Dren Berishaj
Intervjuerka: Hvala vam za današnji razgovor. Počeli bi malo od… kako se sećaš početka rata na Kosovu. Gde si bio? Koliko godina si imao? Bilo koju memoriju koju imaš iz tog perioda kada je počelo… kada je počeo rat.
Dren Berishaj: Definiši mi početak rata.
Intervjuerka: Pa malo pre NATO bombardovanja.
Dren Berishaj: Ja bih započeo još malo ranije…
Intervjuerka: U redu.
Dren Berishaj: … znaš. U trenutku kada su počele izbeglice da dolaze u Prištinu.
Intervjuerka: U redu.
Dren Berishaj: Znaš kako, bilo je nekakvo… čudno vreme, znaš. Jer smo mi izlazili na proteste u to vreme, znaš, narod. Uključujući i učenike i bio je čudan protest učenika ’97. godine, i većinom je bilo od Prištevaca, ali i ljudi koji su došli kao izbeglice iz drugih sela. Sela, gradova i tako. I u Prištini su došli masovno. Prva stvar koje se sećam u našim učionicama, koje su bile male i negde oko 20-30 učenika, i onda smo bili po 60-70 učenika u razredu. Ja sam u to vreme bio u treći razred. Što znači, Albanci su išli do četvrtog razreda u školi. Jer od četvrtog razreda pa nadalje, bile su srpske škole i bile su zatvorene većina njih. Ne znam, možda. Možda je bilo i do osmog razreda.
Intervjuerka: U školama-kućama, jel da?
Dren Berishaj: Pa da, ovde su do osmog razreda bili. Ali znam da su do četvrtog bili u „PŠR“. Bili smo podeljena škola, dva sprata albanska i jedan sprat srpski. Takođe je bilo čudno jer su pravili proteste, onda su gađali vodom odozgo. I sećam se… toga, velikog broja izbeglica koji su dolazili, znaš. I mogao si da vidiš razna lica, znaš. Jer smo mi bili prištinska deca, znaš, gradska deca. Očigledno drukčije, znaš. I oni su dolazili i videli su ih da dolaze iz siromašnih porodica, više su bili…, ali postojao je osećaj solidarnosti u narodu. Ali za nas učenike je bilo više kao, šta se događa, skučila se škola. Ali to nije dugo trajalo, ne mnogo dugo, koliko se ja sećam. Bila je interesantna ta podela škole u dva, znaš. Gde su Srbi bili iznad a mi Albanci ispod. Srbi su imali grejanje a mi nismo imali školsko grejanje i tako smo sedeli… postojala je tenzija i između dece, razumeš. Oni su imali jedan ulaz a mi drugi, a ista zgrada. Bukvalno, ako si se popeo na stepenice profesorima u spratu iznad, izašao bi neko i udario šamar. Siđi dole! Većinom Albanci jer nisu hteli da dođe neko pa da te provocira, ali takođe i od srpske uprave.
Intervjuerka: Znači totalna segregacija.
Dren Berishaj: Zanimljivo je bilo u naselju, gde sam… gde sam… nisam živeo već sam bio blizu, ali u tom naselju smo igrali fudbal Srbi i Albanci. Pravili su se timovi da igraju deca. Ja sam u to vreme bio debeo i… lenj i spor i sa jednom nogom, jer niko me nije zaustavljao, razumeš. Ni jedni ni drugi jer mi je majka Srpkinja i ja sam znao srpski. Jer posle igre, kačili smo se i psovali. I plus posle da prevodim psovke jedni-drugih. Ponekad smo se tukli, ponekad smo se samo psovali i oni bi otišli. Bilo je jebeno čudno vreme. to je bilo pre ’96-’97-’98. A drugi trenutak kojeg se sećam je bio je kada su zatvorili školu. Znam da je došla policija u školu. Videli smo policiju dok nam je ulazila… dok je dolazila u školu i dođe učiteljica i na najbrutalniji jebeni način je mogla to da nam kaže. Samo je rekla, „Idite kući jer će nas ubiti Srbi“. Jebeni pakao, tako skroz… nekako prođe, izlaze deca tako u dvorište i bude tu velike buke. To je bio najtrezniji moment tako. Još se sećam tog hodanja do kuće. Bilo je mirno i sve pust od škole. Nekako jebeno jezivo. Još se sećam te mirnoće. Veoma je čudno bilo. I znaš, prvi put je to bio da sam se uplašio. Jer sam otišao kod kuće i samo sam počeo da plačem, ne znam ni zašto. Nedugo posle toga, onda smo… odlučili smo da odemo u Crnu Goru.
Intervjuerka: Da odete u Crnu Goru?
Dren Berishaj: „Da, u suštini znali smo da će da počne rat. Svejedno, moji roditelji su to znali jer ja sam bio dosta zaklonjen od… stvari koje…
Intervjuerka: Vesti koje…
Dren Berishaj: Vesti i tih stvari. Nismo mogli jer… znaš kako, jer kad si iz mešovitog braka znaš, to je… bilo je veoma važno da ne stvaraš neki osećaj mržnja nad nekom specifičnom etničkom pripadnošću. I bilo je veoma teško da objasniš toj deci da, ej vidi šta se dešava, razumeš. I hteli su da nas zaklone od svih tih loših stvari. Ali, s druge strane ti vidiš znaš. Ti znaš šta vidiš. Samo, u to vreme moj otac je većinom vremena kada je bio kod kuće, jer je bio politički aktivista i bio je Koordinator u Organizaciji Majka Tereza, Humanitarno udruženje. Jer ili je bio službeno ili se bavio nekim budalaštinama sa nekim po Kosovu. Spavao je negde tajno i te stvari. I znam jedne večeri kada je došao, bio je mnogo… imao je čudno lice, nekako mirno. Samo je rekao, onako… kakva čudna sećanja… ali znaš, kada imaš nekoga ko ti je, znaš heroj većinom vremena, i vidiš ga po prvi put kako plače, znaš to je… samo malo… Samo mi je rekao hoćeš da ideš u Crnu Goru znaš. A to je za mene bilo kao „jebote“ idemo u Crnu Goru. Jer su nam u Crnoj Gori bili rođaci, razumeš. Jer moj otac, između ostalog, bio je iz Crne Gore. Uvek se prepisuje ovo. Jer za mene da odem tamo, uvek je bilo slavlje, razumeš. Idemo sa porodicom i to. Ali da vidiš oca kako plače zbog toga, šta se dešava jebote. Onda je sutradan ujutro došao sa kombijem Majke Tereze i otišli smo tri porodice. Ja, porodica mog kuma i jedan drugi rođak [ne razume se]. On mi je i rođak i drug. Stric me je [ne razume se]. Dakle, putovanje je bilo onako lako. Samo smo otišli kod granice, vratili smo se, tata se vratio. Jer je tata mislio da će još da radi za Majku Terezu i to. Dakle, bilo je… ali meni se to uopšte nije činilo apsurdnim, taj sumorni osećaj je uvek bio. Nekakva veoma čudna mirnoća. Otpratio nas je do granice i vratio se ovamo, a na granici su nas onda dočekali neki tamošnji rođaci, gde ja nisam znao da jedan koji nas je vozio… u kolima je bio član Tajne službe Crne Gore. Albanac, rođak, i tako to. Dakle, sećam se kada njemu zvoni telefon tog dana i razgovara sa nekim. Sećam se da je razgovarao i samo je prekinuo vezu i rekao je: „NATO je digao avione“. Jer kao član Tajne Službe, uzeo je informaciju da je aktuelno počeo rat. Jer je za nas rat davno počeo, ali aktuelno za Srbiju i Crnu Goru, tada je počeo rat, u Jugoslaviji. I pola sata nakon što sam prešao granicu, granica je zatvorena. Razumeš.
Intervjuerka: Kakvo je bilo iskustvo u Crnoj Gori?
Dren Berishaj: Čudno jer, odeš kod tvojih rođaka, jel da. Bili smo većinom vremena u Podgorici, i veći deo sam proveo u Malesiji. Ja sam sebe smatrao kao da sam odatle, manje više. Iako, znaš čudno je za… vidiš onaj beli papir, još uvek ga imam, piše status izbeglice i tako su me druga deca zvali, ovaj izbeglica, razumeš. Svađali smo se. „Nisam izbeglica!“ znaš, kao ja sam odavde. Ali, manje više, bio sam onako zaklonjen od ratnih dešavanja. Nije da sam mogao da vidim nešto. Sem straha, kad će tata doći. Jer on se izgubio, bilo je jedno vreme gde nismo znali ni gde je. Da li je živ ili ne, i nismo imali kontakta. Onda je majka komunicirala sa svim Štabovima za… policije, vojske i paramilitaraca. Onako, zvala ih je na telefon bukvalno da sazna, šta se desilo. Jer je moj otac bio na listi za likvidiranje, između ostalog. Tako da, čekali smo da… je nestao, ili su ga ubili. Da, to pamtim, i pamtim da sam bio najbolji u školi tamo. Što je druga čudna stvar. Da odeš u školu gde se uči albanski. Da, jer je Priština bila prestonica, a to je bilo selo jedne manjinske grupe druge države, i njihov albanski je bio veoma loš, razumeš. I ja kad sam čitao na albanskom, oni su se impresionirali. U trećem razredu, znaš, kako znam da čitam. Meni je to bilo apsurdno zašto se oni impresioniraju zbog običnog čitanja. Oni nisu znali da čitaju kako treba na albanskom. Ili u matematici, dok smo mi ovde učili, šta ja znam, razlomke, a oni su se još uvek bavili tabelom množenja i u sred časa su razgovarali ko je koliko kila krompira dobio ukupno, razumeš. Takva zajednica je to bila. Sećam se bombardovanja tamo. Imalo je bombardovanja. Bio je jedan vojni aerodrom blizu. Mnogo su ga bombardovali. Dolazili su rođaci i uzimali nas, išli smo po podrumima. A za mene je onako bilo interesantno jer pod jedan, bio sam fasciniran avionima. Sad, ti da vidiš vojni avion koji leti i „fiju“ bomba kako eksplodira sedam kilometara dalje i u vazdušnoj liniji si mogao da vidiš, ovako. Vidiš jedan dan parkirane avione, sutradan, aerodrom izlomljen na pola. To je za mene bilo uzbudljivo. I nikada nisam smeo da navijam jer ako te neko ko ne treba čuje, „fiju“ znaš. Tako da…
Intervjuerka: A jel se sećaš kad je došao tata u Crnu Goru?
Dren Berishaj: Da. Za Uskrs 1999. godine. Dan Uskrsa. Bio je Dan Uskrsa [ne razume se]. A prošlo je jedno četiri dana kako nismo znali gde je. Imali smo… znam da je bio, ušao je u Crnu Goru, onda je… ne u Crnu Goru, ušao je u Makedoniju. Javio se da je stigao do tu, onda se nismo čuli četiri dana. Nakon četiri dana nam je rekao da je živ, i da je već neko vreme proveo u Makedoniji i neko vreme u Albaniji, radeći za Majku Terezu, i gde je pravio sadržaje. Onda je na crno ušao u Crnu Goru. Na kraju, sećam se da je došao u školu, samo sam trknuo prema njemu. Ali nije mi izgledalo… nije bio onaj osećaj, znaš da ti nedostaje neko. Znaš, u onom smislu kao da je bio u životnoj opasnosti. Kao, uuu tata je došao. Ko da se vratio iz nekog službenog putovanja. Barem za mene je tako bilo. Mama me je čudila, ona je bila bleda. Onako, bleda boja… od… od svetla, što mi je dalo osećaj sahrane. Jer su svi sedeli u krug, znaš, ko kad je na saučešću, jer je svetlo bilo bledo. I svi su plakali.
Intervjuerka: Kad je on došao…?
Dren Berishaj: Kad sam došao ja, jer je on došao ranije. Zašto plaču ljudi? Kad pomisliš retrospektivno, jasno vidiš, nabijen, ko ja. A on ko budala ponovo se vratio. U svakom slučaju, vrati se on u Albaniju i onda ga nismo videli mesec dana. Ali znaš, u to vreme je on radio. Kada je radio za Majku Terezu, on je radio kao knjigovođa i mogao je da uštedi malo novca tako. Onda, tim novcem koji nam je preostao, otišli smo u Petrovac, u katoličku crkvu. Što je i to bilo kao iskustvo da živiš sa monahinjama. Da, znam bre. Ti misliš… [ne razume se] „ko kralj“ celi život. Ali, znaš kako, misliš da su ljudi u crkvi mirniji i to, znaš, ljubazniji sa jedni-drugima i to. Do đavola ne čoveče. Oni su… kačili su se… mnogo su se svađali. Jedna hrani mačke, druga održava travu i mačke su bile na travi, a ova lupne mačku metlom, da je pomeri. Ne znam, uzmu da se tuku, razumeš. Bilo je mnogo intenzivno među monahinjama.
Intervjuerka: A kada ste odlučili da se vratite na Kosovo?
Dren Berishaj: Tako oko mesec dana nakon što se rat završio. Dobro, moj otac se odmah vratio, prvog dana kada je NATO ušao, on sa njima. I ušao je konvojem Majke Tereze, i sredio je stvari ovamo. Jer mi smo znali da su nam opljačkali stan i da su nam pokvarili stan i… bla-bla-bla. Dobro, nije bila jona, bili smo pod kirijom, ali ipak. Tako da, kada je sredio stvari, došao je i uzeo nas je. I, prvu stvar koju pamtim kad smo se vraćali je… nismo se vratili istom smernicom. Jer obično, mi smo išli preko Gazivode, preko Mitrovice, to je bio put Raške. Sada smo se vratili preko Kule. I prvu stvar koju sam video je ravno Kosovo. Stvarno izgleda ravno. Ne možeš da zamisliš, razumeš. Kad je vidiš sa planine… nikada je možda nisam gledao iz te perspektive, kad vidiš Kosovo ravnim, onako. To je bilo moje prvo sećanje, u belom Landroveru, koji su uzeli. I jedan drugi trenutak koji je bio onako… veoma dirljiv u najmanju ruku, to je kad smo stigli u Prištini, kod menze. Moja sestra vidi svoju drugaricu. Nije je videla mesecima…
Intervjuerka: Jel želiš da prekinemo?
Dren Berishaj: Ne, samo malo… i kako smo krenuli, sećam se kako je izletela iz auta. „Bukvalno, kola su se kretala, ona je izašla… [ne razume se].
Intervjuerka: Da je zagrli?
Dren Berishaj: Pa normalno da je zagrli. Bilo je malo čudno, razumeš, kada retrospektivno pomisliš, znaš. Jer svi imamo neku našu traumu koja je bila emotivna i to, razumeš. Ali mi to nikad ne obrađujemo. Jer, kada razgovaraš sa nekim drugim, obično se ove priče prave, znaš uveče negde… na terasi stana kada si sve prošao, šta ja znam. Pio si, … jeo si, svi su „srušeni“ i tako i… uključiš motore. Svako ima svoju tajnu priču, znaš. Neko ima težu, neku lakšu, neko onako… neko više. Ali, neobrađene. Kolektivno i pojedinačno.
Intervjuerka: Da završimo?
Dren Berishaj: što da ne. Inače, nama se ova priča nastavlja jer, znaš, da ti je majka Srpkinja, posle rata na Kosovu je takođe bilo strašno, znaš. Onako, mnoge stvari koje nisam znao, razumeš. Sećam se kad su kucali ljudi u sred noći, onako u 12 – 01, samo su kucali na vrata. Moj otac je repetirao pištolj. Onako, izlazio je na vrata da vidi šta se dešava. Ali, događalo se povremeno.
Intervjuerka: Samo zato što si imao… samo što ti je majka Srpkinja?
Dren Berishaj: Ne neophodno, ali imalo je pretnji. Znaš… ili činjenica da si ti navikao da sa tvojom majkom razgovaraš na srpskom celi tvoj život i odjednom, ti ne možeš da pričaš sa njom na ulici. I ona ti kaže, ćuti. A u stvari ti imaš… jer aktuelno, ja ne mogu… ne mogu da sebi oprostim kada sam joj ja njoj… kako mi je ona pričala na srpskom, ja sam je uplašio. Rekao sam joj, ne govori srpski, jer vidiš ljude. Njeno lice je bilo sjebano. Još se sećam kao danas. Tako, nekako se slomila na pola. Znaš, neko ko je verovao u jednakost naroda, razumeš. Neko ko je izbačen sa posla jer je podržavao Albance i nije podržavao represivne mere nad Albancima. Gde su je napali na rame. I odjednom, kod tog naroda kojem si pomogao, ne možeš da budeš svoj. A njen sin joj tako obrusi, kaže joj ne pričaj. Ona i dan danas se plaši sama da govori srpski. Većinom, iz tog vremena. Ne da veruje da bi joj se nešto sada desilo, ali ipak.
Intervjuerka: Još ima straha.
Dren Berishaj: A ja insistiram da govorim na srpskom sa njom, i uvek se prisećam tog trenutka kada sam joj rekao nemoj. Znaš, ne govori srpski jer… zbog ove krivice sam prešao… [ne razume se].
Intervjuerka: Hvala!