Elida Shasivari
V.K.: Zdravo, možete li nam se predstaviti?
E: Da, svakako. Ja sam Elida Šasivari, majka sam dvoje dece. Bila sam udata za pokojnog Kujtima Dulu. Po zanimanju sam glumica. Rođena sam u Đakovici i još uvek živim u Đakovici. Radnica sam, glumica u Pozorištu grada Đakovice.
V.K.: Možete li nam ispričati vašu priču tokom rata?
E: Da, svakako. Možemo razgovarati u kratkim crtama; ako budemo imali mogućnost da ih sumiramo. Počinjemo od 24. marta ili nešto ranije. Svi znamo, bili smo prisutni. Situacija je bila krajnje teška: nestašica hrane, nedostatak sigurnosti i tako dalje. I došli smo do 24. marta, dana NATO bombardovanja. Nažalost, sa 24 godine, moj pokojni muž je pogubljen od strane srpskih paravojnih formacija i bio je prva civilna žrtva u gradu Đakovice. Zaustavili su ga kod kuće, a nas su izbacili vani. Te noći kod kuće je bila i moja majka, svekrva i dvoje veoma male dece, odnosno bebe – uklonili su nas od kuće. I to se desilo 24. i nismo uspeli da ga sahranimo do 28. marta. Ja sam sa decom, svekrvom, i sa majkom, sutradan rano ujutro – te noći, noću sam bila kod strine, blizu kuće. To su situacije koje se ne mogu opisati, o njima može pričati, govoriti, samo onaj ko ih je doživeo. Sledećeg jutra sam otišla kod Velike Tekije, jer su te noći vrata bila otvorena za sve izbeglice, za sve ljude koji su bili u vanrednom stanju. Tamo sam zatekla veoma veliki broj ljudi. Oni su takođe došli iz predgrađa, znači nešto unapred plus noć pre nego što smo se tamo smestili. Ostala sam do 2. aprila u Velikoj Tekiji i odlučili smo 1. aprila, to je bila prva kolona koja je izašla za Albaniju. Saznali smo, dakle, i odlučili smo da izađemo i mi. Obukla sam decu, spremili smo ih, izašli smo. To je bila izuzetno velika kolona. Usput je bilo raznih provokacija. Negde na periferiji Đakovice, kod turbe, kod Tekije što je turbe, kod groblja, uzeli su nam sva dokumenta, psihičko nasilje je imalo više nego što mogu da kažem da bilo je fizičkog nasilja. Mogu da pričam o sebi lično, i tako smo prešli granicu. Bilo je to neopisivo putovanje, u tom stanju znači – kao što smo se nalazili sa tom odećom, ja sam plus imala ćerku i sina koji su bili veoma mali. I kada smo prešli granicu, i u trenutku kada smo prešli granicu, psihički je bilo mirnije i ja sam se lično vratila na ovu stranu i rekla sam „Da bog da nemamo mnogo žrtava“. Bio je izuzetno veliki broj kada su ušli u kuću. Muž je počeo da radi u OEBS-u mesec dana ranije, mesec i po. Ne mogu sa sigurnošću da kažem ko je bio prisutan, jer su svi bili maskirani te noći. Znači nisu mogli da se identifikuju. Elem, prešli smo granicu, smestili smo se u Letaj, Kulaj, Krumu, pa smo otišli u Tiranu jer smo bili veoma velika grupa. Vrata porodice Đoši u Tirani bila su otvorena. Ostali smo tu oko 10 dana. Nažalost, polovina grupe koji smo bili, ostali su u Tirani, a druga polovina je kamionima prevezena u Pogradec. Ko ih je iskusio, zna sve to. Tako smo nastavili put da se pridružimo ostalima, sa članovima porodice koji su bili u Pogradecu. I tu smo ostali oko 10 dana. Odatle je porodični prijatelj, iako je granica bila zatvorena, mora da je dao pare, i otpratili su nas gde smo otišli u Makedoniju. Tu smo ostali sa jednom porodicom oko 10 dana. Onda sam otišla u Skoplje, u periferiji Skoplja sa porodicom koja je došla i uzela me i ja sam otišla u pozorište i zatražila pomoć za prostoriju veličine šminkernice, iako sam bila sa majkom i decom. Međutim, javili su se neki dobrovoljci, i jedna porodica nas je uzela, i tu ostajem do 22. jula. Dana 23. juna, prvi put sam odlučila da dođem u Đakovicu da vidim da li imam gde da se vratim. Nakon što su potpisani sporazumi i sve ono, u periodu mog boravka u Skoplju, bile su sestre Ćirijazi, Safete i Igbale Rugova sa projektom za žene. Kontaktirali smo i zamolili su me da da sarađujem sa njima. Bilo je vanredno stanje, decu sam imala sa dosta traume i odlučila sam da sarađujem sa njima. Dakle, u tom stanju je trebalo da radim nešto jer deca nisu bila kriva. Imala sam izuzetno velike intervjue, možda čak i kao javna ličnost a i poznavali su situaciju, ali sam morala da radim da bih preživela. Dana 23. juna sam prvi put odlučila da dođem u Đakovicu da vidim da li imam gde da se vratim. I Đakovica je takođe bila pustoš. Otišla sam na čaršiju, to je bio prvi dan kad su počeli da čiste ulicu, bilo je stranih novinara, bilo je nekih intervjua i sve to, a imam i neke fotografije kako je čaršija bila. Međutim, vratila sam se 22. jula gde sam odlučila da dođem, iako sam imala zahteva da tamo ostanem. Nudili su mi neke uslove da radim u pozorištu, tu su bile televizije, radija, a mislili su da će i deca da odrastu da pođu u školi i sve to. Ali bila sam veoma odlučna, iako sa dosta peripetija, da ću se vratiti u Đakovicu i ostati u Đakovici i vaspitavati decu u njihovom mestu. To su periodi i trenuci koji se ne zaboravljaju. I danas, često razmišljam o tome, sudbina i traume kod nas odraslih ostaje. Sreća je što sam imala veoma malu decu. Ćerka se seća nekih scena, ali na sreću bili su veoma mali i sećanje se izbrisalo samo. od sebe. Dok kod nas ne, ne, traume su tu, posebno sada kada se vežu sa pitanjem pandemije. Prošle godine kada je bilo to zatvaranje i sve ono, film se vratio, vidiš situaciju, vratiš se u prošlost iako znaš da nema pritiska kao ranije. Međutim, mi smo imali takvu sudbinu, i nema. Muža su 24. streljali, i do 28. nismo mogli da ga sahranimo. On je bio prva žrtva, zatim je bio unuk i stric porodice Žerka, zatim (ne čuje se) četvrti. I mi smo se vratili, posle nekog vremena su došli da vrše veštačenje. Nisam bila raspoložena da dajem različite izjave, ali su oni insistirali jer su rekli da sam imala… ni kao glasine nisu imali, nisam znala da li je to prva žrtva, moj pokojni muž ili četvrta ili peta, jer je sutradan bilo mnogo nestalih u ovom delu grada u čaršiji. I rekli su mi Elida, imala si prvi slučaj i treba svakako pre završetka. Obavili su i veštačenje jer je i kuća bila izgorela. I pitali su me da li želiš da učestvuješ u veštačenju. Rekla sam ako je dozvoljeno zašto ne. Međutim, oni su završili veštačenje, a onda su mi nešto kasnije doneli sertifikat. I kažu da znamo ko ga je ubio, ali ne pojedinca. Normalno je da se taj pojedinac ne zna, iako sam bila veoma svesna, jer su svi bili maskirani i ne možete da sumnjate i da kažete za nekoga to je on ili on. I tako smo se vratili, vratili smo se na Kosovo, vratili smo se u Đakovicu sa mnogo peripetija. Đakovica je bila izgorela, nisam imala ni kuću, ni muževu, ni majčinu, ni bratovu, sve je gorelo. Smestila sam se u stan negde u centru, dali su mi ga. Ostala sam tamo tri godine. Onda su počele druge peripetije. Posle rata, iako sam bila svesna, mada nisam očekivala u tolikoj meri. Nisam imala pomoć od tadašnje vlasti, iz Đakovice, ni jednu ciglu. Svojom snagom sam krenula postepeno i napravila sam mali krov nad glavom u kome i danas živim. Počela sam i nastavila sa poslom, i tako smo došli do današnjeg dana tu gde smo.
V.K.: Da li možete da nam opišete psihološko stanje ili da nam opišete dane tokom vašeg boravka u izbeglištvu.
E: Svakako. U trenutku… pre rata, odnosno poslednjih dana, stalno sam stajala ispred televizora, pratila sam medije šta se dešava, i sve to. I bili smo psihički umoreni, bili smo iscrpljeni, jer smo to pratili. Zatim, na osnovu situacije, jer u ratu u Bosni su ubili dva muževa ujaka. Znači čekao si, znao si manje-više situaciju šta će se dešavati i ovamo. Ja sam lično bila tako umorna. U dva sata po podne sve radnje su bile zatvorene, odnosno radnje koje su bile u Velikoj čaršiji nisu ni svetla palile, zamisli. Samo sam zamišljala kad bi mi se neko od dece razbolelo, neću moći da ih odvedem ni kod lekara, a bolnica je vrlo blizu. Međutim, imala sam razne patrole i sve to znamo mi koji smo bili tu. Psihički. Otišli smo, izašli smo odavde, desilo se ono što se desilo, kada smo izašli, psihički ti je lakše; znaš da više nećeš imati, nema nasilja, ne čekaš svakog trenutka da će neko ući da te ubije i sve to. Ali scene se ne uklanjaju, one se ne odlaze. I kada smo se vratili, duhovno stanje, znači, ti si slomljena. Iako si izgubio člana porodice, ne nalaziš ga, znači nisi imao podršku. Ja lično mogu da govorim za sebe, nisam imala podršku. Nisam imala ni krov nad glavom. Gde god sam išla da tražim pomoć, govorili su ti možeš sama, jaka si, možeš, možeš, možeš… Bilo je mnogo zloupotreba, ali svako za sebe. Ali i danas jesu. Početak mi je bio mnogo teži. Onda su deca počela da odrastaju, kada sam se vratila, uvek su hteli da znaju jer sam ja uvek pričala. Srećom smogla sam snage da radim, da postojim, jer nisu oni kriva, deca. Na raznim radijima, na svim tim, i svu negativnu energiju, sav bes koji sam imala tokom nedelje izbacivala sam po emisijama. Nije bilo lako, pogotovo da praviš humor u stanju u kojem sam bila, ali nije bilo drugačijeg načina. Kroz razne intervjue kada su videli decu rekli su mi kako, jesi li normalna. U ovoj situaciji sa ove dve bebe ti još ideš i izlaziš u ovim kampovima da zabavljate ljude. U Makedoniji kada sam bila da zabavljam ljude tamo, gde su bile cele porodice i koje su bile proterane. I pazila sam na njih jer nisam imala drugog izbora, ili da kompletno puknem i ostavim svoje dvoje dece, ili da krenem dalje da odgajam svoju decu. Međutim, imala sam izuzetnu snagu. Optimista sam u životu, morate prihvatiti realnost; to se desilo i nema povratka. To nije bila moja ili nečija greška, i došli smo tu gde smo. I bio je jedan plus za mene, jer sam izuzetno mnogo, od prvog trenutka, imala, davala mnogo intervjua. Možda jer je bio prva žrtva, ali i struka radi svoje. Jer, u trenutku kada smo izlazili za Albaniju, svaki drugi građanin mi je rekao daj da ti pomognem, daj mi ćerku ili sina. U jednom trenutku sam se okrenula majci i rekla joj „do sada sam radila, ali od sada pa nadalje, radiću još više“. Hoću da kažem, taj napor, znoj nije pao u vodu. Veliki intervjui su mi omogućili da se oslobodim tog stresa koji je bio u duhu i telu. Dakle, u početku mi je bilo jako teško, sušilo mi se grlo i nisam spavala noću, sa traumama, tremama i svim tim, jer ja jako teško plačem. I tako intervju za intervjuom došlo je do bleđenja njih. Sada znam, sada mogu slobodno da govorim o svakom detalju, i na svu sreću nisam zaboravila ni najmanji detalj od rata. Ali ovo je kratak intervju i ne moramo da ulazimo u detalje.
V.K.: Kako se osećate sada 22.-23. godina nakon rata?
E: Emm. Lako je da se kaže. Sve peripetije držim za sebe, možda se slažem s tim jer mi je to bila sudbina. Tako, rekoh malopre da sam optimista u životu, deca nisu kriva, mora se raditi, život mora da ide dalje. Ali kada vidim neke razlike, kada vidim da se neki ljudi žale na sitne stvari, meni je to apsurdno, ali život je takav. Oseća se praznina, nisi imao podršku od nijedne vlasti koja je bila do danas, ali trebaš misliti jer je život tvoj, sam moraš da se trudiš da ideš napred. Na isti način sam vaspitavala i svoju decu, do sada su dobri i verujem da će tako i nastaviti.
V.K.: Kas smo kod dece – sada kada su odrasli i stvorili, izgradili svoje karijere i stvorili porodice, kako teče njihov život posle rata nakon gubitka oca?
E: Deca su još mladi. Bili su veoma mali, rekla sam vam i ranije. Čak sam se konsultovala sa nekim psiholozima i u sebi sam odlučila da dok ne pođu u školu neću da im kažem. Jer deca kada pođu u školu, pisaće teme, ili će ga učiteljica pitati za mamu, oca i sve to. I mislila sam da im kažem pre polaska u školu kako bi se psihički pripremili. Koliko god smo znali, jer ja sam znala da je imalo slučajeva da su bili nestali, i nakon što su deca pošli u prvi, drugi, treći razred, shvatili su da su im roditelji nestali. Dete nije krivo, mora biti spremno na sve u životu. I ćerka je krenula u prvi razred. Planirala sam da ih jednog dana odvedem, da ih izvedem negde i ispričam im stvarnost. Srećom, Elida, kaže ona meni jer me zovu po imenu, hoćeš li da nam ispričaš za oca. Rekla sam „hoću majko“. Objašnjavam ja njima da rat ima posledice, neko je poginuo, neko je nestao, neko je po zatvorima. Rekla sam im da je naša sudbina bila da su nam ubili oca, ali on je sahranjen, ima grob, ima sve. I bio mi je problem samo 24 sata. Dakle, ja sam otišla u toalet, oni svi za mnom mene prate. Oni se ponose time, iako nemaju nikakvu korist, ali se ponose. Često i kada razgovaramo, jer ima onih koji su ih zloupotrebljavali, njihovo ime ili slučaj koji su imali. Jednog dana ćerka mi priča kako je dobro što nisi oca proglasila za mučenika. Ja joj kažem, pa nije bio mučenik. Kaže: „Elida, mi smo odrasli, znamo da je bilo slučajeva da su ih proglasili mučenicima, ali, kaže ona: „ja bih hodala spuštenom glavom“. Rekao sam joj ne, ja ne gazim po krvi. Tako da sam radila pravično sa njima, govorili smo realnost uvek, veoma sam otvorena. Ćerka je završila Engleski jezik i književnost i kod kuće je nezaposlena jer nismo povezani ni sa jednom političkom strankom, na žalost ili na sreću. Sin će sada nastaviti jer sa opštinskom platom ne možete imati dva studenata u isto vreme bez drugih izvora sredstava, u našim uslovima. Ali ja sam na dobrom putu, veoma sam srećna zbog njihovog uspeha. I ja nastavljam da radim u pozorištu i mi smo porodica, imamo punu demokratiju. Kod kuće nema ogovaranja, gledamo svoje živote, i tako treba da bude.
V.K.: Kakvo je bilo vaše iskustvo kao glumica pre rata u pozorištu?
E: Pre rata imali smo drukčije uslove. U pozorištu sam od 1982. godine, što znači da nisam imala još 20. godina kada sam ušla u pozorištu. Radili smo i dosta predstava, imali smo pet (ne čuje se). Imali smo dve iz albanske književnosti, jednu iz tadašnje jugoslovenske književnosti i dve strane predstave. Jedna predstava je uvek bila za decu. Radili smo čitav ansambl, bili smo izuzetno dobro telo, iako često pod nasilnim merama. Kada smo vežbali predstave, dolazila je policija naoružana, pogotovo poslednjih godina, i tražila prevod teksta, iako je bila iz strane literature. Zamislite dok vežbate na sceni, oni sa voki-tokijem prate te svaki korak. Kada smo pisali neku dečiju predstavu, na primer, tačno se sećam „Izgubljeno poverenje se teško stiče“. Išli smo na teren u različitim gradovima i rekli su nam da ne dajemo predstavu bez prevoda teksta. Uvek su želeli da prekinu kulturne aktivnosti. „Izgubljena poverenje se teško stiče“ – lisica, kokoška, mačka; dečija predstava od prvog do četvrtog razreda. Međutim, mere su bile, situacija je bila takva i mi smo ih prevazišli. Sada smo u drugoj situaciji i sada nema uslova, kultura i umetnost se nisu cenili, ali nastavljamo dalje. Imam još pet godina do penzije, ali umetnici ne ostare. Veoma sam optimista, već sam rekla, imam želju da živim mnogo i verujem da ću živeti mnogo. Pored pozorišta, bavim se i raznim projektima, a najviše komedijom. Održavam neke sastanke sa ženama, a nakon rata sam jedno dobro vreme održavala sastanke sa ženama. Bilo je mnogo potrebe. Bila sam jedna od prvih osnivača Majke Tereze u Đakovici. Onda sam posle rata jedno vreme imala svoje humanitarno udruženje. Apelovala sam na radiju i da daju odeću jer je ljudima bila potrebna, znamo kakva je situacija bila i bez pomoći se ne može. Imali smo mnogo slučajeva u okolini Đakovice i dalje. Onda sam imala projekat sa Maltezerom na kojem sam radila. Projekat žene za žene sa humorističkim tačkama i recitacijama. Bilo je jako teško, pogotovo kada sam ih imala pre podne na polju, u Srbiji, u onim slučajevima kada su bile mlade neveste, često sam zaboravljala sebe. Iako su one imale bolje uslove od mene, barem su imale kuću. Ja nisam imala ni kuću, a kamoli ostalo. Međutim, sa radom nema. Ne prestajem sa aktivnostima i napisala sam knjigu jer imamo mnogo teških slučajeva, posebno u opštini Đakovica ima mnogo kuća koje su zatvorene. Dakle, svi muškarci u kući ubijeni, pogubljeni, neveste su ili ostavljale decu ili nisu imale dece. Dakle, ta porodica je ugašena, ta kuća, pogotovo slučaj Ferdonije Ćerkezi. Prošle godine sam napisala monografiju, gde smo radili zajedno sa profesorom Muhamet Rugova. Imali smo dva prijatelja – prijatelja i prijateljicu koji su bili donatori. Ona nema neki životni prtljag, ali vredi zapamtiti jer je ljudi zaboravljaju. Ima muža i četiri sina, dva su ponovo sahranjena, ostala trojica se ne znaju ni gde su ni kako su – gde su. Dakle, ona je svesna da se neće vratiti. I nastavljamo toliko. Održavam neke sastanke sa ženama, početak je bio prilično težak. Zamislite, ja sam bila u težem stanju od njih, i izlazila sam da ih zabavljam; postavljala su razna pitanja, sve žene si mogao da vidiš, ali do tu smo stigli sa mnogo truda i neću se vratiti nazad. Znači, nikada ne smemo da zaboravim istoriju, prošlost.
V.K:Osim gubitka muža, što je veliki gubitak, možete li nam pričati o gubitku uspomena koje su izgorele tokom rata?
E: Veoma dobro pitanje. Ja sam radila, pored Pozorišta, radila sam i na radiju, pisala sam razne tekstove i sa humorističnim projektima i sve to. Imala sam veliki broj tekstova za radio, u radio Đakovici, na svim drugim radijima koje sam imala napisanim; bezbroj slika, i sve su to spalili. Ni sada, ni danas kada se slikamo, nemam volje da ih imam kao arhivu. Imali smo snimljene video kasete i sve je to otišlo. Sada nisam ja kriva, ali je veoma teško ponovo krenuti od nule. Slike pozorišnog dela nalaze se u arhivi, a i to je izgubljeno na preko pedeset odsto. To su bile izuzetno lepe uspomene i sada ih možemo samo pominjati jer ih više ne možemo videti. Žao mi je zbog dece koja nemaju priliku da vide uloge i slike i iz predstava i druge različite. Ali, takav je život, nismo želeli da se desi ovaj rat ali se desio. A narod nikada nije kriv, uvek je u pitanju politika koja se vodi, upravlja i daj Bože da se to ni jednom narodu ne ponovi.
V.K.: Za gubitak muža kao civilne žrtve tokom rata, da li ste imali beneficije ili podršku od države?
E: Ne, čim sam dobila potvrdu od lekara tada, nakon što je završeno veštačenje, morala sam da se javim Centru za socijalni rad. Proglašen je civilnom žrtvom iako su znali da je on prva civilna žrtva i država daje 168 evra i nikakve druge beneficije. Što se tiče pitanja školovanja dece, da imam neku prednost za registracije ili nešto ne, ne, do sada ne još.
V.K.: Kako vidite među-etničku situaciju između Srba i Albanaca koji žive na Kosovu?
E: Mi u Đakovici nemamo, ima Srba van Đakovice. Oni koji jesu, jesu. Nove generacije nisu krive. Nikada ne krivim narod jer sam pratila vesti i sve to. Nije narod kriv, rekla sam i ranije, kriva je politika. Kompletna politika uvodi prepirke i razdore. Ni ti ni ja nismo krivi kada naše dete sutra želi da ode, zato što je Albanac, na primer, da nema beneficija, da nema ništa. Nije narod kriv, rekla sam i ranije da Bog da se ne ponove, ne samo kod nas, već nigde u svetu. Mir je nešto drugo, sloboda govora, sloboda čoveka, imamo pravo da živimo svuda, možemo da radimo šta god želimo. Đakovica kao Đakovica je malo karakterističnija, bilo je izuzetno velikih gubitaka, to su ljudi za koje se tačno zna ko je pravio štetu, jer on da dođe odatle – iz kraja Srbije, da dođe kod tebe ili kod mene a da nema nikoga odavde, i da rukovodi, da pravi… ali i oni su imali zamke i nažalost uvek smo ih od njih čekali, što bi rekli, i ranije. Međutim, kada smo se vratili iz rata, bilo je nekih peripetija gde mi Đakovica ni ciglu nije dala. Dakle, sama, svojom snagom sam dostigla da stvorim krov nad glavom kako bi sklonila decu. Imali smo peripetija i iznutra. Neko se možda raduje nečijoj nesreći, ali vi morate da se nosite sa svime. Sami će se otkriti, skinuli su ljudi onu odeću dobrobiti koju su imali i sve to. Posle rata su skinuli tu odeću i original je izašao. Nažalost, postoji mnogo takve vrste.
V.K.: Koliko je teško bilo teško nastaviti da živite nakon što ste se vratili iz Albanije?
E: Da, prilično naporno, prilično teško. Tri godine sam živela u jednom stanu kod Suda gore u gradu. Tuđi stan, ali sam mogla tu da se sklonim. Uputili su me tamo dok sam izgradila kuću i svaki dan sam išla u dvorište kuće gde su ubili mog muža i sve to. Veoma je teško, ali morate smoći snage. Jer ja znam X slučajeva koji kažu da ne mogu da prođu tim putem, ali, ne, ne, morate da savladate to. Ja sam to savladala, bez pomoći bilo kakvog psihologa ili bilo čega, jer, kao što sam rekla, gde smo išli imali smo različite psihologe. Kada sam sela, razgovarala sam i pitali su me da li ste razgovarali ili radili sa nekim. Ne, moraš da radiš sam sa sobom, moraš da znaš gde ćeš da živiš, moraš da odgajaš decu, deca nisu kriva – sa uslovima koje imam. Koliko ih imam, jer ja nisam mogla da izlazim da kradem, niti da izlazim na ulicu… dakle, sa tim mojim mogućnostima koje sam imala, ja sam uspela da odgajam decu. Danas ćerka ima 25, a sin 24 godine. Takođe mogu da kažem da je naš mentalitet veoma težak, kada deca idu u školu, kako ćerka tako i sin, kada njihovi drugovi iz razreda znaju da nemaju roditelja, da im je nestao… jer ja kada sam imala 5. godina moj je otac umro. I nije bilo lako, dakle, majka igra ulogu i muškarca i žene. Nije ni meni bilo lako i u trenutku se setiš kako si odrasla. Ali tada je bilo malo drugačije. U situaciji kada deca idu u školu, u školi u kojoj sam ja imala decu (ime škole se ne čuje), bilo je mnogo slučajeva civilnih žrtava. Mogu reći da je u svakom razredu imalo dvoje-troje dece bez oca. Sve zavisi od toga kako to objasnite deci. Rekao sam, ćerka je bila u prvom razredu, sin još nije krenuo u školu, i objasnila sam im ratnu situaciju, ne kod nas, nego svima u svetu gde je rat bio, štete od rata, posledice rata. Obojica su bili psihički spremniji i mnogo jači. U trenutku kada ih je neko pitao gde im je otac, na primer, rekli su da su nam ubili oca u ratu. Znači, bili su spremni, lakše su se suočili sa tim. Takođe im stalno pričam, i o njihovom ocu i uvek pričamo o tome kako moraju da se suoče sa životom i da se nikada ne zna kako će biti. Ja danas, posle 5. minuta mogu da budem više, a oni moraju da upravljaju time i da žive život dalje. Dakle, ne možeš da računaš nigde, morate svojim snagama svugde. Pošto nam država do sada nije pomogla, sad ne znam šta više da kažem. Jer je postojala potreba i bilo je različitih razlika. Bilo je organizovanja, nekoliko letnjih škola. Zamislite, išla sam da vodim decu u letnje škole, jer sam i sama bila nezaposlena. Sada kada su moja deca bila u potrebi, i deca mnogih drugih koji nisu imali oca imali su potrebu da odu tamo, i nisu ih uzimali. Odveli su decu onih koji su ih odvezli džipovima. Tu je bila najveća katastrofa. Srećom, otišla sam, i rekli su i ti si dovela svog sina ovde, tvojem sinu nije mesto ovde, ima mnogo druge dece. Da, izvanrednih zloupotreba je bilo, nažalost, ne znam…
V.K.: Da li vidite poboljšanje u bliskoj budućnosti za rat koji se dogodio pre 23 godine?
E: Godine prolaze, rekla sam ranije, narod nikada nije kriv. I sama sam zaštitila trudnoću i rodila sam sina u Beogradu. Medicina znači nije imala razlika, ja iako sam Albanka, bilo je različitih zajednica u bolnici. Bili smo tretirani kao pacijenti. Život se nastavlja, čak i tamo je 97. godine situacija bila veoma teška. Politika je kriva. Pa trebalo je imati, ali znamo neke stvari, da ne ulazimo u politiku jer ni sama ne želim. Ali postoje izuzetno velike štete. Barem institucionalno izvinjenje, to bi pokrilo mnogo bola. I sve dok ne izađu ovi koji su nestali, jer imamo izuzetno veliki broj. To je teret, to je veliki teret za one ljude koji ne znaju ni gde je grob. Ili na kraju neka kažu da smo ih spalili, ubili smo ih, uradili smo ovo, i složićeš se s tim – ne slažeš se ali nemaš šta da radiš. Pa, to je malo milosti. Možda neko ko nema može da govori, iako se održavaju sve kulturne aktivnosti i to, među-etničke, održavaju se aktivnosti, razne izložbe iz umetnosti i sve to, međutim izvinjenje je poklopac svega – javno izvinjenje. Neophodno je, kako bi se ublažio bol tih majki. Ja srećom, usred nevolje, imam malo sreće. Imala sam tu sreću da smo stigli do 28. da ga sahranimo. Dakle, posle četiri dana, 24 – 28. I da znam gde je grob, i ponekad si tužna, poželiš da odeš na groblje, odneseš cvet ili tako nešto. One koje ni ne znaju gde im je, to je mnogo teže. Ja govorim kao majka, ne govorim kao Elida, govorim kao majka. Dakle, meni su ubili muža, ja imam decu. Rat je, moglo je i jedno i drugo jer vrlo često pominjem, a kuda sam ja prošla od 24. marta, samo jedno dete da mi se spaslo, ja bih bila srećna. Nije bilo sigurnosti nijednog trenutka dok nismo izašli u Albaniju. Tako da ja imam decu, idem napred, ali one majke koje nemaju dece i ne znaju ni grob, mnogo je teško, mnogo teško. Svako mora da krene od sebe. Ako bi ti imao tu priliku, kako bi reagovali, kako bi ste postupali. A naša vlast do sada ništa nije uradila. Vlade su se menjale, ali nisu ništa učinile. Često kažem, nisu dodirnuti u užem krugu porodice, ne poznaju bol. Nastradin je ranije rekao „neka dođe da me vidi onaj ko je pao sa kruške“. Znači, ne želim da ih štitim, i ove majke imaju pravo, ali barem treba imati tačan odgovor, ili da imaju kosti da ih negde zakopaju, i ima drugih procedura jer je veoma teško, mnogo je teško.
V.K.: Zahvaljujem vam na vremenu i prilici da nam ispričate našu priču.
E: Hvala na pozivu! Spremna sam kad god vam trebam za razgovor, detaljnije, za sitne detalje, za sve to. Ali, pošto je vreme ograničeno, možda je i ovo dovoljno.