Valbona Bylykbashi
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Valbona Bylykbashi (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VB= Valbona Bylykbashi
BG: Kaži mi nešto kratko o sebi?
VB: Da. Ja sam Valbona Bylykbashi. Živim u Prištini. Radim kao menadžer u jednom obdaništu ovde u Prištini.
BG: Kaži mi nešto o ratu, čega se sećaš kada je sve krenulo?
VB: O ratu? Svakako. Rat je mnogo nas pogodio. I mene jedan deo, imam i ja jednu priču o ratu. Na početku da krenem kako smo morali da napustimo kuću, kao i svi drugi. Došli su u Prištinu i isterali iz kuće. Otišli smo kod železničke stanice.
BG: Da li je to bilo nasilno raseljenje?
VB: Sigurno da je bilo nasilno. Došla je policija i udarala na vrata. Izašli smo a nismo znali ni gde ni kako. Svi smo bili u koloni, svi ljudi, cela mahala svi zajedno. I onda do železničke stanice, nije se znalo sta se dešava. Tu smo boravili celu noć a zatim vozom kako je ko mogao. Popeli smo se na voz i otišli za Blace. Tu smo boravili dve nedelje, u mestu Blace. Na otvorenom bez ičega što nam je trebalo. Tu su ljudi sami pravili svoje šatore. Dve nedelje bez prestanka, onda smo se organizovali, sami ljudi, kao i ceo taj deo koji smo čekali tu na granici. Onda smo prešli u Makedoniju. Nismo znali gde idemo. Sa autobusima, neko je otišao za Strugu, neko je otišao za Norvešku, kako je kome palo gde da ode. Mi smo imali sreću da završimo u Albaniji, u mestu Ersek, na granici sa Grčkom. U pitanju je jedno malo mesto. Tu smo boravili negde oko tri meseca i boravili u jednom domu. Bilo je ljudi svih starosnih dobi, svake vrste ljudi, kako onih koji su prošli strahote u ratu kao i onih normalnih. Još jedna stvar u vezi sa tim periodom je da je moj suprug Valdet odatle otišao u vojsku.
BG: Znači izašli ste svi zajedno kao porodica?
VB: Da cela porodica smo izašli. Ne i tasta, jer nije stigla da na vreme izađe odavde pa je policija vratila.
BG: Iz kojih razloga su je vratili?
VB: Razlog zašto su je vratili je zato što je bila sa svojom sestrom. Njena sestra nije mogla da hoda pa su ih vratili, ona je koristila štake jer nije mogla da hoda pa su ih vratili kući. Ona je ostala u Prištini.
BG: Policija ih je vratila?
VB: Da. Onda nekih 10 dana po dolasku u Ersek, suprug je otišao u Korcu i javio se kao dobrovoljac da se pridruži OVK-u. Odatle je otišao za Burelj. Imao je vežbe koje su trajale nedelju dana -10 dana, odatle je otišao za Košare, a odatle za Prištinu gde je na kraju stigao. Ja nisam znala, bila sam u Burelju… u Erseku, izvinite. Istovremeno sam bila i trudna tada sa svojim prvim detetom.. sada imam dvoje, da sa Arbrijem. I onda…
BG: Kakvo je tvoje iskustvo bilo kao jedne trudne žene?
VB: Veoma teško. Dok je tu bio prisutan Valdet, malo drugačije. U momentu kada je on otišao, mnogo teško. Bilo je ljudi koje nisam poznavala ali sa kojima smo se bolje upoznali. Svi smo zajedno boravili. Svi smo zajedno obedovali u jednoj velikoj sali. Ja o svojoj porodici nisam znala apsolutno ništa, o svojoj majci, ocu i svojih troje braće. Oni su bili u Stankovecu. Pre nego što su otišli za Stankovec, otišli su u jedno selo u Prištini, koje se zove Marevac i tu su boravili da vam iskreno kažem skoro mesec dana. Posle mesec dana je došla policija pa su ih odatle isterali. Putem su zaustavili polovinu ljudi. Koga su želeli, normalno kažem policija, ali su to u stvari bili paramilitarci. I kako su svi bili u koloni, kao da su im govorilBG: „ti hajde, ti ostani… ti hajde, ti ostani“. Među njima je nažalost bio i moj otac, koji danas nije više sa nama. Izdvojili su ga iz kolone, od braće i od moje majke, i njih su streljali, odneli su ih u jednu kuću, onda posle jednog dana ili ne znam ni sama kada, nisam saznala jer nisam želela… jer me toliko mnogo boli… nisam želela da znam sve detalje. Jer mislim da je još uvek negde. Ja nisam znala, bila sam tamo i saznala sam preko… u momentu kada je krenuo prvi autobus za Kosovo iz Erseka, ja sam bila ta koja je tražila prva da krene. Zatim smđo se organizovali, krenula sam u poslednjem momentu. Nisam znala ni gde je Valdet, niti gde je moja porodica. Rekla sam da želim da se vratim odmah.
BG: Čak i tokom rata?
VB: Da, da. Ne, posle ulaska NATO snaga i vojske OVK, donela sam odluku da se vratim. Prvi autobus koji je iz Erseka ušao u Prištinu, ja sam bila u njemu i vratila se. U momentu kada sam stigla u Prištinu, sada Veternik…
BG: Da li se sećaš kako je bilo odmah posle rata, ovako vizuelno?
VB: Da, o tome sam upravo govorila. U momentu kada smo stigli do Veternika, osetila se praznina, osetila se praznina, mogli ste da osetite prazninu, ne onu potpunu, iako nisam imala vesti o ocu kao ni o Valdetu da je on došao na Kosovo. U momentu kada sam stigla tamo gde su sada topole, tu smo i izašli iz autobusa … bez ljudi, sve je bilo prazno. Otišla sam kući, sa mnom je bila i Valdetova sestra, ona je imala šest godina. Otišla sam kući, sve su ulice bile prazne. Samo mi koji smo stigli tim autobusom i koji smo se razišli svako svojim putem. Kada sam otišla kući videla sam da je Valdet stigao. Ja nisam znala. U stvari, da sa vama podelim još jedan deo… Dok smo bili u Erseku, svekrva u Prištini… stalno smo govorili telefonom. Svakog trećeg dana bi se čule preko telefona. Mi smo išle u poštu i zvali smo preko fiksne telefonije. Dok smo tako govorili, ona bi rekla: „ama dajte mi i Vladeta, gde je Valdet?“. Stalno sam joj govorila da radi ovde kako bi zaradio neki novac kako bi se hranili jer nismo imali hranu, tada smo imali samo pomoć. I tako, tri meseca joj ništa nisam rekla, dva i po meseca skoro tri meseca, koliko je već bilo. I on je isto stigao. U momentu kada sam ja, ona znači nije znala uopšte da je on bio u OVK-u… i ja je zovem tog dana, trebala sam da govorim sa njom preko telefona. Bio je to dan kada smo govorili. I ja je zovem telefonom. U momentu kada sam je pozvala, ona mi se obratBG: „Samo kad mi ti dođes ovde pa da vidiš što mi nisi rekla da je Valdet bio vojnik. A ja joj kažem: „Ko ti je to rekao, nije istina jer Vladet radi ovde“. Ona mi kaže: „ne evo ti ga na telefonu jer je Vladet sinoć došao ovde“. Tako sam saznala da je on pre nas stigao ovde. Za preostali deo… u momentu kada sam stigla kuci tog dana kada smo se vratili, prvu stvar koju sam tražila… bila sam veoma umorna, plus trudna u četvrtom mesecu… tražila sam da odmah odem i da pronađem svog oca, gde i kako. Pa pitam Valdeta gde su, da li zna, da li si govorio sa njima, da li znaš gde su, u kakvoj su situaciji oni. On mi odgovara, pa kaže… momci i tvoja majka su dobro ali se ne zna za tvog oca jer su jedan deo njih zaustavili i sada se ne zna gde su, niti šta je bilo sa tim ljudima. Ja onda insisitiram da treba da odemo tamo gde su ih zaustavili i odvojili od grupe, tu treba odmah da odemo i da istražimo. Pokušala sam svojim načinom da izvučem neku reč, ali nisam mogla, tako da sam rekla da želim da odem do mesta gde su ih odvojili pa da nekog tu pitamo i da pokušam da sama nešto saznam. U momentu kada je video da ne može nešto da mi kaže, onda bi mi odgovorio: „hajde onda sutra“, govorio mi je „hajde možda vidimo nešto na televizoru, možda neko ima nešto pa nam otkriju ono što ti ne možeš. Ni ja nisam mogao ništa.“ Video je da nema povratka. Ja sam odlučila da odmah krenem i da pogledam. Onda mi je rekao: „Ne, treba da budeš snažna i jaka jer smo tvog oca još sinoć sahranili“. To je stvarno bio veoma težak trenutak po mene jer sam bila veoma vezana za njega. Onda sam otišla kod majke. Normalno, na saučešće kako je kod nas običaj. To je taj deo. Zatim, ostali delovBG: kako su otišli, kako su ga pronašli, kako su ga izvukli iz … znači jedan deo tela na krilu kao skelet gde su se videle i kosti, kako god želiš da to nazoveš. Drugi deo … ja to nisam videla, ja sam videla snimak koji su napravili. Veoma je teško… i danas ako mi verujete … ove crne kese koje koristimo za bacanje otpada… samo preka potreba inače ih nikad u životu ne bih pogledala. Jedan čovek kakav je on bio, i da vidite kako je sahranjen, veoma je teško, veoma teško. I on je tako sahranjen. Izvukli su ga, stavili su ga u tu kesu i zatim ga sahranili. Jer je pronađen medu prvima. Svi oni koji su ubijeni u selu Mikovce, on je prvi koji je pronađen i koji je sahranjen na Dragodanu. Teško je. Ja znam da ima i puno drugih takvih primera koji su stvarno dirljivi, ali svako nosi svoju bol, i svoje iskustvo, to je jedna stvar koju nikada u svom životu ne možeš da zaboraviš. To je sve što sam htela. Postoji i puno drugih stvari ali iskreno dugo bi vremena trebalo da ostanemo kako bih svaki deo redom pomenula.
BG: Kako vidiš uticaj rata na svakodnevni život za tebe lično?
VB: Da vam iskreno kažem, ja sam lično sve to preživela veoma teško jer sam tada imala samo 20 godina. Da ne znate bilo šta o svojoj porodici, da tada ne znate gde vam je suprug, samo što sam se udala, 7-8 meseci u braku, i onda izgubljeni u nekoj drugoj zemlji… Mi do tada nismo imali priliku da idemo u Albaniju… u jednu stranu zemlju, iako smo se posle lako prilagodili, tu smo boravili kod jedne porodice. Sve je bilo dobro mogu da kažem, kako smo jedan ceo mesec boravili u Blace, dobro… onda tamo, ali kad ti neko nedostaje to se nikad normalno ne zaboravi. Što celog života ne možeš da zaboraviš. A ponovo kad se vratim i kad razmislim, su oni koji jednom rečju za koje kažu da su zaboravljeni, ali ne zaboravljam da postoje dani, postoje praznici i dani kada ti stalno pada na pamet. A ti iako ne želiš da se nečega sećaš, postoje dani kada se svakako setiš i nema gde da odeš, moraš da razmišljaš o tome. Drugo što me je najviše…jednom rečju, pomoglo da se osvestim, je rođenje sina, kada sam rodila Arbrija. On je bio nešto najbolje za mene, kao da se prevarim… jednom rečju, da pobegnem od stvari koje sam preživela.