Zoran Ilic
Petar Ivić (osoba koja intervjuiše)
Zoran Ilic (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, ZI= Zoran Ilic
PI: Možemo znači da poćnemo?!
ZI: Hajde.
PI: Evo, prvo pitanje, da se predstavite onako ukratko, ko ste vi?
ZI: Ja se zovem Zoran Ilić, moja supruga Katarina, moj sin Mihajlo koji ima 5 godina, sada je napunio, Ilija godinu i sedam meseci i beba Helena je juče napunila devet meseci.
PI: Dobro. Čega se sećate pre rata, kako možete, mislim, čega se sećate i kako ste doživljavali to, taj osećaj?
ZI: Pa pre rata detinjstvo, kako. Rođen sam u Staro Gracko, opština Lipljane. Tamo je bilo sve super, detinjstvo, majka i baba. Otac mi je rano umro, u 29. godini, od leukemije i onda smo živeli sa babom sa majkom.
PI: Znači živeli ste u Lipljane.
ZI: Da, u Staro gracko.
PI: Koliko ste dugo tamo živeli?
ZI: Pa živeli smo, davnina smo tamo živeli.
PI: Znači tamo ste imali kuću?
ZI: Da, tamo je imala baba kuću. To je bila njena kuća i onda smo se, zbog oca, oni su morali da idu malo do srbije jer se leukemija nije lečila tu pa su morali da idu da idu u Kanadi da se leči i u Nemačkoj, jer tada nije postojao lek sada postoji, i onda je otac umro.
PI: Dobro. Kažite mi sada, jel možete da mi opišete ukratko period pre početka rata?
ZI: Pa, bio sam mali, znači ja nisam bio tu nešto toliko, tu više je bila Katarina ona je bila, jel mogu da pričam o njoj?
PI: Da, da.
ZI: Ona je iz Prištine, otac iz Prištine.
PI: Katarina je vaša majka?
ZI: Ne, Katarina je moja supruga. Ona je iz Kosova su se preselili u Srbiju, i tamo u Srbiji su se vukli po Beogradu, deca su živeli tamo i onda su se opet vratili ovde. Ovde su bili u kontejnerima, tamo su bili četiri godine. Evo i sada kao i mi ovde, četiri godine kako smo u kontejnerima, i onda sam ja otišao u Švedskoj za boljim životom, da tražim azil, bio sam…
PI: To je bilo kad, u kom periodu?
ZI: To je bilo 2008. godine.
PI: A kažite mi period 1998-1999. godine, vi ste?
ZI: Pa otišli smo, otišli smo za Srbiju.
PI: Bili ste za Srbiju jel da?
ZI: Da otišli smo za Srbiju. Nismo hteli da doživimo rat, nismo hteli da učestvujemo u ratu i…
PI: Znači, pre rata ste otišli?
ZI: Da, pre rata da, počeo je rat i…
PI: Dobro. Kažite mi, kakve pritiske ste vi osećali tada da bi napustili gde ste živeli?
ZI: Pa morali smo, bolje da napustimo nego da nam se desi kao što se desilo u Staro Gracko, znate i sami.
PI: Opišite mi.
ZI: Pa ono što je bilo na njivama, ono što su poubijali ove, mislim mi smo pobegli pre toga, to je bilo malo kasnije ali videli smo nismo hteli i to spasili smo se tamo kada smo otišli, i onda sam tražio neki bolji život u Švedskoj, otišao sam 2008. godine u Švedskoj, prvo u Nemačku pa u Švedskoj pa u Danskoj pa u Norveškoj pa opet u Švedskoj, 2 godine sam bio na azilu 6 godine sam bio na crno, da bi me na kraju eto vratili ovde na Kosovu, da bi mi obećali sve i Švedska da će da mi i ovde pomognu, kao što vidite ništa mi nisu pomogli. Ja sam kao povratnik samac imao pravno na 3500 evra koje nikada nisam dobio. Onda sam u Don Bosko u školu odbijen u Prištini, tamo gde je škola za, gde idu albanci i onda sam našao Zakolli, jednog košarkaša, divnog čoveka, Albanca, koji mi je pomogao da se opet vratim u školu. Bio sam jedno dvadeset i nešto dana u školu i dobio sam sertifikat, dobio sam diplomu ali novac nisam. Tu su bili romi, bili su albanci oni su svi prošli, ja jedini, eto jedini srbin manjina i nisam prošao ali dobio sam bar diplomu. Posle toga sam pisao još četiri biznis plana, pisao sam ovde do kontejnera za frezu, tu nisam prošao, pa i u Laplje Selo sam pisao isto i tu nisam dobio, to je šest biznis planova. Znači tih šest biznis planova. Došao sam ovde u kontejneru i upoznao Katarinu. Dobili smo jedno dete, dobili drugo, ovo je njeno iz prvog braka…
PI: A recite mi kuća u kojoj ste pre živeli, pre rata, u Staroj Grackoj, šta je sa njom?
ZI: A to je baba prodala, to je baba prodala. Pa smo posle stanovali isto po stanovima, i ja sam se ovde vratio po stanovima pa nisam više imao para, nisam imao primanja, pa sam morao u kontejner i onda smo došli ovde u kontejner, e kako smo došli ovde u kontejner počinje pakao. Kakav pakao?! Napadaju nas bube koje ovde, raznorazne bube, ujedaju ljude i životinje, upijaju krv, imam slike imam dokaze imam sve znači i na televiziji što sam izlazio, kako mi dete ujedaju kako me mene, hajde mene i ženu nema veze ali Iliju i Mihajla i Helenu. I onda smo taj kontejner napustili, koji sam ja tu napravio, čak su mi dva prozora polomili gde, nadležni iz srpske opštine Priština, znači njih najviše prizivam i to je istina, koji nam najmanje pomagali. Znači oni su ovde napravili neku selekciju za osam njih koji primaju hranu, evo jedan je pobegao godinu dana u Srbiju zbog zatvora, i sada se vratio, i opet su ga vratili na hranu, a moja deca tri i tri Ljubina, šest deteta, nemaju hranu, mi nemamo ovde hranu.
PI: Kažite mi da li postoji neka inicijativa da se trajno reši vaš problem?
ZI: Pa jedino trajno rešenje i u koga verujemo, to je Srđan Popović, to je kosovska opština koji eto, nadamo se da će da nam da taj stan. Ponudili su mi 2016. godine kuću ako imam plac, ja nisam imao plac i nisu mogli da mi naprave kuću. Da sam imao pare ja bih kupio plac, naravno da mi se napravi kuća. Nadamo se ovaj stan da dobijemo ovde sada u Gračanici, ako to ne dobijem znači ja vam svima kažem idem ispred televizije i napuštam javno Kosovo. A hoću i da kažem da ovde nas u Gračanici nas zezaju Albanci nas zezaju Srbi, naši Srbi. Koji Srbi?! Hoću da kažem za šefa, Dragana Velića, i apelujem da svi čuju i svi znaju. Dragan Velić je glavni za naše kontejnere, i on je za četiri godine bio samo četiri puta, dva puta je dezinfikovao kontejnere za bube i dva puta je došao evo stigle su pare da se napravi toalet, koji nikada nije urađen. Imao sam ovde nesreću gde su me narkomani udarili čekićem u glavu, žena mi je bila u osmom mesecu trudnoće i tu sam bio i u Gračanici i u Prištini, bio sam i u Laplje Selo dan danas nemam novca da idem na magnetnoj rezonanci da vidim da nemam neki hematom na glavi, mada noćima ne spavam od tog udarca, haos. Tu su nam polomili prozore, gde srpska opština Priština nije htela dva prozora bre, gde nisu hteli Tetanus da mi kupe, gde mi je sve pomogla Kosovska opština. Opet, desi se da i oni daju pakete, eto ako njih devet primaju hranu zašto Dragan Velić daje svima trideset hranu ovde koji žive, jer ovde trenutno nas trinaest smo stalni koji živimo sa decom i ovih osam kaži, to je dvadeset i jedan, svi ostali idu u Srbiji oni rade, ovde jednostavno stanuju. A mi dvadeset i jedan smo ovde stalni. Ja apelujem da je ovde najgore mesto na Kosovu, Gračanica. Kako najgore?! Naj ne-humanije, prljavo, zaraze, znači ne mogu da vam opišem, tu su kontejneri po dvadeset možda trideset godina, koji su puni fekalija. Evo videli kakva su kupatila, verujem videli ste da nemamo jedan tuš da se istuširamo . znači struju ja popravljam, vodu ja popravljam, ovde sam napravio predsoblje da bi deca, da ne bi pao sneg do pola kontejnera i voda je ušla u kontejner, nema gde da živimo. Nas petoro živimo u 10 kvadrata, evo vidite i samo. Znači deca mi se ovde igraju na ovih pola metra, evo Mihajlo mi pao udario se za sto, ušiven je sa dva konca, udario je glavom u sto. Znači nema dete gde da se igra, ne smem napolju da ga pustim jer ima miševa ima pacova, leti ima zmija, ima guštera. Lolitu su Spasić, pre dve godine je ujela zmija, to niko ne veruje ja sam sve slike poslao vama sve dokaze, iza svake slike stojim koju sam ja slikao, nema televizija. Evo desilo se ovde i krov sa opštine da padne pa je probio, tu mi je dete povređeno na ovome, da nije bila ova šipka i ovo ja mislim da bi ovaj kontejner evo sve je popucano, ceo krov je pao sa zgrade, pao kod nas. Za naš stres, za našu patnju i to vriskanje, mi smo mislili da su dve bombe bačene, znači pao je na dom samo krov a na nas je pao na ceo kontejner, ovo je bio Biljin kontejner, bili smo i na televiziji bili smo sve, niko nas za stres ne pita, niko nije odgovarao za ništa, eto mi dan danas živimo. I za taj udarac, evo pobegli su, što su me udarili čekićem u glavu, pokušaj ubistva je to stavljeno… Hoću da kažem da ovde dođu donacije, velike donacije dođu, ali se neki bogate. Da počnemo od majke Devet Jugovića koja nam nikada nije pomogla iz manastira, dešava se da oni daju ljudima koji ne ulaze u manastir, a evo mi idemo tri puta smo krstili decu i sve to ali ne obraćaju pažnju na nas. Evo sada je Gujon poslao prošle nedelje, niti nas pitaju ovde. Arno Gujon je iz Francuske, koji je poslao ceo konvoj kamiona u manastir, evo ja ih pozivam da nešto donesu, evo paketiće treba da dođu, deca ne dobijaju ništa. Mi jedino što dobijemo to je od Srđana Popovića kada donese tu jednokratnu pomoć znači pomogne nam stvarno, prošle godine sam ga zamolio za jedno prase, doneo nam, svi smo po jedan tanjir dobili za Božić. Ovde žive i romi, i muslimani, svi živimo zajedno jednostavno svako ima svoj život, ali je ta nepravda od Dragana Velića koji prima platu, ja mislim da se on bogati na konto svih nas i njemu ne odgovara da ovde mi svi dobijemo zgrade i da se svi skućimo. Ovde je dolazio i UNHCR i KFOR i svi su dolazili, čak smo u Prištini bili, gde su bili 200 ljudi, oni su sve nama obećali. Ja sam njima jednostavno samo rekao, dajte nam hranu jer mi živimo od socijalne pomoći, nama treba pampers za dva deteta, tada nam je trebao za tri, hajde sada za dva. Znači mi ne možemo da stignemo da sa tim parama da kupimo, mi se zadužimo u prodavnici neko nam da neko ne da, i živimo od meseca do meseca. Mi živimo ovde u kontejneru samo da bi preživljavali i da bi jeli, ali ja apelujem da je bolje u zatvoru da se živi i bolji su uslovi nego ovde, jer ovde ima starijih ljudi, ima bolesnih, ima koji su otišli psihički, znači ovde treba, prvo evo imamo dva doma gore i dole, koji imaju sve full a mi samo gledamo, znači ovde su upaljeni kontejneri ovde je svašta rađeno, ovde su narkomani znači ja decu moram da sklanjam niti puštam napolje niti sve, evo pokazaću vam sve kontejnere koje smo čistili dobro je da se nismo zarazili, i hoću da kažem i apelujem da Dragan Velić koji drži celo Kosovo i dobija sve i svašta, a nama ne donosi ni našoj deci, Ljuba ima tri deteta i videli ste koliko buba ima i dan danas tako živi, ja hoću da kažem, najveći je ovde problem što oni preko nas svašta dobijaju i od Srbije i od celog sveta…
PI: Da, a ta pomoć se ovde i ne oseća.
ZI: Da, kod nas se ne oseća ovde. Što se tiče srpske opštine, mi ovde, jednostavno kao da mi ne postojimo. I oni, ako, treba svakome da se pomogne, ali ti što imaju kuće oni dobijaju krave, ti što imaju dobijaju kozu. Evo sada je čovek dobio i kuću, dobio i humanitarnu pomoć kao izbeglica sa Kosova a veza sa vezom nema on iz Gračanice. Ljudi imaju, odavde naši Srbi, imaju u Srbiju kuće i ovde dobijaju kuće. Znači, ovde verujte mi, evo i u Laplje Selo socijalni slučajevi su dobijali kao ovo, a verujte mi parkiranih nijedan auto ispod 10.000 evra, a sve socijalni slučajevi. Mi smo socijalni slučajevi ovde, od Turba, od Gorana od mene, od Tanje, od Mome od Vekia, od Violete od svih nas, mi smo ovde najgore i najgore živimo na celom Kosovu. Ja apelujem da svi dođu da se uvere, da ne bude da nešto mi lažemo, da vide kako mi živimo i od čega živimo i da li nam neko pomaže ili ne. Evo, u ovaj drugi talas Korone, u prvi su nam dolazili, pomagali su nam neke rukavice i maske, pa i nešto nam doneli. Sada niko ništa, ja ne znam šta je ovo. Da li sada ovaj drugi talas su preuzeti za ljudima koji imaju kuće pa njima pomažu, dobro treba i njima da se pomogne, ali mi koji smo najgori, evo i majka Devet Jugovića ide preko Svetlane. Svetlana hrani 2000 dnevno, svaki dan ima Si M Si pomoć za Kosovo, pomoć za Kosovo. A mi samo kilometar od Gračanice mi nemamo nikakvu pomoć. Zašto mi nemamo hranu, oni su ljudi a moja deca i Ljubina deca, i mi smo neljudi, ne razumem. Hoću da mi to objasne, zašto mi ne primamo. Ako su oni interno raseljena lica, mi smo povratnici, onaj iz Nemačke onaj iz Švedske, onaj je odavde iz Prištine, onaj iz Đakovice, znači svi smo mi isti. Ja sam prošao svet, u migraciono su svi isti, ja ne znam koja je razlika između nas i njih.
PI: Dobro. Rekli ste mi da ste, znači, tokom rata vi izbegli u inostranstvo?
ZI: Ne u Srbiju. Prvo u Srbiju pa u inostranstvo.
PI: Prvo u Srbiju. Kažite mi gde u Srbiju?
ZI: Pa u Srbiju sam pobegao u Kragujevcu, okolina Kragujevca, pa sam i tamo video da i tamo nema ništa, pa onda probao u svet da bar uspem nešto, eto i tamo sam bio osam godina i ni tamo eto nisam dobio papire i vratili me na Kosovu.
PI: Dobro. Što se tiče svega ja mislim da je to, to.
ZI: Pa hoću da kažem da je nama ovde…
PI: Jel mislite da treba još nešto da dodate?
ZI: Da. Ja mislim da najviše nama ovde, i apelujem, i treba prvo hrana, da posle nam treba higijena i ovde da neko vodi računa i brigu kao što primaju plate ovde. Znači naša Kosovska opština, koja znači Dragan Velić ko je tamo, Boban, bio je Tomica, sada neko novi iz opštine, da dođu ovde da nas obilaze da pitaju šta je problem, a ne da samo nekima donose hranu a mi da gledamo, opet to ne razumem. Ok, ko radi ko je u firmu možda njemu ne moraju da donose, ali mi ne radimo mi smo socijalni slučajevi, i mnogo mi, znači ja, Violeta, Rambo, Mamo, onda baba jedna ima tamo stara.