Albert Lekaj
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Albert Lekaj (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, AL=Albert Lekaj
AL: Ja sam Albert Lekaj. Radim kao dizajner. Dolazim iz opštine Klina. Sin Ane i Leke (smeh).
BG: Sećaš li se nečega iz perioda rata?
AL: Da. Iako sam imao samo 7 godina, tako da imam neka sećanja… nešto što sam manje više i sam preživeo, ali, i onoga što sam čuo od članova porodice. Sećam se posete jednog tatinog prijatelja koji je tada rekao mom ocu da je krenulo sa borbama u Drenici. U to vreme ja nisam imao pojma šta je to rat. Samo sam primetio da se neka dosta loša stvar dešava. Primetio sam negativnu energiju u njihovom razgovoru, koja je bila vidljiva kod ljudi su se sastali na tom mestu. Ja sam primetio tu energiju i jednostavno to mije preneto od mame. Tada sam ima 6 godina. Zatim je usledio rat. Mi smo pobegli.
BG: Kada ste saznali da treba da odete?
AL: Dosta kasno. Mislim, kada su naišle neke vojne ofanzive, pa smo videli da je opravdano da se mobilišemo i da pobegnemo. Pobegli smo zajedno sa nekoliko porodica, sa nekim našim rođacima. Mi smo pobegli i otišli za Mitrovicu. Prvi cilj nam je bio da stignemo u Prištinu jer je Priština bila van ratne zone. Bila je to zona gde su ljudi mogli malo slobodnije da se kreću. Tako da to nije bila taman „war zone“. Ali kako je magistralni put Peć-Priština bio blokiran, nije bilo tehnički moguće otići za Prištinu. Onda smo otišli za Mitrovicu. Jednu noć smo prespavali kod jedne porodice u Mitrovici. Sutradan smo otišli na autobusku stanicu da pitamo kada ima neka autobuska linija za Crnu Goru. To je bila jedina lokacija u tom trenutku kako bi doneli odluku gde otići. U Albaniju nismo mogli, u Makedoniju ne, pa je Crna Gora bila jedina opcija. Na sreću bio je jedan autobus za Ulcinj. Ušli smo u autobus za Ulcinj i otišli za Crnu Goru. Otišli smo u opštinu Tuzi. Interesantno je da smo boravili u jednom selu pod imenom Lekaj, kao i naše prezime. Zatim, boravili smo u kući Shtjefena Ibezaj koja je sada kuća-muzej. On je sve uredio kao svoj lični muzej, sa sećanjima iz rata i sa sećanjima iz svog života. Ima samo jednu sobu gde boravi aa ceo preostali deo je pretvoren u muzej, kojeg možete posetiti. Odatle smo morali da napustimo Crnu Goru… proveli smo dva meseca tokom leta 1998… i da ostavimo Crnu Goru koja je tada još uvek bila deo Jugoslavije. Onda je otac kao aktivni deo partije, protivljenjem ratu i sa svim stvarima koja su se tada dešavala na Kosovu, njega su tražile srpske snage, pa smo morali da pobegnemo jer ni tu nismo bili sigurni, znači ni u Crnoj Gori. Iz Crne Gore smo otišli u Bosnu. Kroz Republiku Srpsku, u Sarajevo. Iz Sarajeva za Hercegovinu, u hrvatski deo Bosne. Tu smo boravili jednu noć u gradu koji se zvao Čapljina. Posle Čapljine smo autobusom otišli za Zagreb. U Zagrebu smo boravili kod svojih rođaka. Tamo je moja tetka. Onda smo otišli u jedan kamp u gradu Đakovo, imena sličnog kao naša Ðakovica, ali u Hrvatskoj. I tu na periferiji tog gradića u tom jednom delu koji se zvao Gašinc, boravili smo u jednom kampu, gde su bile izbeglice sa Kosova. Tu smo boravili mesec ili dva meseca. Tu smo i saznali da je NATO krenuo sa bombardovanjem na Kosovu. Odatle smo otišli kod očevog strica koji je živeo u jednom selu blizu Zagreba. Selo se zvalo Precno, blizu Ivanićgrada. Tu sam pohađao i školu. Pošao sam u prvi razred. I kada je konačno završen rat u junu mesecu 1999, mi smo se vratili na Kosovo.
BG: Možeš li da govoriš o atmosferi tokom tog putovanja, u svim tim mestima?
AL: Nije da sam znao puno, imao sam 6-7 godina. Osim te negativne energije koja je bila vidljiva kod svih, roditelji su pokušavali da u porodici održavaju pozitivnu energiju, kako se sve to ne bi odrazilo na nas, da posle nemamo posledice. Ali i pored svega, bilo je to interesantno iskustvo, međutim, ne i neko dobro iskustvo jer je bio rat i svo to raseljenje je bilo naporno, veoma dugo putovanje. Ono što ja vidim kao pozitivno sa ovog putovanje je što smo videli puno mesta, videli puno kultura. Ja pokušavam da iz svega izvučem nešto pozitivno iz tih stvari. Posetili smo neka mesta, recimo u celoj Hrvatskoj posetili smo sa školom kao ekskurzija, Vukovar koji je bio poslednji grad u Hrvatskoj na granici sa Srbijom, tu se odvijala najveća bitka u Jugoslaviji, u Srbiji. Ponovo ja sam bio sa ljudima koji su bili daleko od rata i koji su mi uklonili osećaj rata. Družio sam se sa Hrvatima u hrvatskoj. Iako je bilo slučajeva kada nismo bili diskriminisani, već bi prstom uperili u nas, zvali su nas izbeglicama, šiptarima, Albancima. Ali generalno gledano, dobro smo bili tretirani od strane stanovništva u Hrvatskoj.
BG: A kada se setiš rata, koji je efekat imao na tebe?
AL: Na mene, ne bih rekao da je bilo direktnog uticaja. Verovatno je uticalo na ljude koji su bili oko mene, a oni su onda imali mene. Kada preživite jednu takvu stvar, bez obzira što ne znate šta se dešava, verujem da to opet ima uticaja na vas. To me je navelo da uradim jednu samo-studiju svih ratova u Jugoslaviji. Uradio sam jedan dokumentarni film, sa knjigama i stvarima, i to me je nateralo da… Na neki način, mi smo deca rata, i to će uvek biti deo nas. Mene je zatim interesovalo, šta se desilo u drugim mestima osim Kosova. Najviše sam se interesovao za rat u Bosni koji je bio najkrvaviji, i to me je nateralo da uđem dosta duboko u ratove u bivšoj Jugoslaviji. Ali mogu da kažem da samo po sebi, nije bilo direktnog uticaja na mene.