Hidajete Tola
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Hidajete Tola (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, HT= Hidajete Tola
BG: Možete li da se predstavite molim vas?
HT: Ja sam Hidajete Tola, iz sela Potočane, ali u gradu živimo od 1969. godine.
Nakon nekoliko pokušaja, najstariji sin počeo je da rado, kada su krenule demonstracije išli su pešice, bez hleba bez vode, od Prizrena do Prištine, od Male Kruše gde je radio je išao za Prištinu pešice, bez hleba bez vode za demonstracije.
Sutradan se vratio, bio je umoran, bio je u veoma lošem stanju, bio je veoma uznemiren i umoran.
BG: Da li se sećate kakva je bila situacija pre početka rata, kakva je bila atmosfera, kako ste saznali da počinje rat?
HT: Kada su počele demonstracije, demonstranti su dolazili u Prizren, prošli su pored naša vrata i ja sam ih služila lukom da im pomognem.
Dok, jednog dana, nakon što su se vratili sa posla, ostavili su postavljen sto (postavljenu večeru) i izašli su i otišli na demonstracije, mislim da je to bila 1989. godina.
Izašli su mnogo kasno, kada su izašli svi ostala sam ja sama, sto je ostao postavljen (postavljena večera).
Zatim, kada je počeo rat, moj sin je ratovao, izlazio je tu i tamo, vraćao se kasno noću. Nije mi rekao šta se govori, šta se dešava.
Rekla sam mu da mi govori šta se dešava, rekao mi je da se ništa ne dešava, samo održavamo sastanke, stojimo, ništa se ne dešava. Pokušavao je da me smiri.
Kada je rat počeo nas je bilo mnogo, 40 osoba smo bili u porodici. 5 kuća (porodica) smo bili zajedno. Jednog dana dok smo bili kod kuće, došao je sin i rekao „Ljandovica je proterana, i neki su otišli naviše od naše kapije. Želim da odem da vidim ako mogu da pronađem Sakipe“. Nakon što se sin vratio, pronašao ju je krvavu kod Rasim Landovica i rekao mi je „našao sam je“ i rekao „idem po Hyrije, medicinsku sestru koja je bila u našem naselju i vodim je kod tetke Sakipe, da joj očisti ranu, da je pregleda.
Nije je pronašao, prebacili su je na drugo mesto, poslali su je u jednoj kući ali nisu znali da kažu u kojoj kući su je poslali, međutim sin nije mogao da je pronađe i rekao je „Kada bi bila u bolnici, pronašao bih je, ali po kućama ne znam gde da je pronađem“, i rekla sam mu, sine neka joj je Bog u pomoći, šta ti možeš.
Stojeći, sin je uzeo i napisao 3 pisma, jedno je dao svom ocu, jedno je zadržao za sebe i jedno je dao svom bratu. Imali smo neke dugove i rekao je da se ne zna, rekao sam mu nemoj mamino tako, rekao mi je „majko, ovo je rat, ne zna se“.
Zatim smo imali Bajramski ručak za sve osobe (goste) i čim smo postavili ručak policija nam je odmah naredila da napustimo selo, torbe u ruke, Bajramski ručak je ostao postavljen i nisu nam dali da ulazimo u grad, već putevima ka Naševcu i otišli za Albaniju, govoreći nam „idite u Albaniju, ovde vam nije mesto“, zastrašujući nas…
Stari sin je bio kondukter autobusa i plašila sam se da ga ne prepoznaju jer je putovao autobusom i mučili su ga mnogo, tukli su ka pendrekom (policijskim štapom) i nije napustio posao, cela leđa modra, ceo vrat bled mu je bio (od tortura) i tako je išao na posao.
Zbog toga sam se plašila da ga ne prepoznaju.
Izašli smo svi iz kuće odjednom, ručak je ostao postavljen, hleb je ostao gotov, hrana je ostala na stolu, krenuli smo za Albaniju, svi peške. Ja sam 3. godišnju ćerku nosila na leđima. Obukla sam jedan par cipela, koja su me stezala, da ih skinem bolele su noge po pesku, da ih nosim bolele su me noge, ćerku sam nosila na leđima.
Jedan sin je bio 7 meseci, drugi sin je imao 1 mesec.
Od kuće smo krenuli pešice do granice.
Nakon što smo prošli granicu, stali smo na jednom mestu i tu su nam deca bila u veoma lošoj situaciji.
Nakon što su videli da imamo malu decu uzeli su nas i odveli kod jedne vojne kuće, bila je jedna jama u planini, duboko (daleko) odatle.
Smestili su nas tu i ostali smo cele noći, ujutro smo ponovo nastavili pešice do blizu Kukesa. Amo se sin odvojio, stao je malo govorio i nisam znala da je dobio pismo, hteo je da ostane tu, in je bio završio vojsku ali ga nije pustio jedan prijatelj da ostane već je došao sa nama u autobusu.
Zatim su nas sve odveli u Korču, zatim su nas odveli u nekoj stali, na jednom mestu, kao izbeglice, bez ičega da smo poneli.
Zatim smo ušli tu, ostali smo 2 noći dok je došao moj brat iz Tirane i poveo je mene i moju porodicu i unuku sa svojom porodicom, jedna ćerka je ostala ovde (u Korču) sa suprugom i decom.
Zatim nas je odvezao u Tiranu. Kada smo stigli u Tiranu boravili smo 2 noći kod brata, ali je kod njega bila gužva i trebalo je da iznajmimo jedan stan. 300 maraka smo plaćali kiriju.
Ostali smo u tom stanu, dok kada su nas odveli iz Tirane u Korču sin je ušao u drugi autobus, nije ušao u isti autobus sa nama.
Mlađi sin od 7 meseci mu je mahao, dođi ovde sa nama, rekao je „ne, idem drugim autobusom, udobnije“ on je mislio da siđe i da ide da se uniformiše (da se pridruži vojsci).
Zatim je sišao stariji sin (onaj koji mi je ostao) i rako „danas ili nikad“, zatim je sišao i drugi sin, sišli su još 2 rođaka mog supruga, jedan od njih je ostavio samo ćerke, 2 žene, one su se vratile i mog mlađeg sina Nevruza su vratili, rekli su im nemojte oba braća.
BG: Kako ste prošli u Tirani?
HT: U Tirani nam je bilo veoma loš, jer nije bilo pomoći oko 5 nedelja uopšte. Bilo smo u Lapraki, tamo nas nisu snabdevali pomoću do 2 nedelje pre nego da krenemo za Kosovo. Tu smo prošli jako loše, uspeli smo uz pomoć pomoći koju su nam pružali nekoliko osoba, slali su nam novac iz inostranstva…
Bilo je suđeno tako i mene je pogodila bolest Žući (kamen u žučnoj kesi), operisali su me, i boravila sam nedelju dana u vojnoj bolnici.
I zatim mi je sin poginuo u ratu.
Ja bolesna nakon operacije, suprug je otišao kod bratanaca sa starijom snajom u nadi da će možda malo da zaboravi na bol, jer sin nije bio sa nama.
Otišli su kod njih, koji su bili iz Đakovice ali su bili smešteni van Tirane.
Kada su otišli tamo, pozvao je moj sin od mog brata kod koga su boravili i slagao ga je, dođi jer je mlađa ćerka snaje bolesna.
Zatim kada je došla snaja u stan, rekao je „kćeri, nisi navikla da uživaš, Nevruzu je ćerka bolesna, Ruzhdia je poginuo“ i počeo je da uzima odeću. Rekao sam, čekaj ovo nije dobra vest. I držeći se za ranu koju sam imala, otišla sam i ja.
Ćerka je otišla pre mene, otišla je tamo i tamo je došao zet i doneo je vest da mi je sin poginuo.
Dok sam išla njima, oni su izašli svi i kada smo pošli brat od tetke sa jedne strane i mog brat sa druge strane, upitala sam ih zašto ste takvi. Rekli su ništa samo što su tražili da i Nevruz ode da se pridruži vojsci. Rekla sam mome bratu, nemojte ka odvesti jer je dovoljno jedan, nemojte da me spalite.
Nakon što smo došli pored stana, oni mi nisu rekli ništa, starija snaja je iz terase viknula kada nas je videla u gužvi i rekla „Jesu li su ubili Aziza?” Ovi su rekli ne, i ja sam počela da vrištim. Nastala je komešanje, kao kada se utapa neko.
Nedelju dana su nam došli ti ljudi da nam izraze saučešće.
Poginuo mi je sin, bez da mu vidim telo (leš), ne videvši mu smrt, bez ništa.
Ostavio je snaju sa 4 dece.
Ovaj drugi sin sa njegovom decom i sa decom brata koji se starao o njima, snajom sa njegovo 4 dece, i sam sa suprugom i jednim detetom, i mi roditelji, on se starao za 10 osoba.
Kada smo došli bili smo bez plate, bez posla, bez novca, bez ičega.
Počeo je da prodaje papriku na ulici, da bi preživeli.
BG: Da li se sećate kada ste se vratili iz Tirane, kako ste saznali da je Kosovo oslobođeno?
HT: Kada je Kosovo oslobođeno smo čuli na vestima u Albaniji, u televiziji kod jedne komšinice smo saznali da je Kosovo oslobođeno, postignut je sporazum i Srbi su napustili Košare.
Mi smo ostali još nedelju dana nakon što je Kosovo oslobođeno, zatim smo došli u Kosovo.
Kada smo se vratili u Kosovo, kao što je sin ostavio cipele, kao što je bio postavljen sto (spreman ručak).
Zahvaljujem se bratancu mog supruga, svastiki, jer su oni sklonili sve stvari da ih ja ne vidim, da ne bi mi bilo loše.
Zatim smo otvorili konak za sina. Dolazilo je puno ljudi na saučešće.
Velika tuga, 34. godišnjeg sina su ubili srbi bez ijednog razloga, bez ikakve krivice.
Ali su mogli, učinili su svašta.
BG: Da li se sada često sećate rata?
HT: Da, sećam se.
Kada mi se seti noću, ostajem bez sna do jutra sećajući se kako smo otišli, kako smo krenuli, kako smo se vratili, kako mi je govorio sin, šta mi je rekao. Sve do jutra.
BG: Da li imate nešto da dodajete?
HT: Imam puno toga da ispričam, ali zaboravljam.
BG: Hvala vam puno.