Rasim Alija
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Rasim Alija (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, RA= Rasim Alija
RA: Završio sam Master na temu političkih nauka, civilnog društva i lokalnog razvoja. Radim u Prištini. Po poreklu sam iz jednog sela u Đakovici ali živim i stanujem u Prištini. Radim u Institutu za demokratiju i razvoj. Na poziciji sam istraživača i analitičara politika. Toliko.
BG: O ratu, koja su tvoja prva sećanja?
RA: U stvari, kada su u pitanju sećanja iz rata, ili kad god se govori o ratu, postoji jedno 3-4 momenta koji održavaju sva moja sećanja. Pre svega, to je prvi momenat dana 4 aprila, kada smo doneli odluku da pobegnemo iz sela, iz sela Bec u opštini Ðakovica, ceo taj deo mobilizacije žena, muškaraca, dece koji smo u to vreme kao i brzina kojom smo pobegli, ostavljajuc iza sobom sve delove života koje smo godinama gradili i gde smo i živeli to tog trenutka. Sama ta ideja da treba da odemo i napustimo svoje mesto, da krenete jednim putem a ne znate koja je krajnja destinacija, ne znate gde ćete završiti i pre svega ne znate kako će ceo taj put izgledati. Prvi trenutak, možda i komičan, pre nego što smo ušli po vozilima, preostali deo sa traktorima, jer većina seljana, mojih sunarodnika, rođaka je pobeglo pre svega traktorima. Čak se i sećam svih improvizacija na traktoru sa nekim ceradama i barakama kako se ne bi okvasili od kiše. I to samo oni koji su to mogli izvesti na brzinu. Pa je bio jedan trenutak kada je tata, bio vrlo kategoričan, pa je nastala veoma oštra debata između moga oca i majke. Tata je govorio da ne bežimo, da izađemo samo do jedne livade koja je tu vrlo blizu kuće odakle se vidi put, magistrala Đakovica-Priština, gde se sa ovog puta jasno vidi livada – pa da onda odatle napišemo „POMOĆ“. Da nekako na nečemu napišemo „POMOĆ“ i možda… Bio je to period gde je već bila u toku NATO intervencija na Kosovu pa nam možda pomognu. Dugo ja trajala debata između majke i oca, svi drugi rođaci su već bili spremni da pobegnu. Sva ta diskusija je trajala skoro pola sata sve dok majka u jednom trenutku nije rekla, ovako „U redu, ti donosiš odluku, ostani ovde, radi kako god želiš, ja uzimam decu i nastavljam dalje“. Znam da sam u poslednjem trenutku negde u dvorištu sakrio knjige iz šestog razreda. To je bio taj raskid sa kućom i sećanja iz tog perioda, gde sam sakrio knjige iz šestog razreda i pritom sam jednim malim drvetom obeležio mesto gde sam ih sakrio pa sam zatim celo vreme pokušavao – jer me je to zatim pratilo svo vreme kada smo već bili uveliko na putu i na tom mestu gde smo se zatim smestili. Uvek sam pokušavao da zapamtim gde sam te knjige sakrio. Skoro dva i po meseca smo boravili u Albaniji, a tokom tog boravka sam stalno mislim na skrivene knjige kako ne bih zaboravio mesto gde sam ih sakrio. To je bio taj prvi deo raskida sa kućom i sa jednim mestom gde sam odrastao i gde smo svi zajedno odrastali. A zatim je beg bio u jednoj koloni… da u koloni. Ono što je zatim bilo veoma bitno je taj momenat putovanja, tri cela dana smo putovali. Bežali smo preko dela, puta Đakovica-Prizren-Vrbnica. Postoji jedno 3-4 momenta vrlo… i interesantnih ali nešto čega se veoma često sećam…je momenat prilikom izlaska iz Prizrena gde je posle rata nastala pijaca kako je sada zovu pijaca ovih iz Albanije. Tu su dolazili da trguju. Bilo je… Trebali smo da čekamo jedno 3-4 sata u koloni. I u to vreme je tu postojala nekakva pijaca ali mi nismo znali da je pijaca mi smo se okupili jedna grupa vršnjaka, kao deca da malo izađemo iz kolone i da uđemo u pijacu. Sećam se bilo je na desetine baraka gde je bilo i magacina čokolade, bombona, u jednom delu te pijace. Sećam se da je to bilo prvi put gde smo uzeli jedno pakovanje žvaka ili bombona kako da ih nazovem [kako ih zovu] sa ukusom mente, sa onim sličicama. Bilo je to fantastično iskustvo ali znali smo da ne treba da se opuštamo polomili smo to što je bilo deo pijace pa smo se uplašili zbog same činjenice da smo deo kolone i da ne znamo gde idemo, gde ćemo završiti na kraju. Onda taj deo kada smo stigli, onda smo se vratili sa tim stvarima i bilo je dosta traumatično je su svi naši članovi porodice bili traumatizovani sa činjenicom da smo nešto polomili pa su govorili „Znate li šta može da nam se desi sada?“ Pa kad ti to iz porodice kažu „Znate li šta može da nam se desi sada“ bilo je onda to stvarno gorko iskustvo da si nešto uradio kao jednaestogodišnjak ili dvanaestogodišnjak a bilo je i mlađih, nismo mislili u tom trenutku da smo nešto veliko uradili. Jednostavno smo bili deca i kao takvi hteli da preživimo i nešto takvo. Sećam se scena četiri dana u koloni samo do prelaza Morina, Vrbnica, kod granice sa Albanijom. Tokom prelaska tog dela puta sa strane smo videli puno vrednih stvari koje su samo ostavljene tu sa strane od onih koji su taj put prošli pre nas. Mogli ste videti frižidere, televizore, bižuteriju, oružje… razne neke stvari bačenih sa obe strane puta tokom celog tog dela kolone gde smo prolazili. Jedan drugi momenat na pragu ulaska u kolonu, u stvari na samoj granici, granici Albanije i Kosova, u mestu Morina. Slučajno je došao jedan srpski vojnik i tražio cigare. Mi, moja uža porodica, bilo nas je petoro u automobilu, to je bio Jugo, plus tetka, šestoro. Zamislite u malom autu kao Jugo sa vrlo malo prostora, bilo nas je 6 osoba i došao je taj vojnik da traži cigare. Nismo imali da mu damo cigare i u jednom trenutku – možda je i malo duže trajalo pali ja imam utisak da su u pitanju bile samo sekunde – posle 2 ili 3 metra videli smo da je vojnik iznenada pao na zemlju. U tom momentu, posle 3 ili 4 minuta, desilo se da su okolna sela, to jest preciznije Vrbnica, tu smo po prvi put videli da su kuće u selu bile zapaljene. Onda smo shvatili, posle dodatnih 10 ili 15 minuta, taj vojnik je bio ubijen. Neko ga je ubio sa vrha Paštrika, verovatno je to bio deo gerilskog rata [00:09:33] bio je ubijen. Ali potom se desilo a da je povezano sa tim kada su došli drugi vojnici kod našeg Juga i sve nas izvadili iz vozila. Bio je jedan drugi vojnik koji je intervenisao, bio je jedan drugi vojnik koji je pritom intervenisao i sprečio druge vojnike da nas izvade iz kola. Ne znam šta su među sobom govorili na srpskom. Mi smo ponovo ušli u kola. Tata je već bio napolje, mama je isto bila napolju. To je bio taj momenat najveće traume tokom celog perioda u koloni sve od Ðakovice pa dok nismo stigli… Veoma često kad razgovaramo unutar porodice zahvaljujemo tom srpskom vojniku koji je sprečio te druge vojnike da nas izvade iz vozila, a nije nam nikako jasno šta bi se posle toga desilo sa nama. Postojalo je milion raznih opcija pa zato dan danas zahvaljuje tom vojniku koji nas je ponovo vratio u vozilo. Jedan drugi momenat koji mi je ostao kao vizija kada smo nastavili prema granici, u tom delu same granice, na tom delu carine kako se zove, gde je i sada granica između Kosova i Albanije, gde smo predali sve lične karte, skidanje tablica, i taj momenat kada smo prešli, kada smo završili sa tim delom. U jednom trenutku, sa nama su zajedno u koloni bili i to jest zajedno smo pobegli i ujaci. U jednom trenutku sam zajedno sa svojom mamom izašao iz vozila a ona je otišla da vidi svoje koji su kao i mi tada prešli granicu. Oni su bili sa traktorom. Porodica od 40 osoba sa malim bebama. Sećam se jednog trenutka kojeg nikada neću zaboraviti. Deda, otac moje majke je tom prilikom, a deda je pritom bio vrlo autoritativan, sa brkovima uvek ozbiljan, koji je celu porodicu od 40 članova vodio po tadašnjem sistemu kula i sličnim nekim pravilima pokušavao da izdržava, za njega je porodica bila glavni stub i da njega neko vidi kako plače ili tuguje ne bi se smatralo kao muškost. Ja sam po prvi put video tada dedu kako mu liju suze i kako govori da se nikada nećemo vratiti. Za mene je to bilo, jer sam već navikao na taj autoritet dede i na njegovu figuru kao oštrog čoveka, to je verovatno bio signal i toga se stalno sećam kako govori da se nikada nećemo vratiti. To je bio deo koji me je kasnije stalno pratio te suze moga dede ili deo kada izgovara „da se nikada nećemo vratiti“. Zatim se sećam, nastavljam da ga zamišljam kao ozbiljnog muškarca sa brkovima, autoritativnog, kome liju suze. Zatim je ovaj deo bio… Dva dana smo boravili u Kuksu, da bi zatim krenuli jednim interesantnim putem da odemo do mesta koji se zove Šendjin. Bili smo jedni od retkih koji smo sa 40 drugih porodica odlučili da odemo do mesta Šendjin. Zašto smo otišli za Šendjin Pored nas je bilo jedno selo, kao selo živimo zajedno sa katoličkom zajednicom, delimo dvorište sa njima. U našem selu je bilo katolika, muslimana a imamo i turbe. Puno konfesija i jedna forma vrlo dobrog suživota i pre rata i posle rata. Neko iz sela je saznao da u ovom mestu Šendjinu ima jedna crkva, italijanska misija i da su spremni da nas tamo prime. Nastavljamo sa putem prema Šendjinu ali ono što se desilo putem je bilo užasno. Sa nama je zajedno u koloni bio i stric moga oca koji je putovao sa autom Golf 2, kojeg je toliko puno čuvao i tokom celog perioda rata, a to auto mu je poslao sin od vani. On je bio u autu sa svoje dve ćerke, sa ženom i sa unukom. Šta se to desilo pre nego smo stigli u Šendjin, izlaze tri osobe sa maskama, žele da mu ukradu vozilo, da mu ga uzmu. Pokušavaju da mu dodiruju devojčice a zatim kada naiđu na otpor, pokušavaju da mu ukradu vozilo Golf 2. On je osoba koja mnogo voli svoje auto i to je bio i poklon njegovog sina koji živi u Švedskoj pa kako nikako nije prihvatao da im ga preda oni ga ubijaju. Ubijaju strica moga oca. Onda tu počinje komplet jedna druga saga, nekakav doživljaj, pomešana osećanja iako se celog vremena kao dete sećam jer smo i mi bili u pograničnoj zoni sa Albanijom, kada smo hvatali signal RTSH-a, odrastali smo gledajući programe na RTSH a pre svega nemire iz 1997 godine, utisak koji smo imali o Albancima iz Albanije u našem regionu ili izraz koji smo koristili za njih a koji sam ja najviše čuo je bio „buntovnici“. I sada zamislite suočavanje, prvi susret sa Albanijom je upravo bio dokaz svega što smo govorili o njima. Bilo je nezamislivo kako smo uspeli da preživimo i sva ta žrtvovanja tokom četiri dana putovanja, gledajući razne zločine, gde smo videli i bombardovanje mosta kod ulaza u Dakovicu, a to sam zaboravio da pomenem. Nije prošlo ni pola dana, upravo smo tuda prošli kada je krenulo bombardovanje toga mosta. Na tom istom Bistažin mostu su se desila i ubistva. Uradili smo sve da pobegnemo od svih tih stvari. Onda i ono što se desilo kod granice kada nam je jedan vojnik omogućio da se vratimo u automobil i da nastavimo dalje, da pređemo u Albaniju i da se onda desi krađa i ubistvo zbog jednog auta. To je bio najteži deo. Onda se setim trenutka kada smo čuli tu vest, deo emocionalnog doživljaja mog oca u autu kada smo stigli u Šendjin. Bila je to loša vest i za mene i za brata i sestru ali su oni bili manji dok su meni ostala dosta loša sećanja o tim momentima, ljudima se u tim trenucima gubi duša, posebno kada gubitak nastaje posle velikog trijumfa kada prođete kroz sve te prepreke i onda kada nastane osećaj slobode i onda vas neko ubija u toj zemlji koja bi trebalo da je sigurna i slobodna. Ovde se završava deo sage, o svemu što mi pada na pamet do dolaska u Šendjin. Zatim je taj period u Šendjinu bio najbolji period mojih sećanja iz rata gde osim nas iz moje porodice drugi su tada po prvi put videli more. Zamislite oni su ostavili jedan deo, jednu ruralnu zonu, u ratnom stanju i onda su stigli u jednom kraju Šendjina u kojem smo bili, to su u stvari bile zgrade koje su sada odmah do plaže Šendjin gde tada uopšte nije postojala ova visoka gradnja, bile su jednostavne zgrade komunističkog sistema gradnje, hoteli. Tu smo se smestili. Jedan deo se tu smestio. Jedan deo, taj deo i danas postoji, a i danas kad god odem za Šendjin ja posetim crkvu. Smestili smo se u dvorištu crkve. Udaljenost od dvorišta crkve pa sve do same plaže ili do pogleda na more je iznosila negde oko 150-200 metara. To je bilo vrlo interesantno, da vidite reakcije drugih kada smo stigli u Šendjin. Ono što se desilo u Šendjinu, nastavili smo sa svojim boravkom, 6 ili 7 aprila smo stigli u Šendjin a vratili smo se 14 juna, a 16 ili 17 juna smo stigli u Ðakovicu, tako da smo otprilike negde 2 ili 3 meseca boravili u Šendjinu. Fenomenalno su nas tretirali, a mi smo uz pomoć crkve i uz pomoć sestara iz crkve krenuli da gradimo novi život. Kada kažem novi život to mislim u punom smislu te reči. Sećam se svake porodice – porodice su se podelile – nešto vrlo interesantno se desilo da porodice koje su živele zajedno na Kosovu, kada smo tamo stigli krenule su neke podele. Puno porodica sa po 30 članova možda i zbog samih uslova, ali je indirektno delovalo na porodice da vide da se ne živi po tom sistemu velike porodice sa po 30 članova. Toga se isto setim kao jednog vrlo interesantnog dela. Video sam uticaj koji je to imalo. Porodice su počele da se dele, da nastaju nove uže porodice: muž, žena i deca. Ne više sa stričevima, i smestili smo se po barakama. Fenomenalno su nas dočekali, počeli smo sa novim životom, da se angažujemo. Onda smo krenuli i sa školom. Ja sam pohađao školu u Šendjinu. Možda mesec dna, mesec i po sam odlazio u školu a crkva je stalno organizovala kurseve engleskog jezika. Onda i kurseve violine, klavira, gitare. Za nas je to bio susret sa jednim totalno drugačijim sistemom tamo. To je prvi deo. Drugi deo je velika količina pomoći koju su nam doneli u kampovima u Šendjinu. Sećam se da je bilo toliko puno pomoći i puno raznih stvari koje smo konzumirali da je bio jedan trenutak da smo toliko uživali … za mene je to bio prvi susret sa čokoladom marke Toblerone, a toliko je puno bilo Toblerone kao pomoć da smo počeli da se gađamo sa njima i da ih gazimo jer je količina bila veoma velika. Znam da osim, bilo je vrlo interesantno da je velika većina pomoći koja je dolazila obuhvatala konzervisanu hranu ali nije bilo voća i povrća. Sta se onda desilo da su moji iz porodice i drugi krenuli sa menjanjem tih raznih konzerva sa lokalnim stanovništvom a da nam oni u zamenu daju voće i povrće što je bila jedna vrlo interesantna stvar. To su moja komplet sećanja o preživljenom u Šendjinu.
BG: Da li ste slušali vesti o Kosovu?
RA: Da, u stvari tu smo boravili sa ujakom, dvoje starijih ujaka je imalo sa sobom komplet porodicu u koloni sa nama ali su zbog nekih razloga ipak ostali na Kosovu. U jednom periodu od dva dana nismo imali ikakve vesti o njima. Nismo znali da li su živi ili ne, šta se desilo sa njima. Zatim sećam se napora gde smo odlazili iz grada u grada po Albaniji gde su boravile druge osobe ako bi saznali da su iz iste zone kako bi ih pitali da ih slučajno nisu videli. Bilo je takvih napora članova porodice i sećanje… sada je dobro da se prisetimo i još jedne stvari… U stvari uradili smo, mi smo kao učenici pripremili jednu predstavu za kamp gde smo recitovali, recitovali smo neke delove i sećam se da su došlBG: ne znam da li je živ – jedan plesač Čelik je bilo njegovo prezime, sa brkovima, bio je ikona baleta u Albaniji. A ujakova ćerka je bila tu … a nije znala gde se njen otac nalazi. Bio je jedan momenta kada je ona pomešala tog plesača sa svojim ocem. I sećam se da je ustala iz tog dela gde je bila sa porodicom i potrčala na binu i obratila mu se rečima „Tata“ dok smo mi stigli da je vidimo. Mislila je da je on njen otac. Ona je plakala kad je to izgovorila. To je bila jedna od onih scena… eto i toga sam se setio. Bila je to takva emocija, i tuga kod svih članova porodice i onda na samom kraju, možda dve ili tri nedelje pre nego smo se vratili na Kosovo to jest u Ðakovicu saznamo da su živi, oboje ujaka. To je bio taj deo… međutim, sada ne mogu da se setim bilo je puno ljudi koji su izgubili pola porodice, koji su ostali na Kosovu.
BG: Kada misliš o prošlosti, šta misliš, kakav je uticaj imao rat na tebe lično?
RA: Imam dva sećanja: ovaj prvi deo gde sam ja pobegao iz mog sela. Bio je još jedan drugi deo koji je bio veoma težak a to je bila prva ofanziva u regionu Metohije. Obuhvaćeno je bilo selo mojih ujaka, ne moje selo. Bilo je to selo mojih ujaka. Selo mojih ujaka je od mog sela udaljeno 6 kilometara. Mi smo bili cela porodica, zajedno sa tatom, potrefili smo se kod ujaka. Razlog zašto smo bili kod ujaka je isti dan kada je bila ofanziva, a majka moje mame, tetka, trebali su da spremaju mladu. Pa smo mi otišli kao njihova pratnja. Nismo znali da nailazi ofanziva, pa je tako nas zatekla ofanziva… bilo je prvi put da se moja porodica susrela sa takvim stvarima, jer kad razgovaramo o mom selu osim što su nam kuće u selu bile zapaljene ali tek kada smo prešli u Albaniju nije bilo sličnih stvari koje sam tada preživeo kod ujaka, a kod ujaka sam video i… bila je ofanziva… bilo je pucanja, bombardovan je jedan deo koji se zove Suka, videlo smo kako su gađali Suku, kako su bombardovali. Vazdušna daljina je iznosila negde oko kilometar i po od mesta gde smo mi bili. A najgore je što sam svojim očima video ubistvo ujaka u kolima, dok pokušava da … jedan deo je… On je uzeo majku, ženu, samo što se bio oženio, i brata od ujaka. Onda se tvrdilo da su Srbi sigurno mislili da je neko iz gerilskog dela ili dela OVK pa su ih napali i pucali rafalnom paljbom po njima dok je vozilo bilo u pokretu. U je i moj ujak bio ubijen. Na sreću niko drugi u tom vozilu nije bio ubijen. Negde nedelju i po dana je prošlo između dana kada je moj ujak ubijen i od kada je bio oženjen. Oženio se samo deset dana ranije. I u to vreme je bilo diskusije da li da njegova supruga ostane u ovoj porodici ili da se vrati kod svog brata, jer je bilo i takvih tendencija. Sećam se da je bilo takvih stvari, takvih reči. Za mene je to bilo veoma traumatično. I jedan deo kada sam video mog starijeg ujaka koji vodi pred sobom mlađeg ujaka i pokušava da ga spasi od paljbe koja je dolazila sa vrha brega, iako ne na direktan način jer nije pucano u našem pravcu ali kako da znate u tom trenutku. Setim se i nekih situacija gde su čitave grane padale sa stabala a setim se i mog ujaka kako pokušava da zaštiti svoga brata i da je spreman da se za njega žrtvuje. Zatim povratak… ja sam se ponovo vratio, bili smo u jednom delu Dečana, u selima oko Dečana, pa sam se vratio sa četiri članova porodice, sa majkom, ocem, bratom i sestrom, vozilom smo prešli negde oko 40 km, iz sela u selo, „kratkim putevima“ kako bi govorili. I tako sećam se tokom puta u zoni sela oko Dečana sve dok nismo stigli do sela oko Ðakovice, videli smo različite scene, posebno pucanje i bombardovanja. Ja nastavljam… ja onako po malo, sestra je tu odmah iza mene, sada ona ima 29 godina, nastavlja za mnom… ne može da izdrži više da podnosi galamu, ne podnosi bilo kakvo galamu ili podignut glas. Svaki puta kada bi pala neka bomba ona bi pala na zemlju sa konja ili iz vozila zbog uznemirenosti i straha i takvih stvari. Međutim, hteli mi ili ne hteli bilo je to iskustvo sa dosta trauma i svih tih stvari koje smo videli ili preživeli. Nekada nam nije jasan efekat i uticaj svega toga što smo videli i preživeli, a dok smo odrastali onda ti se javljaju neke stvari koje zatim povezuješ sa traumama iz rata koje si dobio ka dete u to vreme. Iznad svega, bio sam svestan kada smo stigli iz onog dela i vratili se kući i da smo se svi kao porodica vratili u svoje mesto rođenja, u selo svoga oca posle svih onih begova kolima i konjima. Sećam se svih očevih rođaka kako su plakali redom, a to je bilo pre našeg bega za Albaniju. Tu sam shvatio koliko je uznemirujuće i koliko je teško bilo celo to iskustvo. Ali bilo je vrlo interesantno ta razlika među selima, ne više od 5 – 4 km. Sa ove strane celo komplet selo moga oca je bilo u normalnom stanju; dok je sa druge strane selo moga ujaka bilo sravnjeno sa zemljom. To je i razlog zašto smo zatim pobegli sa ujacima jer su i njihove kuće bile zapaljene pa su došli u selo moga oca, to jest preciznije gledano kod moje majke.