Fjolla Dumani
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Fjolla Dumani (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, FD= Fjolla Dumani
BG:Možeš li da nam kažeš nešto o sebi?
FD: Ja sam Fjolla Dumani. Živim u Prištini. Rođena sam i odrasla u Prištini. Sada radim kao nastavnica u jednoj međunarodnoj školi. Mnogo volim svoj posao jer radim sa decom, sa decom sa Kosova i decom iz drugih zemalja … i imam volju da doprinesem celom svetu. Tako sam možda i pronašla zanimanje gde sam želela da nešto promenim za celi svet.
BG:Možeš li da nam kažeš nešto o tvojim prvim sećanjima o ratu na Kosovu?
FD: Da. ja pamtim ne samo rat već i demonstracije. Kada smo izašli iz škole, izašli smo na demonstracije i uzvikivali smo: „OVK, OVK…“. To je moje prvo sećanje, kada smo znali da nešto nije u redu. Jer su ranije roditelji, normalno, nije da su ih isterali sa posla, ali su radili bez plate… jer je moja mama isto tako učiteljica-nastavnica kao i ja. I ona je radila bez plate. Išla je po selima da predaje. Iako je bilo opasno, nikada nije prestala. Zatim, otišla sam u školu „Dardania“. Ono što mi se svidelo je da nam je škola bila veoma velika, ali je više od polovine škole bilo odvojeno za Srbe. Nama su dali samo jedan mali deo. Bilo nas je negde oko 30-40 učenika… veoma, veoma malom. Sedeli smo po četvoro u klupi. Nekada nismo imali ni stolice, ali smo ipak išli u školu. A kada je škola prekinuta, tada su bile demonstracije. Onda je škola zatvorena, nastalo je nekakvo ratno stanje. Svi su se spremali. Izlazili smo da kupujemo hranu. Onda u jednom momentu, došao je ujak sa svojim sinom iz Podujeva. I oni su ostali unutra zatvoreni u Prištini. Nisu mogli da idu ni tamo ni vamo. Doseli su da izvade neka dokumenta. I tata je razmišljao šta da radimo, jer je jednog dana izašlo nekoliko policajaca i hteli su da ih maltretiraju. Ali jedan Srbin koji je živeo u našem ulazu… imali smo komšije Srbe koji su mnogo dobro postupali, koje smo mnogo voleli, taman ljudi… zato sam i ranije rekla da ne verujem u nacije već u ljude. Iako pripada toj naciji protiv kojih smo se borili, oni su pomogli mom ujaku i njegovom sinu, i tog dana su ih spasili. Onda je tata, da ne bi više bili u takvoj situaciji, doneo odluku da ranije odemo, da odemo iz stana. Mi smo živeli u naselju Dardania. Izašli smo na ulicu. Krenuli smo za Skoplje. Bilo nas je sedmoro u kolima: ja, mama, tata, i dvoje braće. Je sam imala negde oko 12 godina. Stariji brat je imao 14 godina, a mali je bio mala beba. Kako smo vozili putem, policija je htela da nas zaustavi. Malo pre nego što smo stigli do mesta gde su zaustavljali sva vozila, rekli su nam da moramo da se vratimo nazad. Mi smo se vračali nazad da ponovo odemo za Prištinu, ali su nam kazali da tu maltretiraju ljude i da ne dozvoljavaju da niko uđe u Prištinu. Šta da radimo? Otac je rekao: „hajde idemo u planinu“. I ponovo smo krenuli putem za Skoplje. Primetili smo jednu osobu da nam pokazuje nešto rukama. On je legao i pokazivao rukama. Pitali smo se da li je Albanac ili Srbin, nismo znali. Tata je rekao hajde da probamo. Kada smo se približili, uverili smo se da je to bio Albanac. Bio je to predsednik sela… predsednik LDK-a. Tada je LDK bila veoma bitna. On nam je otvorio vrata. Bilo je to veliko poštovanje za našu porodicu. Njemu su u to vreme deca radila vani, a on je mnogo doprineo za LDK, za narod, veoma dobar čovek, veoma dobra porodica. Tu smo boravili negde oko 4-5 dana. I jednog dana, ušla je policija… sa vojskom, sa tenkovima, preplašili su nas. Uzeli su svo zlato i pare što su našli ženama. Mene su tu na mestu odvojili od mame. Ja sam imala 12 godina, tako da sam reagovala, ali jedan Srbin tu, iako je bio militant, on mi je delovao mekšim od drugih. On tako nije želeo da pravi probleme. Želeo je samo da ispuni svoju misiju, da ukrade i uzme šta je svega bilo, i da ode. Međutim, u jednom trenutku, našli su dokumenta LDK-a, gde je pisalo „Kosovo Republika“ u tim dokumentima. Počeli su da maltretiraju momke, muškarce, bilo koga, uglavnom muškarce. Stavljali su ih u sobu, prebijali, galamili…
BG:Da li si ti to videla?
FD: Ne, jer su ih stavili u jednu prostoriju. Ja ništa nisam videla, samo sam mogla da čujem. U jednom momentu su uzeli mog brata. Tata je hteo da poludi. Govorio je uzmite mene… tata je dobro poznavao srpski, i mama, mnogo su dobro govorili srpski, studirali su na srpskohrvatskom jeziku… i brat je isto tako znao srpski jer je učio u školi… tata je govorio uzmite mene, ostavite mi sina. Oni su uzeli brata, ali je brat znao srpski, i govorio je sa njima. Oni su mu reklBG:„Zašto bežite, gde vi svi idete, zašto bežite iz Prištine, vi ste iz Prištine? Brat je odgovorio: „Bežimo iz Prištine jer nam je kasarna blizu a nju bombarduje NATO“. “. Na taj se način brat spasio i izvukao. Onda su oni poludeli. Počeli su da ih biju pred svima nama, vikali su: „Šta je to Kosovska Republika“. Znate, za njih je bilo skroz ludilo da pročitaju negde „Republika Kosovo“ jer smo mi bili pod autonomijom. Onda su nas uneli u jednu prostoriju. Kako su nas unosili u tu sobu, mislila sam da ce tu sve nas da ubiju. Onda nam je tata rekao: „Pripremite se jer se dešava“. Onda smo se mi spremili i čekali da dođu i da nas ubiju. Onda smo u jednom trenutku čuli kako pucaju iz automata u vazduh, pucali su iz automata. Lomili su staklo, taman da skandalizuju. Onda je tata uzviknuo: „Bacite se na zemlju, da nas ne pogode mecima“. Bacili smo se na zemlju, zatvorili smo uši rukama, sve se smirilo.
BG:Koliko osoba ste bili u toj prostoriji?
FD: Unutra u toj sobi… tu porodicu domaćina su izbacili, uzeli su ih sa sobom. Sve porodice iz sela su poneli sa sobom. Samo nas iz Prištine, normalno i mog ujaka sa ujakovim sinom, samo su našu porodicu ostavili u sobi. Tako da nas je bilo samo sedmoro u sobi. Mi više nismo videli tu drugu porodicu. Oni su otišli zajedno sa tenkovima. Policija se sklonila. Situacija se smirila. Izašli smo. Kada smo izašli, sva stakla na autu su bila polomljena. Uzeli smo neke lastike, sredili smo prozore. Oni samo što su ispekli hleb, samo malo pre nego je upala policija. Uzeli smo hleb sa sobom jer smo govorili ne zna se šta se može desiti. I krenuli smo putem. Popravili smo malo slomljene prozore. Svakog trenutka smo čekali gde će da nas zaustave. Dobro. Spasili smo se. Onda smo doneli odluku da odemo na granicu prema Tetovu. Kada smo tamo stigli, kolona predugačka, bila je nekoliko kilometara, sva vozila koja su krenula da izađu. Zatvorene granice. Nisu dozvoljavali izlazak, ali veoma dugačka kolona. Ljudi su tu boravili već danima. Mi, sećam se, imali smo samo makarone sa sobom. Mama nam je pravila supu, supu sa makaronima. To nikad ranije nisam probala. Probala sam da to jedem i posle rata ali nije mi više prijalo.
BG:Gde ste ih spremali?
FD: Napolje bi zapalili vatru. Sakupili bi nekoliko grana sa strane tu blizu vozila. Napravili bi vatru. Imali smo jednu džezvu da kuvamo čaj. Poneli smo sa sobom čaj od hibiskusa, sa filter kesicama. I sve smo redom hranili, vozila koja su bila ispred i iza nas. Bilo je veoma hladno. Mnogo hladno. Mnogo se ljudi tada razbolelo jer niste mogli ni da spavate… u kola unutra je malo ljudi moglo da stane. Nas je bilo sedmoro. Tako da, uglavnom je ujak celo vreme bio vani pored vatre… i mama ponekad, ponekad i moj brat… oni su bili visoki pa nisu mogli da stanu u vozilu. Pamtim, ja sam spavala između dva sedišta, ispred mame i tate. Tu između njih sam uvek spavala. Dobro … tako smo nekako preživeli celu nedelju.
BG:Kakva je situacija tu vladala?
FD: Bio je rat. Svi su bili zabrinuti, uplašeni, samo smo čekali šta će se desiti. Počeli smo da… nismo imali više hrane. Ostali smo bez hrane. Jer nisu dozvoljavali, vro jednostavno. Uhvatila nas je panika jer čovek ne može da preživi bez hrane. Malo smo bili bez hrane, a tata i ujak su otišli do granice tamo na početku. Hodali su nekoliko sati dok nisu stigli do granice i kazivali su nam kako su bacili hleb i hranu u blato, jer je bilo veoma loše vreme… i tako su se ljudi okupili. Stavili su hranu u džak. Kada su došli sa jednim džakom, mi smo se obradovali, makar da bilo kakvu hranu jedemo… Preživeli smo. Onda ne znam. Otvorili su granicu, ali mi nismo stigli na red da pređemo granicu koja je ponovo zatvorena pa smo se ponovo vratili na Kosovo. Kada smo stigli na Kosovo, u Prištini, sve zgrade su bile komplet prazne, samo smo mi bili unutra. U celom naselju samo jedna porodica, to smo bili mi. Počeli smo da spuštamo zavese, roletne, sve. Tako smo celo vreme živeli, samo šaputanjem. Nismo smeli da normalno govorimo, jer se dobro čulo preko zidova. Čuli smo, znali smo kad su bombardovanja. Slušali smo Slobodno Kosovo jer je samo to po malo funkcionisalo. Nekako smo pronašli. Naša sreća da smo imali i jednu kuću u naselju Emšir ali nije bila izgrađena, samo je podrum bio izgrađen. Postojali su samo zidovi, komplet kuća. Zato smo odlučili da pratimo i kakva je situacije u Emširu. Sada je kao dolina. Gore su stajali srpski tenkovi koji su odozgo pratili šta se dešava. Dole, ljudi su živeli normalno. Došli su iz Podujeva, i oni su morali da se raseljavaju. Podujevo je dosta propatilo jer su morali da pobegnu u planinu. Puno toga su preživeli, pa su došli u Prištinu u Emšir. Mi smo krenuli da boravimo tu u tom podrumu. Spavali smo nekako u krevetima, ili na bilo kakvoj prostirci. Tata je krenuo da pravi nekakve prozore od drveta i sa lastikom, pokrili smo ih, doro je ispalo. Mirno smo živeli. Morali smo da izlazimo u grad kako bi kupovali hleb u srpskim prodavnicama. U jednom trenutku, znam da je trebalo čekati kako bi kupili hleb. Imala sam samo 12 godina… došla je jedna grupa Srba, ceo autobus. Počeli su da galame. Ja nisam imali ni tatu ni mamu blizu sebe, tata je otišao da kupi nešto… ne znam zašto se udaljio ali znam da sam morala da ga čekam. Tu sam se mnogo uplašila, ali i to je prošlo. Onda, jednog dana mama i tata su otišli u grad kako bi sredili neka dokumenta. U jednom trenutku su videli jedan autobus…
BG:Tokom rata? FD: Da, da, celo vreme.
BG:A kakva su vam bila potrebna dokumenta?
FD: Jer smo hteli da opet idemo za Skoplje. Dozvoljavali su da prođete ako imate dokumenta. Čuli smo da su dozvoljavali. I interesantno je bilo, ali opština je funkcionisala. Srbi su opštinu držali otvorenom. Tako da su moji krenuli da sređuju dokumenta, i hteli su da iste srede i za mog brata od ujaka. On je zbog toga došao u Prištinu. I tako je i ostalo, sve je bilo blokirano, nije mogao da ode. Ujak je imao ženu, cela porodica su bili u planini. Nije znao gde su. Nekoliko meseci nije znao šta se dešava. Deda, baka, svi su bili u planini, kretajući se od mesta do mesta, dok smo mi bili u Prištini. Jednog dana su mama i tata videli autobus koji je išao za Skoplje. Brzo su došli i javili nam. Uzeli smo samo jednu malu tašnu sa stvarima i ništa drugo, i popeli smo se u autobus. Kako smo išli putem zaustavili su nas na nekoliko mesta. Samo da nas malo maltretiraju, da nas malo uplaše. Stigli smo u Stankovec. Prvo smo stigli do granice. U to vreme Blaca je bila završena. Tada smo primetili, sve je bilo u blatu, bilo je užasno, stvari koje su ljudi ostavili sa strane, mnogo je ljudi propatilo kod Blaca. I u tom momentu pre nego što pređu granicu, ljudi su počeli da ljube zemlju. Veoma emocionalan trenutak. Mislili su da se nikad neće vratiti na Kosovu. Nikad nisam videla Albance tako osetljive kao toga dana, kada su legli i ljubili zemlju kao da se pozdravljaju sa Kosovom…
BG:Pre nego da pređu u Blace?
FD: Pre nego da prelaze granicu. Blace je bilo završeno, granice su bile otvorene. U međuvremenu, Makedonija je počela da otvara kampove. Nas su poslali u Stankovec. Stankovec 2 milim da je bio. Stavili su nas u jedan ogroman šator. Bio je gigantski…
BG:Možeš li molim te da nam još jednom opišeš momenat kada su ljubili zemlju?
FD: Svi su plakali i svi su vikali, pa bi poljubili zemlju: „Kosovo, ostavljamo te. Kosovo, nadam se vidimo se ponovo“. Bio je to vrlo emotivan momenat. Ja sam imala samo 12 godina ali je to ostvarilo veliki utisak na mene. Svi smo plakali… svi koji su bili tu … velika grupa ljudi jer su upravo otvorili granicu. Velika grupa ljudi, trebalo je da držimo blizu jedan drugog da se ne pogubimo. Tu, u tom trenutku, ujak sa bratom od ujaka, od velike zabrinutosti da se spasu, ušli su bez namere u jedan autobus. Oni su se izdvojili. Mama je prebledela. Znaci nije imala ni oca ni majku… nije znala gde joj je sestra… niti brata… brat joj je sad otišao u neko drugo mesto. Nas su poslali u Stankovec. U jedan ogroman šator sa puno porodica. Tu nije bilo mnogo mesta. Bilo je mesta samo za svoje telo. Toliko ste mogli da se ispružite na zemlji. Bilo je hladno. Nije bilo skoro nikakvih uslova. Bilo je ćebadi i po jedan dušek ispod. Toliko smo imali. Ništa više od toga nismo imali. Ali opet, kad smo se spasili, delovalo nam je ko zna kako. Onda, bila je još jedna porodica sa kojom smo se upoznali u autobusu, pa smo odlučili da uzmemo jedan šator zajedno. Jer su se oslobađali, počeli su ljudi odatle da se prebacuju u druga mesta u Makedoniji. Organizacije su počele da šalju ljude u inostranstvo avionima. Tako smo pronašli jedan šator. Sada kada se setim, mislim se kako smo se svi smestili na jednom mestu. Toliko je to bio mali šator. Mi žene, mislim devojčice… ja sam imala jednu drugaricu, imala je isto ime kao i ja, Fjolla… išle smo da sakupljamo šta smo mogle, štapove, drva… kako bi imale vatru da zagrejemo vodu i da se okupamo… iz kante… imali smo neke kante. Napravili su nekakvo improvizovano kupatilo, sa improvizovanim tuš kabinama. Nije bilo ičega. Bile je od drveta, pa je trebalo da se okupamo sa posudama. Ali i to je bilo zadovoljstvo, jer su takve bile mogućnosti. Zatim, jedan trenutak kojem ja nisam bila prisutna već su mi o tome pričali, kada je mama pronašla svoju sestru u Stankovecu, u tom mestu. U istom trenutku je došao i ujak. Kada se troje njih zajedno spojilo, bilo je… svi su mi rekli da je bilo ludilo… nikada u životu nisam videla mamu, ujaka niti tetku u tom stanju u kojem su tada bili. Bili su skroz izgubljeni, i istovremeno sa emocijama da su se sestre spojile sa bratom ponovo zajedno. Iako ništa nisu znali tada o porodicBG:o majci i ocu koje su ostavili na Kosovu. Tu, poznavali smo ljude u Stankovecu, još jedna porodica, mamini rođaci, samo su nama dali jedan ceo šator, jer su oni otišli za Španiju, u Malagu. Moj brat, koji je vrlo dobro govorio engleski, počeo je da dobrovoljno radi kao lekar. Mi nismo želeli da se vratimo na Kosovo. Mi smo u tom trenutku želeli da odemo vani, jer je tata govorio da u ovom trenutku nije stabilno na Kosovu. Da odemo vani, a da se posle određenog vremena vratimo na Kosovo. Mi smo čekali da nas pošalju za Englesku. Počeli su ljudi da se vraćaju i ulaze na Kosovo jer su trupe krenule da ulaze. Ostali smo u Stankovecu možda mesec dana, ne znam, ili više. Jedan lekar, taj lekar, rekao je bratu kaži tvojoj porodici da ima jedno mesto u avionu za Španiju. Mi smo se već spremili, iako nismo mnogo hteli da idemo za Španiju, hteli smo u Englesku. Tata je to govorio, ja nisam znala, bila sam dete. Ukrcali smo se u avion… mama – suze, suze, suze… nije mogla da se zaustavi jer je ponovo ostavila sestru. Lekar joj je rekao: „Obećavam ti da ću tvoju sestru poslati za Španiju“. Posle nedelju dana, koliko smo bili u Španiji, od kada smo stigli, poslali su maminu sestru – moju tetku u Barselonu. Mi smo bili u Madridu. Bio je vrlo emotivan trenutak kada smo stigli u mesto Avila, mali gradić pored Madrida… sa novinarima, sa volonterima, svi su plakali zbog nas. Mi smo bili izgubljeni. Mi nismo znali za emocije. Čudili smo se zašto oni plaču. Jer mi smo sve to preživeli, ali nam je postalo svejedno. Naučiš se sa tim osećajem straha, osećajem uznemirenosti. Postane ti svejedno. Znam da su nas odmah stavili u novine, na prvim stranicama. Španski narod, možda zato što nas nisu priznali, to je politika, ali kao narod ih odmah zavolite, mnogo saosećaju sa vama, veliki su domaćini. Koliko je ljudi radilo za nas kao volonteri, ne mogu to opisati. Imali smo grupu volontera za sve. Imali smo volontere koji su radili u kuhinji. Bilo je volontera koji su radili kao lekari. Tako je sve bilo dobro organizovano, a sve je to uradila crkva. Bili su mnogo dobro organizovani. Vakcinisali su nas. Kontrolirali su nas. Imali smo psihologe. Imali smo psihijatre. Imali smo prevodioce. Puno prevodioca. Imali smo ugao sa igračkama. Imali smo vaspitače. Imali smo učitelje jezika. Ali i pored svega Albanci su bili povređeni, uznemireni, ništa nije moglo da ih zadovolji. Pa nam govore: „šta želite?“. Kada su saznali da mi pijemo čaj, odmah su nam doneli, otvorili su jednu veliku salu, doneli su jedan veliki TV kako bi gledali vesti o tome šta se dešava na Kosovu. Kad god je bilo vreme za vesti, svi su se zajedno okupili. Pili su čaj. Doneli su cigare. Doneli su nam i cigare. Na kraju su nam doneli i hodžu. Otvorili su sportsku salu i pretvorili je u džamiju. Doneli su nam prostirke, doneli su nam pokrivače. Svaku moguću stvar su nam doneli samo da bi nas zadovoljili. Način na koji su nas dočekali se ne može opisati. Nemam komentara. Ja sam bila dete, ali sam bila fascinirana. Poslali su nas u različitim mestima, da nas poseti ko je god želio. U početku nam nisu dozvoljavali da izlazimo jer nismo imali dokumenta. Tako su Španci dolazili do rešetaka. Sve je bilo pod rešetkama naokolo. Bila je nekakva zgrada za napuštenu decu. Veoma velika zgrada. Bilo je puno soba. Bez ičega unutra. Znači sa psiholozima i sve je funkcionisalo na taj način. Dolazili su Španci, iako nismo znali da govorimo na engleskom. Nismo znali da govorimo engleski sa njima, niti španski. Samo su gledali. Svakog dana, gledali su nas, donosili su nam hranu da jedemo, donosili su nam odeću. Bilo je ljudi koje smo posetili kada su nam dozvolili da izlazimo pa smo prvo otišli da uzmemo dokumenta. Dozvolili su nam da izlazimo. Španci su nas veoma često zaustavljali da nas pitaju ko smo, želimo li nešto, imalo li potrebe za nečim. Uvek su nam davali stvari.
BG:Da li ste nešto čuli o Kosovu?
FD: Za Kosovo tada da. Zatim, na kraju smo saznali da su ušle trupe. I kada smo došli, u početku porodica moje mame nije htela ništa da nam kaže. Samo su rekli spasili smo se i završeno. Kada smo se sada vratili na Kosovo – jer nismo hteli da sedimo u Španiji – mi smo hteli da se vratimo na Kosovo, mama i tata su ovde bili zaposleni. Hteli su da se vrate na Kosovo blizu svoje porodice. Kada smo došli ovde, čuli smo razne priče: šta su sve preživeli, šta su sve videli. Na primer sestra od ujaka je videla mrtva tela, spasila se granatom. Rođaku je pogodila granata. Ili jedan drugi rođak, kako su kazivali, kome su isekli glavu. Selili su je sa mesta na mesto. Telo su mu ostavili pored glave, jer je on hteo da ostane u Podujevu. Nisu hteli da napuste svoje mesto. Njih su masakrirali. Druge priče koje su kazivali je da su na sve strane videli ubijene, kako leže na zemlji. Živeli su u traktoru. Boravili su na hladnom. Trebalo je celo vreme da se kreću. Njihova kazivanja su veoma bolna.
BG:A za tebe lično, kako je rat na tebe uticao? Koji uticaj sada primećuješ u svom svakodnevnom životu?
FD: Ja se uvek sećam rata, iako je puno godina prošlo. Iako sam bila dete, ja mislim da sam bila najviše traumatizovana. Sad, normalno, naučiš da živiš sa tim osećajem. Kad god se čuje buka zbog zvuka sirena, odmah se mnogo uznemirim. Ne volim taj zvuk jer me podseća na ratno stanje. Taj zvuk sirene me asocira na ratno stanje. I ja sam bila u Prištini dok su tokom rata puštali zvuk sirene. Pa kada je čujem, svaki čovek ima svoju neku priču. Neko je ostao u Prištini tokom celog rata, nije je napustio, nije napustio zemlju. Neko je otišao za Albaniju, mislim, porodica mog oca je otišla za Albaniju. Oni su bili mnogo stabilniji. Znači živeli su po različitim mestima u Albaniji. Albanci su ih mnogo dobro tretirali. Sve je bilo dobro po njih. Bilo je veoma teških doživljaja. Posebnu su u regionu Podujeva mnogo patili. Trebalo je da odlaze u mnogo raznih pravaca kako bi se spasili. Ja kažem iako sam pokušala da stvorim prijateljstva sa Srbima, pokušala sam i da radim sa njima posle rata, uvek bi me nešto zaustavilo da se družim sa njima. Nemam puno poverenje u Srbe kao naciju. Možda je to trauma koja mi je ostala od rata. Dok moj brat koji to nije proživeo, nema taj isti osećaj. Mislim da nove generacije koje dolaze, mnogo je lakše kad treba sve proći zbog njih. Hvala vam.