Anonim
Intervjuerka: Isto pitanje. Čega se sećate iz perioda pre rata?
Intervjuisani: Pre rata se sećam izuzetno lepog i dobrog života, uključujući sve ljude iz Prištine. I Albance i Turke i Rome i Srbe. Mislim, stvarno jedno zajedništvo gde smo svi… gde smo se družili, bili zajedno, išli po kafanama išli… pa svuda gde… kulturnim događajima. Znači, jednostavno uopšte nije nikakve razlike… faktički nije bilo, ovaj, među nama. Mogu da kažem da je to jedan izuzetno lep period koga se sećam. I na kraju krajeva, da vam kažem da sam kao momak u orkestru gde smo svirali kao momci bila tri Turčina, jedan Srbin i jedan Albanac. Tako da mislim da je to prava slika ovaj, života u Prištini.
Intervjuerka: A čega se sećate iz perioda rata?
Intervjuisani: Pa na žalost, ne sećam se mnogo lepih stvari, i nije bilo lepih stvari. Ako bi, ovaj, uzeo da analiziram. Počeci bombardovanja i svega toga kad su, ajde pod znacima navoda da kažem, Albanci tada bili ugroženi. A nisu bili ugroženi. Ovaj, u mojoj zgradi u kojoj sam stanovao, je bilo više Srba nego što je bilo Albanaca. I mogu 100% sa sigurnošću da kažem da smo se brinuli, o njima smo vodili računa i na kraju krajeva, sprečavali smo ih da odu. Međutim, to svi znaju da je to bila jedna strana direktiva kada… preko dana, preko noću su maltene svi otišli. Ostalo je par porodica sa kojom smo i tokom bombardovanja i tokom svih ovih dešavanja pomagali. Za razliku, na primer, posle toga ovaj, posle invazije od strane međunarodnih snaga, da tako kažem, ta situacija nije bila takva. I imao sam prilike da vidim i ubistva i prebačivanja i raznoraznih terora na… od strane Albanaca prema srpskom življu. Tako da mi je to ostalo jako… u jako lošem sećanju. Drugo, imao sam prilike da vidim… zatekao sam se na ulici kad je jedna devojka, Srpkinja, polu šlogiranog roditelja vodila iz… iz, ajde da kažem one ambulante, nazovimo je ambulantu, prema kući. Da joj niko nije pomo… ovaj, od prisutnih ljudi, pomogao. A onda se sećam da su nas napali, prilikom preuzimanja televizije, iako su mogli i da rade i… ali uz… opet sa učesništvom međunarodnih snaga koje su nas iselili a da bi sutradan oni bili tu. Da bi preksutra dan ubacili Albance a nama zabranili ovaj, pristup svojim radnim mestima. I kažem, jedan poremećaju odnosima za kojim ja ne vidim veliku odgovornost, Biću krajnje iskren, svih žitelja sa Kosova i Metohije. Tu su pojedinci koji su odigrali ovaj, tu negativnu ulogu i od strane međunarodnih snaga i od strane Albanaca. Na kraju krajeva, to se ispostavilo ovaj, da su… da je tako. Svidelo se to bilo kome ili ne, ali to je suština, to je prava istina. Iako ovaj, s obzirom da sam prešao ovde gde živim, mnoge… mnogi prijatelji Albanci sa kojima sam i dan danas ovaj, iz moje sigurnosti sam želeo posle godine dana da vidim Prištinu, da odem u Prištinu itd., itd. Za razliku od njih, kao ne sme da, znaš da budem u Prištini sa njima, da može da mi se desi nešto. I ja sam iks puta insistirao i na moje insistiranje sam otišao ovaj, u… u, u svom gradu. I jako je tužna slika kad ti sretneš prijatelja a on onako iznenađen, i vidiš u očima da je i prijatno iznenađen, da me vidi. Ali da jednostavno ne sme da se javi za razliku, na primer, tada kad sam u Beogradu bio, kad sam video bilo kog Albanca ili komšiju ili… pogotovo Albance, i on dolazi i ona srdačnost, znaš. I to mi je jako ovaj, njihovo mi je smetalo. I drugo, nismo naišli na… nisam naišao doduše na nikakvih problema. Lično prema meni nisam imao. Nismo naišli na neku zaštitu od strane Albanaca. A njihov kodeks je pravda, čast itd. Tako da sam u tom smislu malo i razočaran.
Intervjuerka: A kako se sećate trenutka kad ste morali da napustite svoj dom?
Intervjuisani Pa jako… jako težak, jako neprijatno. Zato što su prvo sinovi otišli koji su… jedan je bio maloletan, jedan je… samo što je napunio 18 godina, i otišli su sa komšijama. To je kolona bila, ovaj. Ja sam ostao u Prištinu da radim. I svi mi… pričam o radnicima televizije, većina nas je ostala tu. Gledaš kidnapovanja, gledaš otimačine. Čak sam preko noću video svog komšiju kako su ga ubili ispred ovaj… ispred zgrade. Jako jezivo i verujte mi, jako strašno. I nisam očekivao da će tako biti. Ali to je kao kroz neku maglu, kao da… kao da sam gledao neki film. Jako teško.
Intervjuerka: A danas sa ove distance, da li mislite da je ikako moguće da, da prevaziđemo sve što smo preživeli za vreme rata i da zajedno gradimo drugačije društvo?
Intervjuisani: Pa… nismo mi svi loši ljudi, ni Albanci, ni Srbi ni Turci. Međutim, u vrhu ovaj, svetske politike postoje jako loši ljudi. Čiji je interes samo da, kako bi to naš narod rekao, baci kosku pa nek se ova dva zakače. Sve zavisi od nas. Na žalost, i jedna i druga strana indoktrinirani su i politikom i političkim događajima i ovom… situacijom u svetu. Ako mi sami, ako se mi sami ne izborimo za, ovaj, bolji život, ovi sa strane nam samo mogu praviti problem. Ništa više. Ali nadam se, s obzirom na, na… kažem, siguran sam u jednu veličinu… većinu ovaj, Albanaca koji sad oni treba da pokažu demokratiju. Sad je na njima da pokažu ako su Srbi bili loši, što ono… ovaj, u svojim najboljim godinama sam bio kad… niti je bilo terora, niti je bilo ovaj… e sad je, da kažem lopta prebačena na albanskoj strani, pa me interesuje sada da li će oni biti tako demokratični kao što pričaju, kao što se zalažu. A nažalost, imamo opustošina sela, pritiske, napade na Srbe. A toga do ’99, do bombardovanja od strane NATO agresije nije bilo. Od strane Srba prema ovaj, Albancima. To odgovorno mogu da kažem i da tvrdim jer sam bio u medijima, tako da znam ovaj, mnogo toga. Ali se opet nadam da će razum prevladati i da ćemo… Na kraju krajeva, bilo je puno ratova na ovim prostorima pa se izmirivali i stvarali nova prijateljstva, itd., itd. Tako da sam, što se toga tiče više optimista nego pesimista.
Intervjuerka: Hvala Vam.
Intervjuisani: Nema na čemu.