Adelina Berisha
Intervju sa Adelina Berisha
R.B.: Zdravo Adelina! Hvala vam puno što razgovarate sa mnom. Možemo li da počnemo malo sa time, kako ste doneli odluku da odete? Koliko se sećaš tog vremenskog perioda? Sa kime si bila? Slične stvari.
A: Dakle, mislite kada je počelo bombardovanje 25. marta, ili?
R.B.: 24. mart.
A: Da, 24. marta. Živela sam u naselju Blend. U to vreme, naselje Blend nije bilo mnogo urbanizovano, to je bilo novo naselje koje je formirano u Prištini, nije bilo ni asfalta. Bilo je više kao selo na periferiji Prištine. U taj kraj sam otišla iz centra. Ne sećam se tačno, znam da je bio Bajram, u početku, kada smo imali prvi pritisak da napustimo kuće. Ja sam bila normalno dete, otkako su počela bombardovanja. Moj otac, Tefik, je napravio u podrumu, jer smo imali podrum pod zemljom, i on je tu spremio neki prostor sa nekim sunđerima, dušecima, mislili smo da će nas to zaštititi od bombardovanja, čak su i neke susedne porodice, a i mi smo se tu krili tokom bombardovanja od straha da se ne desi slučajno da bombarduju i kuće ovamo. Jer to što smo bili prigradsko naselje, bili smo malo više na udaru Srba, od ostalih naselja. Čak i kada je bio dan Bajrama, to je bilo prvi put da se mi – dakle, moje naselje ima ispred brdo poznato kao Jevrejsko groblje, i to je sve bilo bukvalno prepuno policije, vojnika, i mi smo videli da napadi uvek dolaze sa te strane – i na dan Bajrama smo napustili kuću, otišli smo u drugo naselje koje je sada poznato kao Nova Kojlovica. I to je novo naselje, u izgradnji u to vreme; bilo je vrlo malo naseljenih kuća, uglavnom su kuće bile u izgradnji. Tog dana smo pobegli iz naselja. Ostali smo budni do kasno u noć. U neko vreme su nam rekli, muškarci su otišli u naselje i videli da nema neke krize, i u sred noći smo se vratili kući. I normalno, mislili smo da se situacija malo smirila. U to vreme sam imala 14 godina. Onda je 1. aprila počelo, svi spavamo i čuli smo metke kako padaju na krov naše kuće. Znam samo da je došla majka, rekla nam „ustajte, moramo da napustimo kuću i da bežimo!“. Mi smo ustali, i pobegli, ceo komšiluk tako. Znam da je moja sestra Leonora započela ljubavnu vezu sa Bersantom, sa kojim su sada u braku, i znam da je bila jedina od nas koja je bila malo spremnija jer je imala te fotografije, albume koje je htela da ponese, uspomene sa svojim dečkom. Imala je čak i kofer sa tom odećom i albumima, zaboravila ga je kod kuće i krenuli smo dole, Nora se vratila da ga uzme, ja sam krenula za njom. Znam da su nam meci prošli pored nogu. Tu smo uvidele da je ovo ozbiljna stvar, velika pretnja i opasnost za nas. Ona je brzo uzela tu torbu, i brzo smo otišle. Iz našeg komšiluka smo tog dana otišli u Taslidže. Primila nas neka porodica. U to vreme sam bila dete, nije mi baš bilo jasno koji deo Taslidže, jer znam da je to veliko naselje, i mi smo jednu noć́ proveli u kući ove porodice. Ideja mojih roditelja je bila da se vrtimo kroz Prištinu, da ne napuštamo grad, da pokušamo da ostanemo ovde. Ali sutradan su došli ujutru i proterali nas i iz Taslidže. Iz Taslidže smo otišli kod mog strica koji je tada živeo u blizini pozorišta Dodona, u tom kraju. Otišli smo tamo te noći. Tu smo proveli ceo dan. Opet su došli i proterali nas iz tog naselja, kako su Srbi dolazili. Samo su kucali na vrata i rekli „Izađite iz kuće, napustite kuću, idite u Albaniju!“ I izašli smo odatle. Bilo nas je oko 16 osoba. Moja porodica, nas petoro dece i naši roditelji. Mislim, 7 nas je bilo u mojoj porodici, moj stric je imao četiri člana porodice: ujak sa ženom, i njegov sin sa ženom. I onda drugi sin od strica koji je živeo u delu Sunčani Breg sa svojom ženom i troje dece. Iz stričeve kuće u Dodoni otišli smo u stan stričevog sina na Sunčani Breg. Nas 16 osoba, mali stan, spavaća soba i dnevni boravak. Ne znam kako smo tu sedeli te noći. I stan je bio nasuprot studentskog doma, a studentski dom je bio pun paravojnim jedinicama. Cele noći smo gledali kako nas snajperisti prolaze tuda, sa prozora. Kao decu, stariji su pokušavali da nas zaštite na sve moguće načine, znate, da ne razumemo šta se dešava, ali ja još uvek imam u sećanju zvuke muškaraca, kada su se menjali da izađu na stražu na balkon, da izađu krišom da ih ne primete paravojska, koji su bili u spavaonicama. Takođe, sin od strica je imao komšiju Srbina sa kojim su bili u dobrim komšijskim odnosima do trenutka kada je počeo rat, ali je njegov sin bio policajac. Otišao je brat od strica i pitao ga: „Možeš li bar večeras da nas osiguraš, da nas zaštitiš, jer imamo malu decu, ima nas 16?“ On, iako su do tada bili komšije, da su možda, ako su ostali bez čaše mleka, bez jaja, bez šećera, imali dovoljno slobode da to traže jedan od drugog, ali tog dana mu je komšija rekao „ Žao mi je, ne očekujte i ne računajte da mogu da vas branim jer moje kolege, moje prijatelje ubijaju vojnici i Albanci“. I znam da je to ostavilo na mene utisak, iako sam bila dete, to je na mene ostavilo utisak, jer je nekako teško prihvatiti da se ljudi, koji su se do danas našli jedni-drugima, odjednom se sve promenilo i postali smo neprijatelji jedni-drugima. Bilo je jutro. Tamo je ceo put bio veoma izazovan, gde god da smo išli, svi putevi su bili puni paravojske i mi smo pokušavali da se razdvojimo, da ne idemo svi zajedno. Znam da sam u jednom trenutku ostala sama sa bratom od strica i sa njegovom porodicom. Loše sam se osetila što je moja porodica malo zaostala. Ne znam zašto sam ostala sa njima, bila sam veoma vezana za ćerku sina mog strica. Greta i ja smo isto godište i možda me je to navelo da hodam sa njom, i znam da sam se samo jednom okrenula kod Studentske menze, ja tamo, a nisam znala gde su oni. Zatim su rekli da kod Naim Frašeri ima policijski punkt. Tu sam uvidela da od tog trenutka ne smem da se odvojim od porodice, jer može da se desi da ostanem sa nekim drugim, i da ne znam gde su mi majka, otac, sestre, brat. Ali, na sreću, svi smo se okupili. Znam da je njih zaustavila policija ili paravojne grupe kod Naim Frašerija, izvršili su neku proveru. Onda smo došli kući. Ponovo kažem da su se stariji trudili da nas zaštite, ali nisam bila malo dete koje ne razume šta se dešava. Ali možda su me ovi odbrambeni mehanizmi na neki način naterali da ne postavljam previše pitanja, kako bih poštedela i sebe i njih. Da ih ne preopterećujem previse pitanjima koja sam mogla da postavim. Bilo je jutro. Izašli smo iz ovog stana, mislili smo – cela ta ideja da ne napuštamo Prištinu – hajde, vraćamo se u kuću mog ujaka, kod Dodone. Kada smo se vratili tamo, sve je bilo napušteno. Sve komšije, svi Albanci, već́ su napustili svoje kuće. Samo smo mi ostali u kući. Negde oko podne došla je devojčica iz komšiluka, ali je sada udata negde drugde. Došla je sa mužem svojoj porodici, ali su oni već́ napustili kuću, a kada ih nisu našli, došli su kod nas, videli su da je to jedina kuća u kojoj izgleda kao da ima ljudi. Znam da su nama deci tada rekli „oslobodite sobu, idite gore da se igrate“. Ta žena je bila veoma uznemirena, plakala je; isto i njen muž. Došli su iz zone Qafe, da pokušaju da pobegnu. Imam utisak da je tu bilo i pokušaja silovanja ili nečeg sličnog, jer je to mobilisalo naše da što pre odstrane nas decu, da ne čujemo šta će ona da ispriča. Ali znam da nakon što je ona došla, i kad su naši razgovarali sa njima, možda su samo ispričali kako su se loše paravojska ponašali, ne znam. Mislim da je to bila neka velika stvar, i nikada nisam pitala ukućane da mi kažu šta je ta žena rekla tog dana. Samo znam da je to bio razlog zašto smo rekli hajde svi bežimo jer nemamo šta da radimo ovde jer je velika opasnost ako nađu nas same u celom komšiluku. I mi smo polako krenuli svi zajedno. Ako znate gde je deo koji se zove Kod 4 Lule, taj deo sve do Dragodana je bio pun paravojske. U mojim sećanjima oni svi izgledaju kao zveri kada ih se setim, i oči su im bile podivljale, nije to ličilo na normalan ljudski pogled. Sada, mi svi znamo šta su bile paravojne formacije. Paravojska su bili najveći kriminalci koje su doveli iz zatvora, koji su bili i korisnici raznih droga, i koji su bukvalno bili „operisani“ od bilo kakvih osećanja. Nisu te videli kao ljudsko biće. I videli smo i starije Srpske žene kako ih služe rakijom, a oni nam govore „Za Albaniju!“ To u prevodu znači „idite u Albaniju“, i jednim prstom bi nam ovako pokazivali. Išli smo glava spuštenih nadole, niko se nije usudio da kaže ni reč. U to vreme Priština je imala 2-3 naselja koja su bila urbanija; Qafa je imala nekoliko butika dole, koji su bili malo zanimljiviji, gde smo mi kao deca dolazili da gledamo, Adidas, Najke. Nismo mogli da ih kupimo, ali smo ih gledali kroz prozor. I videli smo ih potpuno slomljene, Srbi su koristili situaciju da tu pokupe patike, a mi smo ovamo morali da bežimo. Znate, meni, kao detetu, ništa nije imalo smisla, ništa od ovoga. Ali to je bila stvarnost. Hodali smo. Kada smo došli blizu Dragodana, ponovo je bio jedan paravojni post-blok, i zaustavili su mog strica. Tražili su mu novac. Na sreću, u isto vreme je prošla i patrola regularne srpske vojske, a čini mi se da se paravojska malo plašila od te hijerarhije, ili kako su već funkcionisali. I oni su nas pustili, rekli su „idite, bežite!“ Kada smo otišli na železničku stanicu, što je za mene bio prvi put, tu je bilo mnogo ljudi. Onda je pala noć́, hladno, kiša. Pokušavali smo da palimo neku vatru, dok nije stigao voz. Onda je voz stigao. Svaki čovek – to je instinkt za preživljavanje – tada svako gleda samo za svoju porodicu. Nas su kroz prozor ubacili muškarci iz porodice, brat, stričevi sinovi. Samo su nas ubacivali. Ne znam zašto nam nije radila pamet, ko je ušao da sedne i zauzme neko mesto, već smo mi samo padali jedni na druge, dok se nismo podigli na noge i smirili. Iako je kabina bila za oko 6 osoba, mi smo bili oko 16 osoba, oni koje sam već nabrojala ranije. Granit, sin stričevog sina, je imao negde 2-3 godine. Tu sam se osetila veoma loše. Kada sam ušla u voz, to je bio najteži trenutak za mene, jer tada nisam znala kako da gledam na rat kao na rat, da nas mogu ubiti, mogu nas silovati. Samo sam pomislila, dobro, ovde se sve završava. Nikada više neću videti ni moje društvo, ni šolu… i imala sam, ne znam kako je kod mene završio ključ od naše kuće, u mom džepu, i znam kada bih stavila ruku u džep pipnula bih taj ključ, to bi me podsetilo na ovu stvarnost, i ne bih više mogla da se uzdržim. Znam da sam tu plakala, jecala, i samo bih mislila „šta će se desiti? Kada ću videli Liru, kada ću videti Edonu, kada ću videti drugarice? Možda ih nikad više neću videti“. Jer smo gledali filmove, videli smo šta se u Nemačkoj desilo sa Jevrejima, sa svima, i mislili smo da su se te stvari jednom desile, i da se nikada više neće desiti. I sada se to nama dešava, i setili bi se tih scena iz filmova, i počela bi polako da ti se popunjava ona slagalica, na neki način, gde vidiš, iako si dete, da nešto nije u redu. Ali nisam imala strah kakav su mogli imati stariji. I znam kada smo bežali iz naselja u naselje, starija sestra, imala je 2 godine, druga sestra 20 godina, treća 18 godina, brat 22 godine; i znam da bi ona rekla „izgledajte jadno, stavite kape, nakrivite lica!“. A ja bih pomislila „šta joj je? Poludela!“. Ali sam kasnije shvatila, jer se pričalo kako hvataju i siluju mlade devojke, a uzimaju muškarce da ih vode u rat. Ona je mislila da na neki način tako zaštiti sebe. A sada ja znam da za paramilitarce, za ubice, fizički izgled nema značaja, jer oni nisu gledali da li si lepa ili ne, štagod to značilo. Već je bilo dovoljno da si žensko, i da oni obave delo koje su imali da obave. Svi znamo da je i nasilje nad ženama oruđe rata, ne mora da znači da s koristi samo oružje.
R.B.: Otišli ste za Blace.
A: Na kraju smo otišli za Blace. Kada smo stigli, sve je bilo i psihičko maltretiranje koje nam se desilo, jer bi nam na primer, rekli „hodajte po šinama!“, a šine su bile uske, nas je bilo na hiljade, i oni bi rekli „ako siđete sa šina, ima bombi koje će eksplodirati“. I tako smo mi hodali. Ja sada verujem da tu uopšte nije bilo ni bombi ni mina. To je samo bilo da nas što više maltretiraju, i emotivno, da se što više osećamo bezvrednim, da nam potpuno unište ponos, da ti unište sve u šta si ti verovao, da te dovedu ne na nultu tačku, već u minus. I stigli smo u Blace. Kada smo stigli, bila je jedna velika livada, i osim neke torbe gde smo strpali nešto malo odeće, ništa drugo nismo imali. Ni hrane, ni šatora, ni ćebadi, niša! Znam da smo prve noć tu sedeli, kiša… Bio je trenutak kada smo ostali bez vode, i ja sam ustala sa Gretom, ćerkom stričevog sina, ona je tada imala 12 i po godina, ja 14. videli smo neke kuće na granici, baš na granici Blaca, videle su se tu neke napuštene kuće, „hajde da odemo do tih kuća, možda nađemo vode“. I hodale smo tako, hodale. Pored zida te kuće su bili – sad ne znam tačno da li je bila vojska, ili su bili paramilitarci – ali su bili u uniformama, sa onim velikim puškama, ja im ni ime ne znam, i oni su nam rekli „bežite odavde jer je ovo teritorija Jugoslavije“. Na sreću, srpski sam naučila kao dete sa televizije, jer nismo imali šta drugo da gledamo, i tako si i mogao da razumeš. Mi smo se pogledale, ja i Greta, i nastavile, jer naša glava nije mogla da shvati činjenicu da mogu i deci da prete. I mi nastavljamo da hodamo, a on viče „Hej!“ i ja kažem „Greta, ovaj se nama obraća!“. Uhvatio nas je. I vratile smo se, nismo ni mogle da vidimo tu da li ima vode. Vratile smo se porodici. Znam da su svi išli okolo da probaju da nađu hrane, ćebadi, ili štagod, ali te noći nije bilo ničega. Tek sutradan, čini mi se, su počeli da dolaze neki traktori koji su nosili pomoć, i bacali nam hleba. Ko je imao sreće da uhvati neki hleb, dobro, ko nije – ništa, ili bi hleb završio u blatu. Tu u Blacu smo se sreli i sa tetkom i sa stricom, neko bi išao, neko bi došao. Jednog strica koji je bio stariji su odveli hitnom pomoći. Ne sećam se ni šta se tu desilo. Oni su izašli, ali ja i moja porodica, i drugi stric sa kojim smo se sreli, mi smo ostali oko 5 dana u Blacu jer su Makedonci zatvorili granice, i ostavili nas na toj zemlji za koju svi kažu „ničija zemlja“. Ostali smo tu, dakle Makedonci nisu hteli da nas prihvate. Znam da smo se onda svi umorili. Bio je onaj deo kao livada i onda brdo, da bi se prošlo tamo, blizu granice. I znam da su neki ljudi krenuli tamo kako bi proši, pokušali da pređu granicu tamo. Izašli su makedonski policajci. Onda se desio onaj sporazum gde su protestvovali Albanci u Makedoniji i rekli „mi nećemo ostaviti Albance na cedilu, već ćemo otvoriti naša vrata, da primimo koliko njih možemo“. Jer su se ovi opravdavali činjenicom da je zemlja puna izbeglica, i da nema više kapaciteta da se primaju drugi. Onda su počele i izgradnje kampova, to se desilo kasnije kada su i međunarodne snage intervenisale u Makedoniji. Ali smo mi ušli u autobus nekako jedva, nakon 5 dana. Otvorila se granica, i došli su autobusi, pokupili nas. Ali su nas te noći vrteli okolo, možda smo dobrih 20 sati se vozili kroz Makedoniju, da vidimo koja opština će da nas primi. Na kraju su ljudi iz Gostivara izašli da protestuju pred autobusima, rekli su „dovedite ih u Gostivar, mi ćemo ih primiti“. A kada smo otišli, odveli su nas u jednu džamiju. Sutradan su doši Albanci iz Makedonije, i svako bi rekao „ja imam mesta za 2 osobe, ja za 5, ja za 7“, itd. Nas je uzeo Taip Šabani, i mi još uvek održavamo kontakt sa njima. Ali je onda za mene i moju porodicu bio neki šok i život, jer smo otišli u selo Gradec, koje se nalazi između Gostivara i Tetova, ali je deo opštine Gostivar. I ja lično znam, u momentu kada sam počela da idem u šolu, osećala sam se malo bolje, ali sam imala 100 drugih problema tu gde sam otišla. Znam da se mojoj sestri Lauri, koja je bila četvrti razred srednje škole, uopšte nije išlo u školu, jer smo možda imale osećaj da tako izdajemo naše društvo, ali možda i neka griža savesti – mi smo se spasli, preživeli, a ne znamo gde su svi ostali, i da li ja sad treba da se ponašam kao da se nije ništa desilo… Ne znam, bilo je mnogo raznih osećanja. Ali kada sam počela da idem u šolu, bilo je dobro jer sam sada imala jednu obavezu, aktivnost. Ja sam bila učenica koja je volela da uči, da čita, to mi je godilo. I nastavnici su, ruku na srce, bili veoma dobri. Ali, mentalitet je bio veoma različit od onoga kako sam ja rasla u Prištini. Ja sam tada bila 8-mi razred, što je značilo čim završim razred, treba da pravim planove za srednju šolu. I najveća nesreća je bila da, kad bi nas pitali nastavnici, gde želite da idete u srednju šolu, znate, za one savete koje vam daju, „sada je trenutak da više učite, jer imate prijemni ispit“, veoma malo devojaka – da ne kažem nijedna – nisu znale da li će ići u srednju školu. Ja bih jedina podigla ruku, „ja ću da idem u srednju medicinsku školu, smer stomatologija, jer želim da budem stomatolog“. Tako sam mislila kao dete, želim da budem stomatolog. Bila su tri odeljenja 8.-mog razreda. I često bi me zvali da ohrabrujem druge, da im objasnim zašto je važno školovanje, i malo su me koristili kao primer – „vidite, Adelina, iako je došla iz rata i sve ostalo, ona hoće da se školuje“. I normalno, ja kao dete tada, nisam mogla da shvatim da one u stvari ne žele, već im i ne dozvoljavaju, i to bi i same devojke rekle ponekad. I tada bi razumeli polako polako jednu drugu stvarnost, sa čime se devojke suočavaju u takvoj sredini, gde su patrijarhalne norme mnogo jače nego što su u Prištini, ili u gradovima. Ne kažem da ih ovde nije bilo takvih normi, ali nisam imala slučaj kao dete da imam neku barijeru samo zato što sam devojčica, i da misliš zato što sam žensko neću moći da se školujem ili slično. To nije postojalo. Ali sam tamo videla da to postoji za druge devojke. Sa druge strane bi videli da imaju veoma visok životni standard, jer su imali mnogo ljudi u dijaspori, i finansijski niko nije imao problema. Nije bilo barijera kao na primer „ne idem u školu jer nemam novca“, već je bukvalno bilo da nisu videli potrebnim niti značajnim da devojke trebaju da se školuju.
R.B.: Da li je to počelo da utiče onda, na neku vrstu straha da i ti možeš da završiš tako?
A: Bila sam uplašena. Znala sam da imam porodicu koja me neće ostaviti tako, ali sam se plašila da taj mentalitet može da pređe i na nas, jer kako kažu, sa kim si, takav postaješ. Toga sam se najviše plašila u to vreme, i nedostajalo mi je društvo iz Prištine, sa kojim smo pričali o snovima, o velikim ambicijama. Na sreću, rat se završio i mi smo svi stvarno dostigli onoliko koliko je svako od nas mogao da dostigne. Ali sam tamo stalno imala taj strah. I, ruku na srce, kada i priče počnu da se više vrte oko toga, može da to utiče i na tebe. A toga sam se mnogo plašila, da može da dođe jedan trenutak da mi se izgubi volja za školovanjem, jer vidiš, devojke mogu i samo da sede. A za nas to nije bila opcija. Za nas je bilo to da devojčice moraju obavezno da se školuju. Bar su nas tako podigli naši roditelji. Ako želiš da budeš nezavisna, moraš obavezno da se školuješ. A tamo je bila totalno druga realnost. Zvala nas je jedna drugarica iz razreda da idemo kod nje kući. Ja sam znala da je ona bogata jer je ceo razred pričao „o, Ćamile ima mnogo novca!“. Otišli smo da posetimo Ćamile, i kad su se otvorila ona vrata, bila su velika, super luksuzna, kakva sam videla samo po filmovima, i bila je tu kuća, dvorište kao iz bajki, veoma lepo, kad smo došle tamo rekli su nam da sednemo tu na verandi, koju su napravili od drveta. I ona je počela da veze neku narodnu nošnju, ta narodna nošnja se veze od vune, veže se ispred kao kecelja, konec ili kanec, tako se nekako zove u delu Hasa na Kosovu. Dakle ona je bila skoncentrisana da pripremi miraz za svadbu. A to je bio period kada je ona trebala da uči kako bu bila primljena u srednju šolu. I kad su ih pitale, većina njih bi rekle da će ići u dvogodišnju školu, ne znam kako su je zvale, ali to nije bilo dovoljno da se završi srednja škola, pa zatim fakultet. To nije ni postojalo u njihovim idejama. Onda sam se brinula da li ću moći da se upišem u srednju šolu, jer je sad naša ideja bila da ćemo ostati tu, jer smo sada tu došli. Nismo znali šta će se desiti nakon intervencije NATO, da li će se osloboditi Kosovo. Počela sam da mislim da će od sada ovo biti moj život. I naravno da sam imala i druge brige, ovde me niko ne poznaje, jako da dokažem da sam bila dobar učenik? Da li će me primiti u srednju medicinsku šolu koja je bila u Tetovu, jer normalno, tu u selu je postojala samo osnovna škola. Da li ću moći da ostvarim svoj san? Onda sam mislila da li ču moći da imam društvo gde ćemo razgovarati o temama koje mene interesuju, jer, nažalost, videla sam da sa devojkama iz sela Gradec, ali i sa dečacima, nismo bili na istoj frekvenciji. Kažem, koliko god je bilo rata, i svega, ipak smo imali sreće da u Prištini, kao glavni grad, neke stvari su davno promenjene, i neka vrsta „provere stvarnosti“ koju sam imala tamo je za mene bila šokantna.
R.B.: Koliko ste tu ostali?
A: Tu smo ostali do 1.-vog Jula. Jer, Iako je Priština oslobođena 13.-tog Juna, mi smo i proslavili oslobođenje i sve, i mogli smo da se vratimo ranije – moj brat je došao pre nego da se sve oslobodi, dakle čim su prve NATO snage uše, Lani je krenuo prvi jer je govorio „da odem da vidim ako mogu da nađem neki posao sada sa ovim strancima, i da vidim kuću“. I to je bila neka trauma po sebi jer nismo znali šta se dešava. Imali smo razne traume – mnoge stvari se i zaborave da se ispričaju – ali na primer, dok sam bila u Blacu, ja sam bila dete, neko je došao i rekao mi „ubili su ti ujaka, baku, celu porodicu su ti ubili“. I ja sam videla moju majku koja je bila na koncu između ludila i bilo čega što smatramo normalnim. I znam da dok smo ostali u Blacu to sam sačuvala za sebe, neću reći majci da su joj ubili brata i majku, jer će kad-tad to saznati, ali da ja ne ugrozim još više njeno emotivno stanje. Jer su priče bile razne, odvajaju muškarce od porodica, odvajaju muškarce. Ona je tada brinula o bratu, „uzeće mi sina, uzeće mi sina“, a ja da joj dodam još i brigu o bratu… znam da sam to nosila u sebi. I taj dan kad smo otišli u Gostivar, došao je ujak. On je svaki dan išao po džamijama, da možda sretne nekoga, jer je on stigao tamo pre nas. Znam da je bila neka ekstaza, neko olakšanje kad sam ga videla, činilo mi se da sam skinula ogroman teret koji sam nosila u sebi. A bilo je svakojakih vesti. Sad, na primer, sin mog strica je iz Londona otišao u OVK. I on je došao nakon nekog vremena, ne znam kako je pobegao, došao da nas poseti. I da mu vidiš fizičko stanje, emotivno, jednog mladića od 20 i nešto godina, i to je bio jedan veliki šok. A onda smo imali sina stričevog sina, koji je u to vreme imao 8-9 godina, nije mogao da spava, imao je noćne more noću. Znate, sve vrste trauma, na sve strane.
R.B.: Možeš li malo da nam opišeš kada si se vratila, kako si ti videla Prištinu?
A: Ja, od trenutka kada smo prešli granicu i ušli na Kosovo, nekako sam se opustila jer sam mislila – došla sam na moju teritoriju, ali znam da je bilo veoma teško videti sve te uništene kuće. Kada smo doši, kuća je bila skroz opustošena. Onda se to malo iskoristilo i od strane ukućana komšija, kad su došli u tom periodu Juna, mislili su da se uopšte nećemo vratiti. Nažalost, neke stvari su uradili sami Albanci jer su mislili „ovi ljudi su pobegli, neće se vratiti“. Svi su bili radosni i puni entuzijazma da se sve to završilo, da se ostvario naš san, otišli su Srbi odavde; ali je nekako bio neki bol, jer znam, na primer, videla sam neke stvari iz naše kuće po balkonima Albanskih komšija. I to te nekako obeshrabrivalo. Ali sa druge strane sada to shvatam jer, ipak kažem, kada dođe do egzistencijalne krize, čovek gleda samo sebe i ne razmišlja dalje. Ali znam da smo se malo obeshrabrili i od ove činjenice, kako su nas potpuno obrisali iz istorije, ova porodica je otišla, više se ne vraća, i hajde da sada uzmemo njihovu imovinu. Ali smo odmah stupili u kontakt sa društvom. Znam da smo se vratili u šolu negde u Avgustu, kako bi nadoknadili one izgubljene časove što pre, jer sam ja imala brigu da se prijavim u srednju medicinsku školu, i svako od nas gde je želeo da ide po školama, neki u gimnaziju, neki u… tu smo se razišli, uglavnom su išli u Sami Frašeri, nas 2-3 smo bili na medicini. Ali je bila velika radost, organizovali smo i matursko veče. Stvarno smo se brzo vratili u normalnost jer, verujem, zato što smo bili deca, bilo nam je lakše da zaboravimo i da se vratimo tome. A Priština, koliko god bila bombardovana, pošta i druge institucije, videli smo manje posledica rata u odnosu ako bismo bili u Đakovici ili drugim gradovima koji su bili više uništeni. Ili, što je još gore, za građane Mitrovice, koji, 8 godina nakon oslobođenja, oni su doživeli više teškoća nego u periodu rata. Jer ne zna čovek ni da kaže kada je počelo a kada se sve završilo, ako bismo to gledali u detalje. I to je to. Sada na većoj udaljenosti, i zbog toga što se čovek tokom života suočava sa mnogo stvari, vidim da sam malo zrelija, i mogu na sve da gledam kao na neku priču, sa visine. Pre 5-6 godina, da sam uradila ovaj intervju, sada bih verovatno plakala. Možda i pre 1 godine. Jer još imam trauma. Vidim sebe kada treba da idem u Makedoniju, granica, Blace, čim to vidim, sve te scene mi izađu pred oči. Verujem ne samo meni, već svima nama koji smo kroz to proši. Još uvek mi je voz malo trauma. Na Kosovu nisam mogla da često koristim voz, ali znam kada sam jednom išla na EuroTrip, nije da mi prvi kontakt sa vozom nije izazvao ta sećanja. To mi je trauma, svima nama, kada čujemo srpski jezik, kada vidimo uniforme. Kada sam trebala da idem u Srbiju, na granici, da mi izađe ta uniforma. Ali ono što mi pomaže da to zaustavim, kažem „Adelina, ako uporediš šta su sve ljudi doživeli, ovo naše je kao ništa!“, i tako nađem neku snagu. Ali svako od nas ima trauma. Imaju ih i deca koja su rođena 2000. godine i koja to uopšte nisu preživeli, ali, nažalost, trauma se nasleđuje, to se zna. Onda, i naučno se zna da stres i ova razmišljanja utiču i na genetski kod i na sve to, i žalosno je što će možda i kod naših naslednika ova trauma biti nasleđena. A druga žalost je ta da se ne bavimo njenim rešavanjem. Nadam se da ćemo se nekad osvestiti i da ćemo o tome još više pričati – nije da se ne priča, ali se ne priča kako treba, javno, za ove kolektivne traume koje imamo. I trebalo bi. Ako uporedimo kroz šta smo prošli, traumu nakon traume, pritisnute jednu nad drugom. Od pradedova i dedova. Meni je moj deda umro, moj otac nije poznavao svog oca jer je bio, isto, ubijen od Srba ’45. godine. Samo da se nadamo da više ratova neće biti, i sa nama je završeno, a sa traumama ćemo se nekako boriti.
R.B.: Hvala puno.