Dardan Hoti
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Dardan Hoti (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, DH=Dardan Hoti
BG: Možeš li mi reći nešto o sebi?
DH: Ja sam Dardan, Dardan Hoti, i ja sam… ljudima je to sada jasno: novinar po profesiji, ali trenutno radim kao organizator i producent. Dakle, ima već osam godina da se bavim ovim poljem medija, gde uglavnom kombinujem medije sa human rights, naime, ljudskim pravima; koristeći medije i za borbu za ljudska prava. Trenutno radim za televiziju Dukađini… eto, ne znam šta drugo reći o sebi. Dovoljno.
BG: Dovoljno. Da uđemo direktno u temu. Čega se sećaš od rata? \
DH: Od rata? Sećam se da su od početka ofanziva, nas kao članove porodice, kao porodicu, kao domaćinstvo, obavestili da će u roku od nekoliko sati, ili nekoliko… ne znam tačno kojeg dana… već su počele… Počele su pucnjave, počelo je sve, i ljudi su počeli da napuštaju kuće, i u to vreme je i nama došla vest, dakle, da i mi moramo napustiti kuću, i pola porodice – jer znam da smo se podelili na pola, i pola porodice je krenula prema jednom selu, zvanom Mamuša. Jer imamo neku rodbinu tamo, a druga polovina porodice je ostala u kući, kako bi napustila kuću kasnije. Sećam se pucnjave, sećam se suza, sećam se ljudi, sećam se vozila, sećam se vrisaka, sećam se nedostatka hrane, sećam se dugog puta sa Kosova u Albaniju, iz jednog sela u drugo selo, bežeći, dakle, od…
BG: Čime ste putovali?
DH: Odatle smo putovali jednim kamionom, koji je bio iz vremena bivše Jugoslavije, “TAM”, jer ga se veoma dobro sećam, i bio je zelene boje… dakle, veoma se jasno sećam da je bio pokriven nečim sive boje, nekom vrstom “cerade”, ili ne znam šta je to bilo, ali je kamion bio sredstvo prevoza, gde je nas bilo – mogu reći 30 – 40 osoba – unutra, dakle u jednom veoma uskom prostoru, gde smo bili jedan preko drugog, samo kako bismo pobegli odatle.
BG: Koliko si imao godina kada se to desilo?
DH: … 10 godina. Dakle, imao sam punih 10 godina. 10 godina sam imao kada se to desilo.
BG: A kako ste shvatili da morate da pobegnete? Da li ste imali neko ranije obaveštenje od policije?
DH: Ne od policije, samo od članova porodice, koji su bili članovi Oslobodilačke Vojske Kosova, i naša kuća je služila kao mesto gde su drugi vojnici, rođaci i ostali vojnici i drugi ljudi, koji su tuda prolazili; oni su videli kuću i dolazili su na kratki zastoj, da se odmore, nahrane, i ona je služila kao mesto… ne kao granični prelaz, već kao vrsta odmarališta koje su koristili vojnici Oslobodilačke Vojske Kosova, odakle bi potom nastavili svoj put ka drugim mestima koje su koristili. I tako, sve informacije koje su dolazile, prvo bi stigle u našu kuću, i zatim bi se dalje širile. I tada, zbog sigurnosti, pošto su nas upozorili da je bolje da mi napustimo mesto nekoliko dana ranije, pošto se tokom ove nedelje očekuje da bude… da je u nekoliko okolnih sela već počelo bombardovanje, počelo ratovanje, dakle počelo svašta, bežanje ljudi iz sela, odlazak u šume, ili odlazak kod drugih rođaka u druga sela, ili u druge gradove, ili čak i odlazak u druge zemlje. Tako da su nama dali tu informaciju da će se u roku nekoliko dana to desiti i ovde, što se dakle potom i desilo. Nakon što je pola naše porodice otišlo u Mamušu, u to selo koje sam i ranije pomenuo, druga polovina porodice je zaostala 5 dana za nama, dakle bio je izvršen masakr i ofanziva u Velikoj Kruši. Nakon toga, znači, zbog tih elemenata smo i mi pobegli.
BG: A kakva je bila atmosfera u Mamuši?
DH: Mamuša je bila mesto, jedno selo gde živi većinsko tursko stanovništvo, turska zajednica, i kao takvo mesto nije ni taknuto ni provocirano tokom vremena rata. Nije učinjen nijedan zločin, ništa, niti je išta spaljeno, uništeno, ništa se nije desilo u tom mestu, iz razloga što je tu živela turska zajednica i oni su bili malo sigurniji, a i mi smo se osećali sigurnijim. Ali otac… nakon onoga što je počelo, dakle, u svakom drugom selu, i u Kruši, i u Mamušu je došla policija i izbacila je sve porodice koje su tu bile sklonjene, dakle, mi smo bili izbeglice tokom te nedelje, sve porodice koje su bile sklonjene znači u Mamuši, izbacili su nas u sred sela, na jedan trg koji je bio dosta veliki, i bilo je, ne znam koliko, ne sećam se koliko je bilo, ali je bio veliki broj ljudi koji su tu doši iz drugih sela, i koji su se sklonili u Mamuši, u tim momentima smo se dakle nalazili u sred sela. Tokom cele te nedelje…
BG: I šta su oni radili?
DH: Pa… prvo, mi smo bili sklonjeni kod jedne porodice, koja se prezivala Morina, i bilo nas je oko 40 osoba, dakle, koji su bili tu sklonjeni, plus porodice koje su tu i živele, znači bilo nas je oko 100 osoba sklonjeno u te dve-tri male kuće, u kojima su oni živeli sa braćom i koji su bili velika porodica. I tako su oni nas izbacili na trg kako bi nas uputili ka Albaniji ili… u stvari, mi nismo ni znali kuda će nas oni voditi. Sa tog trga su nas ubacili u ove kamione, ili u vozila, ili bilo gde, u bilo kakvo transportno sredstvo, i samo su nas izveli iz sela, ali mi nikada nismo znali kuda nas oni vode. I tako, dobili smo informacije da nas vode u jedan zatvor, ne vode nas u drugo selo gde će NATO da bombarduje, ne vode nas negde drugde, i tako. I iz tog mesta… u stvari, na tom trgu, mi smo bili prisutni kada se desilo i jedno ubistvo. Jedna osoba koja je imala Albanske simbole, i koja se usprotivila jednoj naredbi koju su izdali Srpski policajci, je dakle ubijena usred tog mesta. Većina ljudi je to videla, a ja – na sreću – nisam video ubistvo, ali sam čuo pucnje, i reakcije ljudi oko nas. I nakon toga su nas okupili i ubacili u kamione i druga transportna sredstva, i uputili su nas na razna odredišta za koja nismo ništa znali, ali – na sreću – mi smo završili na granici sa Albanijom. I, znači, to je bio dati momenat kada smo mi prešli u Albaniju i kada smo dobili neku sigurnost… bili smo deportovani…
BG: Da li se sećaš iskustva tokom putovanja?
DH: Da, sećam se iskustva tokom tog putovanja. Sećam se da su jedine stvari koje smo imali za hranu bili neki keks i neki mali kolači sa čokoladom, koje su podelili među sobom svi ljudi, ali nas je bilo 30-40 ljudi u tom kamionu, u kojem je bilo veoma malo prostora. Takođe se sećam da su nas zaustavili nekoliko puta tokom putovanja, ali mi nikada nismo znali da li ćemo preživeti ili ćemo umreti, ili šta će se desiti sa nama, a i onako smo bili samo polovina porodice. A sećam se i da su neki mladići, koji su imali više od 20 godina, iskakali iz kamiona tokom puta kako bi pobegli, dakle tokom putovanja su pobegli iz kamiona u šumu kako bi izbegli to, jer su nam govorili da će nas odvesti na neko mesto da nas ubiju, pošto mi nismo znali šta će se desiti. Posebno mladić stariji od 20 godina, koje su klasifikovali i odvajali iz svake grupe… sada zavisi… kod nas se to nije desilo, jer su oni ranije pobegli iz kamiona u kojem sam ja bio. Ali smo čuli za druge slučajeve, iz drugih mesta, iz drugih transportnih sredstava, kako su selektovali mladiće, i vodili mladiće koji su bili stari između 18-20 godina. I sada kada se setim toga, dvoje naših rođaka je, znači, sišlo sa kamiona tokom puta.
BG: Njih je iz kamiona izvukla policija?
DH: Ne, oni su sami sišli, i pobegli iz kamiona i od ovog mesta gde su nas vodili…
BG: Bez znanja policije?
DH: Da, bez znanja policije, oni su pobegli i mi zatim više nismo znali šta se desilo sa njima, nismo imali informacije u naredne možda dve nedelje ili više. Dakle, oni su samo sišli i ništa… svo vreme je bilo samo plača, plača, plača. Ljudi su plakali jer su znali šta se dešava. Padala je kiša, i tako nas je kiša sve kvasila, dakle, kroz rupe one iscepane “cerade” kojom je bio prekriven kamion, i tako celim putem, ne znam sada koliko smo vremena putovali od Mamuše do granice, dakle do Morine u Albaniji. Bilo je zastoja tokom puta, konfiskovanja stvari koje je policija oduzimala od ljudi, uzimali su zlato, stvari od vrednosti, i to je, dakle, konfiskovano.
BG: A vozač?
DH: Vozač je bio iz Mamuše, dakle, koji nas je vozio do tamo, i zatim se vratio. Sad, u stvari ne znam da li se vratio ili šta se desilo sa njim, ali je nas odvezao do granice.
BG: Dakle, on je izvršavao naređenja policije?
DH: On je izvršavao naređenja policije, i šta god su mu oni rekli, on je tako i radio. I sećam se kao da je danas bilo da su se svi ljudi drali na njega i da su pokušavali da komuniciraju sa njim. Ali je on bio pod tolikim stresom, i toliko uspaničen, pošto nije znao šta će se desiti sa njim, a ni sa nama. Normalo, kada imaš kamion pun ljudi, oko 30 – 40 osoba u njemu, to je velika odgovornost, i naravno da je bilo slučajeva kada je mogao da ima saobraćajni udes sa drugim vozilima ili slično, zbog brzine vožnje, i panike pod kojom je bio, dakle, svo to vreme, i trudio se da nas što pre odvede odatle, i da nas što pre prebaci na granicu.
BG: A kako ste dočekali vest dolaska na granicu sa Albanijom?
DH: Pa, mi praktično nismo ni znali šta se sa nama dešava, dakle, tada još nismo znali šta se dešava. Izašli smo iz kamiona, odatle, jer smo bili zatvoreni unutra, dakle, bio je mali prostor gde nismo mogli ni da dišemo kako bi preživeli. Normalno da smo imali vode i nekih drugih stvari. Kada smo sišli… ništa… Mi smo praktično bili u manjem broju, pošto je njih dvoje pobeglo tokom putovanja. Sada, dakle, tvoja osećanja… ne znaš šta se dešava sa tobom, a i ja sam bio mali, imao sam 10 godina. Ja samo znam da sam svo vreme plakao, i da sam bio u rukama mog oca i rukama moje strine, pošto smo, dakle, pola porodice pobegli, jer su moja majka i sestra ostali u Kruši, a ja i otac i moje tri strine i ostala deca smo, dakle, krenuli zajedno, i dvoje braće od stričeva koji su bili stariji, smo znači krenuli iz Mamuše i tako smo stigli do granice. I, nakon što smo sišli, čuli smo da porodice iz Kukesa, razne druge porodice iz Albanije, sa druge strane granice, čekaju i prihvataju razne porodice sa Kosova. I… taj moment kada smo sišli mi smo videli još više Srpskih policajaca koji su nas gurali oružjem, gurali su nas u neki krug, i prema granici. Mi naravno da nismo znali ni gde smo, ni šta se dešava, niti gde nas vode, nismo znali ništa, bili smo bez ikakvih emocija. I ja se vrlo dobro sećam da je jedan od vojnika rekao mom ocu “hajde”, ne sećam se tačno toga na srpskom jeziku, ali znam značenje toga, da je rekao “hajde, želeli ste Ameriku, hajde u Ameriku”, i samo je tako oružjem udarao ljude, hajde, prolazite, ali nisu nikoga ni ubili, ni ništa, već su nas samo gurali preko granice.
BG: Znači, tvoja majka i sestra su bili u Kruši?
DH: Da, bili su u Kruši. I ostali deo porodice – moja tri strica, sestra od strica, ostali članovi… Kako se kompletna porodica podelila na pola, polovina njih je ostala tamo, druga polovina smo otišli. Pošto je moj otac tokom rata živeo zajedno sa svoja tri brata, dakle četvoro braće je živelo u jednoj kući. Sva četvorica su bili oženjeni, imali su dece, i sva četvorica, dakle, da, žene, deca, komplet porodica, ne znam koliko članova porodice.
BG: I kako ste prošli…?
DH: Zatim smo mi otišli… prva porodica koja je izašla ispred nas, dakle evo već 20 godina imamo prijateljstvo sa njima, i još uvek održavamo kontakte. Bio je jedan čovek, zvao se Husen, i preminuo je pre godinu dana, ali nas je on i njegova porodica dočekala, udomila je celu grupu, polovina naše porodice koji smo bili tu smo bili sklonjeni u njegovoj kući. Sećam se da je tu bio veliki džip i da smo mi seli pozadi, sa sve stvarima, svi ljudi, i tako. Dakle, tu kada smo izašli iz kamiona smo se podelili svaka porodica posebno, i tako smo krenuli za Kukeš. Ova porodica nas je udomila, odvela nas u njihovu kuću, tu smo se sredili i zatim smo počeli da šaljemo obaveštenja na radio i televizijske stanice kako bi javili ostatku porodice da smo dobro, da smo prešli u Albaniju, i jedini mogući kontakt je bio putem radija i ničeg drugog, dakle, kako bi saznali ko je još uvek živ i kako bi o tome obavestili druge. I, na sreću, to obaveštenje koje smo mi postavili kao porodica, je čula moja majka ili sestra, ne sećam se baš dobro, koji su non-stop tražili način da dobiju informacije o nama i raspituju se okolo. I u svim tim zbivanjima se u naredne dve nedelje nismo sastali sa drugom polovinom porodice, niti smo znali da li su živi, ili mrtvi. U toku te dve nedelje smo dobijali razne informacije. Dakle, umrli su, evo jedna osoba kaže… pa su dolazila obaveštenja, na primer, od jedne osobe, pa je cela ta priča išla za moju majku. I onda su pričali, jedna osoba, malo deblja… jedna bomba joj uhvatila nogu, jednu nogu ima a drugu više nema, drugi kažu umrla, treći ne… i tako, znate, dobijali ste razne informacije tokom ove dve nedelje, i znači, ja sam te dve nedelje ponovo proveo u plaču. Nisam mogao ni da jedem, ni ništa, dakle ništa nisam radio tokom te dve nedelje, sve dok oni nisu dobili naše obaveštenje iz Kukeša da smo živi i zdravi, dakle svi članovi porodice koji smo otišli. I oni su zatim pratili to obaveštenje. Znači to je normalno, svašta su doživeli u toku te dve nedelje.
BG: U Kruši?
DH: Da, u Kruši, i dok su bežali kroz druga sela dok nisu stigli i oni da pređu u Albaniju kao i svi ostali, odnosno velika većina ljudi sa Kosova. Mi smo iz Kukeša, poslednjeg dana… nedelju dana smo ostali u Kukešu. Naša porodica je imala jednog rođaka u Tirani i on se interesovao za nas, da nas nađe, da nam obezbedi bolje mesto za život, kako bi živeli malo mirnije, komotnije. I tako smo krenuli iz Kukeša u Tiranu, ali tog zadnjeg dana kada smo krenuli, potom je druga polovina porodice došla u Kukeš. Mi se ponovo nismo sreli. Mi smo krenuli za Tiranu, otišli smo u Tiranu, smestili smo se u jednu zgradu gde nas je bilo oko 250 osoba unutra. Zgrada se zvala Medresa, bila je Medresa gde se učilo… bila je škola… mislim, ne baš škola, već kao vrsta škole, Medresa, okej, Medresa… razumeli ste šta je, da ne objašnjavam. I tu smo se smestili, razne porodice sa Kosova koje su izašle u Albaniju, i mi smo se smestili u tu Medresu. Bilo nas je možda oko 25 familija, ili čak i više, ne sećam se tačno, ali znam da nas je bilo više od 200 osoba. I svaka porodica je imala nameštenu, dakle, kao neku super veliku sobu sa krevetima, sa zajedničkom kuhinjom za sve ljude, i mi smo tu ostali u roku od 3 meseca, tokom celog vremena kada smo bili izbeglice u Albaniji. Nakon nedelju dana smo dobili… samo kada smo videli da nam se ostali deo porodice, ali bez dvojice stričeva iliti dvojice braće mog oca, koji su, dakle, umrli tokom rata, oni su došli ali bez njih dvojice. Ali smo se mi spojili tokom Marta… ne sećam se datuma… nema veze, u Martu smo se sastali, oni su došli, bili smo svi zajedno, i zatim smo nastavili da boravimo u toj Medresi. Mi smo počeli sa školom, počeli smo… pošto je to bila Medresa, na neki način smo imali obavezu da učimo i neke verske predmete. Ali nakon nekog vremena, nakon dve nedelje, ja sam se povukao odatle i krenuo sam u jednu normalnu školu, osnovnu školu, koja je bila pored nas, na putu naspram Medrese… samo da se pređe put, pošto mi se nije svidela ta verska nastava, i u roku mesec i po-dva, da, dva meseca, sam završio četvrti razred, samo sam nastavio školovanje tamo gde sam prekinuo školu na Kosovu, i samo sam tu nastavio sa školom. Sada, mogu svašta da ti pričam o periodu koji smo tu proveli, u roku od ta 3 meseca. Ne znam šta da pričam i šta da navedem, jer je bilo dosta dešavanja i razvoja situacija unutar tog mesta.
BG: Da li ste dobijali vesti sa Kosova tokom tog vremena?
00:20:07 – 00:10:20 – D: Dobijali smo razne vesti, tako da smo za jednu određenu osobu dobijali 4-5 različitih informacija. I nastao je jedan trenutak gde ti više ne znaš u šta da veruješ, nisi više znao ništa jer nisi imao slike, nisi imao video snimak tih određenih osoba. Normalno da je naš interes bio za dvojicu braće mog oca, koji su umrli, i mi nismo znali da li su ih ubili, da li su nestali, ili šta im se desilo, dakle, da li će se vratiti, da li su negde živi, i ove informacije mi nismo imali do 2004-2005 godine, kada smo dobili informacije o nestalima, to jest, kada smo dobili jedan deo posmrtnih ostataka, koji su identifikovani. Ali smo dobijali veoma različite informacije. Dakle, svakodnevno je dolazila jedna drugačija informacija, svaki dan je nešto dolazilo… možda je za istu osobu svakoga dana dolazila različita informacija.
BG: A za masakr u Kruši?
DH: Da, čuli smo. Jedan deo masakra sam i ja video. Znala je polovina moje porodice koji su bili u Kruši da su se ti masakri desili. Ali, sada, niko nije želeo da veruje da su te dve osobe bile deo tog masakra, ili je neko govorio, pošto je u Kruši bilo i drugih izbeglica koji su došli iz drugih sela, i informacije su bile različite, nisi mogao da veruješ ili znaš kakve su sve informacije dolazile, jer je dosta toga bilo i nerazumljivo, i bile su… na primer, rekli su da su u Kruši ubili sve ljude koji su bili izbeglice. Ništa od toga nije bilo istinito, dakle, bili su stanovnici Kruše. Onda su dolazile informacije da je u jednom velikom kamionu bilo 50, 100 žrtava, ili koliko god ih se tu zadesilo, koje su spaljene završile u nekoj reci. I ti si tako imao raznih informacija, i zato ti nikada nisi mogao da znaš u kojem od tih mesta su bili tvoji rođaci, ili –naravno – rođaci drugih porodica sa kojima smo zajedno živeli.
BG: A kako si ti doživljavao te informacije kao dete?
DH: Ja se veoma jasno sećam da sam ja počeo da se bavim mnogim aktivnostima, jer su nas non-stop negde vodili. Stalno je bilo nekih aktivnosti, bilo je igara, bilo je, kako da kažem, ekskurzija… zato što… bilo je i posebnih aktivnosti, kao… ali, kada ste u nekoj arapskoj zajednici, i muslimanskoj zajednici, normalno, odvajali su nas od devojčica, devojčice posebno, dečaci posebno. Uvek je bilo tako, i kada smo išli na neku nastavu unutra u zgradu, dakle, bili smo odvojeni. Da, znam da je bilo dosta takmičenja, bilo je igara, i mi kao desetogodišnja deca bismo izgubili pažnju na ostale stvari sem toga. Ali opet, kada si bio u okruženju porodica, kada si video ljude koji su zabrinuti, i koji su plakali, i ti ili si se negde oslanjao na nekoga ili si… Obično, moja majka, nakon što je tu došla, toliko me je mnogo pazila, tako da nisam doživeo mnogo tih briga. Uvek me je vodila sa sobom, ona je išla i radila, radila je u kuhinji i za druge izbeglice, spremala je hranu i za druge izbeglice, i uvek me je vodila sa sobom. I tako sam pomalo bio isključen iz tog dela gde se mnogo plakalo i pričalo. Oni su se skoro non-stop trudili da deca nisu tu prisutna. Iako, noću kada si spavao, jer smo spavali u jednoj sobi, dakle u istom ambijentu sa mnogo ljudi, 15 osoba… 14-15 osoba nas je bilo u jednoj sobi, i normalno da si morao da čuješ stvari od strina koje nisu tu imale svoje muževe, koje su non-stop vodile neke diskusije, i koje su stalno plakale, pominjale razne stvari. Ali znam da sam išao u školu, i imao razne aktivnosti, i plus sam čak i radio, kao 10-godišnjak sam radio sa jednom ženom. Zgrada gde smo mi živeli, tu pored je bila jedna pijaca, da, pijaca… i bila je tu jedna žena sa tri devojčice, i ona me je zaposlila, davala mi je hrane i para tokom dana, gde sam ja morao da nosim neke plastike, nosim neke stvari tokom tog vremena dok sam bio tamo, u tom periodu od mesec dana.