Jehona Hasani
Intervjuerka: Pozdrav! Počnimo da govorimo od trenutka kada ste odlučili kao porodica da napustite i pobegnete. Kako je bio taj period? Sa kim ste bili? Koliko godina ste imali? Sve čega se sećate.
Jehona Hasani: Reći ću vam ono što pamtim jer je dosta vremena prošlo. Imala sam negde oko 16, 17 godina. Bili smo sedmoro dece, dva roditelja i baba i deda. Celo nasilje je izašlo tu u Prištini kod Labske džamije. Izašlo je celo naselje i kažu ajde da izađemo, da pobegnemo, 31. marta. I izađemo mi iz kuće. Kada smo izašli, celo naselje je išlo na dole, mi smo bili mnogo osoba – baba i deda nisu došli, deda je ostao kod kuće. Mi sa roditeljima i sedmoro dece. Ja sam stajala mnogo pored oca.
Intervjuerka: A zašto si bila pored oca?
Jehona Hasani: Jer on je hteo da pobegne. Govorio je, idem kod oca…
Intervjuerka: Aha, on je hteo da ostane ovde…
Jehona Hasani: Pa hteo je i on. Govorio je, idem da uzmem oca, a ja mu nisam verovala i držala sam ga uvek za ruku, nisam htela da ga ostavim samog. I mama mi je govorila, budi sa tatom a ja ću da uzmem drugu decu. I tako smo hodali od Labske džamije do železničke stanice.
Intervjuerka: Da li je imalo vojnika na putu?
Jehona Hasani: Imalo je ali nas niko nije dirao na putu od… do železničke stanice, niko nas nije dirao. I tu je došao voz iz Peći, u pravcu Beograda. Mi smo rekli, ne smemo da se popnemo jer gde da nas odvedu u Beograd. Imaju da nas tuku, da nas ubiju… šta ja znam. I popeli smo se, na kraju smo se popeli i voz je krenuo prema Makedoniji. U Lipljanu je stao voz i tu je ostao do večeri, do 11. uveče. Pet sati smo tu stajali. Zapalili su jednu džamiju.
Intervjuerka: Kod Lipljana…
Jehona Hasani: Kod Lipljana. Kada su zapalili džamiju govorili su da će srpska vojska da odvoji žene zasebno i muškarce zajedno i da će da nas stave tu da nas spale, i tako. Onda smo tu ostali nekoliko sati, i onda smo ponovo nastavili…
Intervjuerka: Da li se sećate, jel bilo usko u vozu tu gde ste sedeli? Jesi li sedela ili si stajala?
Jehona Hasani: Ma prepuno. U hodniku voza, jer su tamo bila ostala deca. Voz je bio prepun, pun, pun, pun… Mi smo samo u hodniku stajali.
Intervjuerka: A jeli ulazila policija tokom vremena kad ste stali u Lipljanu?
Jehona Hasani: Da, kako da ne. Ulazili su, drali su se, govorili su odvojićemo žene i muškarce i zapalićemo vas. Mi smo se plašili. Oni su nas tako plašili jer su samo govorili.
Intervjuerka: Onda je krenuo iz Lipljana…
Jehona Hasani: Krenuo je iz lipljana za Makedoniju. U Blace smo stali ali ne znam sigurno koliko smo bili tu, ali nismo prespavali.
Intervjuerka: Niste tu proveli noć…
Jehona Hasani: Ne, nismo. Nismo proveli noć tu. Možda smo došli ujutro. Ne znam koje je vreme bilo, samo nismo prespavali, nismo se tu mnogo zadržali.
Intervjuerka: Jeli bilo blatnjavo u Blacu?
Jehona Hasani: Malo. Ne, nije bilo onako mnogo blatnjavo, ne.
Intervjuerka: Prešli ste granicu i?
Jehona Hasani: I prešli smo granicu i otišli smo u Čegran. Tu u Čegranu su nas ubacili u jednu školu. Tu smo se javili. Kada smo se javili, dolazili su meštani Čegrana i uzimali su porodice. „Ja ću da uzmem ovu porodicu, jer imam više mesta“. Mi gde smo otišli, bio je tu brat od strica vlasnika. Brat od strica mu je živeo u Švajcarskoj i on mu je rekao uzmi neke izbeglice i daj im kompletno moju kuću, jer on tu nije živeo. I oni su nas uzeli. Veća porodica, bila je baka, roditelji, mi deca i neke komšije smo imali za sobom i ušli smo u tu kuću. Kuća je bila dvospratna i tu smo boravili tri meseca u tu kuću.
Intervjuerka: Tokom tih 3 meseca, ti si radila. Kako se poklopilo da ti radiš?
Jehona Hasani: Pa ne znam kako se desilo. Delili su pomoć za svakog… jednom nedeljno smo trebali da uzmemo pomoć. Drugi dan smo trebali da uzmemo odeću i obuću. Tako. Cele nedelje smo ponešto uzimali i imalo je određenih mesta gde smo se snabdevali pomoćima. Ja sam otišla tu gde ima odeće i obuće. Ne znam kako sa onima iz Makedonije, sa onim devojkama i dečacima, i…
Intervjuerka: Šta ste radili?
Jehona Hasani: Delili smo pomoć, odeću i obuću više, uloške. Kada smo se vratili na Kosovo, 4 džaka uloška smo imali, jer mi tada nismo imali ciklus jer smo bile male. Ali, mama nam je govorila, uzmite jer će vam trebati. Četiri džaka uloška smo poneli kad smo se vratili na Kosovu.
Intervjuerka: A kako se prisećaš povratka na Kosovu? Kako ste se vratili? Put?
Jehona Hasani: Puta se sećam malo. Plašili smo se da se vratimo. Da, jer je imalo onih koji su govorili da se vraćaju, i ajde sad i mi. U junu beše, jel da? Bilo je to u junu kada smo se vratili. Napunili smo kamion, ne znam šta nismo tu ubacili. Sve stvari smo uzeli, jer pomoć koju smo dobijali, i to smo uzeli. Tim kamionom smo došli. Ne znam kako smo se popeli, kažem vam, to je bio kao kamionet. I dođemo mi. Pusto, pusto, ne znam zašto smo se vratili, govorili smo, jer je sve izgledalo pusto. Kada smo se vratili bio je deda tu kod kuće. Čekao nas je kući. On je mislio da smo… da su nas sve ubili.
Intervjuerka: A kako je on pomislio na to?
Jehona Hasani: Pa kao, slušao je televizor deda i kao ubili su mi sve. Bio je jedan komšija sa dedom i tu su bili zajedno. On mu je rekao, taj čika Džemajl mu je rekao: „Nisu tvoje ubili, ne“. A on mu je govorio: „Da, da, ubili su sve moje“. Neke izbeglice su ušle kod nas kući i boravili su tu. Kad smo došli, ko da je bomba pala. Deda je bio u godinama, ne znam koliko. I sve su pokvarili, i frižider i šporet, ti Albanci koji su ušli kao izbeglice u našu kuću. Tu su pretraživali kuću i uzimali stvari, sve su pokrali.
Intervjuerka: Pokvarili su kuću, a?
Jehona Hasani: Pokvarili, da…
Intervjuerka: A sestre ili ti, tokom rata, dok ste bili u Čegranu, jeste li išli u školu, ili si ti već radila.
Jehona Hasani: Ja ne. Starija sestra je išla i ostali… ali ja sam i u osnovnu školu bila. Većina nisu išla jer su bili mali, 4 godina, 2. Ne, samo je starija sestra išla u Gostivar u srednju školu. Dođe mu srednja, da.
Intervjuerka: A ti nisi išla u školu, ti si već radila?
Jehona Hasani: Ne.
Intervjuerka: U redu. Hvala mnogo.
Intervjuerka: Samo malo, kako beše. U Čegran je došao ujak. A gde je ujak živeo?
Jehona Hasani: U Austriji.
Intervjuerka: Aha. I on je došao u Čegran iz Austrije, jel da?
Jehona Hasani: Da. Ujak je iz Austrije došao da nas uzme i da nas odvede vani sve. Jer njegova sestra, moja majka, imala je mnogo dece, pa ajde barem da je izvučemo napolje. Znaš, doći će ona. Mi smo gledali, jer nakon što smo se smestili u toj privatnoj kući formiran je kamp u Čegranu i onda smo mi napravili neke veze, da kao mi smo tu. Jer ako si u kampu, može neko ko je vani da dođe i da te uzme, i mi smo se prijavili da kao boravimo u kampu. Kada je došao ujak, mi smo sredili sve papire. Dokumente i stvari, samo da nas uzme. Ali moj otac nije hteo. Ne kaže, imamo i baku, normalno njegovu majku. Ujak normalno nije mogao za baku jer smo mi bili dosta, devetoro smo bili. 7, 8, 9 osoba smo bili. I mi nismo…
Intervjuerka: I trebali ste da ostavite baku…
Jehona Hasani: Da, trebali smo baku da ostavimo i onda nismo uopšte otišli.
Intervjuerka: Nijedan, a?
Jehona Hasani: Otac nije hteo, tako da niko nismo otišli. Gde da podelimo decu ili mi sa majkom da izađemo a tatu da ostavimo, tako da niko nismo otišli. A ujak je došao za nas da nas uzme i odvede u Austriju. Moj otac nije hteo, tako da nismo izašli niko.
Intervjuerka: U redu.