Bajramshahe Jetullahu
Intervjuerka: Pozdrav gospođo Bajramšahe, hvala što si prihvatila da razgovaraš sa mnom o priči kada si bila izbeglica. Hoćemo li da počnemo malo kako se sećaš perioda kad je počeo rat; gde si bila, s kim si bila, šta se desilo?
Bajramšahe Jetulahu: Pozdrav i hvala vama na interesovanju. Dana kad je počelo bombardovanje od strane NATO-a bila sam sa porodicom u zgradi gde smo imali stan, I tu je bilo 18 stanova. 8 njih je bilo naseljeno Srbima U trenutku kad je bombardovanje počelo, bombardovana je glavna pošta, tu je i počeo užas. Deca počeše da se plaše, ali i mi se uplašismo. Ja sam bila slepa, muž slep, i imali smo veliki stres šta će s nama da se desi. Čuli smo stanare da viču da svi sižemo u podrum, i tu sam uzela decu. Uzela sam decu i pobegli smo svi u podrum. Izlazeći iz sobe, začuo se jedan zvuk, i pobeže u podrum, jedan komšija Srbin je uzeo pušku ili kako da kažem…punio je. Deca počeše da plaču “mama, ubiće nas Čeda” a ja nežno sa decom, odosmo u podrum gde su ili okupljeni skoro svi. Imali smo jednog policajca koji je imao četvoro dece Srbi, I mi se svi poređasmo, sedosmo, Albanci na jednu stranu, Srbi uđoše u drugu prostoriju podruma. Jedno od one dece policajca vršnjak mog sina, uzeo je automatsku pušku u ruke i kaže uzmi ovo Korab i igraj se ti. Mi uzesmo dete i stavih ga u krilo objašnjavajući mu na uvo “nemoj možeš da ubiješ nekog”. Ali, taj, sigurno taj automat je bio i spremljen jer deca od 6 godina da se igra s njim može da se dogodi nek drugi užas. Bili smo tu neko vreme ali se stres stalno povećavao. Onaj policajac kaže, svaki put kad znamo da bombarduju treba da siđemo u podrum i vrata od ulaza da se zaključaju. Do tog trenutka, koliko smo živeli u toj zgradi, nije se zaključavao ulaz ni noću ni danju, ali tad su odlučili da tako mora. Počeli smo da izlazimo da idemo u stanove i da se i deca smiruju, ali neko je predlagao da treba uvek da budemo spremni. I ja, pošto sam imala problem sa vidom a i muž, odlučismo da deca budu obučena, obuvena tako da u momentu kad se nešto čuje da bežimo u podrum, Pošto smo sišli u podrum, oni koji su imali više hrabrosti, prosto Srbi, vratili su se ponovo u podrum i održali su sastanak međusobno.. Odlučili su da moju porodicu… sutra u 4 sata treba da masakriraju.
Intervjuerka: Komšije, je l?
Bajramšahe Jetulahu: Komšije. Postavlja se pitanje zašto da masakriraju. Jer mi smo tada bili članovi Pokrajinskog saveza slepih iako smo na primer sarađivali, imali smo, otvorili smo udruženje, drugo rivalsko udruženju Pokrajine i rekli smo mi ćemo biti ti koji nećemo ispunjavati naloge Srbije. Ja sam sa decom redovno izlazila na proteste koje su oni nazivali demonstracijama. A mi zašto smo podizali prste i tražili NATO. Te noći čujem ih kako idu gore-dole, gore-dole, sve vreme su se čule cipele, vrata kako se zatvaraju, dolazili bi do vrata, pratili i staviše nam neka ćebad na prozore. Čuli su se ispod nas, znači u prizemlju je bio kafić penzionera i tu su se čuli Srbi dok su pili kako kažu « donesite mi glavu Albanca na sto da je pojedem za meze ». I deca su stalno plakala. Ja sa mužem i starijom ćerkom sedosmo u hodnik pored vrata i slušali smo da li neko dolazi, da li nas neko prati. Sutradan, hteo je muž sa starijom ćerkom da ode po hleb. Dođe jedna Crnogorka, bila nam je komšinica, neka Slavka. Ona je živela samo sa ćerkom u stanu i kaže « Komšija imam posla s tobom » – mužu, on joj kaže imaš posla s mojom ženom, a ne sa mnom. Ona kaže « komšija ja hoću s tobom da pričam ». Ja kažem mužu uđi unutra da vidimo šta hoće, ali stalno sam mislila da ima pištolj i da će da puca na nas. Sin mi je imao 6 godina , a drugi sin 15 godina. Rekla sam starijoj ćerki da uzme oba sina, da ih uvede u kuhinju, pripremi ih i kako bude, nisam smela da joj kažem ako nas ubiju, ali sam joj rekla šta god da se desi uzmi decu i beži napolje. I tako uze ćerka decu, uvede ih u drugu sobu i poče ona, kaže komšija daj mi cigaru.
Intervjuerka: Reče mužu?
Bajramšahe Jetulahu:
Da, reče mužu, komšija daj mi cigaru jer sam ostala bez cigara, kaže ja iako imam dugačak jezik, nema lošu dušu. Ja joj pružih cigaru i kažem joj evo ti jedna pakla jer do uveče ko zna šta će da bude. Ona mi se obrati i kaže, komšinice molim te, u 1 sat, bilo je 12 sati, do 1 da niste ovde. Pitam je, zašto Slavka, kaže sinoć smo održali sastanak i kaže doneta je odluka da tvoja porodica bude masakrirana. Pitam je zašto, kaže odvojili ste udruženje slepih Srbije od vašeg udruženja i ti si sa decom stalno izlazila na proteste i tražili ste NATO, protestovala si. Izvini, ali…
Intervjuerka: Ne, nema veze.
Bajramšahe Jetulahu: I kažem mužu, njoj kažem dobro hvala. Jedna druga komšinica koja je bila u, njoj je majka bila Bošnjakinja, i kaže joj Slavka, a šta su za mene rekli. Tebe kaže, neće da masakriraju, ali će da ti odseku glavu i da igraju stepeništem ko loptom. One su bile samo dve žene i ona poče da se plaši, da plače, i kaže Bajramšahe povedite i mene sa sobom jer nije imala oca, ni brata, bila je sama u kući s majkom od 65 godina. Ja tu pred njom kažem joj ne, jer nemamo gde da idemo, tu pred Slavkom. A kad je ona rekla mojoj ćerki, kaže Fljora idi vidi stanje jer kaže dolaze i prate, i kaže pogledaj stanje je li neko u hodniku i aman zaman nemojte nikom da kažete da sam vam rekla jer su mi rekli da će da masakriraju i mene i ćerke ako saznaju. I izađe ćerka na vrata i kaže « Da, teta Slavka, Mumirov sin dolazi do vrata sluša i vraća se gore. ». Ona ode od nas, i ja kažem mužu diži se idemo. On kaže ne ne idemo jer nemamo gde. Ubedih muža tu gde sam počela da mesim jer nije bilo lako da se nađe hleb i tako sam ostavila u vangli, isključila sam ringlu, ostavila sam i pasulj na šporetu, povela sam decu i otišli smo kod zaove, malo dalje jer mi smo bili u centru. Te noći smo prespavali tamo ali sve vreme su tenkovi bili upereni ka tom naselju. Te noći smo pratili celu noć na određeno vreme su dežurali celo naselje do ujutro. Sutradan ujutro oko 11 sati došao je taj neki Srbin sa automatom u ruci koji je ranije uvek prodavao cigare po gradu i došao je kod zaove, udario je automatom po vratima. Izašli smo na vreme i opsovao nas je sve najgore što je znao i rekao nam je « Napolje ». Svi su izašli jer kod zaove, zaovin muž je bio slep, a i ja i muž slepi. Sad ja sam bila sa malim sinom i sa starijom ćerkom za ruku. Svi izađoše , a mene, sina i ćerku je prislonio uza zid. Ja mu kažem šta hoćeš od nas, kad sam mu tako rekla (priča srpski) rekao mi je baci ličnu kartu dole a sin je stao iza mene, plašeći se, izvadio je ličnu kartu iz džepa i bacio je na zemlju. Kaže (priča na srpskom), ja sam i znala jezik, jer sam završila školu u Hrvatskoj, rekoh mu (priča srpski) – gde god bolje je nego ovde. Kaže, da ali sad ćemo da vas odvedemo u Albaniju. I izašli smo i pobegli iza nekog ćoška i otišli u Kolovicu kod devera. Tamo su mi bili i rođaci od muža i te noći smo bili tamo. Redovno su iz Lukara pucali u pravcu tog naselja. Te noći smo duže bili u podrumu nego u sobama. Sutradan su počeli da pucaju i na svu sreću smo bili na balkonu pored usta je starijem sinu prošao metak ali nije ga pogodio, pogodio je drugu grupu i ubio devojčicu od 12 ili 14 godina. Pala je na zemlju i moja ćerka kaže mama spasio se Kastriot, stariji sin.
Izašli smo, pomešali smo sa grupom ljudi, ostavili smo otvorena vrata i pomešali se sa drugim ljudima kad je prestala pucnjava. Ušli smo u neku kuću gde je bilo mnogo ljudi, deca su plakala, i dok se nije smirila pucnjava došla je jedna naoružana osoba i rekla nam svi izađite napolje i idete na železničku stanicu. Idući ka železničkoj stanici, sina od 6 godina je držao brat stariji 16 godina u naručju i… pošto nije mogao da hoda, ali ovi su sina malog od 6 godina gledali kao znak da ga ubiju. Onda je neko sa strane povikao starijem sinu, spusti malog na zemlju ubiće ga. Spustili smo sina na zemlju i dok je hodao gazili su mu po nozi i cipele su mu se pocepale, ostale su na zemlji. Tako od Kolovice do železničke stanice, u stvari dolazeći kod Velike džamije kako kažu u Prištini, tamo je izašao neki Cigan, ne mogu drugačije da kažem jer nije imao nimalo duše, kad je udario jednu osobu sa desne strane, sa leve strane mu je procurela krv iz uveta i tu su deca počela da plaču od straha. Opet smo se vratili kod zaove da spasimo stoku jer možda dva tri dana ne bismo izlazili pa, ali već sutradan su ponovo došli da nas izbace. Počeli su pucnjevi iz automata i krenuli smo prema stanici. Kad smo stigli na stanicu šta da vidimo. Bilo je i žena koje su se prethodne noći porodile, puno, sedmoro dece je bilo na železničkoj stanici rođeno. Mi smo troje faktički bili slepi, i deca su bila sa nama. Sad, deca da li da pomognu nama koji smo slepi, ili onima koji su manji. I došla su tri voza. Ne odjednom, nego s vremena na vreme i približi se muž i pita jednog policajca da li možemo da znamo u kom pravcu idemo. On kaže sve ćemo da vas vodimo u Srbiju. Neko kaže za Albaniju. Dobro, gde čete da nas vodite, ali da li je moguće, jer… bilo je mnogo ljudi, i mi smo znali da ćemo se zbog male dece odvojiti, ostaćemo deca na jednu stranu, mi na drugu.
I deci bi bilo loše, i mi slepi i kad bismo se odvojili tad ne bi imao ko da nam pomogne. Kažu, radite šta hoćete, neko, jedan drugi policajac kaže skupite po osobi 10 evra i dajte nam ako hoćete da vam pomognemo. Jedna grupa dadosmo mu svi po 10 evra i kad je došao voz taj gospodin pobeže nit se bavio nama. Ali, kad je došao sledeći voz, mi smo bili na istom mestu dao Bog baš kod vrata i mogli smo da uđemo jer se voz zaustavio baš ispred nas. Tu se popesmo u voz uz pomoć dece i kad uđosmo u jedan kupe voza, voz krenu ka vojnim kasarnama, i tu stade neko vreme. Dolazio je avion da bombarduje kasarnu ali su nas videli i odoše negde drugo i nisu nas bombardovali, jer ovi su nas namerno zaustavili tu da bi NATO bombardovao i ubio bi i nas sve a onda bi NATO-u prebacili krivicu da nas je NATO ubio a ne oni. Odosmo na železničku stanicu u Kosovo Polje, tamo je bilo i drugih vozova iz drugih mesta koji su dolazili. Srbi su vikali (priča srpski) – deca koja su razumela počela su da se plaše, da viču, ali tu su držali voz dok nije došao drugi avion da bombarduje železničku stanicu i tu su videli zaustavljene vozove, nisu bombardovali, krenusmo za Blace. Kad smo stigli na mesto, sad ne mogu da znam kao kratkovida nisam mogla da odredim mesto, ali malo pre granice zaustavili su voz pola sata i otvorili su vrata. Onaj ko bi izašao, više ga ne bismo videli, oni bi ih odveli, gde su ih vodili ne znam jer nisam videla, ali čulo se od drugih da su ih sad odveli i sad ih tuku, vuku ih. I mi… onaj naš kupe odlučio je da niko ne izađe samo ako oni dođu da nas sami odvedu i nemamo drugi izbor. Otišli smo do granice, na granici kad smo sišli sve su nas poređali u red jedan po jedan. Ako neko izađe iz reda, ubićemo ga. I ušli smo između dve šine, ja i moja porodica i hodali smo pravo, nismo smeli nijednom da okrenemo glavu nigde jer ako bi okrenuo glavu samo bi te odvukli iz reda. Prešli smo u Blace i bilo je užasno jer je padala kiša neprestano, zaboravila sam da kažem da sam bila operisana od očiju u Rusiji i bilo mi je zabranjeno kap vode da padne na oči 6 meseci. A tog dana samo je kiša puno padala bez prestanka, meni je počeo da raste očni pritisak, počelo je… pucali su mi kapilari i poče da mi smrkava pred očima. Tu sam već zadobila veliki stres ali nisam mogla ništa da radim, bili smo i gladni, žedni tri dana kad ostadosmo po ulicama Prištine.
Izašli smo u Blacu, i onda smo se orijentisali da izađemo. Uzeli smo one dozvole od Makedonaca koji su vršili teror nad terorom. Izvršili su nam teror ovamo Srbi, ali Makedonci ništa bolji, tukli su ljude. Ušli smo u neki autobus koji je bio predviđen. Bilo je 5 autobusa i mi smo imali sreće da idemo u Krčevo. Preko 6 sati smo putovali i nigde se nije zaustavio. Deca su imala nuždu, ne samo deca, i odrasli. Imali su nuždu da mokre, ali nigde se nisu zaustavili. Užas, deca plaču od gladi, imala su potrebu da legnu da se odmore, i odvedoše nas u neko selo u Srbiju, tamo izađoše neki rođaci da nas sačekaju i nađosmo kod Seljamia, ne sećam se prezimena. Tako se raspodelismo, i ostadosmo dve nedelje tamo. Posle dve nedelje, vidimo nije kraj rata i vratismo se u kamp. Tamo smo bili nedelju dana…
Intervjuerka: U Ćegranu, je li?
Bajramšahe Jetulahu: Ne, ovde u Stenkovecu, da… Tamo smo posle pisali na dva tri mesta da odemo u inostranstvo i naša sudbina je bila da odemo u Italiju.
Intervjuerka: Koliko posto te je vid služio kada si otišla u Italiju?
Bajramšahe Jetulahu: Jednim okom sam videla onoliko koliko sam mogla sama da se orijentišem, mogla sam sama da razlikujem boje, mogla sam da pišem hemijskom, ali u momentu kad smo otišli u Italiju oni tamo iako su nas po priči primili dobro, tamo nije bilo dobro, jer recimo ja kao slepa, muž slep, trebalo je da jedemo iz ruke jer je bio užas zbog insekata tamo.
Intervjuerka: U kom ste gradu bili?
Bajramšahe Jetulahu: Na Siciliji. I tamo na stolu gde je bio sto za jelo, na primer mogao si lopatom da skidaš mrave sa stola. Gomila mrava. I sad ja nisam videla ko zna kako dobro, bojala sam se da će deca da pojedu nešto s hlebom, uzela bih hleb i iznosila napolje da jedu. Ali, i tamo je bilo užasno jer na primer, 2 litre vode bi nam davali za 5 osoba na 24 sata. To je bila voda koju mi koristimo za supu na primer, toliko je vruća bila voda. Jedan keks bi nam davali, 100 grama keksa za 5 osoba ujutro, 5 osoba nas je bilo, 1 hleb – 1 i po hleb bi nam dali za 24 sata. Od odeće i obuće ništa i počeše protesti tamo da nas vrate ponovo u Stenkovec. Ali oni nas nisu vratili, ali dobro nam nije bilo ni mrvicu. Bilo je jako loše za boravak, tamo 8 godina nije bila pala kiša, razne životinje, gušteri, ovaj…zmiju su našli otrovnicu. Kažu zmija, ali bila je otrovna sigurno usred kuhinje 12 metara duga. E sad neko može da zamisli šta je s nama moglo da se desi. Jednog dana kad je potpisan Kumanovski sporazum odlučismo da se vratimo. Tolika je bila omorina i vrelina da ako se ne bi čovek tuširao na deset minuta nije bilo izdržljivo. Mi smo redovno ležali na pločicama da se rashladimo, jer nije bilo moguće da legneš na krevet jer je bila velika žega. Klime nije bilo i bilo je na primer mnogo stanara u jednoj zgradi, bilo je užasno. Mi odlučismo da se vratimo 17. avgusta, zapravo 18. avgusta. Bio je jedan avion ako ne grešim za datum. Ja 17. avgusta kad smo već uveče spremili stvari koje bismo uzeli, iako nismo ni imali šta da uzmemo iz Italije jer nam nisu dali ni robu ni ništa, nego po jedan čaršaf što su nam dali i to zato što kad bismo se vratili nismo imali ništa. I plastične kašike i viljuške koje su nam donosili kad su donosili jelo ponekad, to sam skupila i rekoh uzećemo ih jer rekoh kad odemo kući nemamo ništa. Policija mi je provalila u stan. Izvinite, zapaliću cigaru jer ne mogu.
Intervjuerka: Ne, ne.
Bajramšahe Jetulahu: Ja sam tog dana 17. avgusta sutradan je trebalo da se vratimo u 12 sati u podne, ja sam toliko bila malaksala, bolelo me je oko jer trebalo je da se stalno ide na kontrole, a ja nisam imala gde da idem na kontrole, i uđem u kupatilo, bila je pala neka bluza na pod, i ja se sagnem da je podignem s poda, ali mi popuste kolena i udarim okom u česmu. Tu mi je oko izašlo, vratila sam se u salon, i tražim od dece vode, deca mi donela vodu i okrenula me jer sam se ja onesvestila. Onda su me polili vodom da me povrate. Otišao je sin da zove hitnu. Došli su, trudili se da zaustave krvarenje u oku, ali nije bilo moguće, nisam mogla sebe da vidim šta se desilo. Deca su bila uplašena da mi kažu da je oko unutra krvarilo, a ne spolja. A ja sam mislila da nisam rascepala obrvu i zato mi teče krv. Ali, kad bih zatvorila oko, krv bi stala, kad bih otvorila pet bi tekla. I tu sam razumela da je oko povređeno. Ode stariji sin da zove hitnu, dođoše, probali su sat vremena da mi poviju oko da ne bi krv tekla, dok ne stignemo u bolnicu, ali nije bilo moguće. Odveli su me u bolnicu, u 12 sati sam povredila oko, u 1 sam stigla u bolnicu, oni kažu nemamo sistem kako da tretiramo izbeglice i ostavili su me sa krvarenjem od 1 sat kad sam stigla u bolnicu do 4 sata. Imala sam velike bolove i normalno vikala sam, tražila sam pomoć, nisam znala italijanski, ali osnovne stvari sam naučila i govorila sam im boli me glava. Nisu se bavili sa mnom do 4. U 4 sata stavili su me u operacionu salu do 6 sati je trajala operacija, ne znam kakva je metoda njihova, ja sam imala operacije i pre na očima, ali oko se opije, a oni bez ikakve anestezije operisali su me 2 sata. I tako sam nastavila, ostala sam tamo nedelju dana, posle tri dana su me opet odveli u operacionu salu i još 1 i po sat bez anestezije. Posle u nas… predviđeno je bilo da budem 45 dana tamo, tamo iz bolnice sam samo jedne noći bila u kampu, i poveli su nas u Rocca di Papa 1500 kilometara onako kako su rekli. 24 sata ja nisam mogla ni da koristim kapi, ni da skinem zavoj, i oko mi mnogo otekne, i otekne mi skoro iznad obrve. Kad nas odvedoše u Rocca di Papa tamo još 2 nedelje bez lečenja. Posle 2 nedelje me odvedoše kod lekara, oni mi predložiše neku vrstu operacije ali nikakve informacije mi nisu davali da li mogu da vidim ili ne. I tad se vratih opet u onaj kamp, i opet mi je oko imalo krvarenje. Oni me nisu uopšte odveli kod lekara, posle dva meseca smo tražili da se vratimo na Kosovo, tu tek počne užas, nismo imali ni plate, penzije je Srbija ih je prekinula, mi ostadosmo samo uz milost udruženja Majka Tereza i druga udruženja gde smo mogli da se snabdemo onim što je bilo potrebno. Bilo je mnogo potreba, ali simbolično da ostanemo živi. Kad smo se vratili, šta da vidimo, provalili su stan, pokrali elementarne stvari a najviše me je brinulo što sam izgubila vid potpuno, a brinula me mašina za veš kako ću ja da radim bez mašine za veš jer nismo imali da kupimo. Dever je znao da smo se vratili i rekao nam je da uzmemo njegovu mašinu. I takav je život izbeglice, a za vašu informaciju ja sam Bajramšahe Jetulahu, majka četvoro dece.
Intervjuerka: Hvala puno!