Blerina Muqolli
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Blerina Muqolli (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, BM=Blerina Muqolli
BG: Možeš li nešto kazati o sebi?
BM: Da. Onda, ja sam Blerina Muqolli. Dolazim iz Peći, srednju i osnovnu školu sam završila u Peći, zatim sam nastavila sa studijama na fakultetu “Hasan Prishtina” ovde u Prištini, na smeru novinarstva na Filološkom fakultetu. Radila sam kao novinarka na jednoj televiziji i jednim novinama. Već dve godine i nekoliko meseci sam u organizaciji “TOKA” gde se bavim sa nekoliko različitih projekata koji su u vezi sa omladinom i neformalnom edukacijom.
BG: Čega se sećaš iz rata?
BM: Kada je rat u pitanju, u stvari ja i porodica nismo doživeli rat na Kosovu. Rat je za nas bio od momenta kada smo doneli odluku da napustimo Kosovo i da predemo u neku drugu zemlju gde smo se osećali sigurnije. Porodica, to jest moji roditelji, ja, i moja mlađa sestra. Ostavili smo svog dedu i baku sa kojima smo živeli i koji nisu prihvatili da dođu sa nama jer nisu bili spremni da ostave iza sebe kuću i sve to što su izgradili godinama koliko su živeli u Peći. Iz tog razloga su nas motivisali da ja sa majkom, ocem i svojom sestrom odem sa Kosova kako bi se osećali sigurnije. U stvari mi smo mislili da ćemo se osećati sigurnije, ali to putovanje od Kosova do Švajcarske, gde nam je bila i namera da odemo, bio je veoma težak i bila je to kratka ali veoma teška borba za sve nas. Ono čega se ja sećam da smo u momentu kada smo odlučili da napustimo, otišli smo autobusom, a kao dete ja sam uvek volela da nosim klompe za koje ne znam da li se danas još uvek nose. Koliko ja znam ne. Baka je bila veoma uzbuđena i nije htela da me pusti da odem bez tih klompi. Mi smo tako zaustavili autobus u poslednjem trenutku, a to je bio autobus na liniji za Ulcinj. Rat samo što je počeo na Kosovu, ali još uvek ne na veliko, pa smo pokušali da odemo pre nego je rat počeo, kao što sam rekla, podstaknuti dedom i bakom, kako bi bili sigurniji. To su upravo bili momenti, kojih se sećam i kada sam bila vrlo emocionalna jer kao dete nisam ni znala da stavljam u opasnost i druge ljude zbog jednog para klompi. Ali baka nije dozvolila da odem bez njih pa mi ih je kupila, i upravo to je jedan trenutak kojeg se dobro sećam. Zatim smo krenuli i stigli u Ulcinj. Sećam se da je tokom putovanja bilo puno zaustavljanja a isto se sećam da su moji roditelji već bili veoma pod stresom. Ja sam imala negde 5 godina i nisam dobro razumela zašto su uznemireni, ko su ti ljudi koji nas zaustavljaju i zašto su ulazili da nas kontrolišu. Bilo je slučajeva kada su muškarce silazili iz autobusa a njihovi članovi porodice su samo plakali jer nisu mogli ništa da urade. Na sreću, moj otac nije bio jedan od onih koji su trebali izlaziti iz autobusa a da nas ostavi, i danas se čudim tome zašto srpski vojnici nisu odabrali moga tatu da i njega skinu sa autobusa. Koliko je meni poznato, osobe koje su izveli iza autobusa, njih su mislim sve poubijali. Onda smo stigli u Ulcinj, gde smo ostali dva meseca. Stalno smo bili u stresu jer smo ostavili iza sebe druge članove porodice. Osim dede i bake, bilo je i drugih naših rođaka za koje nismo znali šta se sa njima desilo. Zatim, rat je svakog dana postao intenzivniji i proširio se na celu teritoriju Kosova. I celo to vreme, sećam se oca, majke, kako su pod stresom slušali radio, da pokušavaju da saznaju ko je sve poginuo, da saznaju koga su sve poznavali od onih koji su preminuli, bio je to nepojmljivo veliki stres. Koliko god da smo pokušavali da se osećamo sigurnim van Kosova, možda je to bilo i teže jer nismo znali šta se dešava sa našim članovima porodice koje smo ostavili iza sebe. Do tada to je predstavljalo veliki izazov za nas. Ali, još veći izazov je bila odluka, zbog ujaka, starijeg ujaka koji je živeo u Švajcarskoj i koji je uvek insistirao da i mi odemo za Švajcarsku. Iz Ulcinja smo doneli odluku da odemo za Italiju, a onda iz Italije da odemo za Švajcarsku. Međutim, to je bilo veoma teško jer način na koji su izbeglice sa Kosova pronašli metod da iz Ulcinja putuju za Italiju je bilo preko nekoliko mreža, nekoliko osoba koje su izrazile spremnost ako tako mogu da kažem, da nam pomognu i da nas i mnoge druge prebace u Italiju. Mi smo našli jednu porodicu, u stvari to je bila srpska porodica, koji su izrazili želju da nam pomognu. Jednu noć smo proveli sa tom porodicom. Nije mi bilo jasno, ali znam da moji roditelji nisu spavali cele noći, jer je to bila jedna opasna mreža, jer su oni tražili… normalno da smo trebali da platimo, da mi njima platimo.
BG: Srpskoj porodici?
BM: Da, srpskoj porodici. A da nam zatim ta srpska porodica pomogne preko nekoliko drugih osoba, što mi nije bilo jasno, da pređemo u Italiju. Ono čega se sećam te noći je da moji otac i majka nisu spavali ni jednog momenta, zbog te porodice, koliko ja znam, plan je bio da oni prvo dobiju novac, a zatim ne znam da li su imali u planu da nas prebace u Italiju ili ne. Već je bilo nekoliko slučajeva da su uzeli novac od porodica sa Kosova ali da ih na kraju nisu prebacili iz Ulcinja. Što znači, bila je to neka vrsta prevare. Na sreću, moji roditelji nisu prihvatili da im daju novac, već smo doneli odluku i napustili smo to mesto, bez da kažemo toj porodici, da li je tako bilo po dogovoru to ne znam. Samo znam da smo bili u velikoj opasnosti po nas život jer su nam oni vršili pritisak da im damo novac, mi smo govorili da smo se predomislili i da ne želimo da odemo u Italiju. Još jedna noć, to je ta noć koju smo proveli kod te porodice, u njihovoj kući, nas četvoro – moja porodica sa drugim porodicama, njih je bilo troje braće i jedna sestra i majka te dece, oni su bili odrasli ali ako mogu da ih nazovem decom. Bio je to veliki izazov za nas. Prošli smo tu noć, onda smo se sastali sa nekoliko rođaka mog oca, oni su imali oko 20-21 godinu i takođe su otišli sa Kosova. Oni su isto imali neke svoje prijatelje koji su im pomogli a pomogli su i nama da pređemo u Italiju. Tako da, došla je i ta velika noć koju smo čekali, krenuli smo za Italiju. Međutim, kada smo krenuli za Italiju, nije nam bilo jasno kako ćemo otići do tamo sve dok se nismo približili. Kada smo bili blizu mora, to jest kod Jadranskog mora, videli smo da je u pitanju veliki čamac to jest barka, što znači nije bio u pitanju neki brod, nije bilo nešto sigurno za plovidbu, to je bilo samo jedno vazduhom napunjeno plovilom kojim smo trebali preći preko Jadranskog mora do Italije i to podrazumeva se ilegalnim putem. Bilo nas je 44 osoba u toj maloj barci u kojoj bi se normalno moglo smestiti negde oko 15 do 20 osoba. Još uvek pamtim da je barka bila malo udaljena od same obale pa smo morali da hodamo a onda i malo plivamo kako bi stigli do te barke pa da se popnemo na nju. Moja sestra, imala je negde oko 9 meseci, ni jednu punu godinu nije napunila, bila je još uvek beba, i znam da je počela da plače. I kada samo napokon krenuli, tata je mene i moju sestru držao u krilu dok su kod majke bile torbe. Ja sam zajedno sa ocem i sestrom, hodala preko vode a iza nas je bila moja majka, a tata se u jednom trenutku okrenuo da vidi gde je mama. Mama je bila na obali, samo što je napravila nekoliko koraka u vodi, i bila je skroz šokirana, jer je sve to izgledalo kao da potpisujete svoje samoubistvo jer je bilo skoro nemoguće da zamislite da vi zajedno sa ostalih 40 osoba popnete na tu barku, malu barku od vazduha, i da pređete Jadransko more, noću, ilegalno i da očekujete da se spasite. Tako da je imala jedan momenat napada panike gde je izgubila svesnost i samo se ukočila i nije mogla ni da se pokrene. Onda smo morali da se vratimo po nju. Ostali su se svi već popeli na ovu barku. Tata se morao vratiti sa sestrom i samnom u svom krilu, da nekako povrati moju mamu, da je probudi iz napada panike, iz tog transa u kom se nalazila, hajde nastavi jer moramo da krenemo odmah, samo nas čeka 40 drugih osoba, ako odmah ne krenemo krenuće bez nas i ostaćemo u Ulcinju.
BG: Ali zašto, koji je to bio razlog što niste hteli da ostanete u Ulcinju?
BM: Da. zato što mamini rođaci nisu bili u Ulcinju. Mi više nismo imali novca kako bi ostali dalje u Ulcinju jer smo morali da plaćamo neku kiriju tu gde smo boravili. Mi smo tu proveli skoro dva meseca i nestalo nam je novca da bilo šta plaćamo. Nismo imali gde da boravimo, gde da provedemo noć, niti čime da se hranimo. Zato, morali smo da odemo za Švajcarsku, kod ujaka, kao najbliže mesto gde smo imali nekog svog i gde nismo morali da plaćamo, a jednostavno više nismo imali novca da bilo šta platimo. Moji roditelji više nisu imali šta da daju. Sve sto su imali, su čuvali kako bi nekom platili da nam pomognu da se prebacimo do Švajcarske, da ne moramo više da plaćamo, makar za spavanje i boravak. To su bili razlozi koji su nas primorali da moramo da napustimo Ulcinj. Normalno, nije bilo lako živeti u Ulcinju. Ishrana uopšte nije bila laka, jer nikog nismo poznavali. Mi znamo kako je kada negde odete kao gost na nedelju dana ili bilo gde drugde, teško je pritom se adaptirati, a ne da negde ostanete dva meseca a da znate da su vam svi članovi porodice u ratu. Bilo je veoma teško, dakle, imate tada neku emotivnu potrebu da odete kod članova svoje porodice koji su bili najbliži u Švajcarskoj. Dakle, to je bio glavni razlog zbog kojeg su se roditelji u jednom trenutku odlučili da napustimo Ulcinj. I da nastavim sa pričom, kada smo se vratili, to jest kada se tata vratio, pokušao je da povrati mamu. Mama, bio je to dodatni problem, nije znala dobro da pliva, pa je bilo izuzetno naporno dok se nismo popeli na tu gumenu barku, jer smo tada bili i poslednji koji su se popeli, bili smo na samom kraju, seli smo na samom kraju barke. Tada, moja devetomesečna sestra, ja sa nekih svojih 5 godina, mama, tata, plus torbe, plus na samom kraju, i negde 40 drugih osoba koji su se smestili u toj barci. U momentu kada je barka krenula, pod pritiskom vazduha, prednji deo barke je bio podignut, a zadnji deo je potonuo, mi smo bili na kraju, ulazila je i voda unutra, i to zbog velike težine i velikog broja ljudi na barci… voda je ulazila celo vreme dok smo plovili preko Jadranskog mora i to noću, sa drugih 40 osoba. Tako smo nekako krenuli. Nečega što se isto tako dosta dobro sećam i što mi se urezalo u pamćenje, ne znam zašto jer sam bila veoma mala, a to je da sam se celo vreme molila. Ne znam ko mi je kazao tu molitvu, ne znam ko mi je kazao da postoji Bog koji možda može da nam pomogne, samo znam da sam se skoro celo vreme molila: „O Gospode, spasi mene, mamu, tatu, moju sestru, i sve ove ljude koji se nalaze na ovoj barci“. To znači da se uveliko molila od trenutka kada smo krenuli, sve dok nismo stigli u Bari, u Italiju. I svi su ljudi zatim pominjali… ovoga se ja ne sećam… ali znam da mi je majka govorila, da su svi rekli da su nas molitve ovog malog deteta, a mislili su na mene a ponovo navodim ne znam ni sama kako sam krenula da se molim, ona nas je tim molitvama spasila, jer sam se molila svim srcem, kao dete ali sam shvatila u kakvoj se opasnosti nalazimo tokom celog vremena dok smo na moru, na tako malom mestu, gde je voda već krenula da ulazi unutra. Onda se sećam da je bila noć, ilegalno smo prelazili, i prelaz Ulcinj-Italija. Još nečega se sećam,a to je dolazak jednog helikoptera sa Italijanima… ne znam… kako god… koji su uključili svetla prema nama i pratili su našu barku gde da smo se kretali. Sećam se te osobe koja je upravljala barkom, govorio nam je da se sagnemo, da ne gledamo, kao da nismo tu, i da nekako pokušamo da se skrivamo. Nisam sigurna zašto je to bilo tako i ko su bili ti ljudi, znam da se onda helikopter udaljio i mi smo nastavili sa svojim putovanjem. Ponovo kažem, razlog kako smo mi stigli do Italije, sa svim pomenutim izazovima po sredini mora, upravo je jedno čudo koje još uvek meni nije jasno kako smo uspeli sve da preživimo. Onda, kada smo stigli u Italiju mi smo tada u stvari prošli samo polovinu puta, jer je pred nama bio put Italija – Švajcarska. Zatim smo otišli za Rim. Onda iz Rima, preko planina, nisam sigurna kojim putem, znam samo da je bilo preko planina i da smo prešli u Švajcarsku.
BG: Da li je i to bio ilegalni prelazak?
BM: Svakako. Sva ova pomenuta putovanja su bila ilegalna. I kada smo stigli u Rim a toga se dobro sećam, bili smo u jednom autobusu gde sam ja bila veoma bolesna u stomaku, imala sam 5 godina, nima jela nisam pila, bila sam bosa, a nismo imali nikakvu hranu. Koliko se sećam bila sam otrovana i imala sam dijareju. Bilo je ekstremno teško za moje roditelje jer nije bilo nikakvog mesta gde smo mogli da stajemo da se presvučemo ili da pojedemo nešto, da se odmorimo ili bilo šta drugo. Sve što sam znala je da je tata imao jednu osobu koja je trebala da nam pomogne da pređemo iz Rima za Švajcarsku. Ta osoba je bila taksista … toga se takođe sećam… i da smo prelazili preko planina. Preko planina put je trajao dva dana, dve noći, znam da smo svi bili veoma umorni, otežano smo se kretali, bez dovoljno hrane, nismo znali ni u kom pravcu ni gde idemo, i bilo je veoma teško.
BG: Da li ste hodali?
BM: Da, hodali smo planinom. Sve što smo uradili je: ušli smo u jedan taksi, ja, moji roditelji, sestra, i ako ne grešim još jedna ili dve osobe. Mislili smo prvobitno da će nas taksista prebaciti kolima. Ali u jednom momentu, doneo nas je do jednog planinskog puta i zatim je rekao: „odavde nastavljamo hodajući“. Odatle smo nastavili hodanjem. Znači od tog mesta smo krenuli da hodamo, da trčimo, ali da vodimo računa da ne galamimo. I još jednu stvar koju znam a to je da je moja sestra kao beba, vrlo mala, stara samo 9 meseci, na sreću kako majka govori ne znamo kako niti zašto ali nije plakala kao dete. Ako bi ona plakala, nas bi čuli, pa bi onda mogli da nas otkriju bilo italijanska policija ili neko drugi, jer smo ilegalno prelazili preko planine, a tada su mogli da nas vrate jer smo bili izbeglice. Ali tu smo takođe imali dosta sreće da je sestra kao dete bila veoma mirna, a posebno tokom tog perioda celo je vreme ćutala. Nekoliko puta bi i tata zastajao i proveravao dali uopšte diše, jer je dosta stiskao iz straha da ne krene da plače i napravi buku, jer je bilo prilika kada se plašio da je nije ubio stiskanjem na usta da bi je sprečio da plače, pa je proveravao da li još uvek diše. Kroz takvu smo realnost prolazili, takva dešavanja, da smo samo proveravali jedn drugo da li smo još uvek živi, dali smo u stanju da hodamo ili ne. Znam da je tata toliko bio van sebe da je pertle od svojih patika nosio na vratu, i celu planinu je prelazio sa patikama na vratu jer nije imamo ni vremena da stane i da ih zaveže. I to me je stvarno pogađalo za nas kada mislimo o tome kako smo prošli tu planinu a da nismo bili ni svesni da li smo obukli patike ili nismo. Bila je to stvarno veoma teška realnost. Celo to vreme dok smo bili u planini, kada smo spavali u planini, dva dana nismo ni pili ni jeli, bilo je veoma teško. To znači da smo isto tako i spavali u planini, i svo vreme provodili u planini. Onda smo prešli u Švajcarsku. U Švajcarskoj je prvo bio jedan tatin prijatelj koji nas je tu sačekao. Sa njim smo prethodno kontaktirali, on je izašao da nas sačeka. Onda smo kontaktirali sa mojim ujakom, ujak je tu stigao, i tu znam da je došlo do velikog olakšanja, i nismo mogli da verujemo da smo prošli kroz sve to što smo prošli. Tada je došao ujak da nas pokupi, zatim smo otišli u dom moga ujaka, i normalno, oni su živeli jednim normalnim životom. Za mene kao deteta bilo je veoma čudno, jer već nekoliko meseci nisam normalno živela, da živim bez ikakvog stresa, da ne vidim svoje roditelje sa radijom u rukama, da tata nije non-stop zvao svoje roditelje, ili da je majka stalno proveravala da li je njena porodica živa, da proverava da li su se spasili, da li su preživeli jedan dan posle drugog, ili od jednog momenta do drugog. I tamo, ljudi ovde normalno žive, mirni ljudi. I dosta sam se čudila, kada sam videla ljude bez stresa i koliko pamtim bilo je nekakvog olakšanja kao kada se ekstremno umorni a da onda nastupa stanje mirovanja. To je bio osećaj kojeg se veoma dobro sećam kao dete, da sam se okupala čim smo stigli u kucu mog ujaka, da sam jela i da sam se odmah uspavala. Samo sam govorila da li ima ljudi koji normalno žive i koji ne moraju da beže od svoje kuce jer nisam znala zašto sam pobegla, niti sam razumela zašto sam tada kao dete morala da pobegnem.
BG: Hvala vam.