Anoniman
R.B.: Hvala puno. Hoćemo li da počnemo malo pre bombardovanja, nekoliko dana ranije, kakva je bila situacija?
A: nekoliko dana pre bombardovanja, na primer, pre nego da se donese odluka desilo se u Mitrovici, bačena je granata na pijacu gde je poginulo nekoliko osoba. Tamo sam ja radio u prodavnici ali oko 15 minuta ranije sam prošao tuda. Onda sam iz prodavnice čuo viku ljudi koji su bežali sa pijace. Došli su prema delu gde je bila prodavnica, svi su bili prestravljeni. Pošli su došli bližnji da vide da li sam u prodavnici. Sve vreme je bilo takvih problema. Posle su noću počela bombardovanja, dok sam radio u prodavnici. Kasno posle podne je bilo. U radnji sam imao nekoliko mušterija. Jedna od njih je bila osoba koja je kasnije te noći nažalost ubijena. Jedna poznata osoba, Agim Hajrizi. Nešto je kupovao, zatim je otišao. Otišao je odatle. Ja sam posle zatvorio radnju, prodavnicu, i otišao sam kući. Posle smo čekali šta će da se desi. Sve vreme smo slušali vesti preko satelita, CNN, Sky News, te vesti… Trudili smo se da shvatimo šta se dešava. Nismo smeli da izađemo odande, iz kuće. Svi smo sedeli zatvoreni jer smo bili u centru grada. Nismo odlazili.
R.B.: Kad ste odlučili da odete?
A: Prvo smo sedeli tu, u kući. Počeli su da pale neke kuće na početku, prve noći, druge. Posle smo imali neke porodice koje su proterali iz dela Bajr, došli su, jednu noć su proveli kod nas kući. To je bilo druge noći. Posle je bilo pucnjave tu blizu. Bačena je bomba u dvorište komšijske kuće, ujutro smo je našli. Videlo smo da je bilo metaka u obližnjoj kući koja je bilo na dva sprata. Videlo se da je napadnuta, da je pucano na nju. Onda sam ja svojim očima video tenk sa strane, sa druge strane ulice. Ja sam video da su bacali samo da bi se insceniralo da je navodno uništena od NATO bombardovanja, dakle i kuće i lokali meštana. Posle sam otišao do centra grada do sestre da je vidim, ali nismo mogli bilo je puno snaga. Vratili smo se, otišli smo i u Bajr ali odande su nas proterali, nisu nas pustili, opet smo se vratili kući. Odande smo se udaljili jedno 500 metara tako nešto, kod nekih komšija, poznanika. Tamo smo ostali jednu noć, dve. Odande smo otišli u Tavnik. Tamo, iskreno da kažem, ostali smo od jutra do mraka negde. U podne, tokom dana sam bio jako blizu, pucala je policija na civile. Nisam odmah znao o kome se radilo, ali blizu se čula pucnjava. Posle, negde uveče, otišlo je stanovništvo iz Tavnika, većina meštana Mitrovice otišli smo u Žabor. U Žaboru nas je selo dobro dočekalo, koda je ceo grad bio u Žaboru otprilike nedelju dana. Posle nedelju dana, došla je policija jednog dana, i oterali su nas odande.
R.B.: Proterali su vas a?
A: Da proterali su nas iz kuća. Tamo je doček od strane meštana bio jako dobar, sa hranom i svim tim. Sve što su imali za sebe davali su nam. Nismo imalo problem sa hranom. Lepo su nas primili. Opet smo se vratili u svoje kuće. I tako smo ostali u kućama nekoliko dana. Posle smo otišli u Tavnik, posle jedno dva dana jer nam je [kuća] bila u centru, bio je problem to. Otišli smo u Tavnik. Tamo smo ostali neko vreme dok se bombardovalo, negde 15. aprila, ako se ne varam, Mitrovicu je bombardovao NATO, kasarna, znači razna mesta Mitrovice koja su bila važna da se napadnu. Tog dana, počeli su da izmeštaju ljude iz kuća po gradu, proterali su ih. Na primer, u ulici [NE ČUJE SE JASNO] okupili su veliki broj ljudi i pobili su ih, mlade, ljude koje sam i ja poznavao. Posle smo većina otišli u Žabor. Ali, nisu nas pustili da se zaustavimo u Žaboru, terali su nas odande. Bilo je i oružja. Oterali su nas. Posle Žabora smo krenuli prema školi u Šipolu, izašli smo u Šipol. Skoro pola stanovništva Mitrovice je bilo u sobi, puno stanovnika. Bilo je mnogo policajaca, koji su stalno pucali, terali su nas. Posle smo iz Šipola krenuli putem Srbice, kod skretanja za Peć, tu je bila postavljena rampa od strane policije. Tamo su nas zaustavili, rekli su nam “vratite se”. Pucali su i u vazduh. Mi smo se malo vratili unazad, zaustavili smo se poljima tamo, možda jedno 500 metara smo se vratili. Iako je padala kiša, sedeli smo na kiši. Jako malo smo hrane imali sa sobom, nismo stigli da uzmemo sa sobom. Do tad nismo imali problema sa hranom ali kad smo ušli u kolonu imali smo samo keks i lokume. Sa mnom je bio i jedan stric koji je bio invalid, na jednu nogu je hodao, sa štapovima. Bilo je i male dece, pogotovo sin mu je bio mnogo mali. I tu smo hranu dali deci. Posle, sutradan pustili su nas da pređemo tamo da krenemo putem za Peć, da ne uđemo ka Srbici. Tamo je bio najteži put jer je velika uzbrdica. Čak je neko hteo da se vrati zbog umora jer nisu mogli da hodaju, bilo je i starih.
R.B.: I mnogo vam je palo da hodate. Iz Mitrovice ste sve vreme hodali.
A: Da, hodali smo. Posle tamo kod sela oko Drenice gore do Runika smo hodali. Pre nego da stignemo kod – imena nekih sela ne znam – ali jedan deo tu sreli smo neke u kamionima koji su bežali, u vozilima. Uzeli su tog mog strica sa decom, užom porodicom, i ženom. Prvo su hteli samo njega da povedu, ali smo insistirali da im naprave mesta, jer ni oni nisu imali mesta, puni kamioni. Napravili su im mesto, i sad ja ostadoh samo sa svojom porodicom. Tako smo hodali. Posle smo sreli srpske vojnike koji su prolazili tuda, koji su čuvali, kod Runika su nam dali vodu. Stavili su bure sa vodom i davali su nam vodu. Prvo smo se plašili da nije otrovana, ali pošto smo bili žedni pili smo. Odande smo posle nastavili da hodamo ka Peći. Kad smo se približili Pećkoj banji, imali smo provokacije od nekih vojnika. Odvodili bi neke ljude, nasred ulice, pljačkali bi ih. Za neke koje nisam poznavao, ni ne znam kakva im je bila sudbina, šta se posle desilo s njima. Odande smo hodali, otišli smo u Peć. Noć nas je uhvatila negde na izlasku iz Peći. Kaje počelo bombardovanje mi smo se smestili u jedan lokal koji je bio tu, jer je bilo hladno, iako je bio april, negde 20. april. Bilo je mnogo hladno. Odande smo nastavili putem za Dečane i Đakovicu. Tu kad smo stigli kod Dečana, bilo je raznih provokacija, jer je bilo Srba u blizini Dečana. Kod crkve u Dečanima bilo je provokacija. Nekako smo prošli i to, ali počeo je da pada sneg. Iako je bio kraj aprila počeo je da pada sneg. Posle smo stigli kod neke raskrsnice gde se put odvaja za Junik i Đakovicu. Tamo je jedna grupa otišla za Đakovicu, jednu grupu nas je odvojila vojska, i rekli nam da idemo ovuda. Kad smo stiglo kod Junika, čula se artiljerija, dakle stalno se ratovalo. Bilo je stalnog kretanja vojske, srpska vojska nas je pratila, prođosmo Junik. Pređosmo neku reku, tamo je bilo nekih uništenih kuća. Iako se videlo da su nove, od raznih bombardovanja su uništene. Tu u okolini dve tri kuće nas zaustaviše. Nisu nas pustili da se pomerimo, tamo su nas držali. Padala je kiša i sneg. Bilo je hladno. Svi smo bili mokri. Sedimo napolju. Bilo je mnogo hladno, mnogo je teško bilo. Tu su nas držali do večeri. Plašili smo se da nas ne ubiju. Odande su nas odveli u Junik. Tamo je jedna fabrika tekstila u Juniku, JuText se zvala. Tamo nas je vojska držala. Pošto su Košare blizu, tu su ušli, tad je bila ona teška borba na Košarama, i shvatili smo da nas tu drže, da ih ne bi napali. To znam jer sam kasnije video na fotografijama na nekoj izložbi vojsku, OVK baš u toj fabrici kako podiđe zastavu. Bilo je 4 ili 5 dana nakon što smo se mi udaljili iz fabrike, Dakle OVK je zauzela to mesto.
R.B.: A da li ste se sami udaljili sa tog mesta?
A: Da, ujutro kad smo ustali, došli su kamionima. Tražili su nam jednu svotu novca da damo ko hoće da uđe u kamion da odemo odatle. Mi nismo znali, mislili smo dajemo pare a oni možda nas odvedu negde da nas pobiju. Nismo znali šta će da se desi, ali smo davali pare. Uzeli su nas u kamione. Odvezli su nas negde do ulaza u Peć. To je bilo namerno, kasnije sam razumeo, iako se znalo da nas prosto vode u zavisnosti od ciljeva NATO-a gde su znali da će da bombarduju tako da oni svoju vojsku brane od NATO-a imajući tu i nedužne civile. Kad smo se približili nekom selu, jedno selo kod visokih zgrada na ulazu u Peć, i vidimo česmu blizu puta i približimo se da pijemo vodu. Ali, mi nismo imali neku flašu sa sobom. I pismo vodu tu svi. Izađe tu jedna meštanka, vidi da nam treba voda. Ona je bila Bošnjakinja. Kaže, sačekajte malo da vam donesem neke flaše da napunite da ponesete sa sobom. I ostadosmo tu da čekamo. Kolona je bila velika. Skupila se i ona druga grupa što je otišla za Đakovicu, kad smo se odvojili za Junik, i oni se vratiše sa nama jer bilo je i porodica koje su se odvojile. Opet se sretoše braća međusobno. Jedan za Junik, drugi za Đakovicu bili otišli. Sad se vratiše tamo. Tamo dok smo pili vodu, čekajući da nam ona žena donese flaše, počelo je bombardovane NATO-a i videli smo kad je tamo blizu u jednom dvorištu bio neki kamion. Pogodio ga je NATO, iz aviona. Čuli smo avione, ali smo nastavili da hodamo. Dok smo hodali, naiđosmo na vojničku kasarnu. Kasnije su i nju napali. I tad smo videli iz kuća tu kako su izlazila razna vozila, kamioni koji su izlazili odande i ulazili u našu kolonu. Posle je jedno po jedno gorelo, znali smo da je bila dobra kamuflaža, jer su krili vozila kod visokih kuća. Stigli smo do stadiona u Peći. Tamo su izašli neki vojnici. Rekli su ne idite dalje. A sve vreme je stizala gužva, bilo nas je mnogo jer oni su nas zaustavljali i možda su mislili sve da nas smeste na stadion. Ali, posle je došla srpska vojna policija, ona ih je recimo preprečila u tome, ko zna šta su nameravali. Odvedoše nas odande, kažu idite na autobusku stanicu. Ima nekoliko autobusa za Mitrovicu, vratiće vas. Kad smo stigli na stanicu, oni kažu “nema ništa, sve je laž, nema ni autobusa ni ništa”. Tamo smo videli pekaru koja je imala hleb, ne taze hleb, nego star. Svi smo bili zajedno, cela porodica, sve komšije iz naselja, i jedan je uzimao za sve nas. Uze on, podeli nam taj hleb. Hleb je bio buđav, star, sigurno 10 dana, ko zna kako im je ostao taj hleb.. Uzesmo svi po malo hleba, tako smo ga pojeli. Posle smo odande krenuli putem za Mitrovicu, otišli smo iz Peći, sve peške, dok nismo stigli do Pećke banje. Kod Pećke banje je bila jedna privatna fabrika drva, nameštaja. Tamo su zaustavili i druge pre nas. Nas su smestili u dvorište, tu kod ulaza su nas gurali. Napravili su nam mesta, jer je bilo mnogo ljudi tu. Unutra je bila zgrada od 2 sprata, ili 3 sprata i magacin. Ljudi je bilo i u magacinu, na stepeništu svi su tu sedeli. Tako su nas držali jedno nedelju dana.
R.B.: Da li su vas maltretirali?
A: Da maltretiranja je bilo. Ujutro, sutradan su došli jer tamo su bili samo neki čuvari koji su sedeli, ali kad su došli i drugi vojnici, jedan njihov komandant nam je rekao da se uguramo još više unutra, iako nije bilo mesta. E jedan od tih vojnika je pucao u vazduh pištoljem i pogodio je jednu devojku. Jedna mlada devojka je bila pogođena. Sklonili su tu devojku, odvedoše je sami smo je lečili, znači bilo je bolničara koji su imali instrumente sa sobom i tako su je lečili i spasila se. Ali oni su znali šta se dešava. Posle su počeli da nas maltretiraju i da nam kažu kao da smo je mi izbeglice pogodili jer smo imali oružje. Rekli su nam da imamo oružje i tražili su nam oružje. “ako ne date oružje, podelićemo vas u grupe i pobićemo vas dok ne predate oružje.” Dakle bilo je psihičkog maltretiranja jedan ceo dan tako do uveče. Uveče kad su videli da se devojka spasila – oni su se plašili da će da umre pa su hteli na nas da svale krivicu. Kad su videli da se spasila, imala je ogrebotinu na licu, bila je pogođena ali nije bila u smrtnoj opasnosti, zamalo se spasila, jer da je drugačija pogođena ne bi opstala. Tamo smo imali gde da pijemo vodu ali smo za hranu odlazili u selo. sve su kuće bile napuštene. Našli bismo neki krompir, to bismo kuvali. Našli bismo kukuruz, to bismo kuvali. Bilo je ljudi sa malom decom, , tek rođenom decom , koja samo što su izašla iz bolnice, ušla su u kolonu, dakle deca od nekoliko dana, od nedelju dana, dve, za koje je bio problem ishrana. Brašna smo nalazili malo u nekoj kući. Nisi mogao ni da mesiš, tako nekako bi žene napravile, nekako su se snalazile, bez soli bez ičega. Pravile su hleb samo od brašna, samo da se nečim hranimo. Nakon nekoliko dana došla je ekipa televizije nešto iz UN-a znam da je neko fotografisao. I tu su dali malo hleba, čisto da kažu da daju hranu. Ali, samo su bacili hleb, ko je stigao da uzme. jer je tu bilo mnogo ljudi. Mogu reći da je pola Mitrovice tu bilo. Odande su odlučili da nas vrate u Mitrovicu, prošlo je oko nedelju dana. Došli su sa nekoliko autobusa da nas povezu. Vratili su nas do vodovod au Šipolu. Ja sam tamo bio sa prvom grupom koja je došla. Bilo je maskiranih vojnika, nisam ih prepoznao samo je jedan rođak prepoznao nekog svog komšiju, kaže znam ovog. Mi smo prošli, on je imao i nekog psa sa sobom ali su bili kamuflirani. Mi smo hodali, nismo imali problema, naša grupa. Ali, posle smo čuli da su druge grupe sve zaustavili. Ona prva grupa, naša, sigurno se spasila, bez da im se da naređenje ”šta da radimo sa njima?”. Oni su nas pustili. Ali videli su da dolaze i drugi za nama. Kad su pitali u svom štabu, ili šta ti ja znam, dali su naređenje da odvoje sve muškarce i odveli su ih u zatvor Serkonice i tamo je bilo maltretiranja. Ja sam bio u prvoj grupi, u prvom autobusu kojim smo došli. Bilo je malo maltretiranja, ali nisu nas mnogo zadržavali. Stigli smo do kuće. Prvo što smo uradili bilo je da se okupamo čim smo stigli. Posle smo čuli par pucnjeva. Shvatili smo posle pucnjeva da je u komšiluku, jedna komšinica je imala 17-18 godina, i video se njen prozoz sa severa i njena senka kako hoda. Ona je bila u svojoj kući na drugom spratu i videla se na prozoru i pogodili su je snajperom sa zgrada sa severnog dela, Kod Roakčija. Sa tog dela su pucali i ubili je. Njen je otac izlazio, išao kod vojske u centar da prijavi ubistvo, da preduzmu nešto, ali ništa. Bilo je ratno vreme. Posle nismo smeli da provedemo noć tu. Te noći smo spavali kod komšija, sa druge strane ulice čisto da bismo lakše pobegli u Tavnik. tako smo prošli neko vreme dok nije još jednom došla vojska sa paramilitarcima i opet su ulazili u kuće. Odvela ih je iz kuća, i poslala ih na autobusku stanicu. Tamo su svima dali zelene kartone. Bilo je provokacija do kasno, čuli su se pucnjevi, strah… Ja sam se sakrio u jednu drugu kuću. Udaljio sam se iz one kuće, jer kad su ušli primetili su me iz dvorišta i nisam izašao. Da su me našli možda bi se desilo najgore što sam se sakrio. Ali, nisam otišao na autobusku stanicu. Pobegao sam. Neki drugi, moji vršnjaci što sam čuo iz priča ljudi koje sam sreo sutradan, nekoliko ih se sakrilo kod komšija na krov kuće su se popeli. Tamo su većina otišli. Moja sestra je bila do autobuska stanoce. Kad su bili na autobuskoj stanici, bilo je pucnjave. Jedna grupa OVK je pucala, tražila je da se oslobode civili, da ih ne stave tu. Uveče su ih pustili, došla je i sestra tu. Ali, mi nismo znali, bilo je užasno dok smo shvatili šta se dešava. Ali, kad je posle došla sa drugom grupom ranije. Oni su imali zelene kartone. Nekoliko nas mladih što smo se sakrili bili smo bez zelenih kartona i govorili su da koga nađu sa tim zelenim kartonom da će da ga ubiju ili će nešto da im se desi. Dakle, smatrali su ih kao ilegalnim. Tako da smo sedeli mi neki mladi momci u tom delu gde smo se krili, nismo uopšte izlazili da nas ne bi video neko, ni da odemo od komšija do kuće. Nije bilo ni 100 metara daleko, ali nismo išli tamo od straha da nas ne primete. Jer većina ostalih muškaraca je bila u zatvoru u Serkonici. Tamo je više bilo žena i staraca. Tako smo stigli do kraja maja. Posle je jedan moj rođak otišao do Ulcinja, našao je neku vezu sa nekim svojim poznanicima koji [su rekli] odvešćemo te do Ulcinja autobusom. Rizikovao je, otišao je sa porodicom u Ulcinj. Sutradan se javio da je otišao, bilo je malo problema, ali većina je otišla, i stigla. Videli smo da je bolje da malo rizikujemo, šta bude biće i da odemo i mi. Otišla je sestra sa jedni m rođakom, kupili su karte koje su bile jako skupe. Svaka karta je bila oko 100-150 maraka u ono vreme. Posle nam je poručila da odemo i mi. Ja sam sa drugom sestrom otišao posle i uzeli smo neke stvari sa sobom. Uzeli smo i ona mala kolica, nešto smo stavili u kolica, preko Tavnika smo tako išli. Rizikovali smo, jer do tog dana ja nisam uopšte izlazio. I na stanici je bilo opasno jer su zaustavljali, tražili zeleni karton, a ja ga nisam imao. Posle autobusi su išli po brojevima, npr. autobus broj 14, tog našeg nije ni bilo, jedva su nas poveli jednim autobusom koji je bio pun. Povezoše nas oni iz autobusa, sami meštani, ”ajde uđite ovde“. jer autobus za koji smo imali karte nije ni postojao. Prodali su više karata. Autobusi su bili prepuni. Zamalo da skroz ostanemo, ali nekako uđosmo.
R.B.: Tokom puta da li su vas zaustavljali?
A: Tokom puta, kad smo stigli na granicu da izađemo iz Srbije u Crnu Goru, tu su nas zaustavili. Tu je bila neka kafana. Odvajali su grupe, uvodili ih unutra, svakog su ispitivali, nekog bi zvali na telefon, šta znam, beležili bi nešto i pitali bi ko smo. Normalno, svakog su tokom ispitivanja psihički maltretirali, provokacija je bilo. Ali, na kraju nas pustiše. Prošli smo tu. Kad smo ušli u Crnu Goru, izašla je pogranična crnogorska policija, rekoše “ovde niko ne sme da vas dira, sad ste na sigurnom, zaštićeni ste”. Ali, kad smo ušli u Podgoricu, ponovo nas je zaustavila policija. Zaustavili su nas na jednom njihovom punktu. Odveli su jedno dve osobe od nas, samo su nam tražili pare, uzeli su nam pare. Ali, nešto nam vratiše kao kusur. Nama nije bilo tako teško, ali više su se prestravili oni u autobusu, razmišljajući šta se dešava sa nama pola sata koliko je trajalo to maltretiranje, bilo je teže za njih nego za nas. Posle smo stigli u Ulcinj. Tamo smo stigli kasno u noć. Smestili smo se u kosovsku kuću iz Mitrovice. Spavali smo, prošla je noć. Ujutro smo izašli, videli smo da je kod velike plaže bio kamp gde su bili šatori. Tamo smo videli bližnje. Posetili smo ih i posle smo odlučili da odemo do grada. Našli smo stan u gradu. Platili smo nešto za kiriju. Tamo smo sedeli.
R.B.: Da li je bilo pomoći od internacionalaca u tom delu?
A: Bilo je pomoći, ali ne Bog zna šta, nešto se iskoristilo… Tamo smo ostali do posle kraja znači nekoliko dana pošto je NATO ušao na Kosovo, mi smo saznali da su nam spaljene kuće i čekali smo nekoliko dana, nismo odmah krenuli da stignemo sutradan. Jedan moj poznanik na primer, krenuo je odmah i otišao je na severni deo gde mu je bila kuća i nestao je bez traga. I posle ulaska NATO-a.
R.B.: I šta?
A: Nestao je. Više ga nisu našli. Ubili su ga Škije. Otišao je odmah na severni deo, nije znao i uhvatili su ga negde Srbi i više se ništa o njemu ne zna. Znači i pošto je ušao NATO. Mi sa porodicom otišli smo možda četiri-pet dana kasnije. Posle, kuća nam je bila spaljena. Otišli smo kod nekih rođaka ostali smo tamo neko vreme dok se nije izgradila kuća. Posle se stanje polako popravljalo, bar onaj strah je nestao. Ovde sa strahom na početku na primer jer smo imali nadu da će NATO da uđe, to nas je držalo. Naročito tih prvih dana, radovali smo se što ulazi NATO, ali imali smo i strah šta će biti, šta će se desiti dok to ne prože. Nismo znali koliko će da traje, da li nedelju dana ili godinu. Tako jedna priča ima, pitaju jedno malo dete, puno izbeglica kako smo bili u Tavniku u jednoj kući, pitaju ga koliko će da traje rat. A on kaže “tri dana, tri nedelje, tri meseca”. I na kraju izađe ta tri meseca njegova kao istina.
R.B.: Da li se sećaš Mitrovice, da li je bila spaljena? Mislim, ti si sa juga, zar ne? Da li je uglavnom bio spaljen grad?
A: Da, deo gde sam živeo većinom je bio spaljen. Većina kuća je bila spaljena.
R.B.: A severni deo?
A: Tamo manje, samo u bošnjačkoj mahali je bilo nekoliko kuća, ali ne. Tamo je bilo mnogo stanova pa isu palili. Onda, čuvali su se od meštana svojih, jer su na nas bacali krivicu, na Albance, da mi vršimo zločine. Tamo je bilo slučajeva, da su nekog čuvali krišom u stanu, sa juga nekog, da ne saznaju meštani da ga čuvaju. Ko zatvorenici su sedeli u jednoj sobi, nisu smeli ni da izlaze u dvorište kuće da ih ne bi primetili. Dok se nije završio rat. Jedan moj rođak koji je ostao, dok se nije završio rat bio je sam. Posle kad smo bili u Žaboru, kad su nas po prvi put izmestili, jedan moj rođak je ostao u kokošinjcu. Tamo je bio dva-tri dana sakriven, jer su oni baš tu kuću napravili kao neko stajalište svoje. I on je ostao tu sakriven, a oni nisu znali. Dok ga posle 2-3 dana nisu našli. Ali, on je tu iskoristio priliku, uzeo je hranu i opet se vratio, nije smeo da se udalji. Samo je ušao u kuhinju, uzeo je hranu, i opet se vratio. Posle, nakon dva-tri dna su ga uhvatili, poslali su ga u štab policije, SUP, tako su ga onda zvali na srpskom. Tamo su ga poslali. Nakon nekoliko dana, bilo je maltretiranja ali i pored toga su ga pustili. Nekako je stigao, došao je. Nekoliko dana pre nego da ode u kolonu. Ali, bio je jako umoran, jako jako umoran. Posle, jedan moj vršnjak, neke od njih su uhvatili na severnom delu i posle u ih noću pustili namerno. Spasili su se nekako, ali jedan od njih, sad da li je bio ranjen nisam razumeo, ali posle jednog dana, zbog maltretiranja je preminuo. U delu bošnjačke mahale, mladi koje su uhvatili, do kasno se posle nije znalo da su bili ubijeni, ja sam lično poznavao jednog od njih koga su uhvatili, on je vežbao karate pre, poznavao sam ga dobro, i kad su ga uhvatili znali su ko je, ubili su ga, nisu ga pustili.
R.B.: A pošto je kuća bila spaljena kad ste se vratili, gde ste prvo živeli?
A: Prvo smo živeli kod rođaka. Bilo je nekih koji su ranije otišli pa se nisu vratili, kuća nije bila spaljena, vratili smo se tamo dok nismo sredili kuću. A kuću smo sami sredili, dakle bez pomoći jer nikad nije stigao red na nas i možda je nikad ne bih sagradio da sam čekao na red jer bilo je mnogo potreba velikih pa nisu stigli da pomognu, samo malo.
R.B.: Da li si je sredio?
A: Ne, sagradio sam skroz novu ovde jer su nam kuće u gradu povezane jedna sa drugom, bile su spaljene do temelja, nisi imao šta središ. Tamo je samo odžak ostao od kuće, interesantno je kako su samo odžaci ostali od kuća. Svi ostali zidovi su bili srušeni, nije bilo ničeg.
R.B.: Hvala puno.
A: Nema na čemu.