Lavdi Zymberi
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Lavdi Zymberi (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, LZ= Lavdi Zymberi
BG: Recite mi nešto o sebi?
LZ: Da. Ja sam Lavdi Zymberi. Imam 30 godina. Ja sam iz Gnjilana. Sada sam se preselila u Prištinu, gde živim i radim.
BG: Da li se sećaš nečega iz rata? Koja su tvoja prva sećanja? Kakvo je bilo stanje?
LZ: Da. Ja sam imala 11 godina u toku rata. Dovoljno stara da bih zapamtila mnogo stvari. Znam da sam, možda, datume počela da zaboravljam… ali znam da smo do nekog vremena išli u školu. Škole su bile otvorene iako je u Drenici već počelo sa ratovanjem, sa tenzijama. Ali, u Gnjilanu smo donekle nastavili da idemo u škole. Znam da smo imali izbeglice koji su dolazili iz zona Drenice u blizini nas, u druge kuće, gde su bile neke porodice iz jednog sela Rezala. Oni su prvo izbegli kod nas u Gnjilane, a onda su otišli negde drugde. Čini mi se da su otišli u Makedoniju. Zatim, kada je situacija počela da bude pod tenzijama i u regionu Anamorave, škole su se zatvorile. Ostali smo po kućama, bez ikakvih aktivnosti, bez ikakvih drugih stvari. Sećam se da su zatim ljudi počeli da odlaze iz komšiluka, radnje Albanaca su počele da se zatvaraju. Dakle, počeo je onaj period kada si imao i problema da nađeš hrane. Znam da se zona gde smo mi živeli zvala tada “Čenar Česma”, a sada se zove “Arberia”. Trebalo je da odemo u “Dheu i Bardhe”. Tamo je bilo Roma koji su prodavali svašta. Dakle, trebalo je da se ide tamo. Znam da sam tamo išla često sa ocem. Išli smo biciklom, i trebalo je da prođemo ispred stanice policije. I normalno, na primer, kada je bilo sunčano, i kako ti sunce smeta kada ti ide u oči, sećam se da sam stalno pokušavao da tada držim oči otvorene kada smo prolazili tuda, ispred stanice policije, iz razloga da ne damo policiji razloga da nas zaustavi… dakle, da nam ne bi rekli zašto zatvarate oči. Bila sam mala, ali ipak sam imala taj osećaj da je ovde rizično, i da moraš biti veoma obazriva i da se trudiš da, uprkos suncu koje te je na neki način skoro zaslepilo, ali si morao da držiš otvorene oči kod onog dela gde je bila policija. Da, taj put je bio neizbežan, jer je bio najkraći put koji je povezivao ova dva komšiluka. Sećam se da smo zatim počeli da kupujemo neku hranu. Dakle, roditelji su počeli da kupuju hranu koju trebamo imati, brašno, šećer, i druge elementarne stvari koje su potrebne u svakoj situaciji. I mi smo odlučili da ostanemo kući, pošto smo čuli da u ljudi u Makedoniji, u kampovima, pate za hranom, da nema dovoljno hrane. Tako da su to odlučili odrasli… dete je samo trebalo da se složi sa time… odlučili su da ostanemo kući. Dakle, bio je onaj osećaj, da i ako umreš, barem da ne umreš od gladi, već da umreš u svojoj kući. Sećam se, nekoliko dana pre bombardovanja, ili možda i nakon, ne sećam se tačno, Srpska policija i vojska su počele da vrše kontrole po kućama. Moj stric je ranije već bio u ilegalnom pokretu. Bio je u zatvoru nekih 9 godina. Sada živi u Švajcarskoj, i živeo je u Švajcarskoj i tokom tog perioda. Ali je srpski sistem tada ganjao i druge članove porodice, a ne samo glavnu osobu. Sećam se da su tako doši da prekontrolišu i naše kuće, tražeći da nema oružja, bilo moj otac ili moji stričevi. Bilo je zastrašujuće videti ih sa onim cevima, ne znam ni kako se zove to oružje koji su oni nosili. Bilo je zastrašujuće. Ali, nije da su oni nešto učinili, osim onog psihološkog straha kojeg su nam izazvali u to vreme. Glavna noć je bila kada su počela NATO bombardovanja. Moje naselje, “Čenar Česma”, je na nižoj poziciji od drugog naselja, “Zabel Sait Age” smo ga zvali tada. I tamo ima i jedna kasarna. Bila je tu jedna vojna kasarna, bila je tu srpska vojska. Dakle, oni su imali naše naselje na dlanu. Oni su počeli da takođe odgovaraju. Sećam se da, kada su počela bombardovanja, svi smo bili nekako srećni što su bombardovanja počela, kako je počelo da se, na neki način, Kosovo oslobađa. I tako smo otišli na neko obližnje brdo iznad, da gledamo, jer kada je bilo bombardovanja, pravilo se neko svetlo, i to, i tako smo mi otišli da gledamo šta se dešava, jer je vidik bio dobar. Ali, u isto vreme kada je NATO bombardovao srpske snage, oni su počeli da bombarduju malo iznad naših kuća, naš komšiluk. I kada smo shvatili da se u isto vreme i mi bombardujemo, tada je počeo i moj strah, kao 11-godišnjaka, onaj osećaj, da ako oni ne bi gađali malo iznad, onda bi bile pogođene naše kuće. I te noći, sećam se sebe, da sam otišla kući, onako stavila jastuk na glavu, i da sam počela da se plašim. Kada je zatim moj otac video da se njegova ćerka plaši… nas je bilo 5 dece… ja sam verovatno malo više reagovala na događaje, odlučili smo da izađemo iz kuća, da negde odemo. Odlučili smo da krenemo u pravcu Makedonije. Problem je bio da smo imali samo jedno vozilo, dakle samo je moj otac imao vozilo. Druga dva strica koji su ostali, nisu imali nikakvo transportno sredstvo. I kako smo mi Albanci, veliki je problem ostaviti nekoga za sobom. Krenuli smo. Neki su otišli kolima, neki su išli peške. Oni su pešačili iz Gnjilana do Lovca.Lovca je jedno selo u opštini Gnjilane. Sad, ne sećam se koliko smo vremena proveli dok nismo tu stigli, ali se sećam da je tokom puta bilo dosta onih rupa koje su spremali kako bi postavljali one protiv-tenkovske mine, ili šta već. I sećam se da nam je otac pričao i govorio kako su verovatno vojska i policija već po šumama, ali da vide kako mi bežimo, pošto njima odgovara da ljudi beže, da ih ostane što manje, kako bi se mesto na neki način očistilo. Već nas je uhvatila noć dok smo stigli u to Lovce. I tu je jedna porodica izašla i zvala nas da ostanemo kod njih, pošto je noć, da ne idemo odmah dalje.Možete ići sutra. Spavajte večeras ovde, a onda sutra odlučite šta ćete dalje raditi. I tako se moj otac vratio da uzme ostali deo porodice koji su dolazili peške. I sećam se vesti TVA-a, jer tada nismo imali druge televizije. Sećam se da su na vestima TVA-anaveli kako su oni zatim bombardovali naše naselje. Dakle, u isto vreme kada su počela bombardovanja…
BG: Kako si to doživela?
LZ: Bilo je vrlo neprijatno. Dakle, da vidiš da je tvoja kuća mogla da bude ta koja je bombardovana. Te kuće su bile malo iznad naših, ali je ipak bilo neprijatno da vidiš u vestima da se tvoje mesto bombarduje. Ti si pod rizikom, i trebalo je da zbog toga pobegneš odatle. Plus onaj drugi deo… uvek su bili ispod oni titlovi koji navode ova porodica se nalazi tamo… javljali su se kada su izašli kao izbeglice, javljali su gde se nalaze, ili kako se traži ta i ta porodica. Bilo je veoma neprijatno. U isto vreme, tokom tog perioda, nismo imali nikakve vesti za ujake, za braću ili sestre moje majke, za tetke. I nismo znali šta se dešava ni sa njima. Dakle, slušali smo sve te vesti. Bila je takva neka tišina. Bio je to možda jedini period kada su stari i mladi gledali televizor. Sada se to ne dešava. Ali to je bilo vreme kada su svi, kad god je bilo vesti, tako gledali da vidimo šta se dešava, da vidimo da nema nekih vesti za naše ostale rođake, ili slično. Sutradan su se moj otac i stric, zajedno sa mojim starijim bratom i sestrom, i sa nekim drugim rođacima… vratili su se ponovo kući. Sada, 20 godina kasnije, izgleda malo nelogično da se vratiš praznih ruku u jedno mesto gde nisi imao sigurnosti…
BG: A koji je bio razlog što su se vratili?
LZ: Pa, da brane kuće.Malo nelogično, jer ne možeš… čime ćeš braniti kuće? Ako druga strana ima oružja, ima puške, a ti nemaš nikakvo oružje, nemaš kako da braniš kuće. Ali ona ideja da je to ipak tvoje mesto, tvoja kuća. I ako ćeš već da umreš, boje je da umreš u svojoj kući nego da umreš negde putem, ili da umreš od gladi, ili slično. Oni su se vratili. Mi smo nastavili, dakle, majka, dve strine, i ostala mlađa deca koji smo bili, nastavili smo tamo. Porodica u Lovcu, onako kako Albanske porodice imaju gostoprimstva, su nas dočekale veoma dobro. Dobro su nas pazili. I mi smo imali neku hranu koju smo poneli sa sobom, ali nas ni oni nisu ostavili bez hrane. Dali su nam jednu veliku sobu na drugom spratu, gde smo svi tako zajedno spavali, svi smo živeli u toj velikoj sobi. I kako smo bili deca, nismo mnogo toga znali… izlazili smo po selu, šetali se, išli okolo… i ponovo bi uveče slušali vesti. Tokom 4 noći koliko smo ostali tu u Lovcu, svaki dan bi dolazio neko iz Gnjilana da nas poseti. Ili je bio otac sa stricem, ili stric sa bratom. I sećam se da su jednom tako doši veoma umorni. Došli su biciklima, brat i stric. I rekli smo im da više ne dolaze, osim ako ne dođete da nas uzmete, inače je veoma naporno ići tim putem Gnjilane-Lovceza kratko vreme, i mi smo bili dobro, tako da je bio nepotreban njihov umor. Ali onda to čekanje. Dakle, svaki put, znam da smo par dana čekali dali će doći da nas odvedu odatle, i onda je počelo da to čekanje postaje naporno, jer smo stalno čekali kada će doći da nas odvedu odatle. Sećam se da je Lovce imalo neku uzbrdicu pri ulazu u selo. I sa brda si mogao da vidiš da li neko dolazi ili ne. I znam da sam sa jednim bratom od strica, sa kojim smo skoro isto godište, kada smo videli mog oca da dolazi, bila je to velika radost. Možda smo veću radost imali kada je Kosovo napokon bilo oslobođeno. Znači, 25 smo otišli u Lovce, a negde 29 ili 30 Marta su oni doši da nas odvedu odatle, i sećam se da sam trčala onako do kuće, i vikala: “Doši su da nas vodeeeee”, i ta radost da se vraćamo kući, uprkos tome što je kuća bila nesigurna, ali je ipak bio neki osećaj da se vraćaš svom mestu. Vrlo jednostavno. I, oni su došli i odveli nas. Vratili smo se ponovo kući. Nastavio se onaj period bombardovanja. Nastavio se onaj period gde smo uvek morali da budemo u stanju pripravnosti u svakom momentu. Sećam se da smo dugo vremena spavali u kući jednog strica, jer je bila sigurnija, imala bolji beton. Onaj osećaj da ako i bombarduju, ovo je vrlo dobar beton koji će izdržati, ipak, malo je sigurnije. I tako smo spavali uvek obučeni, spremni. Da u svakom momentu, ako dođu i noću da nas izbace, barem smo bili obučeni, i mogli smo odmah da izađemo. Nastavila su se NATO bombardovanja. Znam da smo šetali po kraju, bilo je malo ljudi koji su ostali. To iz razloga jer je većina otišla ili pre početka, ili nakon bombardovanja. Kao deca, mi smo izlazili tamo-vamo, nalazili smo kokošija jaja. Trebalo je da nekako provedemo dan. Ili smo igrali fudbal. Nemoguće je 24 sata… okej, spavaš, ali šta da radiš tokom ostatka dana. Nismo imali mogućnost da idemo u škole, jer su one bile zatvorene.I tako se nastavio ovaj deo, sve dok NATO nije odlučio da uđe, i sećam se da su zatim bila dva druga značajna momenta u životu: kada su otišle one srpske snage koje su bile u kasarni u našem komšiluku. Sećam se da smo mi, kao deca, izašli na ulicu. I ovako smo dizali dva prsta (smeje se)… Ali nismo razmišljali da su oni još uvek imali oružje u rukama, mogli su samo da ih okrenu ka nama i da pucaju, jer na kraju krajeva šta znači jedan više ili manje. Zbog toga nije bilo mogućnosti. Ali su oni pokazivali rukama na vratu, kao “We will kill you”, “Preklaćemo vas”. Ali nije bilo incidenata. Znam da smo se mnogo obradovali kada smo videli da odlaze. Drugi moment je kasnije kada su ušle francuske snage. Ušli su kroz našu ulicu, verovatno iz Preševa. Ili, ne znam, taj put vodi ka Preševu. I to je dio drugi put kada smo se veoma obradovali, i kada je na neki način bilo: “Sad smo OK, sad smo dobro. Sad smo se oslobodili i ništa se više ne može desiti”. Odmah pošto su ušle snage, sećam se, onako mala, napisala sam na parčetu papira, “NATO, UČK…” (smeje se)… i otišli smo, snage KFOR-asu bile kod škole, kod moje osnovne škole “Abaz Ajeti”… i oni su ogradili celu školu, ali su imali i one vojne čuvare, i mi smo vikali “NATO, UČK, thank you” … na ono malo engleskog što smo znali. Kasnije su francuske snage nastavile dalje. U Gnjilane su doše američke snage. Sa ono malo engleskog što smo znali, išli smo da im zahvaljujemo… thank you, trudili smo se da pričamo malo engleskog, da im pokažemo koliko smo bili zahvalni, i kako nam je dobro sada. Teško je ponovo vraćati ove uspomene. Moje uspomene su ništa u odnosu na ljude koji su preživeli mnogo više tokom rata, koji su videli njihove rođake kako ih ubijaju, ili kako ih siluju, ili kako ih masakriraju. Ali je opet tu onaj osećaj straha, kada ne znaš šta će se desiti nakon jednog minuta, šta će se desiti sutra, ili…
BG: Šta misliš, kakav je uticaj imao rat na tvoj život, i kakav uticaj misliš da nastavlja da ima na tvoj svakodnevni život?
LZ: Ako mislimo da nas ono što nas ne ubije, čini jačim, možda možemo reći da nas je to ojačalo. Ali, normalno, to je nešto što nikada ne možeš da izbrišeš iz sećanja. I to je nešto što te čini da se solidarizuješ sa drugim ljudima koji prolaze slične stvari, iz drugih ratova koji su se razvijali, i nastavljaju da se dešavaju. Čini te da budeš malo saosećajniji sa ljudima koji su doživeli još gore stvari. Ali, sa druge strane, veliki je problem da razmišljaš, da pričaš o ratu, jer kao ljudska bića više volimo da mislimo i pričamo o lepim stvarima. A rat nije nešto dobro, i trudeći se da to izbijemo iz naših misli, da se ne sećamo uvek tih stvari, jer su to uvek emotivne stvari; i sada vidim, sećajući se tih stvari, koliko je to neprijatno. Možda nas je to učinilo da budemo malo više povučeni u sebi, da ne želimo da pričamo o tom periodu. Koliko god da je značajno da se o tome priča i diskutuje, jer sada imamo i generacije nakon rata, koje imaju 20 godina, i nikada ne razumeju šta i kako… i nadam se da nikada neće morati da shvate kako da prođu kroz rat… ali je ipak za njih bitno da znaju o tome. Sećam se jednog od prethodnih letovanja, sa mojim unucima u Velipolju, imali su neki poligon za gađanje, i na njemu je bila fotografija Miloševića, i moji unuci su premali da bi znali ko je bio Slobodan Milošević. Dakle, stvari se moraju znati, šta se desilo, ko je šta radio, bez predrasuda o nacionalnoj pripadnosti. Ali je teško o tome pričati, teško je ponovo proživljavati sav taj period.