenutno na vlasti. Oni imaju brigu kako da osiguraju komad hleba, u to vreme nisu mislili ni o kakvoj ideologiji ili šta ja znam. Da se obrazuju imaju problema da se obrazuju, to je njihov problem. Onda, posle rata je veliki broj pripadnika zajednice migrirao, ja kažem od devedesetih godina, zajednica je odlazila sa Kosova. Sigurno kada bi ti ljudi u ovom trenutku bili ovde, snaga zastupljenosti zajednice bi bila drugačija, zahtevi zajednica bi možda bili drugačiji, po brojevima bi nas bilo mnogo više, odmah posle albanske većine na Kosovu pa bi i zastupljenost zajednice bila mnogo drugačija. Imali bi ljude intelektualce na Kosovu, oni koji su rukovodili u to vreme, možda bi bilo bolje za zajednicu, ali sa novim rukovodstvom n Kosovu mislim, aktiviranjem ljudi iz zajednice u ovom momentu, možda ovaj rat kroz koji smo mi prošli, možda nam je bolje podigao svest da vodimo svoju zajednicu ili marginalizovane zajednice, kako ih sada nazivaju, da malo drugačije rukovodimo nego što su ti ljudi radili ranije. Nama je potrebna neutralna politika koja je pre svega potrebna za zajednicu kako bi bila dostojanstvenije zastupljena u svim ovim institucijama i bez tvrdnji kao što je bilo ranije, bez tvrdnji da postoji bilo kakva ideologija, već da budemo ravnopravni sa drugim zajednicama na Kosovu, da zajednica koju predstavljam bude zadovoljna sa zahtevima koji se podnose institucijama. Reklo bi se da ovi zakoni koje danas imamo na Kosovu, koji postoje ovde na Kosovu, kojih nije bilo ranije, mi nismo imali mogućnosti da ih ranije zahtevamo. Sa ovim zakonima koji trenutno postoje na Kosovu, zastupljenost ovih zajednica na Kosovu bi bila superiorna kada bi postojala dobra zastupljenost, ali u većini slučajeva, nedostaje nam dobra zastupljenost, zahtevi iz zajednice su nepotpuni tako da i ta prava koja imamo po zakonu možda ne možemo da realizujemo, i zbog toga navodim možda ovaj rat koji je prošao, kroz koji je prošla ova zajednica na Kosovu, da nas je osvestio, da nas je dodatno osnažio, da zahtevi i aktiviranje samih aktivista ili možda i samih lidera u zajednici bude na malo većem nivou nego što je bio pre rata.