Anoniman
R.B.: Zdravo. Počećemo sa početkom rata. Da li si radio, šta si radio? Kako je išao taj vremenski period dok niste odlučili da se sklonite?
A: Pre rata sam radio do 25. marta. I 25. marta, znači jedu noć posle bombardovanja, po dogovoru koji smo imali sa društvom da čuvamo radna mesta, imao sam obavezu da održim i reč društvu i krenuo sam autobusom koji nas je prevozio na posao. Na autobuskoj stanici bili smo samo dvojica Albanaca, ja iz elektrane a drugi iz jednog odeljka KEK-a. Kad je stigao autobus elektrane, šofer je izašao iz autobusa i reče “nijedan Albanaca ne može da uđe u autobus”. Ja nisam pokušao da uđem, a onaj drugi kolega je pokušao da uđe ali je čuvar KEK-a Srbin rekao šoferu da je Albanac i on je izašao. I ja odlučim da se vratim kući. Vratio sam se kući, javio se prijateljima – jer smo imali telefon u kući – prijateljima tamo na poslu da ne mogu da dođem jer me je vozač izbacio iz autobusa. Oni su onda obavestili veće šefove da ne mogu da dođem, jer nas nije primio šofer. Nakon tog momenta, ćerka je opekla ruku jedan dan ranije vrelom vodom i po savetu žene da je odvedemo kod doktora da joj ne bi ostao ožiljak, ja prihvatim da je odvedemo kod doktora. Spremili smo se, izađosmo na ulicu. Kad smo izašli na glavnu ulicu Kosova Polja, tri dela kod raskrsnice – mislim na raskrsnicu Kosova Polja, sad je kružni tok – na tri strane su bile grupe paramilitaraca sa crvenim kapama. Na strani koja je meni najbliža, osim paramilitaraca bilo je i mladih Srba i Srpkinja koji su razgovarali sa paramilitarcima. Sad, kad sam primetio paramilitarce, da se vratim nisam smeo jer su me pratili, i kažem ženi “treba da idemo sada – nek nas čuva Bog jer smo u opasnosti”. Kad smo se približili prvoj grupi paramilitaraca gde je bila i ta gužva civila, mladih Srba i Srpkinja njihov pretpostavljeni naređuje svojim radnicima da me kontrolišu. I u tom momentu jedan mladi Srbin, naš komšija, okrene glavu – on nas je prepoznao jer nam je bio komšija – i kaže njemu “odavde je”. Sad on povlači naređenje, taj šef paramilitaraca i nisu me kontrolisali. Mi nastavismo putem ambulante. Pošto nas nije kontrolisao ovaj prvi, pustio nas je da prođemo faktički. One druge dve grupe nisu reagovale uopšte i odosmo do ambulante. U ambulanti napeta situacija, srpska muzika, puno Srba rezervista u ambulanti. Uđosmo kod sestre da nam očisti ranu a ona malo pretećim tonom kaže, a inače je imala lepo ponašanje pre. Završila je svoj posao, a ja je pitam “da li treba da dođemo ponovo sutra da očistimo ranu”. Viknula mi je “beži kući, nema više sutra”. Vratismo se kući ali sad u drugom pravcu jer nisam smeo da se vratim pored paramilitaraca kod raskrsnice nego pođoh drugim putem pored crkve, pored škole da bi izašli opet na glavnu ulicu, jer nisam mogao da izbegnem glavnu ulicu. Pošto smo prošli sad kod ulice pored škole, dvorište je bilo puno rezervista, ali tu niko nije reagovao. Izađosmo na glavnu ulicu. Opet one grupe paramilitaraca na istim pozicijama. I odemo mi levom stranom ulice, prema strani moje kuće, hodajući trotoarom. Sad, kad smo se približili knjižari jednu ulicu pre naše, izađe jedna devojka iz komšiluka i ugrize se za usnu kad nas vide sa ćerkom jer nas je poznavala, i stavi mene sa ćerkom u sredinu, žena s jedne strane, ona sa druge. I tu ima oko 50 metara razdaljine između te dve ulice, od moje ulice, ona sve vreme da štipa moju ćerku za obraz koja je tada imala 21 mesec. Oni paramilitarci sad već gledaju prema nama jer smo već bili na 20 metara a ova Srpkinja nastavi prema paramilitarcima, mi uđosmo u našu ulicu i niko nije reagovao. Ovo je bio četvrtak, 25. Mart 1999. Sad, pošto smo se vratili kući, nastavismo mi sa nekim radovima u bašti, jer imamo baštu, nastavismo sa poslom. Ja pozvah one drugove još jednom i rekoh im “tako i tako stoje stvari”. Oni mi rekoše da je šef otišao u Prištnu da dobije posebnu dozvolu za nas koji smo bili radnici koji su KEK-u potrebni. E sad sam ja čekao da ako se dobije posebna dozvola, mi svi Albanci bismo se dogovorili da odemo na posao da čuvamo objekat. Posle malo vremena pozvao me je direktno taj šef koji je bio Albanac, kaže “ne vala nisam dobio dozvolu”. I kaže sad samo kako Bog da, jer može biti da ne možemo više da idemo u elektranu. I ja više nisam išao. 25. marta u noć počeli su da pale kuće. Tamo napred, čim je počelo bombardovanje počeli su da pale lokale. Neke su lokale pokrali, te što im nisu trebali, lokale su palili svim Albancima a 25. uveče su počeli da pale kuće. Ali, u komšiluku smo bili sa Srbima, znači jedan hektar zemlje bio je naš sa rođacima, a ostatak sve srpsko. Te noći niko ništa nije dirao. Sutradan, 26, u petak, nastavili smo mi s poslom oko rasada tokom dana, i na jednoj napuštenoj kući, jednog komšije Albanca, koji nam je bio jedini komšija tu, polomili su prozore. Tamo nije stanovao niko – kažem napuštena. Polomili su mu prozore. I kaže mi brat “večeras ne smeš da spavaš ovde jer polomiše prozore i sad ste i vi u opasnosti. “ I poslasmo decu sa ženama kod brata – a mi – otac i majka nisu hteli da izađu, ostaše tamo. Ja i mlađi brat smo isto ostali. Oni su bili na donjem spratu, a ja na gornjem samo da posmatram. Na sve strane su gorele kuće. U jednom momentu, oko 24 sata, pucali su oružjem na komšiju jedno 50 metara od mene, nakon njega odmah drugog komšiju, a posle njih nekoliko, oko pola minuta, minut i našu kuću. Pucali su na krov i drugi sprat. Ja sam posmatrao. U momentu kad je pao prvi metak, posle pucnjeva koji su se čuli na krovu, legao sam na parket. E sad oni su pucali u taj prozor, mislim prozore u dve sobe gornjeg sprata, dok nisu završili, stao je taj rafal ja sam ležao u sobi. I sad puzeći sam se spustio dole i rekoh ocu “hajde idemo kod brata”, jedno 70 metara od prve kuće – jer tako ih zovemo, prva kuća, druga, treća- E treća kuća je bratova kuća, da idemo tamo. Otac nije hteo, majka je došla i mlađi brat je došao. Posle malo vremena vratismo se na silu da odvedemo oca i odosmo tamo i ostasmo do jutra, 27 znači, već je bila subota, u Kosovu Polju i nismo znali šta da radimo. Rano ujutro i nismo znali šta da radimo. I sad se dadosmo da smestimo žene negde van Kosova Polja kod bližnjih a ja sam imao i strica i…
R.B.: Znači smestili ste žene…
A: Smestili smo žene i decu, da ih dovedemo a najbliža stanica je najbliža autobuskoj stanici kod brata od strica. Pošto su žene izašle kod autobuse stanice, jer kod mene je blizu autobuska stanica, ja sam izašao na drugi ćošak ulice i posmatrao sam dok ne dođe autobus. U tom momentu dolazi mi žena plačući. Kaže, kažu ko ima tašne, na punktu između Kosova Polja i Prištine, kod stanice kod veterinarske, tako je zovu, bilo je punktova, sve izbacuju iz autobusa. I sad da bi rizikovali da zbog torbi izbace ženu, kažem dobro, a u torbi je bilo sve za decu, dečje stvari. U tom momentu dođe komšinica kolima sa jednom rođakom i zaustavi kola. Ona je bila bez muža, udovica. Kaže, “ništa loše od vas nisam imala 20 godina”. Kaže, “Odlučili su u Kosovu Polju koga nađu od Albanaca da kolju” jer je neko, prema njenim rečima, ubio nekoliko policajaca. Znači, bio je 27, subota. I zakune se u sina, jedinca što je imala, da nema ničeg lošeg, ali “sklonite se, ovo može da traje 5-6 dana pa se vratite”. Sad ja se vratih kući. Ona nastavi prema kući, ja je pratim dok nije ušla u autobus i vraćam se kući. Opet videh onu komšinicu kod ograde, i opet mi isto kaže. U tom momentu dok sam pričao sa njom, u drugoj ulici … mislim da je ulica imala tarabu…nije imala ogradu vidim opet paramilitarce da idu kod nekog u tu ulicu. I oni gledaju prema meni. Ova komšinica me obaveštava “skloni se i mene će da ubiju”. Ali, ja se nisam sklonio, tu sam bio dok se nisu sakrili paramilitarci iza druge kuće tu. Nije se videlo više, nigde traga od njih, vratih se i pozvah one rođake, oca, brata, rođake, rekoh ovde više nema da se sedi, tako i tamo mi je rekla komšinica, idemo. Otac se protivio ali ubedismo ga i odlučismo da se moja porodica sastane kod brata od strica u Prištini. Vratismo se u Prištinu. Autobusi su išli svakih pola sata. Niko nije pravio smetnje i dođosmo kod brata od strica u Prištinu.
R.B.: I kod brata od strica
A: U Prištini smo bili do 31. marta, te kod brata od strica, te kod sestre, jer nije bilo mesta, jer su dolazili i drugi rođaci, pa smo mogli samo do 31. marta. 31. marta paramilitarne snage su počele da nas sklanjaju iz Prištine.
R.B.: Oterali su vas a?
A: E sad ovde malo pošto sam zaboravio jedan insert. Poslednjih dana kod brata od strica, majka jednog druga mog brata od strica dođe da pita d ali može da dovede dvoje izbeglica iz Drenice jer u Taslidže su ušli paramilitarci i sad ja sam znao za tog brata od strica i kažem “dovedi ih”. I dođoše te izbeglice i smestiše se tu. Preko puta kuće je bila škola Elena Gjika je sad, tad je bila Vuk Karadžić, tu je bila vojska. Mi nismo znali, a oni su nas posmatrali. I sad primismo ove unutra, smestismo to dvoje momaka. U međuvremenu vidim ljude da se kreću ulicom i snabdevaše se, jer je bila jedna samoposluga kod džamije, velika, sa hranom. Sad meni je bila potrebna hrana za decu. I pitam one “gde uzimate?” Kažu “u samoposluzi” I odem i ja u samoposlugu i uzeh nešto hrane. Kad sam se vratio, pozvonim na zvono. Nije bilo struje. I sad ja tu ostadoh, 3-4 puta se prošetah od stričeve kuće do kuće Bajrama Keljmendija, a jedan čovek, jedan Bajramov komšija me pita “Kakvu muku imaš?” I kažem mu, vala tako i tako, kod Rize sam u kući, kod brata od strica. Rekoh mu – on je znao Rizinu kuću, poznavao je strica i sve rođake – ali rekoh, nema struje, ne znam kako da im javim da mi otvore vrata. I kaže on, uđi u kuću tamo i zovi, iz njegove kuće. Kad odem ja tamo, i on je imao izbeglice u kući i sad kako je nama Albancima neprijatno da ulazimo kod žena, čekam ja kod vrata kad on viče “što ne ulaziš?” I dođe, rekoh, vala neprijatno mi je. “Uđi”, kaže. I kaže “daj meni broj i dok ja nađem nekog u kući brata od strica jer on je izašao ranije, znači bili smo samo mi njegovi rođaci, kaže oni će da ti otvore vrata. I sad on završi posao, već je bio zvao. Kad sam se vratio, otvoriše mi vrata, uđoh. Samo što sam seo i onim izbeglicama su dali da jedu i da popiju čaj, opet neko lupa na vrata. Mali sin je bio kod vrata i igrao se, gleda kroz ključaonicu i vidu policajce. Arianit se zove sin. I vrati se i kaže ”tata, policajci su na vratima”. I kucaju. I ja se spremih da izađem. U tom momentu, ovo nikad neću da zaboravim snaji, ona je 12-13 godina mlađa – viče na mog starijeg brata, kaže mu “ajde izađi ti”, “jer gde on da ostavi ženu i troje dece?“ I brat prihvati i izađe. Kad je izašao brat naslonili su ga na zid i pitali ga koga ima tu. I brat im kaže, porodica iz Kosova Polja, tamo nije bilo uslova da ostanemo. Nije im rekao da se plašimo. “I došli smo ovde kod strica”. Pretražili su mu džepove i uzeli su mu 50 evra i pustili ga, opet je zatvorio vrata i tako smo sedeli do 2. U 2 smo opet čuli kucanje na vratima, ali kuća je bila sakrivena od vrata jer kroz neku garažu je trebalo da se prođe. Čuli smo lupanje, ali nismo reagovali. Kad neke izbeglice iz Drenice u drugoj kući, ujaci brata od strica su bili u istom dvorištu ali dublje unutra – kažu “kuću Mula Sadrije” – Mula Sadrija je bio jako dobar komšija, kod brata od strica, kažu “zapalili su paramilitarci. I sad izlazimo. Kad smo otvorili vata da bismo izašli bilo je policajaca i kažu na srpskom “Pravo na železničku stanicu”. I sad izađosmo odande pravo ka železničkoj stanici. Putem, prema staroj Rilindiji, tuda je bio put, Dželil Salihu se zove ta ulica prema trgu “Bratstvo jedinstvo” kako smo ga zvali, ulicom dole do železničke stanice, sa obe strane je bilo policajaca Ali, tad kad sam ja prolazio, nisu me proveravali. Imao sam jedno dete u rukama, žena je bila s majkom, jer je ona bila polu-invalid, drugo dete su uzeli ove izbeglice koje su došle sa nama iz Drenice do železničke stanice tako nastavismo u koloni. U jedan voz nije bilo šanse da se uđe jer je cela stanica bila puna ljudi, taj voz malo pre večeri. Uđosmo nekako do Elez Hana. Na stanici u Elez Hanu izbaciše nas i trebalo je po pruzi da pređemo granicu prema Makedoniji. Sa obe strane policija, vika, ali opet tu pored mene nisu nikog maltretirali. I pređosmo na teritoriju Makedonije, u Blace. 1. aprila znači uđosmo tu i te noći snašao se ko je kako mogao. U Blacu smo bili tri noći i pitali su me ljudi nakon treće noći “”pre koliko si došao?”, jer su dolazile izbeglice sa Kosova svaki dan, ja sam govorio 5 dana, 6 dana jer nisam znao, jer smo imali malo dete i nakon tri dana nekako izađosmo. Tokom ta tri dana, treba da spomenem jednu humanitarnu organizaciju, ako se ne varam El Helal se zove. Njeni aktivisti nisu ostavili nijedno dete da bude gladno. Bilo je pod šatorima sa strane, jer smo napravili nek… nije bilo šatora, nego od nekih najlona onako kako smo se pokrivali, interesovali su se, deci su donosili mleko, i keks, znači dok sam ja bio to vreme niko ne može da se žali da su deca bila bez hrane i mleka. A ovo drugo higijensko malo je manje bilo ali takvi su bili uslovi, donosili su hranu i za odrasle, ali kakvi smo mi Albanci što nam je oko gladno – pričam po narodski – čim bismo izašli, videli bismo oko 10-14 kg sudžuka, 20 kg sudžuka ili salame na gomili koje su rezervisali ljudi bez veze, jer neki odrasli nisu imali baš dovoljno hrane.
R.B.: A kad ste izašli u Makedoniju gde su vas prvo poslali?
A: Kad smo izašli autobusima iz Blaca i kad se napunila kolona autobusima, sad koliko je bilo autobusa ne znam, bilo je mnogo autobusa i poslali su nas u nepoznatom pravcu, niko nije znao gde nas vode. Ali, ja sam u Makedoniji imao kontakte jer sam imao jednu sestru od tetke i bavio sam se nekom trgovinom na malo pre rata, poznavao sam Makedoniju do Skoplja. I majka mi je bila u bolnici u Ohridu, znači poznavao sam zapadnu Makedoniju tokom poseta majci ranije, znao sam malo teren. Prođosmo Skoplje, skrenusmo ka Tetovu. Kažem im idemo ka Tetovu, noć je bila nije se videlo jer je bila gužva u autobusu. Put su mogli da vide samo oni koji su bili blizu šofera. Put za Tetovo, put za Gostivar, put za Krčovo. Kad smo počeli da idemo uz brdo na granici između Tetova i Krčova na vrhu planine je Straž, tako se zove geografski, to smo učili i iz geografije jer je bio jedan rudnik Tajmište. I znači mi smo i u školi učili o Tamištu. Tu se zaustaviše autobusi, mi nismo znali šta se dešava ali samo smo jedno znali sigurno da više nema Srba policajaca, znači nismo se plašili. I vratiše se do Gostivara. Sad, taj naš autobus kad se vratio odozgo neko kaže šoferu “uđi u ovu ulicu i idi ka džamiji” ovu džamiju gledam često na internetu. Često je gledam jer kad smo otišli tamo bilo je oko 2 sata ili koliko većp osle ponoći. Oni su bili spremili hranu za sve nas koji smo trebali da budemo u toj džamiji, ko je hteo mogao je da jede, jedna improvizovana kuhinja a ta kuća nije bila sređivana pre 2-3 godine kad sam bio, kako izgleda oni su u inostranstvu i nisu sređivali kući. I ko je mogao da spava i većina smo spavali jer smo bili umorni, ali spavali smo s ćebadima, uslovi nisu bili dobri, samo osnovno, bilo je unutra i nije bilo šanse da pokisnemo jer tih dana je vreme bilo kišovito dok smo bili u Blacu. Sutradan ujutro, ponudiše nam doručak, počeše ljudi da odlaze jer su imali poznanike po Gostivaru. Dolazili su građani Gostivara da uzmu kod sebe izbeglice. Mi smo ostali do večeri. Uveče dođe neki čovek iz opštine Krčovo, iz sela Kolar dobrovoljno da povede jednu porodicu izbeglica jer do tih dana u opštini Krčovo nije bil dozvoljeno da uđu izbeglice osim sela gde sam bio ja na silu su izašli aktivisti i zaustavili autobus, blokirali su autobus aktivisti iz sela Kolar i uzeli su ceo autobus, otvorili su im ruke i primili ih, jer nisu dopuštali da se ide dalje. I sad kaže organizatorima koji su nas dočekali i pazili na nas koji su bili odlični, mnogo dobri momci, beležili su sve ispravno, sa tim beleškama ko je imao telefon ili nešto van mogao je da nas nađe gde smo. Mnogo su dobro radili ti momci. A oni mu kažu “ne mi vodimo do posle punkta u Gostivaru i nema problema”. Uđosmo u vozilo tog vlasnika, oni sa tri vozila, jedno ispred, jedno iza. Prolazimo pored punkta oni pozdravljaju policiju na punktu. Možda je bio neki Albanac i oni ih pozdraviše i prođosmo granicu. I sad uveče kad je malo pao mrak stigosmo u kuću domaćina i dočekali su nas mnogo lepo. Mi umorni, odmah su nam ponudili jelo i posle nam rekoše da spavamo. Smestiše nas tu u kuću, imam i jednu fotografiju na Viberu, tu kuću za uspomenu. Bila je soba i kuhinja i bio je krevet i u sobi i u kuhinji znači za nas je bilo dovoljno. Sutradan smo mi spavali malo duže. Dođe taj vlasnik, i odmah smo se upoznali, Ukali Ahoja, starac, mnogo dobar starac i kaže “spremite se idemo u grad”. Spremismo se i odosmo u grad. Tamo su nam kupili garderobu, naročito veš, imali smo problem, ali svašta su nam nudili. Ja sam se bunio jer nisam hteo da troše pare na nepotrebne stvari, ali šta nam je bilo potrebno dođe jedna žena od njih jer su bila dvoja kola ona je znala sve šta je trebalo za žene. Od tad smo se faktički smestili kod čiča Uke . Jer ja sam ga zvao čiča Uka uvek – posle je postao hadžija ali ja uvek pamtim tu prvu uspomenu, od momenta kad smo bili kod čiča Uke nikad nam više nije bilo teško po pitanju nabavke.
R.B.: A kakva vam je bila svakodnevnica tamo u …?
A: Svakodnevnica… sad prvo dana smo bili u gradu. Drugog dana, ja kao radnik, seljak i tamo srećan sam bio što smo se našli u selu jer rekoh da im pomognem dok rade. Kad sam ustao ujutro u toj mojoj kući, jer sad oni to zovu Ibrahimova kuća, prozori gledaju na štalu krava, veliko dvorište, njihove su kuće paralelno sa magistralom Skoplje-Ohrid, i starac čisti kod krava. Žena kaže “vala izašao je čiča Uka da čisti tamo” jer smo se dogovorili sa ženom da se i ja uključim odmah da radim. I izađem ja, a on se buni. “ ne, nema da radiš, ne tako, nema da radiš”. Rekoh mu “vidi čiča Uka, ako me ne pustiš da radim, ja idem odavde, jer ja sam sa sela, znam seoska posla i neću da budem parazit.” Kaže “ ne, ti ćeš ovde da sediš, ništa da ne radiš. Ja ću da ti dajem pare i ti idi svaki dan u grad da te prođe muka”. Rekoh “ne, čiča Uka” bio je austrijski penzioner, znači imao je dobru penziju. Rekoh “ja neću u gradu da gubim vreme nego od danas pa do poslednjeg dana dok sam ovde s tobom”. Imao je tri sina u inostranstvu čiča Uka: najstariji je bio profesor albanskog jezika. On je prepodne išao u školu, a posle podne su se završavali poslovi. Ja sve vreme s tobom. I tako nekako na silu ga ubedih. Ali uvek se osećao loše što ja radim.
R.B.: I kod čiča Uke…
A: Kod čiča Uke smo jako dobro prošli, ništa nam nije falilo. Uvek se brinuo o nama. A mi tužni, on bi uvek pokazivao saučešće, govorio bi “ne brini se, hoćeš da ti napravim, ako se ne vratite, napraviću ti kuću ovde” na njegovom imanju ili izaberi jednu od četiri kuće koju hoćeš napraviću ti je zauvek. Ali, hvala Bogu nije bilo potrebe, bio je jako skroman starac, mnogo dobar starac što jako malo sličnih njemu ima. Mnogo je bio dobar čovek. Kad je prestao rat, 12. Juna ako ne grešim 1999te, počeše ljudi… negde posle 19-20. iz regiona Krčova da se vraćaju na Kosovo. Ja sam morao da ostanem još zbog dece koja su bila u školi, nismo hteli da im prekinemo školsku godinu i uvek u brizi jer nismo imali gde da se vratimo jer su nam kuće bile zapaljene. Saznali smo da su nam zapalili kuće. I uvek sa brigom, gde, kako… Ali, dođe i taj momenat u julu, odlučismo da se vratimo, odlučih da se vratimo, kad su deca završila školsku godinu i starac se mnogo rastužio što smo se odvojili. Nađosmo nekog šofera kombija u tom selu i natovarismo te stvari što smo imali. Starac pozva tog šofera, kaže evo gde su ti pare i jao težak momenta, platio mi je kombi. Ja sam se protivio jer sam imao nešto para ali on zapeo i kaže evo para i vodi ga do tamo gde ti on kaže. Mi odemo kod sestre. Posle nekoliko dana, jedna sestra od zeta koja je stanovala u zgradi, dala je ključeve jednom komšiji da joj čuva stan. I tako na našu sreću smestismo se u taj stan znači dao je ključeve njoj.
R.B.: Stan u Prištini a?
A: Stan u prištini, u Dardaniji, neki market Marsi je tu. Ulaz III, ne znam kako se zovu te zgrade.
R.B.: Da, da.
A: Tu smo se smestili.
R.B.: Jesi li išao u kosovo Polje u kuću?
A: U Kosovo Polje nisam išao jer nisam mogao da odem dok se nisu vratili posle nedelju dana u posetu sinovi čiča Uke. I Baki – Baki se zove stariji sin – on je poznavao mesto gde smo mi bili i zajedno sa njim odosmo do kuće. Kuća kroz spaljena. Sad, jedan sin čiča Uke, Sadik se zove, u Švajcarskoj radi – povede me sa strane i kaže vidi čekaćemo da vidimo da li daju pomoć, u suprotnom jedan sprat kuće imaš od nas. Ja se usprotivim, kažem, ne nema potrebe. “To je završeno”, kaže. “Mi ćemo da ti sredimo jedan sprat kuće.” Hvala Bogu, otvoriše se neki poslovi, ja se vratih na posao, i još neki privatni poslovi i sredismo sve sami. Važno je ovde da naglasim da posle rata, ne znam koji izraz da kažem, najveća ciganština koju su Albanci pravili bila je oko pomoći. Davali su pomoć kome je bilo potrebno. Ljudi – u Kosovu Polju – posle godinu dana promenili su krovove, dakle imali su pare ali su uzimali pomoć jer ovde je i kriv svet koji je tražio, a nije im bilo potrebno, ali oni koji su davali nisu imali kriterikjume. I nekako … stigosmo donekle. Sad smo zadovoljni time što smo postigli. Neke stvari smo mislili da su mogle bolje da idu ali nažalost nisu. Ove partijske nesuglasice, međuljudske nesuglasice kojih nije bilo pre rata. Pre rata imalo smo veliku humanost, gde je čovek video čoveka u nevolji i pomogao bi mu. Posle rata, samo ako može da te pokrade, kažem da “te pokrade” Tako da, nekakvo veliko razočaranje.
R.B.: Da li još radite u elektrani?
A: Izašao sam u penziju pre šest meseci. I hoću da naglasim, dok sam bio u Krčovu, bratanac je u Americi, pozove me “idemo u Ameriku”. Nisam hteo da napustim Kosovo i uvek sam drugovima govorio pre rata, da Kosovo, dok se ne završi, dok ne bude samostalno i dok se ne izvrši prvi popis da se ne bi izgubila statistika, broj Albanaca, ne napuštam. Tog momenta kad se završi prvi popis mogu da odem jer stvarno je među nama teško da se radi, mnogo teško.
R.B.: Hvala na ispovesti i na vremenu.
A: Nema na čemu.