Sadbere Aliti
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Sadbere Aliti (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, SA= Sadbere Aliti
“Nismo ovde imali rat, zar ne? Ne, nije bilo”.
“Naša jedina kuća je bila tamo u Crepu, u Opštini Ranilug, i svaki put kad su prošli ti automobili, tenkovi, cela kuća se tresla. Otprilike hiljadu ili dve hiljade tenkova zaredom, prebrojala sam ih i rekla “o Bože, svi Albance ċe ih ubiti”. Ni noću ni uopšte nikada nismo spavali. Nikad, nikad, nikad. Sada su svi počeli da ih iseljavaju iz kuće. Kada su uklonili Petrovca iz kuća, sišao sam dole da pogledam i rekli su mi “uđi unutra, ulazi jer si Albanac i ubiće i tebe”.
“I Srbi sa te strane su mahali “hajde, svaka čast što odlaze, što bežu”.
“Imala sam malog Jasmina. Nakon što su ih potpuno uklonili iz kuće, ja sam i dalje bila tamo, čak i bombardovanje kada je bilo, kada su počeli pucati u našoj blizini, izašli smo sa livadama i počeli da bežimo, ponekad na jednoj, a ponekad na drugoj strani. Tu sam bila i ja, dva sina, muž i tast. Čak je nas i pas video kako bežimo, u stranu na koju smo išli i on je pošao sa nama dok nisu stali. Ali mi smo bili prestravljeni. To je to. U tom slučaju nisam imala problema sa Srbima. Posle su došli i pitali “Gde je OVK“ ili rekli bi “izlazi” ili nešto slično, i tamo sam počela da bežim. Otišla sam u Trnovce”.
“Da li je dobro?”
“Da, da, dobro je, nastavi”.
“U Trnovce mi je bilo dobro. Za moje stare nisam znala gde su. Kada sam čula da su u Ternovcu, bila sam mnogo srećna. Znate li da sam mislila da su ih ubili? “Stvarno?”
“Da. Dugo vreme nisam znala ništa o porodici, samo da su u Pograđi. Čak i kad sam došala ovde u Gnjilane kod kuće, videla sam da nema nikoga kod kuće i pitala sam Agu Musu: “Aga Musa, gde su oni? “Ne znam“, rekao je, “čini mi se da su u Pograđi”.
“Ovde nije bilo nijedne žive osobe. Dan ranije ovde su ubili jednog komšiju i pobegli su. Zatim sam otišla u Trnovce. Nisam znala da je to naša porodica u Trnovcu. Otišla bih i vratila se. Kad bi se desilo nešto još gore, vratila bih se. Vratila sam se kući kad je došao jedan Srbin i rekao mi “Večeras treba da se stavi jedna bela marama da bi se znalo da je kuća Srba“.
“I ja sam zamolila Srbina, da li može ….. da li mogu i ja da stavim maramu da bi spasila decu?
“ On mi reče “ne, jer je ovo provokacija”. “Rekla sam u redu, ja ċu da se pretvaram da je kuċa Srba, samo da bih spasila decu”.
“Ne, ne, provokacija”.
“Rekla sam “Gorane, mogu li da dođem kod tebe sa decom?’ Rekao je ne”.
“Sada je još jedan Srbin rekao da ako imate problem možete da dođete kod nas”.
“Malo ako osećate potrebu. Tada smo od tog dana otišli i ostali smo u Trnovce. Mislila sam da je moja porodica mrtva ili nestala jer ih nigde nisam mogla naći. Otišla sam bila kod jednog muževog rođaka i dok sam bila tamo ja sam bila neverovatno uznemirena. Nigde nisam imala volje da idem. Kad mi je rekao “o Sadbera, tvoja majka i otac su juče bili kod mene na večeru”.
“Ko?”
“Počela sam da plačem. Zatim me je odveo svojoj porodici. Pronašla sam ih, i ostala sam tamo sa njima. Takođe sam bila ostala kod nekih rođaka mog supruga koji su nas mnogo dobro primili. Ali i tamo je bilo bombaških napada iznad naših glava. Čak i tokom dana bilo je pucnjave / bombardovanja i svega. Jednom su okupili sve da ih pošalju u Trnovce. Ne znam kako su zvali to mesto na kome su hteli da streljaju sve. Ali ne znam, dao Bog i tog dana niko nije ubijen. Sve su ih skupili u jednoj velikoj livadi i poslali, a opet su nas sve vratili kući. Naime, tu smo se spasili.
Kakvo je bilo ovo iskustvo odlazak iz kuće?
Nema ništa gore od odlaska iz kuće. Otići i otići u tuđu kuću, sa decom. U to vreme ni oni nisu imali hleba da jedu. Zamislite da uzmete rezance za supu, prokuvate ih i zatim bacite u tepsiju u rernu, tj. rezance supe, i tako smo večerali. Ne znam ni sama. To je bila katastrofa. Bili smo zaista jako dobro primljeni, ali ne znam. Moja svekrva i Suzana rekli su da su nam tamo “pojeli dušu”. Došli smo u Trnovce, poslali su nas kući. Onda opet ne znam. Zatim su Naser, Bejta i Skender otišli do benzinske pumpe po naftu i tamo vičući (priča na Srpskom) o Stefanu rekli su da ste odveli decu Srba. Zamalo da ih ubiju.
Da li znate da sam u to vreme imala problem kod kuće. Ne znam šta bih vam ovde još mogla reći. Što se tiče Trnovca, kažem da su nas dočekali vrlo, vrlo dobro gde god smo išli.
Kako se sećate povratka kući? Čega pamtite? Kako ste se osećali?
Kada sam se vratila kući bio je april, ne znam da li je bio april ili ne, ali bila je prolećna sezona, bilo je puno zelenila. Rameno cveće je cvetalo, boje jorgovana, sve je procvetalo. Kad sam ušla u dvorište izgledalo je kao raj.
Zatim, 2-3 dana nakon što smo se vratili kući, neki Srbi su radili u fabrici, ne znam koja je fabrika bila u Crepu, i tu kada su se vratili kući u 11 sati noću, pucali su iz automata na celu kuću. I dan danas je kuća sa rupama. Hteli su da nas zastraše ili čak ubiju. Naser je takođe dva puta zamalo ubijen na vratima kada je odlazio. Ali ih više nismo videli. Oni su bili čuvari Niteksa. Na putu kući pucali su iz automata. Bili smo kući kad smo osetili kako se kuća potpuno zatresla od automata, bez prekida.
Takođe je bilo dobro, neverovatno dobar osećaj doći kući i započeti sve od nule. Sve je bilo nečisto. Kad smo izašli u dvorište ličili smo na vukove i koze. Albanci su mislili da smo Srbi. Srbi su mislili da smo Albanci. Znate, nismo bili ni ovde ni tamo. Iskusili smo mnogo zlostavljanja. Nije nas podržala nijedna strana, ni Albanci ni Srbi.
Jer samo smo mi bili u Crepu. Svejedno, bilo je dobro. Onda nas je zaštitila i OVK. Kad su pucali sa automatima, OVK je došla i čuvala nas 3 ili 4 dana. Onda je kasnije opet došlo do problema. Rusi su ubili 2-3 osobe. Tada, kada sam došla u Gnjilane kod svojih roditelja, morala bi da dođem da prenoċim jer nisam smela da se vratim jer su u Ranilugu uvek pucali.
Trebala sam da prenoċim, i kad bi se ponovo vratila kući, imali smo problema. Imali smo problema i sa Rusima. Dolazili su do zida, zviždali ili nešto tako radili. Nismo smeli ni da izađemo jer su oni bili zajedno sa Srbima, sa Srpskim KFOR-om. Bilo je problema. Onda, kada su Italijani došli tamo situacija je bila bolja, ali dugo su nas i Rusi čuvali kod kuće. Opkolili su našu kuću i čuvali nas od Srba. Tj. 2-3 puta su hteli da pucaju u mog tasta. Uzeli su kamion da poprave. Taj kamion nije imao ništa, onda je izašla moja svekrva i spasila ga je. Pričao je Srpski iz nužde, a onda su pomislili da su Srbi i spasili ga.
Šta mislite, kakav je uticaj imao rat na vas kao porodicu, ili na vas lično?
Veoma loš uticaj. Nikad ne mogu zamisliti .. (ne razume se).. kada su oni otišli, kad se rat završio. Kad je NATO ušao mi smo izašli i videli smo sve tankove, kola i svu našu robu, naše kuće, kada su ih ispraznili kod mojih roditelja, medvediće dece, igračke su bile svezane u tanke, videla sam mnoge moje komšije koje sam imala komšije u Gnjilanu koji su bili Srbi. Takođe ih znam po imenu i kad sam ih videla sakrila sam se, jer sam rekla sebi da će sada, kad su se izgubili, reći ‘ova je Albanka’ i odmah će me ubiti. Nisam se usudila da se pojavim pred očima jednog Srba po imenu Serxhan. Otišli su i ukrali veš mašine u svaku kuċu, električne peći i sve ostalo. Kamione su napunili do vrha, jer sam svojim očima videla šta su ukrali i šta su uradili. Onda sam posle rata došla kod roditelja. Oni nisu imali gde da uđu, jer su svašta uradili kod kuće. Uradili su veliku i malu nuždu, svašta. Svaka vrata ormara imala su natpis SPS. Jeste li videli gore?
Nema ništo drugo …