Valbona Azizi
Intervjuerka: U redu. Pozdrav Valbona. Hvala vam puno što ste prihvatili da porazgovarate sa mnom. Kako sam vam ranije objasnila, pričaćemo o vašem iskustvu kao izbeglica. Možda bi mogli početi kada je počeo rat. Gde ste bili? Sa kim ste bili? Čega se sećate?
Valbona Azizi: Pre svega vas pozdravljam. Imam čast da vam ispričam jer je to zaista bila veoma teška situacija. Možda sam i ja, pošto sam imala malu decu, više sam mislila na njih nego na sebe. Bila sam mlada, negde oko 30 godina. Ne mlada, već hoću da kažem da sam imala iskustvo, imala sam veoma srećno detinjstvo i to se odjednom srušilo i bilo mi je teško da se suočim sa realnošću onoga što se dešava. Drugo, deca su mi bila mala. Još su bili u pelenama i plašila sam se jer, kako su oni navikli sa igračkama, navikli su da izlaze, bili su… imali su sasvim drukčiji život i sad od jednom da se zatvore po kućama gde smo čak i prozorima stavljali debele pokrivače kako se ne bi videlo da ima svetla u kući. I deca dok su se celo vreme igrali, i govorili smo im da ćute, a oni su slušali kao da su odrasli i samo su nas gledali o čemu razgovaramo i šta radimo. Ko da su i oni bili deo toga i razumeju o čemu se radi. Odjednom je bila izmena. Jer ranije su govorili, neću ovo, vikali su, plakali su i tražili su svoja prava jer su bili slobodniji. Ali odjednom su i oni shvatili da nema više da se traži. Da je to tako, i ćutali su. Slušali smo vesti. Rat je počeo. Počeo je masakr kod porodice Adema Jašarija i stvarno je bio slom za nas jer nismo znali šta se dešava. Nismo znali kako ćemo da se branimo i jednostavno šta ćemo da radimo. Vesti su tako užasne bile i sećam se i radija kada je moj svekar slušao Slobodnu Evropu, jer su ti novinari imali detaljnije informacije od onih koji su davali vesti na televiziji. Imao si opterećenje u glavi da nisi znao šta dalje. Sećam se da je došla moja majka. Ona je zaključala kuću jer je bila sama i došla je. Napunila je tri-četiri kesa sa hranom. I ja joj kažem, šta se desilo. Zašto majko, šta si to uradila. I ona meni kaže, pa zar nisi čula vesti, nećemo smeti ni da izlazimo. Dok sam dolazila, celo mesto je prepuno policije ispred kuće, jer nam je kuća bila malo bliže centru, kod male pošte. A ispred pošte, preko puta naše kuće jedan veliki tenk, onaj pinzgauer kome se samo ona cev videla i on je vrteo tu cev kuda je mogao. Kaže majka, skoro su pucali na mene, ali eto pobegla sam. Oh Bože. i…
Intervjuerka: A da li si ti videla takve tenkove?
Valbona Azizi: Da. I sad sutradan, moja majka se verovatno umorila i legla je tako. I kaže, jao kako sam zaboravila da kupim Prolom vodu, jer je ona koristila tu vodu, i ja joj kažem. Uh, hajde otići ću da kupim, nisam nikome rekla. Deca su spavala, i ja kažem idem da kupim majci. I izašla sam na glavni put tu. Samo kad sam videla tenk, i ta cev, kuda sam hodala, pratilo me je tako. Ja sam smogla snage i pojunačila sam se i kažem, idem da kupim vodu pa nek me pogode. I ušla sam, kupila sam 6 flaši koliko je ostalo u prodavnici i onaj prodavac mi kaže brže, jer mi je prstom pokazivao onaj u pinzgaueru tamo. I kaže on meni, brže jer idemo, zatvaramo prodavnicu. Ja sam se zbunila, kažem nedostaje mi još nešto ali on me nije pustio. Uzela sam vodu i nisam platila, samo mi je rekao beži brzo. Uzela sam vodu i krenula kući. I dok sam hodala, ulica je bila nagibljena, i ja kroz kosu gledam i samo sam čekala kada će da me pogodi. Ali srećom, nije pucao i ušla sam u kuću. Vidim ih sede ovde sa radijom na uvo, slušaju vesti. I onda smo slušali od rođaka da su nekog maltretirali i da su mu uzeli sve stvari. U ulici ispod naše, čujemo da im je ušla policija po kućama kako su jeli, i smo su ostavili tanjire tako i rekli su im bežite odavde. I mi smo se sad okupili u naselju. Muškarci, jer su žene ostale kući. I tako, muškarci su se okupili jer je to zatvoreno naselje i govore šta da rade. Da li je bolje da sami pobegnu, da ne čekaju na policiju ili da nam dođu obučeni, što se kaže sa rukama u džepovima da izađemo. I kada je moj muž ušao unutra, kaže ostavio nam je jedan auto, jer ima traktor. Svako svoj auto, i su sistematizovali. Ti uzmi ovo, ko nema auto, i svi su se spremili da izađu kolima. Navečer smo čuli da kod kružnog toka nema šanse da se prođe kolima. Policija kod kružnog toka, kod zastave, ne dozvoljava nikoga. Maltretira ljude i uzimaju im šta imaju i da ne može sa kolima da se prođe. I tuku ih po ulicama i uzimaju im novac i svakoga maltretiraju. Kad su oni stigli kod kružnog toka, kada su videli ostali šta se dešava, pokušali su da pobegnu po sekundarnim ulicama, ali tu je svugde bilo policije i svakoga koga su uhvatili kolima tog dana su tukli, maltretirali su ih. I pare su im uzimali ko god je bio u kolima. I onda smo mi rekli ne. Nećemo kolima da izađemo, ali jel znaš šta ćemo. Idemo vozom jer smo videli da drugi građani beže vozom. I mi smo tako odlučili. Ja sam imala malu torbu. Uzela sam neke stvari za decu, šta sam stigla. Za sebe nisam uzela ništa, ni za muža, samo za decu. I uzela sam neke paštete, neke keksove, kako bi imali nešto. Uzela sam teglu meda i sumnjala sam, da mi se ne slomi negde pa da mi okalja stvari. Ali opet sam dobro omotala i rekla sam bar med da imamo, jer ne znamo kuda idemo. Ne znamo šta nas čeka, i tako smo odlučili. Ustali smo ujutro. Ja oblačim decu i bilo je tu interesantno. Stariji sin, Joni, imao je pet godina, i kaže meni „mama, zašto mi oblačiš ovu lepu odeću?“ – kažem ja njemu da idemo kod Donata. Donat je bio moj brat od tetke ali je imao neke godine. A moja tetka me je zvala na telefon ranije i kaže mi ajde sa mnom jer ja idem u Gostivar, jer je njen muž iz Gostivara. I kaže ona meni, ajde sa mnom jer će biti rata u Prištini. I ja njoj, ma ne bre kakav rat, ajde. I sad Joni kaže, uuu, kod Donata idemo, raduje se. Kada smo izašli, sad smo se obukli, i kad vidi naselje svi su bili spremni ljudi, sa obolelim starcima koje su nosili na leđima i tako. I kad je moj sin izašao kaže: „mama, svi ovi dolaze kod Donata_“. Ja mu kažem ne mama, oni idu drugde a mi idemo kod Donata i ti sad ne smeš ništa da govoriš. I zatvorili smo kuću i krenuli putem…
Intervjuerka: Da li ste hodali do voza?
Valbona Azizi: Da, da. Išli smo peške tako svako od nas i pomagali smo jedan-drugog. Ko je bio slobodan. Mladići, na primer, nosili su torbe ljudima ili komšijskoj deci. Tu se nije gledalo, ne ti drži tvoju decu već se svako angažovao da pomognu jedni-drugome kako bi im bilo lakše jer je bio… znam da su tri staraca bili u kolicima. I kako da guraš te ljude u kolicima. I kada smo izašli na glavni put, sećam se da od Ćerima do dole, koliko se vidi put, bilo je prepuno ljudi. A na trotoare je bilo 10 ili 20 srpskih policajaca. I tako smo hodali. Nisu nas dirali uz put, samo su nas tako gledali. Mi smo hodali ko vojnici, svako kako je mogao i bilo je dosta daleko, ne znam koliko kilometara. Ali to je Kosovo Polje… Priština – Kosovo Polje. I stigli smo kod železničke stanice. Tu je došao voz. Ajde sad svi da se popnemo u voz, guraju se ljudi jer je voz bio mali u odnosu na masu ljudi koji su čekali da uđu. I onda se sećam da moja majka daje Jetonu kačket staraca i ubacila ga je u kabinu i kaže mu kada uđe policija, pravi se budala. Kao da si poremećen. I on je stavio kačket. Onaj drugi komšija, Visar, bio je visok dečko, lep, i kad je obukao jaknu moja majka mu kaže gde ćeš ti, u svadbu; idi obuci iscepanu odeću koju imaš. Popnemo se mi u voz i sad ulazi policajac. On kao lepim rečima, kad stignemo u Blace, polje je minirano. Mi trebamo da hodamo prugom kada izađemo iz voza. I kao on je dobrica, kao da mu je žao šta se dešava ali ja obavljam moju dužnost. Tako mi je izgledao njegov stav. Dok smo išli putem, videli smo ljude ili decu onih Aškalija koji su gađali voz sa zemljom, kamenjem, šta su imali. Šta god su našli na zemlji.
Intervjuerka: Dakle, vi ste se popeli u voz i stigli ste u Blace.
Valbona Azizi: Da. Stigli smo u Blace i…
Intervjuerka: Jel možeš da nam objasniš kako je izgledalo Blace?
Valbona Azizi: Da, veoma lepo mogu da ti… to je užas bio gde ne mogu ni da opišem kako sam videla ljude po blatu i po šatorima. Ne po šatorima, jer ti kada uđeš u šator, treba glavu da sagneš malo, oni su bili samo najloni, kako su stigli ljudi, znaš, što se kaže samo da glavu staviš tu a telo vani. I sve blato, blato jer je padala kiša. I sad moj svekar vidi jedan deo kao travnjak i kaže nemojte tamo da idete gde su ljudi, u blatu, nego ajde ovde da sednemo na travnjaku jer je bar trava čista. Kad ono, ne ajmo prvo da probamo da li možemo da izađemo na put, jer je put bio iznad i mi smo mogli da vidimo vozila koja su zaustavili. Da pokušamo ako nas puste, ako ne, vraćamo se kod travnika. I tako smo mi po masi ljudi. Videla sam neke ljude da kada danas pomislim kažem: Bože, kako su mogli da tako borave. Kada sam ih pitala koliko dana si tu, kažu tri, četiri. I kad smo stigli tu kod puta, oni su postavili rampe, makedonski policajci, i samo su govorili *govori drugi jezik* odavde. Možda je bila sreća što su Makedoncima rekli da otvore granicu i u tim mementima smo mi dali novac jednom. Jedan vojnik tu onako mlad, jer nisi mogao da daješ svima. I on je prihvatio; otvorio nam je rampu… dolazili su možda jedno 100 autobusa na dan, kako bi povukli ove ljude iz Blaca. I sad nas šalju… ja na primer, kažem…
Intervjuerka: Da li ste znali gde vas šofer vodi?
Valbona Azizi: Ne, ne. Ko ovce znaš, kad im čoban kaže idite na ovu stranu i one idu, ajde sad ovamo; tako i mi nismo znali gde idemo. Kada smo se popeli na autobus, svi smo blatnjavi bili dok smo stigli kod puta. I kažem šoferu ja, jel možemo da idemo u Skoplje jer mi je tamo stric. On tako vozi i kaže ne smemo da vas ostavimo slobodnim, sad ćemo vas poslati na jedno mesto. Samo znajte da ste ovde slobodni i nema više policije nad glavom. Bezbedniji ste, samo ne smem da vas puštam iz autobusa.
Intervjuerka: Gde su vas odveli?
Valbona Azizi: Odveli su nas u Stankovac. Onda su tu američki vojnici i svi ovi od KFOR-a, NATO-a, pravili su tu šatore cele večeri i celog dana. Od kad smo stigli pa sve do kasne večeri, oni su dizali šatore. Da stavimo glavu negde. I mi smo ostali jedno veče u Stankovcu. Onda su oni doneli papirne pelene za decu koje u Prištini nisam videla očima, jer su bile veoma skupe. A tu su nam i papirne pelene doneli. Pa hranu, konzerve, hleb i vodu i šta god hoćeš. Samo je za toalet bio problem jer ih još nisu bili doneli. Ipak, jedna noć nije bila problem, ali šta da radiš sutradan. Ali sutradan, srećom, našli smo neke poznanike i došli su, uzeli nas. Poslali su nas do stanice i rekli su nam… ja sam tražila da me odvedu do autobuske stanice jer posle imam gde da odem, znaš, samo nas pustite da idemo. I sa dva automobila, kako smo bili, odveli su nas do autobuske stanice – pitali su nas da li imamo potrebe za nešto, rekli smo im da nemamo. A mi ni novca nismo imali. Ali ta komšinica što je bila sa nama, kaže ona, ajde da sednemo ovde. Seli smo i jeli smo ćevape, i kad nekad pomislim kako smo bili u prištini, a sad nam idu misli i da jedemo, ali i ogladneli smo. I nakon što smo jeli, popeli smo se u autobus da nas odvede u Gostivar. U Gostivaru sam imala tetku, a teča nam je našao kuću. Javili su nekoga da im dolazi sestričina sa zetom i svekrima, i jedan komšija; a oni su mu rekli ne brini, izvoli dve kuće imaš na raspolaganju. I kada smo otišli, tu smo se dobro smestili. Siroti Albanci, kako su ostavili te kuće. Oni su radili u Švajcarskoj i ostavili su kuću sa svim stvarima znaš. I prašina velika, voda i baterije nisu radili ali su imali neke. Međutim moj muž se razumeo u elektriku i znao je da popravlja. Izašli smo i kupili smo neke stvari koje su nam bile potrebne. I tako to, ja sam imala malu decu. Oni su imali mnogo suvenira i bilo je lepo, a ja sam se plašila da im ne slome. Kažem onoj ženi, jel možete jednu sobu da zatvorite, uzmite ove stvari sve što imate najdragocenije… ona kaže ma ništa nije to. Nek ih slome, deca su to. Toliko su nas dobro prihvatili. Onda su nam javili da na jednom mestu dele hranu. Samo uzmi šerpu i idi uzmi jelo. Koliko članova porodice ste, toliko komada mesa su stavljali i jelo, bilo to kupus, pasulj, pire, gulaš, znaš krompir sa mlevenim mesom. I bilo je nekih jela i samo smo uzimali šerpu i išli smo da uzmemo, jer nismo imali novca sa sobom.
Intervjuerka: A jeli bilo problema sa odećom i obućom?
Valbona Azizi: A za odeću i obuću smo imali problem jer mi… ja za sebe i moj muž, samo to na telu što smo imali. Ništa drugo, samo jednu torbu sa stvarima za decu. I počelo da postaje toplije, jer je bio 7, 8, 9 april. Već je tamo počelo da… a ja sam imala ove debele trenerke. I kažem ja onoj ženi u Gostivaru, jer nikada nisam bila niti sam znala gde ima pijace. Kažem onoj ženi, jel može, ovako-ovako. Kaže ona da. I odemo mi, ne znam ni gde smo našli i ko nam dade taj novac, ne mogu da se setim. Mislim da je to bio brat od strica mog muža. Znaš, on nam je našao iz vani neke pare. Ne bogami, mi nismo imali pare. On nam je dao neki novac jer ovaj gazda ovde, mi smo mu kazali da nemamo, sve što smo imali dali smo policajcu koji nas je pustio da prođemo, i tako smo ostali bez para. Odem ja kasnije na pijacu i ja hoću da kupim sa kratkim rukavima, jer je bilo toplo. Kad ona ćerka od gazde kaže, sramota jer si ti nevesta, sramota je da oblačiš to. Kaže, evo ova bluza do ovde je taman jer…
Intervjuerka: ispod lakta.
Valbona Azizi: Da. Ispod lakta jer.. a kratku odeću, kratke pantalone – ne – i nije… a ja tu reč, ne moj. I trebala sam da kupim duge pantalone, ali tanke. Ali ipak, to je za mene bilo predobro. I tako. Onda… i sad nam pričaju da sem kuvanog jela… ako ti se ne sviđa, možeš da odeš da uzmeš pomoć. I ona žena nam je pokazala gde je mesto. Bilo je to ko jedna prodavnica, i idite uzmite tamo jer su doneli svašta. Odeću i obuću, holahopke za decu, pidžame i sve za decu. I trenerke, kape. Kad odem ja tamo, sa druge strane… ja baš za decu nisam marila jer sam imala tri para odeće i mogla sam da im operem to, znaš. I lepo je vreme bilo, brzo su se sušile, ali za sebe sam imala problem. Kad odem sa druge strane, vidim odeću za odrasle. Onda sam uzela trenerke i pantalone i tako, samo sa dugim rukavima… jer ti si ne vesta i ne valja kratko. I nisu me zvali na moje ime nego na ime muža. Ali to mi nije smetalo, znaš, imajući u obzir da su nam dali kuću i zvali su nas na ručak, ti bližnji, znaš kao, došle su izbeglice iz Kosova. Dođite na ručak kod mene, ajde… i to je meni značilo, kako su dobri bili. Gostoprimstvo je bilo izvanredno. Ja koliko sam mogla da primetim, za druga mesta ne znam. Samo mi tamo ništa nije falilo. Onda smo išli i uzimali meso, jaja, sir…
Intervjuerka: I vi ste spremali kod kuće…
Valbona Azizi: Da. Jer smo kuhinju imali i sve one šerpe su bile iz Švajcarske, jadna ja. I onda smo uzeli… sad stvarno, osećala si se loše da ideš i uzmeš ručak. Ajde ti odeš i uzmeš ručak, ali šta ćeš za doručak sutra jer su deca bila mala i nisu jeli te ručkove znaš. I išli smo da uzmemo pomoć, kao danas kad ideš u Intereks i napuniš šta ti treba, šta imaš potrebe i vratiš se kući. Tako smo imali, uzimali smo namirnice…
Intervjuerka: Vi ste bili u Gostivaru 3 meseca?
Valbona Azizi: Da, da boravili smo… ne manje od 3 meseca. Jedno 2 meseca smo boravili. I ono što je najvažnije bilo da nismo imali lične karte. Nismo ih uzeli, ja sam ponela ličnu kartu. Ali kao izbeglica da odeš, trebalo je da ustaneš u pet ujutro i da čekaš na red. A kada mi je došao red, oni su zatvorili jer su se umorili od posla. Na jednom mestu sve izbeglice. Ajde sutradan ponovo ja da odem u pet. Tako da, hoću da kažem da smo patili dok smo uzeli to, da nas slikaju i da nam daju dokument sa imenom i prezimenom i otiscima. I kad smo ih uzeli, ja gledam ovako, to važi do 30 juna. Kažem mom mužu, kako bre toliko smo se mučili da izvadimo ovu ličnu kartu a to važi do juna samo. Maj je bio. I kažem mu samo za mesec dana važi. I tu sam shvatila da je to sve bilo programirano.
Intervjuerka: I da će se završiti.
Valbona Azizi: Da ćemo se vratiti u Prištinu u junu.
Intervjuerka: Da li se sećaš Prištine kad si se vratila po prvi put? Kako je izgledala?
Valbona Azizi: Iz automobila kada… od granice kada smo prešli granicu i ušli u Kosovo, i kad vidiš one kuće sve izbušene mecima i niko na putu. Porasla je trava ko da 10 godina nismo bili a ne mesec dana. Ali totalno uništenje. Kada smo ušli u Prištinu, malo drukčije je bilo jer je to bilo vreme kada su se srpske snage već povukle. Mi smo se vratili negde… jer su ovi potpisali sporazum 12, a mi smo se vratili… oni su do 21 trebali da povuku snage. Mi smo 23 krenuli za Kosovo. A je hteo da dođe, došao je odmah sutradan 13, dok se još nisu dobro povukle snage. Ali ja sam imala malu decu i što da se vratim jer nismo ni znali gde se vraćamo. I sam ponela sa sobom ove pomoći. Kad smo stigli kod stanice, zamisli, ukrcali su nam četiri džaka američkog brašna i dali nam da ponesemo. I ja kažem zašto 4 džaka, gde da odnesemo. Oni kažu, uzmi ne zna se. I stvarno, nismo znali gde se vraćamo i da li imamo… ali naša sreća kuću nisu zapalili. Tu je neko ušao, a da li su to bili Srbi ili Albanci ne znam. Ali ušli su, uzeli su neke stvari ali ne dragocene. Uglavnom, štetu nisu počinili jer su po drugim kućama, kako su kasnije govorili, pravili ogromnu štetu, cepali su kauče, znaš, na različite načine. A kod mojih roditelja, na primer, kada sam otišla tamo, sve su sa kečapom crvenim polili zid ovi Srbi. I zamrzivač su izvukli iz struje, ili se možda struja ugasila, ne znam. Samo znam da je smrdelo jer su se pokvarile stvari. Užasno je bilo. Ali kod nas u kući nisu, nisu. Bile su neke sitne stvari koje nisu bile važne, uglavnom štete nije bilo. I počeli smo tako polako da se vraćamo u život. Brašno smo imali, sol smo imali, struja… za struju smo mnogo patili nakon rata jer nije imalo. Veš mašinu da pustiš, to bi istorija postala jer se gasila i struja i voda. A kada si imala i struju i vodu, nisi imala mnogo vremena.
Intervjuerka: Da pustiš veš mašinu.
Valbona Azizi: Da. Da pustiš mašinu. Ja sam bure za kupus punila vodom kada je dolazila, i kada se gasila voda, dolazila je struja na dva sata. Pa požuri pusti veš mašinu iz te kofe i tako sam pojila mašinu vodom dok ne prokuva veš. Onda sam na pranje puštala kada je bila i struja i voda.
Intervjuerka: Hvala puno!