Anonim
Anonimna 2 ALB: Ne, mi smo napustili dva dana pre bombardovanja. Faktički, svi naši putevi su bili blokirani po Prištini. Jer rat u drugim delovima, znači u drugim gradovima, je počeo ranije nego u Prištini jer je Priština kao prestonica bila fokusirana od svih svetskih novinara, svih medija, i kao strategiju su Srbi imali da što manje prave filmove, scene, torture, jer su snimali po Prištini ili po drugim gradovima kao što su Peć, Uroševac, znaš, po centrima gradova. Znaš, čak nasuprot, ponašali su se lepo, kao ono vidiš, mi smo dobri, razumeš. Dok nije padao sumrak, mrak, kada su ulazili po selima i poubijali ih, ulazili su im tenkovima unutra, sa… I to je bila vojska, međutim vojsci je bilo zabranjeno da ratuje na Kosovu, da kao vojska deluju oni u uniformama, zato su morali da se oblače policijskim uniformama, ta vojska, kako bi rekli da ih mi samo držimo… jer su se oni pozivali time da kao drže mir i red od albanskih terorističkih grupa pod nazivom OVK – mi njih tražimo, inače ovi Albanci su naš narod, mi sa njima nemamo problema, znaš. Ali mi tražimo te terorističke grupacije koje nas napadaju. Želimo da ih nađemo ko su. Na to su se pozivali.
Intervjuerka: I ti si počela da radiš kao prevodilac za medije?
Anonimna 2 ALB: Samo malo. Ne, ja sam imala 17. godina. Pre nego što sam završila srednju školu. Moj engleski sa 17. godina nije bio za prevodioca na visokom nivou, znaš za prevodioca. Međutim, mi kao… i mi kao oni koji smo živeli u centru Prištine, mi smo čuli svaku borbu jer je bio policijski čas pre početka rata. Znači ti u 4. sata nisi smeo da izlaziš po Prištini. Sve prodavnice su bile prazne. Videlo se da je rat vrlo blizu. Faktički, rat se razvijao jer smo se mi čuli po selima, čulo se kada je počinjala pucnjava, kada su iskre izlazile, sve se čulo. Međutim, u gradu kasnije dolazi rat, iako je mirisalo na rat i bila je ta ratna groznica. I mi, kako smo živeli u centru, Mimi je izašla ranije, oni su se evakuisali mnogo ranije. Ambasada je evakuisala svoje radnike i poslali su je u Ambasadi u Skoplju. Iznajmili su veliki hotel celom svom osoblju tamo i radili su odatle. I normalno da novinari idu tamo gde se osećaju bezbednije, i mi smo išli tamo gde su Amerikanci. Znaš, svi novinari. I mi, pošto su dva dana pre nego što je zvanično počeo rat, svi naši putevi su bili zatvoreni, znaš, bili su to putevi gde si ti mogao da izađeš iz Prištine jedino kao grupa znaš. Velike grupe gde ih je zaustavljala policija, opljačkala ti znači sve ako si imao prstenje, novac, dobar auto. Oni su ti sve to uzimali, znaš. Prvo si trebao da ih ostaviš tu iza tenka ili iza onih velikih pinzgauera sve šta si imao, pa tek onda da kreneš peške. Gde god hoćeš kreni peške, ili autobusom su ih vodili, ili vozom. Ove iz našeg regiona su odveli prema Uroševcu, u Grlici kako je bio put u Elez Hanu i ovamo prema Makedoniji. Makedonija je normalno jedva, zbog velikog pritiska međunarodnih snaga i iskoristili su priliku kako bi dobili velike pomoći od Evropske Unije, od Amerike, od svih zemalja Kvinta. Izgradila nam je neke kampove, ti kampovi bez ikakvih… oni uslovi ni elementarni. Dakle nisi imao kupatilo, nisi imao dovoljno vode, nisi imao hranu, nisi imao… Međutim, na sreću vreme nije bilo mnogo… nije bilo leto, nije bilo mnogo toplo da bi izbila neka epidemija i nije bilo mnogo hladno da se ukočiš od hladnoće. Dakle, bilo je to prolećno vreme. Ljudi su normalno svi bili u stresu. Nismo naišli na nijedno vozilo, ništa nije bilo na putu. Dakle deonica Priština – Elez Han, bila sam samo ja sa mojim roditeljima u kolima i normalno čim smo… pre nego što smo prošli Prištinu, majka mi je rekla legni pozadi u autu. Ja sam trebala da legnem i da se prekrijem jaknom, tako mnogo debelom, kako me ne bi videli, jer su zaustavljali i uzimali devojčice, znaš, ili muškarce. I tako, samo oni dvoje. Čak se sećam, majka je na radiju pustila Cecu. Znaš, tokom celog puta je pevala Ceca jer kad nas je zaustavljala policija, čuli su Cecu kako peva. Miji roditelji su znali srpski jer mi iz grada smo svi znali srpski, znaš. Bio ti je kao drugi maternji jer si trebao tu sa njima da budeš svaki dan.
Intervjuerka: I ti si bila pokrivena u kolima…
Anonimna 2 ALB: Ja sam bila pokrivena u kolima…
Intervjuerka: Tako si stajala celi put?
Anonimna 2 ALB: Celi put. Kada smo stigli do granice, dočekala nas je Mimi sa Amerikancima. Sa kolima Ambasade, i tako smo prošli, prošli smo granicu bez problema. Mi smo imali mnogo sreće. Bilo je, znaš… bio je taj trenutak kada smo iskoristili, znaš, malo pred izbijanja rata, taman onako 100%, znaš. I ljudi su se mnogo bavili sa… bili su u tom minutu, u tom vremenu, sreća naša znaš, nisu se bavili mnogo sa nama, samo je trebalo da budeš neko. Kada su te videli kolima u to vreme ’99-te godine, mi smo imali golfa dvojku, kao kad bi rekli danas golf 8, znaš, najbolji. I kad su te videli glavnim putem vozilom kako ideš, oni su mislili da si ti neki Srbin znaš, jer da si Albanac nije bilo šansi jer ne smeš, ne smeš. I za nas su mislili da smo Srbi, razumeš. Mene uopšte nisu videli, samo su videli moje roditelje ispred i mislili su da su ovi naši, znaš, i tako smo izašli. Ja sam videla paramilitarce. Videla sam, na primer, jer nisam mogla celi put da stojim tako, a da ne izvadim glavu jer sam se gušila. I videla sam kako miniraju te tunele. Znaš tunel, videla sam tamo gore kako postavljaju mine da u slučaju… znaš, one strateške tačke vojske gde pada kamenje i zatvara se tunel i ti više ne možeš da prođeš. Ne možeš ni da uđeš ni da izađeš. I normalno, videla sam kako su otvarali rovove pored puta. Oni su bili pripremljeni sa svim stvarima. Oni su se pripremali jer normalno da su znali mnogo ranije za svoju operaciju.
Intervjuerka: I naoružani.
Anonimna 2 ALB: Ne samo naoružani, cela srpska vojska je svo oružje imalo najsuperiornije u to vreme, jer u poslednjem ratu sve što su imali, sačuvali su za nas, jer su znali da će kad tad da dođe ovaj dan. Mi smo prešli granicu. Kada smo stigli kod granice, imali smo malo problema jer su se začudili, kako to svi Albanci, a dolazite ovamo i prelazite, znaš. Jer je samo naš auto bio, ni kuče ni mače. Ni kuče ni mače, ni ptica, ni svraka, niti insekt nije mrdao. Znaš, mirisalo je na barut, ljudi sa umornim licima, umorna lica, mnogo mladi polici obučeni u policajce, mnogo mladi. Neki mnogo nacionalisti, neki mnogo, znaš onako deca koje nisu ni pitali i obukli ih i doveli ih da se bore, i tako izgubljeni, znaš, po granici. Niko nije znao svoj položaj, samo su došli, samo su ih doveli. I mi smo nekako prošli. Imali smo mnogo sreće jer… i stigli smo tu u među-zoni, prešli smo.
Intervjuerka: Otišli ste u Skoplje…
Anonimna 2 ALB: I otišli smo u Skoplje i… Da, najpre smo otišli u hotel kod Mimi. Tu je nekakav Aleksandar Palace, tu na početku Skoplja gde je iznajmila ambasada. Prvo smo otišli kod Mimija tu, onda smo odatle otišli… jer ja imam tetku u periferiji Skoplja. Otišli smo kod tetke. Kada smo otišli tamo, tu su bile i ostale tetke i mnogo. Ona je tu bila sa svojom porodicom i porodicom svog muža, svi tu. Sad ti zamisli, kao mini kamp je tu bilo i ti si se osećao loše što si otišao, razumeš. Koliko god da si doprinosio na primer tu kod tetke, jer mi sve što smo radili, sve smo tu trebali da kupujemo hleb, brašno, sir i sve. Druge tetke su imale malu decu, sad nisi mogao da jedeš za sebe već si sve trebao da deliš s njima. Taman kao u ratu. Tako da smo mi tu bili jedno dve nedelje, i onda mi Mimi nakon dve nedelje kaže, vidi izađi na put, doći će prijatelj naš da te pokupi, kaže idi pomogni im da prevodiš. Ja joj kažem, ja ne znam engleski toliko da bi prevodila, znaš, na taj nivo, jer ja…
Intervjuerka: superiorno…
Anonimna 2 ALB: Ja sam razumela da kako bi bila novinarka, trebaš znati engleski, bilo koji jezik. Sama reč novinar, trebaš znati engleski. Kaže ona meni ajde idi, jer ćeš ići da radiš sa ljudima koji su već došli, nećeš imati ko zna kakav prevod da… iako onu prvu reč, sekli su nas i osakatili nisam znala kako da im prevedem, znaš. Ali, kako je on govorio, ja sam nekako to doživljavala kao da sam sama ja bila. I normalno, tu sam počela da radim kao prevodilac. Bila sam u svim kampovima u Makedoniji. Mnogo ispaćeni ljudi, ljudi sa mnogo patnji, ljudi sa bebama, sa starcima, sa kolicama, sa invalidnim kolicama, žene koje su porađale u kampu, starci koji su umrli u među-zoni, znaš, tu između granica. Njih su sahranili tu jer nisu imali kako da ih povedu. Ovamo ih Makedonci nisu primali, s druge strane, da se vratiš na Kosovo nisi imao kako. I tu dakle, znaš, bio je veoma loš period. I, ali mi smo… onda sam ja počela da radim u OEBS u Ohridu. Ja zajedno sa zetom. On je radio tu i tada je i on počeo da radi pred rat u OEBS-u. I došla je ta misija, kako beše: „Organization for Security and Cooperation“ – OSCE, i počeo je da radi kao prevodilac. Mi smo radili zajedno. Ali OEBS ka je uzeo jer normalno imalo je manji budžet od Američke Ambasade, oni su uzeli ne samo jednog, jer je mnogo osoblja bilo, ne kao Američka Ambasada koja je imala veoma malo osoblja. Nego su oni uzeli mnogo osoblja i sa tim novcem iz budžeta, koliko im je dozvoljavao, uzeli su tri hotela u Ohridu, i mi smo otišli tamo u Ohrid da radimo. Ja i Diki, Mimi je radila u Skoplju. Čak smo putovali vozilom a mi smo se vraćali. Znaš, išli smo i vraćali se. Ja sam tu na recepciji radila, počela sam na recepciji da radim i ponekad je trebalo da radim sa smenama jer je imalo mnogo ljudi. Mnogo, znaš, vreme rata, mnogo ljudi sam viđala, samo si loše stvari slušala i videla. Kada sam radila noćnu smenu, zajedno sa Dikijem, tu smo bili non stop i normalno tokom dana smo izlazili na teren da radimo, i tako.
Intervjuerka: A kada ste se vratili na Kosovo?
Anonimna 2 ALB: Ja sa Mimijem smo se prve vratile, da kažem… faktički svi ljudi su želeli da se što pre vrate, znaš onaj osećaj kada… onaj osećaj kada je bio 12. juna. Onaj najlepši osećaj na svetu, ko će prvi da se vrati. Granica je bila mala, nismo mogli da stanemo. Tako svi, bosi i goli. Ja sam se vratila sa UNHCR-om, bosi, goli, sa spaljenim i ne spaljenim kućama, sa članovima porodice i bez njih, jer su tih meseca mnoge države uzimale izbeglice, nismo mogli da stanemo u kampovima, i sad kako bi pomogli Makedonije, jer su Makedonci govorili… Vlada Makedonije je govorila ima mnogo ljudi, ne možemo da izdržimo. Svi su nasrnuli, cela Makedonija je postala albanska. Svaki grad, svaki ćošak, toliko da nas više i nisu voleli. Nikako nas nisu voleli od prvog dana ali počeli su posle da uzimaju, Amerika neke ljude, Holandija neke, znaš… na primer, jedan avion nedeljnom je išao za Holandiju, jedan avion nedeljom je išao za Pariz… onda smo se odatle raspoređivali… jedan avion… Ali oni su imali druge uslove. Oni centri za izbeglice su imali druge stanove, ne kao ovi kampovi sa ceradama UNHCR-a, improvizovani kampovi, ne ovakvi sa barakama, šatorima, znaš šatori. Znači, bila je veća površina zemljišta koja je bila, znaš kad izađeš iz zime sve blatnjavo, hvatalo se blato i nisi mogao da hodaš od blata. I znači u kampu, ti si ušao u šator, znaš šatore, a ne ovako. I na primer, ljudi su se gurali, tukli su se ko da upiše ime tu sa svojom porodicom. Govorili su odvedite me, samo nemojte ovde da me ostavite, odvedite me gde god hoćete. I onda su išli svugde na zapadu, u Evropi. I u Americi su išli, i Amerika je uzimala. Kanada je dosta uzela. Jer su govorili nemamo gde da se vratimo. Ali imalo je mnogih koji su govorili, ne. Ja ću da se vratim i tačka. Ne, ne, ti si odlično bila, mi kad smo se… iako smo mi znali gde se vraćamo, ali mi nismo bili jer su po gradovima manje štete pričinili, pogotovo po centrima grada, jer je imalo mnogo novinara. Na primer Mimi, Ambasada je bila sa Posmatračkom misijom na Kosovu, nije bila ambasada. Ali znaš, oni su bili samo Posmatračka misija ali nisu smeli da im otvaraju. Imali su neka vozila, neke hamere, Hamvi su ih zvali, veliki su bili. Pola auto pola džip, sve gvozdeno, vojnički. Obojili su ih narandžastom otvorenom bojom kako bi se videli od svuda da su Amerikanci. Posmatračka misija, dolazili su kao tokom dana. Oni su faktički noću spavali u Skoplje u tom hotelu ali tokom dana su dolazili u rat. U svim mestima Kosova su išli. Znači, ti si bio non-stop u ratu. Pričala je Mimi kako su ulazili po šumama, otvarali šatore tu u sred šume, jer je narod tokom dana mogao da siđe znaš, svi su se krili tako u tim zajednicama, te mase. Čim se smračilo, bežali su po šumama oni koji su na primer imali šume. Dugagjin nije imao šume. Mislim, oni koji su bili na ravnini, oni su tu boravili i ratovali su, Drenica i znaš, ratovali su na 200 metara svi. Imali su front između Albanaca OVK i ovi iz srpske vojske na 200 metara, znaš. Ali, imalo je i onih koji su imali neku vrstu male šume i noću su bežali u šumu, a danju su se spuštali u kuće, da spreme nešto da jedu, znaš, svi su bili sa malom decom. Ali, dešavalo se i da…
Intervjuerka: A da li se sećaš 12. juna kada si ušla, šta si videla po Kosovu, kako je izgledalo?
Anonimna 2 ALB: Sve opustošeno, sve pusto, semafori su radili. Veoma prazno mesto, ništa se nije kretalo, negde se osećao barut, neko mesto sam ostavila u lošem stanju… ali u stvari kad sam se vratila, još gore sam ga našla. Samo mi je bilo interesantno kad sam videla semafore, potpuna anarhija je bila kada su se vratili ljudi. Počeli su ljudi i izgubili su se, znači počeli su da ulaze po prodavnicama i da kradu, jer znaš svi su bili gladni. Prodavnice su bile prazne međutim, znaš, svašta su radili. Niko se nije zaustavljao na semaforu, vozila su bila u suprotnom smeru, svi su nekako postali… znaš, divlji. Ali tu je posle bio KFOR, i normalno oni su prvi ušli i mi posle KFOR-a smo ušli i oni su držali mesto. Patrolirali su non-stop i pokušavali su da drže neki red, znaš govorim za bezbednost.
Intervjuerka: Jesi našla kuću?
Anonimna 2 ALB: Da, našla sam komšije. Prvo sam otišla u moj stan, posle sam otišla kući kod tvoje bake. I kada sam otišla kod moje kuće, vrata su bila otvorena i normalno, stan je bio prazan, slomljen… ne, nije bio slomljen, slomili su vrata samo što su ušli i onda su sredili i tu su stavili dasku, jer je tu neko drugi ušao da stanuje. Faktički, dok su se razvijale borbe….
Intervjuerka: Tu je neko stanovao…
Anonimna 2 ALB: Srbija je slala ljude da se naselje u našu zemlju, znaš našu zemlju sa njima. Razumeš, kao ono sve neka bez veze politika. I u našem stanu su bili dva Srbina koja su živela tu, uzeli su svoje stvari, faktički prisvajali su albanske imovine kao da su to njihove i sad smo mi otišli, znaš, i više nikada nećemo da se vratimo na Kosovu. To je bio taj stil što se ovaj rat desio, da se mi iselimo i da se ne vratimo, a oni su unutar noći naselili tu i dovodili su ljude po našim kućama, sve gotovo, sve spremno.
Intervjuerka: Da li su odbili da izađu?
Anonimna 2 ALB: Ne, čim je KFOR ušao pobegli su svi ko pacovi. I ja vidim dve moje komšinice, kažem ja njima gde ste vi, nisu smele da govore. Kažu, vi ste sad došli sada mi moramo da izađemo. Ja im kažem, pa dobro izađite kao što smo mi izašli, idite probajte malo kako je. Vi ćete se vratiti u vaše mesto a mi smo izašli skroz napolju. Kažem im, niko nas nije voleo i doživite i vi malo da vidite kako je. Jer oni su bili iz Prištine, faktički one su bile moje komšinice od kad sam se rodila, a ne oni koji su došli tokom bombardovanja. Kako su smeli da ih dovedu, ne znam. Kako su smeli da dođu Srbi iz Srbije kao prvo. Ko zna odakle su ih sve doveli da dođu na Kosovu i da zauzmu stanove, kuće, znaš. Kako su smeli da dođu. Da kažu, kako su bre otišli u rat, tamo se ratuje, tamo se bombarduje a ti meni kažeš idi tamo napravi sebi dom. Koji to čovek ide za jednu kuću ili za stan i da rizikuje, da rizikuje svoj život.
Neko drugi: Naterali su i njih da dođu.
Anonimna 2 ALB: Ne, ne, jer niko ne može na silu da te pošalje.