Orgesa Arifaj
Ispovest Orgese Arifi
OA: Period posle rata u Prištini, u Arberi, u susedstvu u kome sam živela, bio je veoma prijatno, bila sam mala devojčica. Brige koje sam mogla imati bile su od jednog petogodišnjeg deteta, neposredno pre rata. Zabrinutost je počelo od napuštanja kuće, pa pred-ratno vreme za mene može da bude definisano u jednoj rečenici, ili igrom koja se zove žmurka i koju smo dosta igrali. Povratak kući bio je naravno vrlo dosadan, ali takođe i depresivan, po prvi put mi se čini da sam saznala šta je dosada, da kada ste jednom u krilima imali 3 da ste spavali zajedno, a onda za sebe imaš čitavo mesto pozadi, ali ipak se nisam osećala sigurno i srećno, jer nisam znala gde mi je brat, i gde su mi sestre. Jedna od zanimljivih priča, ili kao istaknutu koju bih je nazvala, bila je tokom povratka u Prištinu, činjenica da su se moji roditelji sve vreme kretali i šetali kako bi paravojne jedinice stvorili utisak da smo sasvim obična porodica sa činjenicom da je na Kosovu rat, kao da nas nije briga, naime to je bio neki nagon za preživljavanjem, i jednostavno da postanete da ste jedan od njih. Moji roditelji su tečno govorili Srpski jezik, naravno zbog njihovog obrazovanja i uslovima u to vreme, ali jednog dana moji roditelji i ja smo otišli kod komšije … U stvari, zaboravila sam da pomenem jednu stvar, u Arberi u susedstvu u kojem smo živeli , bili smo okruženi Srpskim porodicama gde je, u stvari, moja prva bliska prijateljica bila Srpkinja, Žana. I ona i ja smo se nekako složilie, jer Žana je znala da priča Albanski jezik i ja sam znala pomalo Srpski, itd. Jednog od najšokantnijeg događaja koju sam doživela kad sam se vratila na Kosovo posle Blaca je kada sam jednog dana izašala da se igram sa Žanom, a onda je, normalno, moj mentalitet počeo da se menja kada sam videla koliko ljudi pate i koliko bombi padaju kao da smo životinje, čak i provera paravojnih formacija, deportacija svih nas.. Jednog dana, moja mama primećuje u novini “Koha Ditore”, u kojoj kao i uvek imaju glavne kolumne, jedna od slika da je precrtana, gotovo sve vreme kao dete nisam znala kako da primetim lice Bill Klinton-a i Milošević-a, ne znam zašto sam ih pomešala, možda su obojica bili stari, sa belom kosom ili, opet, Bill Clinton je bio mršaviji, ali svejedno nisam ih mogala prepoznati u nekim trenucima, čak jedno od pitanja koje sam postavila Žani, koji je taj, takođe je prstom pokazala na Bila Klintona, jer je ovo Milošević i nekako sam naškrabala sliku Bila Klintona. Moja mama je jednog dana uzela “Kohu” da pročita i kaže mi zašto ovako škrabate Billa Clintona, ne razumem vas, i nastavila sam da gledam, sačekaj malo, je li to Bill Clinton? Sada dolazi vreme za osvetu i idem da zovem Žanu da izađe i da se igramo, i kažem joj da imam ideju, hajde da se igramo, baciću ovo drvo što dalje mogu i ko prvi uhvati pobediće, u redu, počnemo da se spremamo, zauzimamo položaj i u trenutku kada smo htele da se pomerimo, da trčimo, ja, kao izbezumljeno dete, ako mogu da tako kažem, čak i veoma nervozna posle svih tih događaja koje sam videla i čula, stavila sam nogu ispred Žane i Žana je gadno pala i povredila koleno, krvarilo joj je, a ja počnem da joj vičem zašto me nepotrebno lažeš, zašto si to uradila? Ona nije rekla ništa, i normalno da sam odmah otišla kući i počela sam da razmišljam i primetila sam da sam mnogo pogrešila, sledećeg dana, jer je tada bilo veċ kasno, nisam smela da izlazim kada god sam htela. Bila sam samo ispred kuće ni centimetra dalje, a sutradan sam otišla da zovem Žanu kako bih joj se izvinula.
Sećam se da sam imala belu košulju, okovratnik koji mi je mama uvek navlačila kad sam izlazila iz kuće i još jednu suknju, sa crvenim i crnim kvadratima poput ovih suknji, uniforme “Sami Frasheri” koje smo imali. Zvala sam Žanu da izađe i priča sa mnom, i pojavila se Žanina tetka koja mi je rekla da idem kući jer Žana nije ovde, a ja joj kažem da znam da je tu i da znam da sam pogrešila, da stvarno želim da se izvinjavam, molim vas recite joj da izađe. Stoga sam 3-4 puta insistirala, ona mi kaže molim te idi, i na jednom trenutku podignem glavu i vidim da je neko uperio prilično veliku pušku na mene, i u tom trenutku znam da su mi se noge omamile, i počela sam da se znojim i samo sam spustila glavu i nastavila dalje, ne sećam se da li sam počela da zamolim da ne puca na mene ili pravi bilo kakvu dramu bez razloga, ali preživela sam ovaj put i od tada nisam videla ni čula o svojoj bliskoj prijateljici Žani, za koju verujem da je naučila veliku lekciju i izrazila sam moju frustraciju zbog onoga što sam videla i čula. Drugi slučaj, koji slučaj je malo ozbilnjiji, išla sam kod komšije, on je bio sa Bosanskog porekla, dok mu je supruga bila Bosanka.
Tokom naše šetnje bila sam druga po redu, što znači da je moj tata bio prvi, ja druga, mama treća. U međuvremenu, dok smo šetali, što znači u susedstvu Arberia, čuli smo buku iz automobila ili džipova koje ranije nisam čula, a oni su se zaustavili na jednom mestu, a tata mi kaže da držim glavu dole, da se ne usuđujem da gledam i obećavam da ih nećeu gledati, da, naravno da jedno znatiželjno dete, super svesno šta se događa ne možete ubediti takvom rečenicom, a ja sam podigla glavu, gledala te vojnike ili paravojne formacije ili ne znam kako da ih nazivam. Bili su u nekim uniformama malo drugačijim nego što sam ih viđala svaki dan, u nekim uniformama u nijansama tamnoplave, plave, bele, sive, čudnih boja, sa vrlo neobičnim frizurama, kao da su bili u nekom od Britnej Spears-ovih spotova, mnogi su imali bizarne frizure. Odmah su počeli da pretražuju jednu kuću, ali mi smo se spasili i ušli u kuću komšije, čika Nexhe, a moj tata je otišao pravo do njega i rekao mu da odmah dolazi u podrum jer je došlo do problema. Takođe se sećam da se bio probudio popodne i rekao Xhemo ne boj se, sada znam njih, otvorio je zavesu i polako pokušavao da zatvori i zatrčao brzo, jako, jako brzo kako bi otišao u podrum. Čak se sećam da je imao crvenu bluzu, čak i sa spolja mogao je biti prilično primećen. Te paravojne formacije bile su među najopasnijim jedinicama koje su bile na Kosovu, bile su grupa koja je srećom, razlog našeg opstanka bio alkohol, da je njihov um bio samo kako pronaći skladište sa alkoholom, čak i sada kao odrasla osoba shvatam da su samo hteli da nekako provedu svoje vreme, a većina njih su bili alkoholičari, a mi smo se prvo preselili, normalno i na sreću smo preživeli. Tako je, posle skoro 20 godina kada sam srela jednog novinara, načinom na koji sam opisala ove paravojne formacije, on je bio Engleski novinar koji je izveštavao o Kosovu tokom rata i rekao mi da prema mojim činjenicama, ako se dobro mogu setiti , iako mislim da jeste, oni su bili najopasnija paravojna formacija ikad, i zaista sam se iznenadila da mi je to rekao da je veliko čudo kako ste se spasili bez njihovih nekoliko metaka. Da je svaki od njih bio naoružan i nervozniji od drugog, i upravo iz tog razloga ponekad mislim da smo od njih i preživeli, naime, bili su toliko koncentrisani da razbijaju kuće, u zagradi pod alkoholom, da smomi uspeli da preživimo od njih. Odlazak od kuće očekivalo se i sa moje strane, iako sam bila mala devojčica. Osećaj tog očekivanja bilo je definisao od odeće koju smo nosili čak i noću, tako da, čak i ako se nešto desi, samo da obujemo cipele i pobegnemo negde drugde. Sećam se da smo bile obe sestre i moj brat sa roditeljima. Naime, u autu smo bili 6 osoba, crveni Jugo koji smo imali, htela sam da spavam i obično sam spavala usput. Ali, danas se još sećam puta za Skoplje, da smo planirali da idemo u Skoplje, a sa strane puta za Kačanik bilo je nekih delova gde je zid puta bio sa ogromnim kamenjem, čega se sećam i često vidim u ratnim filmovima, a zatim 6 dana i noći u Blacu, gde je za mene to još uvek bilo zanimljivo, nisam osećala nikakvu zabrinutost, činilo mi se samo još jednom avanturom, i to dobrom, neophodnom jer smo se bili okupili cela porodica i proveli smo vreme, energiju i sve brige ne deleći sa drugima, osim jednim s drugim. Blace za mene bilo je jedno od najčudnijih iskustava, jer tamo sam videla kamione iz kojih su delili hranu za sve one koji su čekali u autima, a onda se setim mleka u malom pakovanju “Tetrapak“-a, krušnog hleba, pašteta, limenki , sve. Stoga sam lično primetila da mi se mnogo dopada!!! Želim da podelim sa vama zanimljivu priču, kada sam tokom dana u Blace srela prijateljicu iz vrtića, bilo mi je jako potrebno da idem u toalet, a kada sam je srela rekla mi je da znam jedno mesto, hajde dođi sa mnom. Sada, iz dela Blace koji je bio mnogo dole, išle smo mnogo visoko gde je danas Carina, ili ne Carina već granica između Kosova i Makedonije. Završila sam svoje potrebe, polako sam se vratila u auto i videla sam da je mami lice celo probledelo, isto kao ovaj zid koji sada vidimo. Odjednom me uhvatila i uhvatila za ruku i opet nisam znala zašto, počela je da mi govori koliko je zabrinuta, čak je i malo vikala na mene, i ponovo bez ikakve ideje počela sam da shvatam njenu zabrinutost i brigu tokom tih 10-15 minuta dok me nije videla, jer nisam dobila njeno dopuštenje da idem na toalet, dovoljno sam odrasla da se ne bojim i ništa mi se neće desiti. Tada su noći bile mnogo hladne u Blacu, sećam se da je tata uvek naslonio glavu na volan auta da bi odmarao, ponekad se auto nije palio i sećam se 2 trenutka kada je uzeo neke alate- ne znam kakve ali u nekom trenutku auto se zapalio. Za mene kao petogodišnjakinju, ili 6, 5 i po je zapravo bilo malo bolje, jer sam nekada spavala na krilima svojih 2 sestre i brata, pa su se posle nekoliko dana mama i tata odlučili za brata i dve sestre, pošto su bile starije i bilo je mnogo opasno vraćati se u Prištinu sa dve mladim devojkama, jer smo čuli za puno, puno slučajeva silovanja žena i devojaka. Osim toga, moja druga sestra je imala kratku kosu, ali je druga sestra bila mnogo ženstvena i glas joj je bio ženstveniji, i što i dalje ima, pa su se definitivno odlučili da se nas troje ne vraćamo, već da nastavimo za Makedoniju, nakon odlaska mojih sestara i brata u Makedoniju, tačnije u Gostivar, znam da su oni otišli u Gostivar kod najstarije sestre, ona je već bila tamo, bila je udata i bila je sa porodicom svog muža. Vratili smo se u Prištinu. Rat za mene je imao mnogo efekata, ponekad opet vidim da imam malo poteškoća kad sam sama, osim činjenice da je bilo prilično traumatično kada su moji roditelji odlučili da sestre i brat idu, tada znam da sam imala trenutni efekat kada smo se vratili na Kosovo, nisam mogla da mokrim oko nedelju dana zbog stresa koji se bio nagomilao, nije da sam se osećala pod stresom, da, izvinjavam se. Ali, obično je podsvest nekako reagovala i izražen na taj način.
Strah, kada sam napunila 23 godina, tačno sam saznala šta je Napad Panike, i način na koji se manifestuje Napad Panike, primetila sam da je od iznenadne buke, dozvolite mi da uzmem primer ako vidim petardu koja ima da pukne, predviđam buku koja će nastati, ali ako mi pukne iza leđima, to je samo neka vrsta neopisivog stresa koji mi se manifestuje vrtoglavicom, znojavim rukama, visokim pulsom, niskim krvnim pritiskom, itd. Takođe sam primetila da se tokom bombardovanja dok sam bila u Prištini sećam kada je bila bombardovana Zgrada Pošte, iako mi je majka stalno govorila da nisu petarde, ništa se neće desiti, nisam čula, ali, mislim da sam znala šta se dešava, jer je buka bila izuzetno velika, čak i iz Dragodana moglo se videti sve. Dakle, definitivno imam psihičke efekte, srećom nemam fizičke. I uverena sam da će se s vremenom mnogim, mnogim ljudima / pojedincima one da im se manifestuju i izrazi, možda čak i lično neke od njih, tokom vremena koje se nakupilo u mom zaboravu, čak i zbog činjenice da nisam bila kod psihologa da razgovaram o ovoj temi, svesna sam za ova dva ili tri efekta, ali za druge stvari NE.
Možda je to povezano sa načinom na koji pričaju u Srbiji, jer npr. osoba koja tečno govori Srpski jezik govori brzo zbog čega se osećam uznemireno.
Meni se sviđa Srpski jezik, na primer sviđa mi se činjenica da idem u Beograd, ima puno ljudi otvorenih umova, jako su, mislim, dobro vas dočekuju i sve, ali ipak kad čujem da neko govori vrlo brzo, čak i ako ta osoba mi 100% pruži toplinu, opet se osećam uznemireno. Čak i sada kada čujem sebe primećujem da nemam nekih velikih efekata, doživljavam ih više tokom praznika i u martu mesecu, jer obično tih dana imamo uspomene za porodicu Jasharaj ili kada u Skupštini se raspravlja o nestalim osobama evo veċ 20 godina itd, itd.
Stoga mogu da kažem da nikada ne bih želela da budem “u koži” onih koji više nemaju svoje voljene, a da još uvek ih nisu pronašli.