Vetim Krasniqi
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Veton Krasniqi (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VK=Veton Krasniqi
BG: Kaži mi kakva je bila situacija pre rata, kakvu je pamtite?
VK: Tada sam imao 17 godina i bio sam u Gimnaziji. Škole su bile u kućama. Dve godine sam pohaćao gimnaziju u kućama. Imali smo nevolje, kad smo išli u školu imali smo vojnike na ulicama, policija nas je maltretirala, neke su mučili, ali često smo morali i u školu tako, torbe nismo smeli da nosimo, po neku svesku i negde bi ih sakrili. Posle nekog vremena nisam znao kuda da krenem, situacija se još pogoršala. Putevi počinju da se u potpunosti zatvaraju. Imali smo slučaj kada su bacili ručnu bombu u dvorištu Gimnazije i onda je škola odlučila da otkaže ceo proces i oni su ga u potpunosti zatvorili. Tamo gde sam nekada živeo, sa drugim susedstvom___________, bila je velika porodica, 10 kuća, 8 je iz porodice. Kad kažem porodica, mislim na rođake. Imali smo veliko dvorište. 7-10 metara tako, ne znam tačno, imala su velika zatvorena vrata, kada je situacija postala zabrinjavajuća, kada su se potpuno zatvorili, mi smo zatvorili ta vrata i nije bilo pristupa. Obično smo provodili vreme u dvorištu, a bilo je pokreta vojnika i policije. Pošta u to vreme radila. Pošta je delila penzije, koliko znam, račune za struju i vodu. U to vreme pošta je došla kod mene kući i donela nam pismo, i takođe za mog rođaka, jer smo isto godište. Pismo je da se prijavim u vojsku, jer u vreme Jugoslavije sa 18 godina išlo se u vojsku, a sa 17 godina na regrutaciju. Regrutovanje se odvijalo u Nišu. Regrutovanje je kad idete,na provere, provere vaše mentalno stanje, ako nešto imate … odlučuje se da li ste za vojsku ili ne. Zapravo, pre toga, da vam kažem zašto smo odlučili da odemo. Nisam imao nameru da odem za Albaniju, nisam to imao nameravao uopšte. Ali kada se situacija pogoršala u tom kvartu, gde su dva puta bacali ručne bombe, to nas je malo traumatizovalo, ali ovo pismo iz vojske odlučilo je da odem, poštar me je malo uplašio jer bio je_____, i oni vojnici i policajci koji su bili tamo, pitali su ga šta je to, ali poštar im je rekao da deli račune za struju, nije im rekao šta je to. Da im jr tada rekao da je to za vojsku, imali su razloga da uđu unutra i da nas odvedu, pošto su uzimali ljude da otvaraju rovove _______. Ovo pismo je došlo meni i mom rođaku, kako na je stiglo, taj poštar je kazao policiji i vojsci da su to fakture, a ne poziv za vojsku. To je bio razlog zašto moj rođak i ja moramo da odemo, kako nas srpska policija i vojska ne bi odveli. Sutradan smo odlučili da odemo, iako imamo 17 godina i od tada smo zapretili svojim porodicima, govorili smo porodicama „odlazimo, hajde“. Odlučimo se sutradan, ja, njegov rođak, brat i uža porodica. Dok su drugi ostali tamo. To pismo me je nateralo da pobegnem.
Otišli smo čak i do autobuske stanice, autobuska stanica bila je …. bilo je mnogo ljudi, mnogo autobusa, bili su organizovani. Otišli smo u pravcu Po____, ali koliko se sećam bilo je mnogo policijskih i vojnih punktova. Autobusi nisu mogli da idu do granice, morali su da se zaustave, možda više od 5-10 kilometara unazad, ljudi su morali da nastave pešice. Odatle na svakom punktu ljude su zaustavljali, maltretirali, uzimali im novac. Našim autobusom uspeli smo da prođemo dva punkta, ako se dobro sećam, imalo je 5 punktova, autobusom dolazimo do 2 ili 3 punkta, nije bilo potrebe da pešačimo. Onda i nama je zapalo da malo pešačimo. Vozač autobusa je bio Srbin i osoba koja je u našoj grupi bila, poznavali su se, i ovo je dovelo do toga da ne bude maltretiranja na 2-3 punkta, i onda smo bili blizu granice. U autobusu je puno ljudi, možda 50-60 ljudi, izašli smo i onda nastavili prema granici pešice. Nisam puno hodao, možda 1 kilometar, tako do granice. Tamo na granici smo prvi krenuli moj rođak i ja, dok je grupa bila iza nas, čak ni na toj granici nije bilo pretresa, nisu imali nikoga, nikoga živog, ni vojnika, ni rođaka. Oni sigurno su bili unutra. Čak i mi smo pokušali i da pobegnemo, pre nego što nas je neko zaustavio, sada ili da sačekamo grupu. Moja porodica i porodica rođaka bile su iza. Tada je bio loš trenutak, kada smo pogledali levo, desno, bila je planina, mogli smo da vidimo snajperske vojnike. Dok su na donjoj desnoj strani bili ljudi koje su odveli, da im kopaju rupe, rovove. Čak je i ovaj rođak ugledao svog brata dole, oni su ga uhvatili i on je kopao ovakve rupe.
BG: Čemu služe ove rupe?
VK: Zvali smo ih rovovi. To su jame koje kopaju da bi postavili mine ili barikade za rat, ti ljudi su samo za usluge u vojsci_______ teško mu je palo kada je to video, bili su dalje, bilo je 1-2 kilometra, ali su se videli. Nije bio sam, bilo je i drugih, ali na sreću nakon nekog vremena su oslobođeni.
Tu mu je pripalo malo teško, u jednom momentu zbunjenosti, da li je bežimo ili ne. Grupa je bila iza nas, na granici nije bilo nikoga živog. Ono što smo odlučili je da brže hodamo, imali smo dve torbe pri ruci. Bila je i jedna velika torba na ramenu. Kako smo se približavali granici, zaustavili su nas, bila su dva srpska policajca, ali nas nekako nisu proverili, samo su nam rekli da nastavimo. Zatim smo stigli do rampe, a moja torba zakačila se za rampu, i mislio sam da me je policija zaustavila … onda kada smo prešli rampu, ja ostajem na toj ničijoj zemlji, to područje nije ni Kosovsko ni Srbije, i bilo je mnogo dubokih rupa i nekoliko barikada, ali nema vojnika, i srećom nismo nastavili jer smo ostali da čekamo grupu. Oni policajci koji su izašli iz graničnog objekat, potpuno zaustavljaju grupu_____, normalno imaju novac, uzeli su im pasoše, uzeli lične karte, mogao sam da vidim mnogo registarskih tablica, pasoša, odeće_____.
Zašto kažem na sreću, što smo se tu zaustavili i nismo nastavili, jer u grupi je bilo nekoliko ljudi koji su bili u vosjci u vreme Jugoslavije i kazali su nam nemojte tamo ići, tamo su mine, i sve tako da granice sa Albanijom. Odatle nas šalju u Kukes, porodica moje bake je iz Albanije, i oni su iz Kuksa. _______. Moja baka je rođena u Prizrenu, ali je poreklom iz Kuksa. Očeva tetka je imala stan i u Kukesu gde smo boravili 2 do 3 nedelje. Sada smo tamo 2-3 nedelje radili, delili pomoć, bilo je arapskih organizacija koje su delile pomoć. Kukes je takođe imao kamp, šatore, gde smo delili pomoć, dok sam ja sa ovim svojim rođakom i još jednim drugim bili distributeri. Došao bi kamion, pokupio nas i otišli bi u kamp, održavali red, pomagali ljudima. Radio sam 2-3 nedelje ovaj posao, dokle nije došao trenutak da se ide u Tiranu.
BG: Kakvo je vaše iskustvo sa podelom pomoći, kakva je atmosfera vladala.
VK: Tu ste nekako … Imam stan u Kuksu, srećom u stanu i sa porodicom. Oni u šatorima imali su loše uslove, a kada smo išli da delimo pomoć, mnogo sam se osećao tužno….. bilo je za sve, svega, bilo je mnogo pomoći od organizacija. Sad se ne sećam da li je to bila arapska organizacija, ne sećam se ko, kada, šta … ali bilo je mnogo drugih organizacija, bilo je mnogo novinara. Kuks je bio u nevolji, bilo je svega, bilo je stranaca, kad bi došao red da se deli pomoć, bilo je nekako… veoma mi je bilo žao da gledam tu patnju….ili daj meni, daj meni…mnogo toga da se vidi, ispada red, nismo mogli da napravimo red….osećao sam se jako lođe kad bih video te ljude kako pate, moj narod, šta rade zbog jedne tegle ajvara i sl. Morao sam da čuvam red dok ne stavimo tu kolonu u sistem, taj red, bila je zbrka, osećaj je loš, a onda narednih daa sve je bilo u redu. Trebalo je održavat određeni raspored, bile su kolone, svi znamo gde i koliko pomoći dobijaju, bilo je za sve, bilo je mnogo pomoći, posebno oko hrane i odeće. Odmah nakon toga, policija Kuksa pomogla nam je tim gvozdenim barikadama da se naprave kolona, nakon toga sve je bilo u redu i ja sam to radio svaki dan od jutra do naveče, 2 do 3 nedelje ako se sećam i nakon toga smo otišli u Tiranu.
U Tirani imam rođake gde su nam i tamo obezbedili stan za iznajmljivanje, normalno. Tu smo ostali do kraja rata. Ima i još jedan zanimljiv detalj iz tog vremena. Tirana nije prihvatala izbeglice, kao izbeglice. Ko god je otišao u Tiranu, odveden je na gradski stadion….Arsllan Rusi, to je bio košarkaški stadion. Nismo imali ni dokumenta, ni dokaz da tamo imam stan, da idemo u iznajmljeni stan. Nisi imao pravo, definitivno si morao da ideš tamo u….i morali smo da idemo na crno, inače drugačije nisi mogao. U Tirani nisi moga da užeš kao izbeglica , kao i mi sa Kosova. Onda, u okviru neke organizacije … ako se ne varam, UNICEF-a, uz njihovu pomoć ušli smo u Tiranu. Samo mi i uža porodica. Dok su ostali rođaci ostali u Kuksu. Nisu želeli da dođu u Tiranu i nisu imali gde, dok smo mi imali mali stan koji su nam rođaci naše bake obezbedili malim stanom i to je bilo do Tirane. Zatim u Tirani, uz pomoć naših rođaka u inostranstvu, pomagali su nam novcem za stanarinu, hranu i ostalo, a mi smo proveli možda mesec dana u Tirani, pošto smo radili nešto, nečim, razmišljali smo i o vojsci, ali za tadašnju vojsku posle mnogih zahteva, starost je mnogo važnija, nisu odobravali ispod 18 godina. To je Oslobodilačka vojska Kosova. Nisu prihvatali ispod 18 godina ili ste se registrovali i rekli su vam, obavestićemo vas … onda ako ste jedino dete u porodici, nisu prihvatali. Dakle, oni imali su neka pravila. Nakon što sam sreo vojnika u Kuksu, je su u Kuksu imali neku kancelariju, ne znam šta su mi rekli, tamo su obavljali registraciju i mi smo otišli sa ovim rođakom, ali baš iz razloga što sam jedno dete nisam primljen, jer kazali su mi sam jedino dete, ne možeš i ima mnogo zahteva, dođite ponovo sledeće nedelje, posle 10 dana …. onda smo otišli u Tiranu i to je bilo gotovo.
Bilo je dobro i u Tirani, gde sam mogao stalno da se susrećem sa mnogim stanovnicima Kosova. Stres je bio ceo vreme. Šta se ovde događalo ne znam, celu svoju užu i širu porodicu imao sa sa sobom, ali deda i baka su bili ovde, celo vreme komunicirali smo sa njima. Trebalo je ići u poštu da ih pozovem, veze su nekad radile nekad nisu, pratili smo televiziju po ceo dan, oni su davali informacije kao šti su, porodica H je stigla dobro i zdravo, i po ceo dan smo čitali one titlove u donjem delu. Ova porodica, ova porodica je stigla … postoji i jedan detalj koji sam zaboravio da napomenem. Kada smo stigli u Kuks, uzeli su nam podatke, imena i prezimena, a ne dokumenta pošto nam je policija uzela, već samo ko ste vi … i ti podaci su emitovani na televiziji, satelitskoj TV TVŠ ako ne grešim. H porodica je stigla u Albaniju. Takav je bio način informisanja ljudi i porodica koje nisu mogle da komuniciraju telefonom. Obično nismo imali telefon, išli smo u Poštu, u pošti veze često nisu funkcionisale, a onda smo zvali rođake na zapadu, oni iz zapada imaju komunikaciju sa Kosovom, i tako je to bilo. I to je bilo sve.
U Tirani smo ostali, ako ne grešim 2 ili 3 meseca, ne znam tačan datum, nisam baš dobar.
Išli smo u školu, u srednju školu, gde je škola Sami Frašri bila otvorena samo za izbeglice, i tamo smo bili podeljeni po razredima, prema godinama, i tamo smo bili 2-3 meseca.
BG: Kakva je bila atmosfera u školi ______?
VK: Nama koji smo bili u kaćama, ova škola je bila malo zanimljiva. Tamo smo bili svi zajedno, znači svi zajedno, nije bilo Albanije, bili su samo Kosovari. Samo su profesori su bili iz Albanije, ali nisu imali nikakve programske planove, nisu imali prave knjige, bila je ideja i mislili su da nećemo dugo ostati tamo, već da kao učenici imamo neke osnovne informacije. Nismo imali dnevnike, nije bilo registracije, registracija je ručno vođena. Tada su nam rekli da će se ovo sve regulisati, ali onda se rat završio.
Zatim imao sam iskustvo da sam želeo da odem u inostranstvo, na zapad. Postojala su dva načina sa ______, s obzirom da su išli dosta, na crno za Italiju, ali oni imaju i druge načine, uobičajeno brodom, ali su vrlo skupi. Da, sa brodom je veoma skupo, razlika je 5 puta skuplja nego kod ___________. ali sa____bio je rizik. Ali ti bi prešao more sa _____, ja sam kao jedino dete u kući, moja porodica je bila protiv, ali složili su se da normalno odem brodom, takođe na crno, ali je bolje. Postojale su grupe ljudi koji u pravile ove organizacije, i roditelji su se složili da mogu da idem, ali kada je došlo vreme i red da se krene, u tom trenutku je potpisana kapitulacija Miloševićeve vlade, da su bombardovani 74 dana, bombardovana je i Jugoslavija i potpisuje se kapitulacija. Kada se kapitulacija potpisala i kada vojska i srpske snage na Kosovu napuste, NATO je ušao i od tog dana, za 2-3 dana dolazimo na Kosovo.
BG: Kakvo je iskustvo povratka?
VK: Bio sam iznenađen, imao sam priliku da odem u Italiju, jer nisam otišao, zbog potpisa. Tada odlučujemo da dođemo. Nakon što smo proputovali starim putem, stari put je bio strašan, kroz planine. Oko 8-9 sati je potrebno za 100 kilometara, kroz planine ._______________. Takođe nisam imao razloga zašto da ne idem tim putem, zašto se ne bih vratio__________________. Bio je jedan kombi, u kombiju je bilo 8 ljudi, bila je porodica iz Prizrena, ispalo je da su oni takođe iz Prizrena, čak i kad smo došli ovde na granicu, pošto smo videli nemačke vojnike, policiju i ljude u punoj uniformi, stigla nam je velika neopisiva radost i sećam se kad je moj otac otvario prozor i vrištao od radosti. To je bila velika euforija, što smo videli članove porodice, znate da su dobro i zdravo, i bila je neka velika radost. nešto….. mislite da je sve završeno , nema potrebe za____, oslobođeni ste, takođe mislim da je taj deo 99 i naredne dve godine savršen, jer bili smo generacija kao i one pre nas koje su iskusile prošli sistem, preživeli smo ga kao takvog, kada je bilo pritisaka i torture, ali doživeli slobodu. Bila je sloboda, nije bilo države, nema policije, nema ičeg, bilo je nešto neopisivo, ne znam … to treba da se doživi.
Ne znam kako da ih opišem, moraju da se dožive, to je velika radost i to je sve. Kad smo došli ovde, u stvari smo dobili loše vesti, na primer da su to uradili, ubili, uzeli, neko je izgubljen, ne zna se _________ ,. Ovo je rat i rat i to se dešava
BG: Lično, šta mislite kakav je efekat rat imao na vas?VK: Imao sam 16-17 godina, u ovoj dobi ste malo vani, i ne znam gde, šta, strah je pomešan, pomešan u tim trenucima ….. i ja sam ga imao, kada me je policija maltretirala kad smo išli na primer u školu. Takođe su vas maltretirali ljudi, civili, koji nisu albanske nacionalnosti, jer to su bila vremena kada ste se osećali poniženi, i imali ste neki strah od takvih, jer u to vreme vladao je taj sistem. Čak i pritisak, mučenje, sve, čak i od vašeg straha, takvog života, vi prelazite u život, opuštenja i slobode…. za mene je to bilo mnogo čudno, ali ja lično mogu da kažem da prethodna vremena nisu bila dobra, posebno za mlade, posebno ne za mlade … ali i za sve. Ne znam kako su ljudi živeli, tako celo vreme pod pritiskom, celo vreme pod stresom …. ne znam kako su živeli. Godine 80-te su bile malo slobodnije, ali posle 90, 92 i 93 ne znam. Ljudi su vrlo poniženi, i to nije dobro, to je, ne znam, ovo je moje iskustvo koje sam imao, ima mnogo drugih stvari, mnogih se stvari ne sećam. Ne sećam se mnogih stvari, sećam se kada smo se penjali na krovove kuća da posmatramo NATO bombardovanje. Mesto gde sam živeo bilo blizu kasarne, kad su bombardovali izašli smo da gledamo, toliko smo znali … bilo je loših trenutaka i … ali svi smo bili zajedno.
Cela porodica je živa, zajedno, zatvorena, a samo stariji su mogli da obezbede brašno, hleb i to je to. Hoću reći nismo mogli, to je to…ne znam kako da kažem, taj ratni period, ovo je bilo, manje-više poput pandemije koja nas je zatvorila. Tako je sve bilo. Samo tada ste čekali da neko dođe, da vas neko odvede iz kuće. Normalno, spavao sam sa odećom, spavalo se kao da si u pidžami, ali svaki dan se nešto dešavalo. Svaki dan vidite NATO bombe ili izbliza čujete pucnje. Ručne bombe u vašem dvorištu, gde je vaš auto u potpunosti uništen, celo vreme pod pritiskom, celo vreme budan, sa rasporedima, neko spava neko ostaje budan, bilo je trenutaka kada se iz, pošto su u Prizrenu kuće vrlo blizu jedna drugoj, bilo je slučajeva skakanja iz drugog susedstva, preko krovova kuća, ljudi dolazili su u moju kuću da se sklone, da pobegnu… pošto je vojska jurila tamošnje mlade ljude … celo vreme bilo nečeg sličnog, i bio je veliki strah, slušali smo vesti da su uzeli ovog, poveli onog….. informacije se nisu mogle dobiti kao dana, bilo je svega 2-3 kanala … TVSH ako se ne varam, bila je jedna radio stanica, e znam ime tog radia, tu smo dobijali informacije…i ovo je bilo sve. Hoću reći ovako je bilo za vreme rata.
Moderator: Puno vam hvala