Kefsere Dula
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Kefsere Dula (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, KD= Kefsere Dula
Zovem se Kefsere Dula, nastavnik albanskog jezika.
Da li nam možete reči kako je počeo rat, kako se sjećate da je rat počeo?
Rat je započeo, kako reči… bilo je vrlo teško preživeti sve to, jer nismo ni zamišljali, teško smo to doživeli, jer nismo očekivali da će doći dan da napustimo našu zemlju. Jednog dana, nakon NATO bombardovanja, nakon što je NATO prvi put napao SUP, mi ni tada nismo očekivali da ćemo napustiti svoj stan, ali došli su uzurpatori, Milicija, sa maskama i ušli u naš stan, bila sam sa svoje troje dece i mužem, kad su ih videla, tako iznenada, deca su se uprepastila.
Rekao sam im, smirite se, nije to ništa, ne bojte se, sada ćemo izaći, deca su se plašila da će nas oni ubiti, nisam imala vremena da ponesem nikakvu odeću, jer imali smo hranu, kupili smo, spremila sam se da bismo imali šta da jedemo, jer nisam mislila da ćemo morati izaći tokom rata, mislila sam da neće trajati. Nisam mislila da će nas sve oterati, čitavo Kosovo, onako kako su Srbi mislili.
Da li ste bili samo vi, samo vaša porodica ili je tamo bilo i drugih porodica?
Ne. U toj zgradi je bilo 5 porodica, sve su nas izbacile. Prvo su krenuli sa prvog sprata, zatim drugog sprata i tako dalje … samo je jedna srpska porodica živela na petom spratu.
Kada su došli kod nas na četvrti sprat, rekli su nam da moramo napustiti stan i izaći napolje. Rekla sam im zašto bismo trebali napustiti stan. Rekli su nam da moramo da izađemo.
Izašli smo iz stana, bila sam sa decom i mužem …
Nakon što smo izašli u hodnik, nisam znala šta da ponesem sa sobom, nisam ponela nikakvu odeću ili bilo šta, izašla sam sa papučama, deci sam ponela samo jakne, rekao sam im da ih ponesu sa sobom, da ćemo biti napolju i da može biti hladno.
Nisam znala gde ćemo odsesti, dala sam im jakne sa sobom i sišli smo dole.
Kad smo sišli dole, ja sam bila sa naše troje dece i mužem. Moj muž je zaustavljen. Vratili su ga nazad u stan. Rekla sam dvoje odrasloj deci, sinu i starijoj ćerki, da nastave dalje sa komšijama tuda kuda oni idu, jer mi ćemo vas naći na putu. I ja sam stala ispred stana, jer tri policajca su uzela mog muža i odneli ga nazad u stan. Rečeno mi je da idem jer vaš suprug će doći. Rekla sam im da li vidite moju ćerku kako plače i rekla sam im da li imate roditelje? Da li imate decu, da li ste roditelj? Da li ste roditelj deteta? Šta dete čini za roditelja kada zna gde mu je roditelj? Idi, jer će on doći, rekao mi je jedan od njih, rekla sam mu da ne idem sve dok moj muž ne bude izašao, kada moj muž bude izašao, onda i ja ću otići. To je trajalo pola sata ili sat vremena … onda su ga izveli, a uzeli su mu 2000 evra, uzeli si i sve zlato koje sam imala i onda su ga pretresli. Nisu ga tukli, ali bio je veoma uplašen, stavili su mu mitraljez u grlo, to mi je rekao moj suprug, zatim su ga izveli i spustili smo se niz stepenice, onda smo izašli i pronašli decu na ulici, nasred ulice, na mesto zvano „Te Qafa“ u Prištini, gde smo sreli i spojili sa našom decom.
Da li ste bili okruženi srpskom policijom?
Policija je bila na obe strane puta i rekli su nam: idite pravo do železničke stanice. Otišli smo do železničke stanice, tamo smo videli da su se svi ljudi okupili. Svi, i stanovnici naselja „Qafa“, i ljudi iz cele Prištine, dolazili su na železničku stanicu. Nismo imali ni hleba ni vode, nismo imali ništa sa sobom. Kako su ušli unutra, izveli su nas, a mi nismo znali ni kuda idemo. Tu smo ostali do 12 sati u ponoći. Bilo je mračno. Bilo je hladno.
Na železničkoj stanici, jel da?
Da. Na železničkoj stanici. Voz je krenuo nakon što je bio pretrpan. Ljudi su ulazili kroz prozore. Decu su ih stavljali unutra kroz prozore. Vrata su bila pretrpana ljudima.
Kuku, vikali su ljudi, šta će da nam urade? Šta će se desiti sa nama. Poslaće nas negde da nas ubiju.
Jer nam nisu odredili ni mesto gde su nas slali.
A kada je sledeći voz stigao u 12.30, i mi smo pokušali da uđemo u voz. I ako nas ubiju, barem da idemo gde idu svi. Nisu nam dozvolili da napustimo stanicu.
Čim je stigao drugi voz, suprug i ja smo uzeli decu i ušli u voz. Tamo smo bili nagomilani, ovako, kako se spajaju prstevi ruka.
Pokušali smo da što pre uđemo u voz. Ušli smo u voz, neki su sedeli, neki su stajali, neki su padali u nesvest, nisu mogli da stoje, neki su bili bolesni, bez nogu, bez ruku, stari, mladi, deca, tamo nije bilo ničega.
A kad je bilo pola jedan u noći, voz je krenuo, kretao se pet minuta, a zatim se zaustavio, svaki put kad se voz zaustavio, mislili smo da će nas tamo ubiti, dok nismo stigli u Stankovec, voz se kretao tako sporo. .. mogao si brže stići peške nego vozom.
Policija nije ušla unutra da nam učini bilo šta. Nismo imali vode sa sobom. Neko je imao vodu, možda su bili pripremljeni, a mi nismo mogli poneti ništa sa sobom.
Kad smo stigli u Stankovec bilo je 4 sati ujutro. Nismo znali da smo u Stankovcu ili kako se to mesto zove … rekli su nam samo da čemo ostati tu. Voz se zaustavio i rečeno nam je: Izlazite napolje. Izašli smo napolje i videli da to mesto ima samo travu i žbunje, trnje, i suvu sprženu zemlju. Bila je magla. Bilo je užasno. Govorili smo kuku nama, gde ćemo boraviti, koliko ćemo patiti, tu nije bilo ni žive duše.
Koliko ste ostali u Stankovcu?
Tu smo ostali 5 dana. Bilo je kišovito vreme. Blato. Položili smo pakete na zemlju da spavamo … sa odećom, onako kako smo bili obučeni. Zatim su došli ljudi iz Tetova, želim da se zahvalim Albancima iz Tetova koji su nam mnogo pomogli, traktorima su nam doneli ćebad, hleb, vodu, snabdeli su nas svime. Nisu dozvolili da trpimo ni zbog čega. Mesto je bilo užasno, ali oni su nam doneli ćebad i sve potrebne stvari. Tu smo ostali 5 dana. Tada je sredinom dana postalo malo toplije i albanski novinar iz Švedske se približio i hteo da uradi intervju. Pitao me da li nam možete dati intervju? Odakle ste došli. Rekla sam mu šta mogu da vam kažem tokom intervjua … ovo je rat. Vidite ljude kako su napustile svoje kuće … bez džempera, bez ičega, sa dvorišnim papučama. Rekao mi je, reci nam nešto… Rekao sam, u redu. Rekla sam mu da smo ostavili kuću otvorenu. Policija nas je izbacila iz kuće. Nikad ne bih došla ovde … niti bih napustila svoje mesto. Ali kada ste primorani mitraljezom u grlu da izađete, onda definitivno morate izaći. Od 9:30 do 13:30 bili smo na železničkoj stanici. U pola jedan ušli smo u voz i stigli ovde u 4 sati ujutro.
Intervju je obavljen u 9 sati. Taj novinar je bio vrlo dobar. Skinuo je svoju jaknu i stavio mi je na leđima. I rekao mi je da je držim jer je hladno. Jako se zahvaljujem onom Albancu iz Skoplja, koji je bio novinar. Rekao mi je da našu odraslu decu može da povede sa sobom, reći će da su i oni novinari, to je sve što mogu uraditi. Reći ću da su moji pomagači i odvešću ih mojoj kući. Uzeo je moje dvoje stariju decu. Moj muž nije znao o tome jer je bio otišao po hleb, gde su nam donosili hleb kamionom. Novinar je poveo našu decu i držao ih u Skoplju 5 dana ili nedelju dana. Sutradan se taj novinar vratio i rekao mi da ne brinem. Njegova majka brine o njima kao o sopstvenoj deci. Deca su dobro, ali žao mi je što ne mogu da nađem rešenje da i vas odvedem, jer ne dozvoljavaju … prolazimo kroz planine da dođemo ovde. Rekla sam u redu. Neka deca budu zdravo i dobro. Tada smo počeli da izlazimo prema Stankovcu. U Blace smo mnogo patili. Mesto u kome smo stajali bilo je kao rupa koju ste morali preći da biste došli do Stankovca. Moralo se hodati da bi ste prešli vojsku. Taj deo je bilo teško preći jer policija nije dozvolila da pređemo granicu i izađemo u Stankovec, s druge strane gde je bila vojska. Pošto sam ja bila sa devojčicom, meni su dozvolili da pređem i prešla sam na drugu stranu … pa sam iz Blace prešla u Stankovec, ali mog supruga su zaustavili. Nisu mu dozvolili da pređe. Pričao je s njima, i nekako je uspeo da pobegne i onda smo krenuli prema Stankovcu, tamo gde je bila vojska. I tamo smo ostali tri nedelje. Vojska nam je donela šatore. Ali bili smo, da tako kažem, psihološki traumatizirani. Nismo znali ni kuda idemo, ni šta ćemo raditi, ni gde smo, ni gde su nam ostali članovi porodice.
Da li je bilo srpskih policajaca tamo gde ste odseli?
U Stankovcu?
Da.
Ne, tamo nije bilo srpske policije. Tamo je bila samo vojska. Dok u Blace da. U Blacu je bilo policije.
Gde ste otišli po dolasku u Stankovec?
Kada smo stigli u Stankovec, upisali smo se za Izrael. Upisali smo se i otišli u Izrael. Dva dana nakon što smo se upisali, dobili smo vest da idemo u Izrael. Za tri sata smo stigli u Izrael.
Koliko vas je bilo tamo, otprilike?
150 ljudi. Bilo nas je 150 ljudi. I otišli smo tamo. Tamo smo bili veoma dobro primljeni. Tamo je bio i predsednik Izraela. Dočekali su nas sa zastavama. Bio je to neverovatno dobar prijem. U tom trenutku znam da sam se malo opustila, kada sam videla da nas čekaju sa crvenim zastavama i odlično su nas dočekali. Jer ne zaboravljam užas tog vremena. I sad kad spominjem te trenutke, setim se užasa i tog veoma teškog vremena. Tamo su nas lepo smestili, u lepu salu, ponudili piće i izrazili dobrodošlicu na njihovom jeziku, a Albanac iz Albanije preveo nam je govor, zapravo prevod je uradila jedna ženska osoba. Hana se zvala ta žena iz Albanije i prevodila nam je na albanskom jeziku. Tu smo ostali sat vremena. Posle sat vremena poslali su nas na drugo mesto, kako da kažem … negde dalje od Tel Aviva i tamo su rezervisali restoran za nas da jedemo i pijemo. Pripremili su nam i mesto za spavanje. Bilo je posebno mesto za spavanje. Bilo nas je 150 u toj grupi.
Koliko ste dugo ostali u Izraelu?
U Izraelu smo ostali 6 meseci. Posle dve ili tri nedelje rečeno nam je da jedan član porodice može da radi. Moj muž je rekao u redu. Zašto da ne radi. Počeo je malo da radi. Zatim je uzeo i sina da radi. Počela je da radi i starija ćerka. Samo mala nije radila. Onda su posle dva meseca, jer i malu decu neko je morao učiti, da ne zaborave jezik, pitali da li postoji neko ko je završio školu za obrazovanje, ja sam bila kvalifikovana, završila sam visoko obrazovanje i predavala, završila sam studije jezika, rekla sam da ja mogu da radim sa decom. Rekli su mi u redu, samo da li ste spremni za rad sa decom, i ja sam rekla da ću raditi, samo mi recite mesto gde će se održavati nastava jer sam spremna za rad sa decom. I tamo sam radila oko dva meseca sa decom. Tada sam albanskoj deci predavala nastavu albanskog jezika, matematiku, fizičko vaspitanja, bili su zadovoljni sa mnom, radila sam sa decom na nekim temama, nešto muzike, nešto glume, deca su pitala da li ćemo se vratiti na Kosovo? Rekao sam im da hočemo. Samo da se situacija malo smiri. Deca su bila zadovoljna sa mnom. I ja sam bila srećan sa njima. Šta da radim. Takav je život tokom rata. Bilo je teško doživeti takve stvari.
Da li ste razmišljali o povratku iz Izraela? Mi bismo se vratili na Kosovo prvog dana. Leteli bismo ovuda da smo imali krila. Mislili smo da ostanemo tamo, ali nakon 6 meseci dobili smo datum povratka i vratili smo se na Kosovo. Kada smo se vratili na Kosovo, sve je bilo izgoreno, ali ipak nema sa svojom zemljom. Ipak kad pomislim da je porodica preživela, bila sam srećna, jer su neke porodice pogođene ratom, neki su uništeni, mnogo ljudi bili su ubijeni i masakrirani. Nismo izgubili nikoga u porodici. Molim se Bogu i nadam se da će od sada pa nadalje barem za mlade biti bolje jer što se nas tiče naša generacija je prošla kroz ove poteškoće, bar za vas mlade da bude dobro. I verujem da će biti bolje.
Nadajmo se. Hvala vam puno na vašem vremenu, želimo vam sve najbolje.
Hvala i vama što ste izdvojili vreme za ovaj intervju.
Hvala vam.