Festim Avdyli
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Festim Avdyli (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, FA= Festim Avdyli
FA: Ja sam Festim Avdyli, rođen u Prizrenu. Pravni fakultet, na smeru Međunarodni master. Sada živim u Prizrenu. Ovde radim. Moja pasija su književnost i poezija iako sam diplomirao u potpuno drugom smeru. Dobro, uglavnom dobro.
BG: Molim te možeš li nam kazati nešto o ratu. Kako ga pamtiš?
FA: Tokom rata, kada je počeo 1999 godine, i kada se završio… pre nego je završen, kao i milion Albanaca, i moja porodica je bila raseljena. Imali smo sreću da odemo za Albaniju. Pre svega jer je Prizren vrlo blizu granice. Tako smo i otišli za Albaniju. Ali u to vreme, znači, u maju 1999 godine imao sam 11 godina pa tako su moja sećanja u maglovitoj formi. I normalno svaki put kada pokušavaš da se setiš trudiš se da iskristališeš događaje, radnje, puteve, uniforme srpskih vojnika i galamu, sva ta dešavanja koja su se desila tokom rata. Iako je mnogo teško imati vrlo kristalno jasna sećanja zbog malog uzrasta jer sam ja tada imao 11 to jest 12 godina.
BG: Kakva je situacija prevladavala?
FA: Ono čega se najviše sećam je 12 maj 1999 godine, a do tada je moja porodica osiguravala smeštaj za negde oko 77 osoba iz susednog sela. Muškarci su bili smešteni u kući moga strica, a žene u kući moga oca, u našoj kući. Sve do tog dana, jedino sto pamtim je da sam sa pažnjom pratio muškarce iz porodice i one koji su se sklonili kod nas… pratili smo vesti na radiju. Šta se dešava u ovom regionu, bombardovali su ovaj region, masakr se desio u ovom regionu, ima raseljenih u ovom delu. Sve do dana 12 maja kada je naša porodica kao i naši susedi kao i celo selo na neki način snažno, oštro i brutalno bila prebijena od strane srpskih snaga. Tada su uzeli muškarce…
BG: Da li se sećaš nečega?
FA: Sećam se rano ujutro 12 maja. Bilo je verovatno negde oko 5 sati ujutru, kada smo čuli galamu i lomljavu nekih ulaznih vrata po kućama… imate u vidu kada niste dobro probuđeni a niste ni u snu, kada se čuje galama, vika, ne znate da li ste u snu, da li je stvarno to što se dešava i zašto … kada dolazi mama i snažno te zagrli i drži u svojim rukama a posle nekoliko sekundi svi se probude, stvori se veliki haos. Onda vidite vojnike koji su ušli u sobu, vidite njihova lica, viku i galamu, i samo se blokiraš zbog svega što vidiš oko sebe. Što znači, bio je dan 12 maj kada su ušli u sobu, uzeli su muškarce iz kuće, u ovom slučaju oca i strica. Nas su izvadili u dvorište i bili su jednostavno bez adrese. Njih su uzeli i uneli u blindirana vozila i zatim su napustili selo. Nama su na svom jeziku glasno govorilBG: „Albanija je vaš put, to je vaša kuća. Ovde je Srbija. Čim smo izašli u dvorište videli smo i druge susede i njihove porodice kako odlaze ali nismo znali gde odlaze. Imajte u vidu, put bez adrese, bez povratka. Neko obučen običnom garderobom. Neko je zaboravio jaknu, neko bez cipela, izlazili su na put. Muškarce su uzeli putem, znači sa blindiranim vozilima. Uzeli su ih a nismo znali gde ih nose niti šta će biti sa njima. Mi smo bili sa ženama, sa majkama i našim sestrama. Krenuli smo magistralnim putem Prizren-Đakovica gde smo ceo put prešli hodajući. Putem, hleb zatim… kako da kažem… zalogaj po zalogaj. Neko je imao malo više hleba pa je delio sa drugima. Neko je poneo više vode sa sobom. Popio bi malo vode pa zatim dao i drugima. Neko nije mogao da hoda, posebno starije osobe, pa su njima drugi pomagali. Jednostavno, krenuli smo putem prema granici, putem za Kukes, a nismo znali gde idemo i šta se dešava. Putem smo videli puno zaustavljenih vozila, sa probušenim gumama. Videli smo puno traktora sa probušenim gumama i slomljenim prozorima. Bila je to neviđena gužva, rano ujutru. Videli smo ljude za koje sam u to vreme mislio da spavaju, da su se uspavali tokom puta. Nastavili smo put. Nismo verovali, kada kažem… ljudi hodaju a ne znaju gde idu. Tako smo svi zajedno hodali magistralnim putem Đakovica-Prizren, Prizren-Kukes prema granici. Celo ovo putovanje je trajalo jedan pun dan. Znači, hodali smo tokom celog dana. Bilo nas je negde oko 70-80 osoba kao grupa, samo deca i žene koje smo hodali prema granici. Sigurno da je i iza nas na negde 2-3 km bilo drugih malih grupa koje su isto hodale, raseljeni bez muškaraca, bez muževa. Celo to putovanje od jutra do večeri na magistralnom putu, hodajući, sećam se apsolutne ćutnje koja je vladala tokom hodanja. Ljudi koji su hodali i delili svaki komad hleba sa saputnicima i bliskima. Sećam se starijih osoba koji nisu mogli hodati, i neke od naših majki, koji bi ih uzeli pod ruku, silom, sve dok nismo stigli do granice. Znači, video sam ljude koji nisu mogli da hodaju, žene koje su zaustavljali po malim ulicama. Policija nas je zaustavljala, kao zbog kontrole, uzimali su novac, dukate, odvojili bi ih sa strane, čuli bi vikanje. Nismo znali šta da radimo. Davali bi na znak da nastavimo sa putem kao da je sve normalno, idete svojoj kući, ovde je Srbija. Ceo dan hodanja na putu, dugo kao ceo život. Ne znam, užasne scene smo gledali putem. Kako bi rekli, ljudi koji su poginuli tokom puta. Ali nije to bila prirodna smrt. Znači, bili su ubijeni, bili su masakrirani, bili su maltretirani, kao da su se i sami složili da ostanu na nekom delu puta. Bio je to mesec masovnih raseljavanja, i, nije prošlo dugo vremena od dana kada je NATO oslobodio Prizren, Kosovo. Ali, to je bio taj tragičan dan kada je sve bilo kao u magli. Sećanja koja pokušavam da iskristališem, veoma je teško zbog mog uzrasta tada. Ali sve su to scene koje sam video tokom puta zbog raseljenja iz mog sela i okolnih sela. Ne znam… ta scena kada ti majka uzme ruku i nastupi pred vojnikom koji ulazi u porodicu, kada ulaze u dvorište.. ta scena, taj osećaj nema cenu. Sve druge majke su to radile… kada su uzeli moga oca silom iz kuće i uneli ga u srpsko vozilo, i brutalno prebijanje njega i mnogih drugih suseda. To putovanje bez hrane, bez vode. Istovremeno ko god je imao malo hleba delio bi ga sa drugima… taj solidarnost sa drugim je nešto čega se sećam…. i normalno dolazak na granicu kada stanete nogama na zemlju Albaniju i kada kažete „ovde je Bog“, znate, „našli smo, dotakli smo, ovde je spas“. Zatim uveče, svu tu ekipu muškaraca i ostalih iz sela koje su uzeli, koje su brutalno prebili sve dok ima celo telo nije bilo pod masnicama a setim se i te solidarnosti vojnika koji su nas dočekali… albanskih vojnika koji su nas čekali na granici, lečenje naših roditelja, sa drugim muškarcima koji nisu bili (ne čuje se)…
BG: Znači, vama su se pridružili muškarci koji su bili uzeti?
FA: Njih smo uveče videli na granici. Našeg tatu, strica, i puno drugih muškaraca iz porodice i susednih porodica smo videli uveče. Tokom celog puta smo bili kao deca kao i žene i majke sa ostalima. A muškarce koju su uzeli, nismo z nali koja je njihova sudbina. Međutim uveče, kada smo ih videli na granici… što znači da su ih doneli blizu granice. Da li da ih streljaju, ili nešto slično ne znam. Ali toliko su ih prebili da im je celo telo pocrnelo. To znači da su ih ekstremno mnogo prebili. Ovo je bilo ono putovanje kojeg se sećaš svih tih žena koje su Srbi zlostavljali, tih majki koji su odvajali svaki komad hleba za svoje saputnike koji nisu imali hrane sa sobom jer su odmah izašli, sva ta deca koja nisu mogla hodati a koje su drugi nosili u krilu. To su bili doživljaji mene i moje porodice.