Vjeshtore Zeqiri
Intervjuerka: Još jednom…
Vjeshtore Zeqiri: Rat nas je zatekao u Drenici, kod ujaka mog oca. Ja sam boravila tamo mesec dana, u stvari dva. Onda je došao moj otac da me uzme. Došao je traktorom ali smo se vratili peške i mnogo smo pešačili jer nije mogao i ja sam bila veoma mala. Toliko sam se uželela ukućana jer kad sam ušla u kukuruzno polje zamišljala sam da govorim sa mojima. Kako si mama, kako si striče. Za baku i dedu tako i za sve ukućane i stričeve i sve i sve sam grlila. Kada sam se vratila tu su bili samo baba i deda i jedan od stričeva koji su me dočekali, svi ostali su bili kod tetke u Gracki. Onda smo odatle otišli vozom, ali ne sećam se tačno, izgleda da smo se ovde kod Rubovca popela i otišli u Makedoniji jer su svi bežali. Otišli smo u Stankovac i tamo smo veoma dugo boravili. Onda su tu u Stankovcu davali papire za Evropu i Ameriku. Nama su izašli papiri da odemo u Norvešku. U Stankovcu smo tako svi boravili u šatorima. Donosili su hranu američka vojska, koliko se sećam. Znam da smo se kupali sa velikim šerpama. Grejali smo vodu napolje kako bi se kupali.
Intervjuerka: Vi deca?
Vjeshtore Zeqiri: Da, samo mi deca jer ovde nismo imali gde, jer smo u šatorima boravili. Grejali su vodu, palili su vatru napolju sa stvarima koje su nalazili po šumi i to. Onda smo odatle dobili papire da idemo za Norvešku. Bili smo sa bakom, dedom, ukućanima. Samo je moj tata ostao na Kosovu. Tamo smo boravili četiri meseca, onda je moj deda odlučio da se vrati nakon četiri meseca jer nismo znali ništa o mom ocu. Dakle, nikakve informacije nismo imali o njemu ni da li je živ ni ništa. Jer je on bio ostao ovde. Mi smo se vratili, ali su nam dali pasoše na godinu dana. Znaš papire, jer su nam oni neprestano govorili da se ne vratimo. Toliko su nas molili da su nam na kraju dali pasoše na godinu dana. Kada smo se vratili ovde [ne razume se] onda su sredili papire mom ocu, jer navodno ne mogu da dođu devojčice bez svog oca, i to. Onda smo se mi ponovo vratili. Kada smo otišli tamo u školi, nas su stavili u učionicu sa raznim učenicima, izmešanim. Ne sa Norvežanima, jer smo prvo trebali da naučimo jezik. Bili smo izmešani tu. Bilo je Crnogoraca, Indijanaca, Afrikanaca i svačega u razredu gde smo bili izmešani. Nakon 3 meseca su nas prebacili u razred sa Norvežanima. Čim smo naučili jezik, prebacili su nas.
Intervjuerka: Da li si naučila jezik za 3 meseca?
Vjeshtore Zeqiri: Da. Za 3 meseca sam naučila.
Intervjuerka: Stvarno?
Vjeshtore Zeqiri: Da. I… eh, u stvari, ovde smo bili i u novinama. Imam i novinu.
Intervjuerka: Stvarno?
Vjeshtore Zeqiri: Da, izašli smo u novinama da smo naučili jezik za veoma kratko vreme i znači, za sve su imali… ne znam, ne sećam se tačno kako su zvali tu učionicu. I izašli smo u novine jer smo imali tako dobro ponašanje. Dakle od ratnih trauma, kako su uspela deca, ja i Lendita i Floranda, kako smo uspeli za veoma kratko vreme da naučimo jezik i da počnemo da učimo o njihovoj kulturi i da toliko učimo. To se nikada nije desilo da neko nauči jezik za 3. meseca. U tom razredu su ljudi bili po godinu dana do dve. Imamo i novinu za to.
Intervjuerka: Vi tri sestre ste bili u novinama. .
Vjeshtore Zeqiri: Da. Bile smo u novinama. Norvežani su nas stavili, kako to ide. Imamo kod kuće tu novinu.
Intervjuerka: Reci Riti, ne znam da li joj treba.
Vjeshtore Zeqiri: U redu, imam je. I onda smo mi morali da idemo sa Norvežanima normalno. Onda su nas slali u crkvu. Svake nedelje smo išli tamo. Mi smo učili o veri, dakle o hrišćanstvu i…
Intervjuerka: A ko vas je slao u crkvu? Škola?
Vjeshtore Zeqiri: Ne, u crkvi je tu bilo, mi smo imali… ja sam imala nastavu do 12. sati. Nakon 12 smo imali… bilo je to da završimo domaći, ne znam kako da objasnim. Imali smo da sedimo tri sata nakon škole u tom mestu gde smo živeli. Dakle, pripremali su nas još više. Domaći zadatak i sve to smo morali tu da završimo; znaš, da vežbamo i te stvari. Bilo je kao dopunsko učenje nekakav plan. Onda je tu ona žena koja je bila, kako oni to kod nas zovu, hodžinice što su, one su dolazile i uzimale su svu decu, ne samo nas Albance već sve koji smo bili tu, kako bi nas učili o njihovoj kulturi. Davali su nam šargarepe i kupus, te dve stvari. Nije da su nas oni primoravali ili nešto, znaš, nego samo u nedelju se sećam da smo išli. U petak i u nedelju – u nedelju smo išli u crkvu. Petkom i nedeljom smo trebali tu svi da idemo.
Intervjuerka: A je li znao tvoj otac da idete u crkvu?
Vjeshtore Zeqiri: Da. Kako da ne.
Intervjuerka: Nije rekao ništa?
Vjeshtore Zeqiri: Ne. Tu nam je bila crkva gde smo živeli. Garantovano su nas videli kao decu da nas uvedu malo u veru. Ali nije da smo mi to i znali tada. Ja sam tada imala 6-7 godina. Imala sam 6-7 godina, tako nešto i nije da se sećam nečega da je baš to bio njihov cilj. Ali sad znam zašto su to uradili.
Intervjuerka: A da li se govorilo o ratu na Kosovu? Da li ste vi govorili o ratu?
Vjeshtore Zeqiri: Da, da. Tamo da. Znali su ali na primer nisu znali Kosovo kao Kosovo gde mu dođe, znaš. Svi su nam rekli Albanian iz Albanije, razumeš. Ovako za Kosovo nisu znali.
Intervjuerka: A vi deca, jeste li vi govorili o ratu na Kosovu?
Vjeshtore Zeqiri: Pa nas su… kako da kažem… čim smo otišli tamo, neprestano su nas slali po aktivnostima, znaš. Nije da su nas ostavili tako, nije da su nas ostavili tako… govorim kada smo po drugi put otišli, nije da smo imali… Jer prvi put kada smo otišli, mi nismo išli u školu uopšte. Prvi put kada smo bili tamo, nismo išli u školu. Onda kada smo se vratili nakon mesec dana ili nešto, po drugi put, išli smo u školu. Mi smo govorili po kući o tome. A prvi put je nekako bilo celi taj deo, ta zgrada koji smo bili, svi su bili koji su došli iz zaraćenih mesta i koji su dolazili odatle. I nije imalo drugih tema, svako je mislio o onima koje je ostavio na Kosovu jer je svako imao nekoga ovde da nije znao o njemu. A drugi put da, neprestano su nas slali u šetnju i tamo su nas…
Intervjuerka: Da vam otklone malo…
Vjeshtore Zeqiri: Nisu nas ostavljali da mislimo. Imali smo puno aktivnosti, od 7 do 12 sam bila u školi i onda od 12 do 4-5 sam bila tu u tom… ne znam kako da objasnim to na albanskom.
Intervjuerka: A rekla si da ste prvi put otišli bez tate, jel da?
Vjeshtore Zeqiri: Bez tate, da. Dakle, samo je moj tata bio na Kosovu. On je ostao tu da čuva kuće. Ja sam bila sa bakom, dedom, tetkom i mi naša porodica i moj stric. I ova tetka je…
Intervjuerka: Koji stric je bio?
Vjeshtore Zeqiri: Ritin otac. On je bio jer su ostali bili u Nemačkoj. On je bio neoženjen. Ona tetka koja je u Nemačkoj i ova tetka ovde je bila sa decom. Sećam se tu u Stankovcu, o Bože kako sam plakala jer su oni dolazili da nas pitaju u koju državu hoćemo da idemo. Mi smo se registrovali za Nemačku i Švajcarsku jer je moja tetka imala muža u Švajcarskoj i mi smo imali stričeve u Nemačkoj. I moj stric je bio u Nemačkoj, Hašim, otac Endrite. On je došao u Stankovac da nas poseti. Posetio nas je u Makedoniji u to vreme jer je mogao da dolazi, imao je papire. I mi smo otišli. Onda smo mi rekli da želimo u Nemačku zbog njih, međutim nije nam došao poziv. Nama je došao poziv iz Norveške, a tetki iz Švedske. I moja tetka je otišla prva u Švedsku. Kada smo se razdvojili od nje, ja sam je vukla, uopšte je nisam puštala. A Lendita je boravila kod moje tetke, sestre od majke. Tamo smo se srele i sva se opekla vrućom vodom. Lendita, kad smo bili u Stankovcu, opekla se vrućom vodom.
Intervjuerka: Zašto?
Vjeshtore Zeqiri: Pila je supu, i dok je spremala nešto jer nisi imao uslove tu da spremaš po plinovima. Bio je jedan plin i 6-7 šatora su ga koristili. Ne plin, uopšte plin nego vatra je gorila sa šerpom i kako su je našli ona se skroz opekla. Lendita, skroz. Jao ala smo patili.
Intervjuerka: Da li je imalo lekara?
Vjeshtore Zeqiri: Da. Imalo je. Da, da, imalo je lekara. Ali zamisli, to je bilo kao brdo, kao planina. Ovako za hranu nismo patili jer su donosili mnogo, ali sve je bilo u konzervama, to u Makedoniji.
Intervjuerka: A drugi put jesu li došli baba i deda?
Vjeshtore Zeqiri: Ne, oni su ostali na Kosovu. Drugi put oni su svi ostali tamo, samo smo mi uže porodice otišle u Norvešku.
Intervjuerka: A prvi put, jel im se sedelo tamo. Jesu li brinuli?
Vjeshtore Zeqiri: Mi?
Intervjuerka: Baba i deda.
Vjeshtore Zeqiri: Zato smo se vratili jer moj deda uopšte nije hteo, uopšte. Nikako nije prihvatao da ostane jer je govorio ja imam sina tamo i ne znam da li je živ. I brat od tetke… u stvari tata sa bratom od tetke, sa dedinim unukom mu dođe. I nikako nije mogao da prihvati to. Zbog njega smo se vratili. Bili smo tamo četiri meseci i vratili smo se. Drugi put onda… nama je došao negativan odgovor, onda smo iz Norveške prešli u Švedsku. Bili smo još šest meseci u Norveškoj i ne znam, ponovo su nam dali negativni odgovor. Odveli su nas u Norvešku jedno dva dana i onda smo se nakon toga vratili. Na primer, ni nama devojčicama se nije ostajalo tamo, uopšte.
Intervjuerka: Ni drugi put?
Vjeshtore Zeqiri: Uopšte. Pa drugi put, jer smo prvi put bili sa dedom i onima. Verujem da si me razumela. Sećam se i kada smo krenuli. Mi smo se ukrcali, otišli smo iz Skoplja u Norvešku. Dakle, od kako smo se ukrcali u auto kod kuće pa do tamo, nismo prestajale da plačemo. Non-stop samo smo plakale i nismo uopšte želele da idemo, znaš, da se odvojimo od dede i ovih, jer smo otišli tamo. I garantovano ovo što kažem nisam bila psihički u redu jer su bile malo posledice… ne od rata, već smo bile mnogo povezane sa ukućanima. Kada su nam dolazili negativni odgovori i tamo… do 3. Čim ti je došao treći negativni odgovor, znači automatski su te vraćali,, jer do 2 negativna si imao mogućnosti da ti treći dođe pozitivan, i dobio si papire. Nama… mi smo se molile da nam dođe negativan odgovor da se svakako vratimo na Kosovo. Kada smo izašli iz Norveške u Švedsku, mi uopšte nismo imali želju. I govorila sam, daj bože da nas uhvate jer smo tamo otišli nelegalno. I govorili smo, daj bože da nas uhvate, daj bože da nas uhvate. Naša sreća je bila kada smo se vratili na Kosovo.
Intervjuerka: Iako je rat bio?
Vjeshtore Zeqiri: Ne. Nije bilo rata kada smo se vratili.
Intervjuerka: Aha, a kad ste se vratili treći put?
Vjeshtore Zeqiri: 2003. smo se vratili. Nije bilo rata ali svakako smo hteli da se vratimo. Ja čim smo sišli u aerodrom, dok smo dolazili ja sam rekla zašto ste rekli da je sad postalo dobro na Kosovu jer još nisu ni puteve sredili. To je bila moja prva reč. A ja nisam prepoznala jednog strica, oca Jehone. Ja oca Jehone uopšte nisam prepoznala. Kada sam se vratila iz Norveške, prepoznala sam ga i mislila sam da je Hašim, dakle drugi stric, jer je on mnogo dugo živeo u Nemačkoj. Kada se on vratio, mi smo bili u Norveškoj i nismo mogli da se upoznamo. Onda sam mislila da je to on. Ali, čim sam se vratila ja sam im rekla zašto ste rekli da se na Kosovu završio rat jer se ovde rat još nije završio. Ovde su putevi još nepopravljeni. A ja sam non-stop mislila kad su me slali u prodavnicu ovi moji da mi kupe sladoled i to, jer ja sam govorila da je ovde još rat i vidiš još su stvari… stvarno, mi kad smo se vratili putevi su još uvek bili pokvareni. Kada smo ušli u kuću, nisu bili uslovi ko zna koliko dobri i dvorište je bilo prazno. Mi smo se vratili u aprilu…
Intervjuerka: 2003. godine?
Vjeshtore Zeqiri: Da. 2004. godine je bilo ali ne sećam se tačno, samo znam da sam govorila zašto ste rekli da je rat zavren jer on nije završen, i još na Kosovu nije dobro. Jer je tada bilo reči idemo jer je sad na Kosovu dobro, znaš. Vraćamo se sad na Kosovu jer je bolje. A ja sam govorila, zašto ste mi rekli tako jer ovde uopšte nije postalo bolje.
Intervjuerka: Jesi li primećivala razliku u školi ili ne?
Vjeshtore Zeqiri: Kako ne. Onda ovde nije da smo želeli da ostanemo. Kada smo se vratili, nije da smo želeli da ostanemo ovde, jer kao prvo mene su jedva primili u školu. Mene je i društvo jedva primilo na Kosovu, sem Egzone. Ali ja sam na primer primećivala… i kao deca dok smo bili, tražili su samo materijalne stvari kako bi bila sa njima. Terali su me da odem da im kupim nešto u prodavnici. Egzona, na primer, bio je Đurđevdan i došla je da izađemo zajedno… izašli smo na neka brda, i terala me da joj pečem semenke kako bi dala Egzoni da bi ona došla sa mnom.
Intervjuerka: Mislili su da imate para jer ste se vratili iz Norveške.
Vjeshtore Zeqiri: Da, da, jer su svi.. mene su i nastavnici… dobro, prvo su bili učitelji a posle i nastavnici, svi su me zvali Norvežankom. Jer je onda peti razred bio sa nastavnicima a ne kao sada. I do četvrtog razreda si bio sa učiteljom i onda od petog razreda sa nastavnikom. Svi su me zvali Norvežankom. Nekako su me terali ili da kupim neku čokoladu ili nešto, ako hoćeš da budeš sa nama. I zato uvek Egzoni pominjem i kažem joj da si me terala da pečem semenke kako bi me uzela na brda da budem sa tobom.
Intervjuerka: Mislim da je dovoljno…
Vjeshtore Zeqiri: Samo još ovaj deo na početku jer izgleda da sam pomešala malo.
Intervjuerka: Kako te je zatekao rat još jednom kod ujaka, da li možeš malo jasnije od početka da nam kažeš. Zašto si bila kod ujaka?
Vjeshtore Zeqiri: Mene je zatekao… ja sam kod ujaka mog oca mnogo boravila. Jer moja baka, svaki put kada je išla mi smo bile veoma vezane sa njom. Boravili smo tamo po mesec dana. Onda kada je rat počeo, što su nazivali prvom ofanzivom, ja sam otišla kao i obično tamo i zatekao me je rat tu jer nisam mogla da izađem, jer je u Drenici tamo rat ranije bio a ovamo prema nama niko nije mogao da putuje jer je tamo bilo blokirano. Jednom smo izašli, hteli smo da izađemo i oni kako su bežali u šumu, ali zbog mene nisu mogli ni u šumu da pobegnu. I sećam se kako su govorili da im je žao zbog mene. Ja sam im govorila, postaću lav i izaći ću… ne lav nego medved i biću iza drveća i vikaću i tako će Srbi da pobegnu. Uvek sam govorila… uvek mi to pominju. Još se toga sećam. Ja sam bila kao, nema veze, gde god odete vi i ja ću. Onda moj otac, ne znam kako, samo znam da je došao traktorom da me uzme. Ali je ostavio traktor negde jer nismo mogli da se vratimo i trebalo je kroz šumu tajno da se vratimo, jer je toliko bilo rata i onda smo se vratili pešaka. Došao je i uzeo me je traktorom. Traktor ne znam gde je ostao u to vreme…
Intervjuerka: A samo ste ti i tvoj tata bili?
Vjeshtore Zeqiri: Samo ja i moj tata. Ali sećam se i… oh Bože, svaki put kada smo se umorili, hvatao me je u ruke ovako… jer je trebalo… kada smo ovde došli, svi moji ukućani su došli u Gracki sem babe i dede, oni su ostali da me čekaju. I nikada neću da zaboravim baba i deda, kada sam došla, oni su se krili… imali smo kuću sa dva sprata, i oni su se sakrili u tavanu. Jer Srbi… ne znam da li znaš gde su vrata u pravcu kuće, dakle tu su parkirali tenkove i već su ušli i u Poturovc oni. Jer su zapalili mlin. A oni su me čekali i sakrili su se u tavan skroz gore. I ja kad sam otišla, toliko sam se uželela njih. Ja sam po pašnjacima… jer put kuda smo dolazili me je odveo u livade, i ja kako sam ulazila tu, zamišljala sam kako ih pozdravljam na ime. I onda, čim sam ušla u dvorište, ja sam ih tražila gde su, gde su ukućani. Onda sam otišla u tavan i tu su me čekali. Onda smo odatle krenuli i otišli smo kolima kako bi došli kod moje tetke. Onda smo odavde izašli na železničku stanicu da se popnemo u voz za Stankovac. I nikada neću zaboraviti da je u vozu imalo velike gužve i moja baka, ako se ne varam, za malo da nije ostala. Jer u vozu su dakle bili Srbi i oni su sami puštali koliko su mogli da se popnu, ko je stigao. Nekome je pola porodice ostala a druga polovina se popela i voz je krenuo. Moja baka je za malo ostala i svi smo kroz prozor ulazili a ne na vrata, jer šanse nije imalo. A ja sa Gazmendom, niti je imalo mesta. Znaš ono mesto gde se stavljaju torbe, i kako ima autobus i avion isto, mi smo tu trebali da sedimo jer nije imalo mesta. Sećam se da je bio jedan dečko, on je sam izašao. Cela porodica mu je ostala tu. Voz se nije vraćao jer su svi bili Srbi. Nije se vraćao, na primer da te zaustavi jer hoćeš da siđeš. Plakao je koliko je mogao, uopšte nije stajao, uopšte. Jer je samo on stignuo da se popne u voz.
Intervjuerka: Jel bio mali on?
Vjeshtore Zeqiri: Pa, možda je imao 18-19 godina tada, znaš. I sećam se da mi je pred lice bio… jer sam ja zajedno sa Gazijem bila skroz gore, on je bio naspram mene, i samo je plakao, plakao je koliko je mogao. I svi su mu tu ostali a on je otišao sam.