Nora Xhuzi
Osoba koja intervjuiše: Visar Kukaqi
Sagovornik: Nora Xhuzi
V.K.: Zdravo, možete li se predstaviti.
N: Pozdrav! Ja sam Nora Xhuzi i dolazim iz grada Prizrena.
V.K.: Možete li da nam ispričate vaš istorijat tokom rata?
N: Da, normalno svaka ovakva priča je povezana sa ratom gde svakako i nema nekih vrlo pozitivnih sećanja ili vrlo dobrih. Uvek su u pitanju ona sećanja od najtežih i za koja svakako nemamo neku veliku želju da ih se prisećamo. Ja sam verovatno bila po uzrastu dosta mala da bih se svega setila, kada su u pitanju sećanja, ali se neke stvari ne mogu nikako zaboraviti. Bila je to okupacija Srpske vojske u momentu kada je celo naselje planiralo da odemo za Albaniju. Ali zbog nekih informacija koje je vojska dobila oni su okružili celo naselje i nisu nam dozvolili da odemo, te jest da napustimo grad. Tu smo već doživeli jednu vrstu stresa, ili jednu vrstu straha o tome šta će se desiti sa nama jer nam nisu dozvolili da odemo. Imali smo kuću u blizini sportskog centra gde je postojao veoma veliki otvoreni prostor, čak smo posle nekog vremena shvatili da je srpska vojska počela da otkopava neku vrstu jame ili veoma veliku rupu u koju će svakog od nas, to jest iz komšiluka, pucati u njega. i zatim ga baciti u tu jamu. Zatim preostali deo a to je deo bombardovanja. Onoliko možda koliko su bili dobri, to jest te druge zemlje nam pomažu, ali su sa druge strane ta bombardovanja bila strašna, jer je baš naša kuća bila blizu kasarne srpske vojske na koju se dosta pucalo, i ta galama, te strahote koje se doživljavaju teško da mogu biti zaboravljene nekada. Sve su to iskustva kojih se mogu setiti. Ima i drugih iskustava iz vremena rata kada je oko 5 ili 5.30 ujutru, odnosno otprilike u to vreme, srpska vojska uvek bila ta koja je ulazila i zatekla bi nas u krevetu. Torture su bile veoma različite i nismo imali ni prostora ni vremena da im damo ili kažemo nešto da im odgovorimo. Njihov cilj je uvek bio da pokupe ljude koji su manje-više bili školovani, ljude koji su verovatno imali integritet, bilo u gradu ili u svom naselju.
V.K.: Koje su posledice koje su ti roditelji kazali, a koje su uvideli nakon rata pošto si ti bila mala?
N: Posledice…, posledice su sve povezane sa periodom rata, u momentu kada smo dobili slobodu, to jest kada je Srbija počela da napušta teritoriju Kosova, a pre svega iz grada Prizrena. Verovatno je bila ta radost koju smo želeli da doživimo na najbolji mogući način. Zatim ta sloboda… nije bilo puno sve dok, nije bilo velikih posledica jer smo zatim postepeno počeli da se sami saberemo i da se vraćamo u jednu drugu realnost koju nismo imali do tog trenutka, od onog momenta kada je Srbija to jest Srpska vojska počela da se povlači iz grada. Bio je prisutan veliki broj ljudi koji su stajali po ulicama kako bi dočekali KFOR, željno iščekujući njih posle svega što smo doživeli.
V.K.: Da li ste bili sigurni da izađete u grad nakon rata?
N: Da. Mnogo sigurnije smo izlazili jer smo znali da vojske nije bilo tu. Znali smo da smo sigurni, imali smo podršku KFOR-a, apsolutno da. U svakom trenutku smo se osećali sigurnim, bez obzira na neke male nemire koji su mogli da se dese tokom tog perioda u gradu.
V.K.: Nakon svih ovih godina, kada se setiš tih loših sećanja, kako se osećaš u takvom trenutku?
N: Trebamo više da vrednujemo slobodu koju sada imamo. Da više cenimo slobodno vreme koje imamo i da možda naučimo lekciju i da se više borimo za ona prava koja nam pripadaju, da naučimo lekciju iz prošlosti i da se nadamo da se više nikada tako nešto ne desi. Posebno kada vidimo nove generacije koje ne znaju šta je rat i koji to nisu preživeli. Mogu da kažem da je ovo sve uz nadu da se ovo više nikom ne desi sve ono što smo mi proživeli tada.
V.K.: Hvala vam!
N: Hvala i vama!