Ariana Kasapolli
Intervjuerka: Pozdrav. Hvala vam što ste prihvatili da danas razgovarate sa mnom. Rekli ste mi da ste živeli u Prištini, pa bih htela da počnemo pre bombardovanja i početka rata. Čega se sećate?
Ariana Kasapolli: U redu. Ja sam živela u centru a i dalje živim na istom mestu. Pre rata, ono čega se sećam je da je situacija već počela da se pogoršava. Nije da nismo izlazili, možda zbog neznanja, možda jer smo bile mnogo mlade i nismo znali za opasnost. Ono čega se sećam onako, na dnevnoj osnovi je da je moja drugarica bila sa svojim psom. Znači, ona je trebala svakog dana da prošeta svog psa i ja sam joj se pridružila i izlazile smo. Ali, ono što je bila naša prednost je, pošto sam imala vrlo blizu policijsku stanicu, možda su ljudi navikli kako ličim. Naravno, dok se nije pogoršala situacija i dok nisu došli paramilitarci i nepoznati ljudi. Ali ti ljudi koji su bili tu, za njih smo možda bili i poznata lica i ubeđena sam da nisu znali našu nacionalnost i nije da smo imali nekakvih problema sa njima. Dakle, izlazile smo, šetale smo psa, sedeli u park, šetali se po gradu i vraćali se i nismo imali problema.
Intervjuerka: A kako se sećaš pogoršanja situacije kasnije?
Ariana Kasapolli: E posle pogoršanje. Pogoršanja se sećam kada je počelo bombardovanje. Bombardovana je pošta, dakle pošta u centru, blizu trga koji je bio kod Vlade. Bila je tu jedna pošta i ona je bombardovana… ako se tačno sećam u martu. I onda je tu počela da se pogoršava situacija. Došli su nepoznati ljudi, mnogo nepoznatih ljudi. Mi smo bili tu blizu. I osećali smo se u opasnosti da nastavimo tu da boravimo, i onda smo odlučili da odemo kod strica kako bi bile tu dve porodice zajedno. Moj stric…
Intervjuerka: A gde je stanovao stric?
Ariana Kasapolli: Stric je stanovao u Dardaniji. I tako smo se spojili. Znači, u stanu za jednu porodicu, mi smo se tu smestili i bili smo dve porodice. Uslovi dakle nisu bili mnogo dobri, bilo je usko. Uglavnom su ljudi u toj zgradi, kod zelenih zgrada već napustili, znači pobegli su. I tu su ostali samo Srbi. Na spratu iznad je bio Srbin koji je radio u policiji, i on je bio, onako kako ga se ja sećam, veoma loš čovek. I osećali smo se mnogo u opasnosti i nismo smeli da pravimo buku, da se ne čujemo da smo tu. Ali ni to nije mnogo trajalo, dakle doživeli smo još neka bombardovanja i tačno smo saznali vreme kada će da bombarduju. Kako se sećam, bilo je u 8. kada smo izlazili na prozore da vidimo kako bombarduju. Nama je to izgledalo kao vatromet, manje više, jer smo bili deca i nismo znali za realne rizike. Nkon toga, i nas su došli i izbacili iz stana.
Intervjuerka: Pre nego što pređemo kod izlaska, ispričala si priču kada ste ostali bez hrane u Dardaniji… Jel možeš da mi ispričaš to?
Ariana Kasapolli: Da. Pošto smo odlučili da boravimo kod strica, počela je hrana da se troši. Počela je da se troši hrana i po prodavnicama. Dakle, bilo je određeno vreme kada si mogao da izađeš da kupiš nešto. Ali u Dardaniji i kod Kičme su počeli da obijaju prodavnice. Dakle, to su već uništili, nije imalo više, nije imalo ni hrane ni… sačekaj samo ovaj deo još jednom…
Intervjuerka: Nastavi, nastavi. Ne brini, promenićemo posle. Obili su prodavnice, nije imalo ni reda ni zakona…
Ariana Kasapolli: Dakle počeli su u Dardaniji i kod Kičme, u tim mestima gde su nas snabdevali. Mnogo malo hrane je bilo, male količine i malo namirnica. Ali ipak, i to što je bilo trebalo je kupovati ali paramilitarci su počeli da ih obijaju. I ljudi ovako, Srbi, sećam se dakle ti lokali su uništeni. Nije imalo nekog mesta gde smo mogli da kupujemo hranu. Kosovo je skoro ispražnjeno u to vreme. Odveli su ih vozom, neko je individualno i pobegli su sa Kosova. Ali, pošto smo mi odlučili da ostanemo, nismo imali kuda da idemo, onda sam ja sa ocem odlučila da odemo do kuće i da uzmemo malo hrane koju smo imali tu. Prošlo je nekoliko dana od kada mi nismo izašli i situacija se mnogo promenila u gradu. Stavili su punktove po mnogim tačkama grada i nismo mogli da prolazimo. Trebalo je da idemo preko Dragodana kako bi otišli do centra gde smo stanovali. I tu je bio jedan punkt, dakle put je bio celi blokiran nijedan pešak ili vozilo nije moglo da prođe a da se prethodno ne prekontroliše od tih ljudi. Oni su bili svi u fantomkama, bili su pijani. Na kolima su držali alkohol. Bio je veliki tenk, dakle naoružan, i to je bila najstrašnija tačka jer nismo znali kako da reagujemo. Ali tata je mnogo loše odreagovao pošto sam ja insistirala da odem do kuće, jer sam mislila da ja znam gde je hrana i znam šta da uzmem. I moj otac stresan, kaže meni sedni, a ja počnem da se smejem mnogo i kažem mu pa sedim. I policija nas je videla kako se smejemo i izgledali smo mu mnogo opušteni i ubeđena sam da su mislila da smo Srbi i uopšte nas nisu zaustavili i samo su nam odmahnuli da prođemo. I tako smo prošli. Otišli smo kući, uzeli smo tu hranu koju smo imali. Kada sam otvorila frižider bila su tri jaja i tako nešto. Ja sam počela da se smejem jer nismo znali da li ćemo da se spasimo. Kako da se vratimo. Trebali smo da se vratimo istim putem i ja kažem mom ocu, ne znam koliko je vredelo da umremo za tri jaja. Znaš, počela sam malo kao uz šalu jer je situacija stvarno bila napeta. I prošli smo tako, oni su zapamtili auto i nisu nam pravili problema. Odatle smo otišli ponovo kod strica i…
Intervjuerka: Onda je ušla policija i isterala vas je.
Ariana Kasapolli: Onda nije prošlo mnogo vremena, dva-tri dana i dođe policija na vrata jer su kontrolisali sva vrata, i našli su nas tu. Isterali su nas. Faktički su nas nasilno isterali gurajući nas i nismo mogli ništa da ponesemo sa sobom. I ubacili su nas, mene su ugurali u lift. U Dardaniji su bila dva lifta, jedan veliki i jedan mali. Ovaj manji je bio mnogo mali i bez svetla. I tu su me gurnuli i ne znam kako sam otišla dole. Plašila sam se mnogo i od tada nikada više ne koristim lift. Stvorili su mi traumu. Sišli smo dole, popeli se u auto i krenuli smo, ali nismo znali kuda idemo realno. Krenuli smo prema Makedoniji. Na putu su nas ponovo zaustavili. Hteli smo da idemo u Skoplje, možda u kamp, ali ne sećam se da li smo znali i da li ima kampa. Dakle, nismo znali ni gde idemo. Na putu nas je ponovo zaustavila policija. Uzeli su nam neke pare koje smo imali i usmerili su nas za Tetovo, prema granici Žince. Kada smo stigli tu, kolona je bila prevelika i tu smo bili tri dana u kolima. Noću je bilo veoma hladno, nismo smeli da upalimo auto jer nismo imali mnogo goriva. Onda smo trebali da čuvamo gorivo kako bi nastavili jer ponovo nismo znali kuda idemo. Ponekad, kada je padala kiša, znam, sećam se da smo samo malo palili auto kako bi se zagrejali. Noću nismo smeli da izlazimo jer čim se smrači, policija je puštala pse i psi su bili svugde gde je imalo ljudi, i svi ljudi su bili prinuđeni da uđu u auto. Tu sam bila tri dana. Hrane skoro nije bilo uopšte, delili su pomoć. Sećam se da su govorili hoćete da dođete da uzmete hleb, ali red je bio tako veliki i mnogo su se gurali, tako da nije vredelo i nije imalo šansi da uzmeš. Pokušali su stric, tetka, nisu mogli, tako da smo se predali i skoro ništa nismo jeli. Malo ono šta smo imali sa sobom, točak mali kačkavalj sećam se da smo imali, i to smo pomalo drobili. I počeo je pomalo pritisak da nam pada i da se osećamo loše. Tu je bio jedan lekarski šator od Crvenog Krsta. Crveni Krst je bio tu i pregledavao je ljude koji se nisu osećali dobro i sa lekarskim uverenjem smo mogli da pređemo granicu. To je bio jedini način. I mi smo se prijavili, ako nam se usreći pa da izađemo. Kada smo otišli ja i sestra, ja sam imala 17. a sestra 14. godina. Ne, sestra je u stvari imala 13. godina. I kada smo otišli tu, njima smo im izgledale bolesne, blede. Nismo jeli, nismo pili i izdali su nam uverenje da izađemo. Ali su nam izdali samo meni i njoj, a ne celoj porodici. Dakle, trebalo je da se odvojimo kako bi prešle granicu. Ali tata je insistirao da mi izađemo, bez obzira na njegovu sudbinu. I to je bio veoma težak trenutak jer nismo znali da li ćemo ih ikada sresti, i nije se znalo šta se dešava na granici, dali ih vraćaju i šta se događa. I tu smo se popeli u taksi. Tata nam je dao neke adrese svojih prijatelja novinara sa kojima je ranije imao kontakta, da se javimo kod njih prvo, ako možemo da ih nađemo i da budemo kod njih. I tamo su bili veoma mobilizovani, mnogo dobri ljudi. Uzelo nas je taksista i tražio je na svim adresama, ali nismo mogli da ih nađemo jer su ljudi tamo izmenili mesto. Na primer, ako su imali kuću bilo u periferiji ili negde druge, izašli su odatle kako bi primili izbeglice i kako bi imali više mesta. Onda smo otišli kod jedne porodice. Taksista nas je odveo kod jedne porodice. Oni su bili mnogo dobri ljudi. Bili su muž i žena i imali su troje dece. Naša sreća da su u jednom dvorištu bili i brat tog muškarca i otac, i mnogo članova porodice. Ali brat tog čoveka gde smo se smestili, on je radio kao pogranični policajac i čim nas je video, pitao nas je gde nam je porodica. Mi smo mu rekli. On nas je uzeo sa policijskim kolima i onda smo otišli i izvukao je i porodicu, i oca u ovom slučaju. A onda su i strica izvukli jer smo mi zajedno krenuli, dakle zajedno smo bili na granici.
Intervjuerka: Ispričaj nam priču sa ćevapima, kad ste prešli granicu.
Ariana Kasapolli: Ah, prešli smo granicu. Ali, čim smo se popeli u taksi, prvu stvar koju sam zamolila taksistu je da nas odvede u ćevabdžinici jer mi se jelo mnogo slano. Imala sam potrebe, crkla sam od gladi i ja i sestra. I on nas je odveo u ćevabdžinicu i mi ko lude jedemo i stavljamo mnogo soli, jer smo imali potrebe. Onda sam se odmah prisetila brata. Moj brat je živeo u inostranstvu i odmah sam se prisetila da trebam da mu se javim, jer u trenutku kada smo izašli, moj otac mi je rekao prvu stvar koju ćeš da učiniš je da se javiš bratu. Tamo mi je bila druga polovina porodice; bio je stric, baka, tetka. Oni su ranije otišli, uspeli su da odu. I to je bila prava trauma kada sam čula glas od brata, jer njegova reakcija je bila mnogo potresna, jer smo mi tu možda, zaboraviš na vreme i ne primetiš. Mi smo izgubili kontakt tri-četiri dana i nije znao ništa o našoj sudbini. A za njega, tri-četiri dana su bila ko tri-četiri godine. I kada nam je čuo glas, mnogo se obradovao i rekao je… i normalno uplašio se i rekao nam je da ne idemo u tuđe kuće, jer nam se nikada ranije nije desilo da odemo kod nekoga, kod nekoga nepoznatog. Ali ja sam osetila dobru energiju tih ljudi i videla sam mobilizaciju iako sam bila mnogo mlada. Ali, znači svaka porodica je bila spremna da prihvata ljude. I oni su bili izvanredno dobri ljudi sa kojima još držimo kontakt.
Intervjuerka: U Tetovu ste boravili 10 dana, jel da?
Ariana Kasapolli: Onda smo boravili 10. dana zato što smo hteli da odemo kod brata. Tu sam onda srela sve moje drugove i drugarice iz Prištine i dogovarali smo da se nađemo u Tetovo kod jedne poslastičarnice koja je bila tu. Tu smo se okupljali, znaš, kap nade te obuzda kada vidiš ljude i svaki dan je neko novi dolazio, i za to teško vreme, to je bila svetla tačka. Davalo ti je nadu da će biti bolje. Svako po jednu dobru reč, neko je izgubio svu nadu, ali uglavnom su želeli svi da izađu u inostranstvo. I svakog dana na našem sastanku, neko je odlazio. I onda smo napravili… ovaj deo neću da ispričam uopšte.
Intervjuerka: U redu. Ne brini.
Ariana Kasapolli: Ti čekaš na to, jel da?
Intervjuerka: U redu. I onda ste hteli da odete kod brata.
Ariana Kasapolli: Onda smo hteli nakon 10. dana kojih smo proveli tu, dakle u kući, neki ljudi koje nikada nismo poznavali, dali su nam sobu i normalne uslove smo imali, nisu bili loši. Važno je bilo da smo na sigurnom, da smo pobegli od rata. Ali nije bilo to mesto gde si mogao da ostaneš mnogo dugo. I brat je kontinuirano pokušavao i gledao da nađe neku mogućnost da nas uzme tamo. Mi smo odlučili da odemo u Mađarskoj i iz Mađarske onda da nastavimo za Češku. U Mađarskoj nisi imao potrebe za vizu u to vreme, jer smo imali jugoslovenske pasoše i nije postojao vizni režim. I mi smo otišli na redovan način. Kupili smo karte, popeli su u avion i otišli smo u Budimpešti. Odatle smo onda pokušali da odemo u… otišli smo do Slovačke, ni u Slovačkoj nije imalo potrbe za vizu, ali Češka je imala vizni režim. Vize je bilo nemoguće uzeti tako da smo mi pokušali preko izbegličkog statusa da pređemo tu granicu, ali nije imalo šansi i vratili smo se u Budimpešti. Onda je tu došao brat sa stricom i našli su nas tu u jedan stan, jer nismo mogli da boravimo u hotel pošto nismo znali koliko će da traje. Tako da smo našli stan i tu smo bili skoro mesec i po dana dok se sve nije završilo. A tamo je bilo, nije bio loš period, mislim lepo je bilo. Srela sam se s ljudima. Tamo sam srela ljude iz Beograda koji su pobegli, dakle od bombardovanja. Ljude koje sam poznavala sam srela, ali i oni su bili normalni ljudi, a ne ljudi koji su želeli rat, nužno su pobegli. Ali, nije da mi je bilo dozvoljeno da budem tu jer je bila čudna situacija. Dakle, mi smo znali zašto smo tu i nije imalo smisla da se družimo, bar u tom periodu, jer oni su bili normalni ljudi, znaš, bili su dobri ljudi koji… dakle, nisu bili za rat.
Intervjuerka: Nakon mesec i po dana vi ste odlučili da se vratite kad je NATO ušao.
Ariana Kasapolli: Da. Nakon što je NATO ušao, mi smo još malo ostali tu i vratili smo se. Kada smo se vratili, bila je neopisiva radost. Nikada neću zaboraviti te trenutke. Nisam znala šta pre da uradim, koga pre da sretnem. Na našu dobru sreću, u celoj ovoj situaciji nismo izgubili nijednog člana porodice u ratu. A imala sam mnogo ljudi koji su ratovali, pogotovo u Peći, jer je pola moje porodice u Peći. Oni su se pridružili vojsci, ali naša sreća niko nije poginuo. I želela sam da sretnem sve ljude, normalno želela sam da sretnem i sve drugarice. Kada sam došla, drugarice su već počele da rade. Neke su navršile 18. godina, neke još nisu navršile 18. Bio je taj period kada su svi počeli da rade za UN. Počeli su da rade i za OEBS i u tim međunarodnim organizacijama. Nisam mogla da prihvatim kako da počnem da radim negde, a ja sam čekala da se sretnem sa drugaricama i da nastavimo gde smo stali. Ali nakon nekih dana i ja sam našla posao…
Intervjuerka: I od tog trenutka…
Ariana Kasapolli: Od tog trenutka više nikad nisam stala radeći.
Intervjuerka: Dakle, sa 17. godina si počela da radiš kad si se vratila nakon rata?
Ariana Kasapolli: Sa 17. i po godina. Ali oni s tim nisu imali problema, dakle mi… uslov je bio da znaš pomalo engleskog i oni su te primali jer nije da su imali velikog izbora, a radnici su bili potrebni jer je imalo mnogo organizacija. Ja sam se u početku uključila u DFID, engleska organizacija. Organizacija koja je pomogla ljudima koji su pali na mine nakon rata. Realno, ja sam u toj organizaciji radila samo godinu dana. A nakon godinu dana, napustila sam jer sam tu stvarno doživela stvarni rat posle rata. I to me je učinilo da se osećam loše, to radno mesto, dok nisam napustila i promenila posao i prešla sam u UN. Koliko god je bilo ljudski, i pomagala si ljudima, trebalo je da….
Intervjuerka: Trebala si da se suočavaš sa…
Ariana Kasapolli: Suočavala sam se sa ljudima koji su pali na mine. Sad zamisli u kakvom stanju su oni dolazili u bolnicu. I ja sam sve te slučajeve videla. Oni… njihova uloga tu je bila da znači, ne da uzimaju preporuke već lekarske izveštaje. Dakle, bila je Lekarska komisija koji su utvrdili da neki određeni slučaj ne može da se leči na Kosovu. Tada nije imalo proteza, neko je izgubio nogu, neko ruku. Neko se povredio na način da nije moglo da se leči i ti slučajevi, nakon što je Komisija za procenu dalo zeleno svetlo, mi smo ih uzimali, tj. KFOR je uzimao te slučajeve i helikopterom ih je vodio po bolnicama gde su oni bili spremni da ih prihvate. I realno, danas ti ljudi žive normalno sa dobrim protezama, sa… mi ni dan danas u KUCK-u ne možemo da rešimo slučajeve. U to vreme, tu su rešavali slučajeve. To je bio humanistički rad ali je bio veoma težak posao u kakvom stanju sam ja videla ljude.
Intervjuerka: Hvala puno!
Ariana Kasapolli: Hvala tebi!