Zoran Maksimović
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Zoran Maksimović (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, ZM= Zoran Maksimović
ZM: Ja sam Zoran Maksimović, rođen sam 31 decembra 12 meseca 1971 godine u Uroševcu.
Za vreme pre rata živeli smo mnogo dobro sa komšije albancima, nije imalo nikakvih problema.
Međuvreme taj rat što je bilo morali smo da napustimo naše kuće, jer tako je bila situacija i komšije smo rekli da nećete da možete da opstanete za dalje i tako smo mi , napustio sam ja znači juna meseca ’99 godine, bili smo sa braća i sestre, znači napustili smo Kosovo i bili smo u Bujanovac u Srbiju.
Međuvremenu majka mi je ostala u Uroševcu sa s majkom znači sa s babom tako smo mi privremeno bili smo u Bujanovac znači dva meseca.
Ja sam oktobra došao sam gore u Štrpce jer je bila malo situacija bolja tako da smo se mi ’99 godine vratili u Štrpce.
U međuvremeno novembra smo se vratili u Uroševcu jer privremeno je bilo američki KFOR što je obezbedio kuće tako da smo mi, ja sa suprugom sa s majkom i sa s babom živeli smo u Uroševcu do dan danas, a moja braća su raseljena lica u Bujanovac.
Za vreme rata nismo imali problema a međuvremeno osetilo se, znači straha je posajao, znači nije bilo svejedno.
Ali ja sam čuo moje komšije, od njih sam čuo da bolje da odlazimo neko vreme nego da ostanemo, jer rat nikome ne čini sigurnost da može on da opstane ali mi smo poslušali smo komšije tako da smo mi napustili, ali straha je bilo.
Mi smo išli, znači mi smo putovali prema Gnjilane, znači Uroševac – Gnjilane – Bujanovac.
Ali mi smo putovali, da kažemo i bilo je straha, jer imali smo sitnu decu, znači straha je bilo ali da kažem, kako da objasnim, to je jedna sreća gde nismo imali nikakve, znači, neki konflikt nismo imali između naprimer UCK ili formacije vojske.
Znači tako smo imali sreću da nismo naišli na njih.
E to je jedino nama što je…
A u današnje vreme znači ima to tragedija ostala jer nismo mi komplet porodica više na Kosovu, znači ja sa ženom, majka mi je preminula pre pola godinu, ja sa čerkicom tu sam ja ali da kažem nije to život ali tako smo mi osali.
I osećamo da nismo baš u najboljem situaciju da živimo za dalje jer naroda srba nema, znači samo jedna porodica mi smo tu i to je to….
Znači još ima to što kažem, za vreme rata ostalo je pusto, znači nema srba i osećamo se, znači kao neka kriza kao … poboljšanje života nema, to je to.
A da kažemo, mi prošli smo dobro tako što smo imali tu sreću ali neki su proživeli veće probleme jer imali su probleme koje su na drugim selima a mi tu kao u Uroševcu nismo imali toliko problemi kao na drugim mestima.
Kod nas je bilo tako da nam obezbeđivali su nam na KFOR, znači imali smo 24 sata u dvorištu smo imali KFOR koji nam čuvali su sve do 2008 godine.
Pomoću tome mi smo ostali da živimo, jer da nije bilo KFOR ne bi mogli mi da opstanemo.
Kao primer, mnogo ima ljudi koji su se sklonili u Štrpce jer je Štrpce jedno čisto etničko selo, jedno turističko mesto, koje ski centar ima ali ograničava se sa 12 sela, tako su oni osećali kao u tu jetu jer bili su sve strane blokirani.
Znači nisu mogli da se snabdevaju sa s hrane, sa normalne stvari tako da su međunarodne zajednice , Crveni Krst znači, Švajcarski, da su oni snabdevali su Štrpce tako za humanitarne znači hranom, lekovima, sve do 2000 godine.
U 2000 godine počelo posle malo da se ljudi trguju između Srbije i Štrpce tako da su oni ostali su nekoliko porodice.
To je veliki broj tamo, ima negde oko 15 000 stanovnika, ali u međuvremu i oni su osetili krizu tako da su napuštali to mesto.
Ali međuvremeno znači, po ovo sadašnje vreme svi su se vratili na svojim kućama a kao u Uroševcu nije mogao niko da se vrati.
Ko je napustio napustio, ko je ostao ostao je. I taj broj više, neki stari ljudi su poumirali, znači tako se Uroševac ostao čist, jedan grad koji nema nijednog Srbina.
Situacija rata kod nas tamo je ostavila mnogo, da kažemo, mnogo smo u rasturenom životu, znači nismo više komplet porodica.
Znači dok smo živeli svi komplet porodica, znači ujci, tetka svi smo živeli u jednom gradu a sada smo svi rastureni.
Neki je po Srbiji, neki je po Štrpce, znači svi smo rastureni.
Možda imamo pre rat, ima 20 godina što se nismo viđali sa po neki porodicom. Tako da ovaj rat mnogo nam rasturili život.