Xhevdet Sadiku
Bjeshka Guri (interviewer)
Dževdet Sadiku (interviewee)
Acronyms: BG=Bjeshka Guri, DS= Dževdet Sadiku
BG:Možete li se predstaviti, molim vas?
DS:Dževdet Sadiku, profesor istorije u gimnaziji „Ukšin Hoti“ u Veliku Krušu.
BG:Možete li mi reći nešto više o tome kako se sećate perioda pre početka rata?
DS:Pre početka rata poznato je, obrazovni proces se nije održavao u školama, bili smo prisiljeni da radimo u kućnim školama. Iz dana u dan situacija se samo pogoršavala jer je vlast činila svoje, sve albansko je počelo da bude izolovano, da se prate nastavnici, a kada su škole zatvorene, nije nam preostalo ništa drugo nego da se vratimo svojim kućama- školama.
BG:Možete li nam opisati kako je tekao taj proces?
DS:Proces, u smislu našeg rada, prošao je vrlo dobro, ali polako je primećeno da vlada želi da radi svoje i situacija je skliznula ka oružanom sukobu.
Na sceni su bili borci OVK koji su dali sve od sebe u korist naroda, ali konačno je vlada mobilizovala svu svoju moć putem policije, zatim paravojnih formacija i vojske i na kraju je počeo rat.
BG:Možete li nam reći više na ličnom nivou, gde ste boravili i kako ste odlučili?
DS:Tokom čitave situacije u kojoj smo bili u selu, bili smo mobilisani da se brinemo o selu, zatim o porodici, ali na kraju kritičnog dana kada su snage srpske vojne policije 27.popodneva došle, paravojske sa kamionima napale su selo koje je gorelo, ubijajući, pljačkajući i nije nam preostalo ništa drugo nego da se povučemo u gornji deo sela gde je bila velika grupa ljudi, jer u našem selu bilo je i ljudi koji su dolazili iz okolnih sela, a koje su prethodno isterale sile srpske vlasti i u kasnim večernjim satima u 11 sati, iako to nije bio trenutak kada smo morali da učinimo nemoguće, napustili porodicu i ja sa 70-80 Krušana bio sam primoran da odemo kako se ne bi dogodilo najgore u prisustvu porodica, da se sklonimo u selo Mamuša.
Ostali smo 2 ili 3 dana, a nakon dolaska srpske policije i paravojna vojska sve su nas izveli u centar sela, organizovani kamionima, traktorima i prisili su nas da na silu uskočimo i pobegnemo u Albaniju.
Usput su bili veliki problemi, nailazili smo na ubijene ljude, životinje, sve i tada se govorilo da su ove izbeglice negde na ulazu u Prizren zatočene, odvedene, sklonjene u razne sale. Iz straha smo sa nekim prijateljima skočili iz kamiona i sklonili se 3-4 dana u Prizren.
U Prizrenu sam telefonom kod jednog rođaka kontaktirao braću koju sam imao u inostranstvu, obavestili su me da je moj roditelj sa približno 100 Krušijana prva generacija koja je prešla granicu sa Albanijom.
Tada nismo morali da ostanemo u Prizrenu i sa nekim prijateljima smo krenuli put Albanije. Ponovo kamionima, bila je velika grupa koja je došla sa ljudima iz Mitrovice i prešli smo granicu, krenuli za Albaniju.
I u Kuksu smo prvi put sreli porodicu, odatle smo se preselili u Tiranu dok nije došao trenutak da se u junu vratimo na Kosovo.
BG:Kakva je bila atmosfera u Tirani i Kuksu?
DS:Atmosfera nije bila ništa lošija. Jer sve što smo videli i sve koje smo sreli, niste imali šta da vide na njihovim licima osim tuge, patnju za izgubljene, za članove porodice. Bili smo svesni šta su uradili u selu, masakre i u tim trenucima nije bilo načina da se utešimo jer smo znali i jer smo u prvom kontaktu na graničnom prelazu sreli stanovnike sela koji su ranije izašli i koji su nas pitali šta se dogodilo, znali smo šta se dogodilo, ali nije bilo je vreme da izrazimo stvarnost, već da ih nekako utešimo lepšim rečima, nisu ih sve pobili, ali stvarnost je bila stvarna gorka jer smo znali šta su (Srbi) učinili u Kruši.
BG:Kako se sećate trenutka oslobođenja Kosova?
DS:Trenutak oslobođenja bila je velika radost za sve nas, velika pobeda jer nismo mogli dočekati da dođemo u svoju domovinu, da se vratimo iako sa velikim ranama, sa velikim gubicima, ali ovo je bila prava naša pobeda jer je povratak bio više od pobede.
BG:Da li se sećate Kruše u trenutku vašeg povratka (kako je to izgledalo)?
DS:U trenutku kada smo se vratili, vratili smo se u Krušu… šta reći, selo je bilo u potpunoj tišini, sve je bilo spaljeno, izgorelo, bez ljudi, ništa nije funkcionisalo.
Miris rata je još uvek bio prisutan i u trenucima kada smo ušli u dvorište sve je bilo mrtvo, sve u dvorištu je bilo spaljeno, kuće, odeća, knjige koje sam imao bile su nagomilane i sve spaljene. Tako da smo morali da počnemo ispočetka u tim teškim trenucima za sve nas, ali ipak smo imali velike nade da će povratak to učiniti našim, i tako smo polako počeli da se oporavljamo i vraćamo u život.
BG:Šta mislite koji su bili efekti rata na ličnom nivou?
DS:Na ličnom nivou rat je ostavio velike posledice jer kada se prisetimo naših izgubljenih, bliske porodice, rođaka, zatim ubijenih kolega nastavnika, profesora, ovo je bio veliki gubitak koji je ostavio stvarne posledice u našim životima.
Ali, ipak, morali smo da ih prevaziđemo zbog dece, omladine, domovine, da se oporavimo i počnemo ispočetka.
BG:Hvala!