Urtina Hoxha
Intervjuerka: Hvala vam puno Urtina. Da počnemo tako što ćeš mi reći kako je porodica odlučila da pobegne? Gde si bila? Kako se sećate tog vremenskog perioda?
Urtina Hoxha: Da. Živeli smo u Suvoj Reci, u dvospratnoj kući. Bila je to veoma velika kuća. 1998. godine, u julu, počeo je malo da se zaoštrava rat na našim prostorima. A u julu je došlo do masakra u Orahovcu. U tom trenutku, moja porodica se više nije osećala bezbednim, nije im bilo prijatno da borave u Suvoj Reci jer je bila suviše blizu Orahovca. U to vreme smo imali tetku koja je živela u Leži i rekla nam je: Imam mesta, možete doći kod nas. Dakle, ne rizikujte, nemojte boraviti u Suvoj Reci. I od jula do početka avgusta, članovi moje porodice su se već bavili dokumentima, spremili su pasoše. Znam da sam i ja prvi put dobila pasoš možda tada. I… ali neko iz porodice nije mogao da dobije, nije mogao da dobije pasoš. Ne znam, mislim da je bila premlada, ne znam tačan razlog, ali bitno je da nije imala pasoš. I dakle, živeli smo kod kuće, ja, mama, brat i sestra. Ali živeli smo sa dedom i bakom. Sa nama su živela i moja tri strica i dve tetke. Znači, moja tri strica, moj otac i još dvoje koji su bili oženjeni i imali decu. Jedan stric je imao tri sina, drugi stric, mislim da je imao samo jednu devojčicu, da. I moje tetke koje su tada bile neudate, plus drugi stric koji je bio neoženjen. Dakle, bili smo prilično velika porodica i većina njih je deo ove priče koju ću vam sada ispričati. Dakle, avgusta 1998. godine, zbog toga što nisu mogli da odu na put ka…
Intervjuerka: Da, pričali smo o avgustu.
Urtina Hoxha: Da, i sada u avgustu 1998. godine, zbog nedostatka pasoša o kojem sam govorila, nije bila opcija da se ide prema Prizrenu koji je veoma blizu Suve Reke, sat i nešto da se pređe granica sa Albanijom. Pošto je bilo problema, članovi moje porodice su mi govorili da ako neko nije imao pasoš sa Kosova u Albaniji, onda su pravili mnogo problema. Dakle, izabrali su alternativni put koji nije… nije bio legalan, odnosno nelegalan je bio. Dakle, iz Suve Reke su otišli u Brezovicu. Onda su iz Brezovice otišli u Crnu Goru, u Ulcinj, negde. Onda su ostali u Ulcinju dan-dva, i mama kaže da su čak otišli na plažu i da su se lepo proveli u Ulcinju. Zatim su, da bi iz Crne Gore otišli u Albaniju, morali da pređu Bojanu. E tu je bilo malo opasnije i mi sami nismo mogli da prođemo. Zato su platili ljudima da ovo putovanje učine što sigurnijim. A Bojana je moje sećanje, jedno od retkih sećanja koje imam. Zato što sam imala tri i po godine kada se desila ova priča. Dakle, Bojana je među mojim prvim i malobrojnim sećanjima koje imam. Sećam se da je moralo da bude veoma mračno da se pređe preko Bojane, jer su bile kontrole, bila su svetla za kontrolu tog prostora, te oblasti. Popeli smo se u čamac koji je bio veoma mali čamac. Ali bili smo mnogo ljudi. Čini mi se iz… bio je samo stric i kako da kažem, tu je bila i mama sa troje dece i ja. Tu je bila i strina sa troje dece. Dakle, na tom čamcu je bilo dosta žena i dece. Oni su nam stalno govorili da ne treba da pričamo, da treba da budemo veoma tihi. Morali smo da idemo tako na ekstremno niskim nivoima i da ne ustajemo jer su ta svetla mogla da nas uhvate, da nas vide. Onda, kada smo se popeli u čamac, bili smo… moj stric je bio poslednji koji se popeo, bio je velik, bio je deblji. I kada se popeo u čamac, znam da je debalansirao čamac i znam da sam se tog trenutka jako uplašila jer bismo mogli… mislila sam da ćemo se prevrnuti. I sećam se toga, tog straha. A moja mama, svaki put kada priča o tome, uvek kaže da… sigurna sam da sam je zagrlila ili tako nešto kako bi se osećala prijatnije. Nakon ove tačke, prošli smo Bojanu dobro. Ne znam kako, ali sve je prošlo ok. Ti ljudi koji su nas pratili, trebali su da nas pošalju iz Bojane da pređemo granicu Albanije i da nas pošalju preko, do granice… tačno u Albaniju. Onda je neko drugi trebao da dođe i pokupi nas. Nemam informacije o ovom delu i nije da se mnogo priča o ovom delu. Sve je prošlo kako je planirano. Ali, oko deset ili jedanaest sati uveče, već smo bili između Skadra i Leže. I bili smo u dva automobila. U stvari… ja, mama, moj brat Shpendi, tetka, bili smo u malom autu. Ispred je bio vozač kojeg je moja porodica platila da nas sačeka nakon što smo prešli granicu. Osim toga, bila je još jedna pratnja. Drugim rečima, moja porodica je preduzela najveće moguće mere da čitavo ovo putovanje učini izuzetno bezbednim. Odnosno, u svakom trenutku je morao neko da nas čeka. Morao je da sačeka da nas pošalje sa jedne tačke na drugu. Ali to se nije desilo. Kao rezultat toga, putovanje nije bilo bezbedno. Onda u drugom autu, bio je kombi, tamo je bilo mnogo ljudi. Mislim, tu je bila moja sestra, troje dece mog strica, žena drugog strica koja je imala dete, za koje mislim… imalo je samo jednu godinu. Bila je veoma mala beba. Tetke… dakle bilo je mnogo ljudi, plus oni ljudi koji su nas pratili. Ono što se desilo jeste da je u Torovici, mestu usred planine, između Skadra i Leže, u to vreme Albanija je bila u nekoj tranziciji, u nekom čudnom stanju, tako da je bilo mnogo ljudi koji su izašli u zasedu, oni su… zaustavljali su kola…
Intervjuerka: Pljačkanje.
Urtina Hoxha: … pokrali su ih, opljačkali, i nama se to desilo, ali razlika je u tome što su pre nego što smo mi došli tu oni već zaustavili autobus i opljačkali ga. Ali ne znam tačno ovaj deo, ni moji roditelji… možda znaju, ali kako su mi rekli, nije baš jasno. Ili su znali da policija dolazi ili su… na neki način su se osećali u opasnosti, jer su znali da ih je neko obavestio i da policija dolazi. Tako da, kada su zaustavili automobile moje porodice, nisu ih pokrali, mislim nisu ih opljačkali, već su samo pucali na naše automobile. Imali su malo veće puške, automatske ili tako nešto, i samo su neprestano pucali. Ali vozači koji su vozili automobile nisu stali već su vozili iako su oni nastavili da pucaju. Ali onda, u trenutku kada su bili na „bezbednom“, odnosno gde su se osećali sigurnim, izašli su i shvatili šta se zaista dogodilo… U kolima u kojima sam se nalazila, u kolima gde sam bila, bila sam ranjena. Bila sam ranjena u levu nogu… ne, u desnu nogu. U drugom autu je bio brat od strica koji je imao osam i po ili devet godina, on je poginuo. Ubijen je na licu mesta. Znala sam da je poginuo, bilo mu je metaka u glavi, pa je kada se auto zaustavio on već je bio mrtav. I njegova majka, supruga mog strica, takođe je bila ranjena u levu stranu blizu grudnog koša, veoma blizu srca. Drugim rečima, u ovom incidentu su bile tri žrtve. Ali ja sam bila najlakši slučaj od ove tri žrtve. Čak na početku nisu ni primetili da sam ranjena, jer sam nosila, ne znam, crvene pantalone ili crvene hulahopke, i nisu ni primetili da krvarim ili štagod. Znam da je mama držala mog brata na grudima i videla je da je imao… bio je… bio je posečen jer kad su pucali…
Intervjuerka: Razbili su prozore.
Urtina Hoxha: … razbili su prozore i prozori su pali na naša tela i tako su se posekli. Onda, za trenutak… izvini, grlo mi se malo osušilo.
Intervjuerka: Onda ste nastavili za bolnicu?
Urtina Hoxha: Da, ali u jednom trenutku sam rekla mami da me boli noga. I videli su da sam… imam ranu na nozi. Posle toga smo nastavili do bolnice u Leži, ali pošto je bilo kasno, odnosno bilo je 11 sati ili tako nešto, i bolnica je imala vrlo malo ljudi, vrlo malo lekara i vrlo malo bolničke opreme. Tako da situacija nije bila baš dobra. Ostatak porodice je produžio za Ležu, ljudi koji nisu bili fizički povređeni, produžili su za Ležu kod tetke. U međuvremenu, mi koji smo bili fizički povređeni, plus moja majka koja nije htela da nas ostavi same, nastavili smo do bolnice u Leži. U početku se nisu bavili sa mnome jer sam imala lakše povrede. Strina je zadobila veoma teške povrede i izgubila je dosta krvi od mesta gde se to dogodilo do odlaska u bolnicu. Stoga su se više bavili njom, a onda su se bavili sa mnom. To je bio trenutak kojeg se sećam, gde je bilo malo teže. Zato što se sećam, ne znam možda… pošto se desilo…
Intervjuerka: Pucnjava.
Urtina Hoxha:…ali nakon što se dogodila pucnjava, neki… članovi moje porodice koji nisu bili fizički povređeni su nastavili i otišli u Ležu kod tetke. A mi koji smo bili fizički povređeni otišli smo u bolnicu u Leži. Majka je bila sa nama, a u bolnici imam sećanje, odnosno među prvim mojim sećanjima, jer sam se lakše povredila. Nisu se prvo pozabavili sa mnom. Ono malo osoblja koje je bilo tamo je otišlo i više se bavilo mojom strinom. Onda su došli kod mene. I znam, sećam se da je to bila bela soba, to je bio ugao koji… gledala sam u plafon, pa se sećam tog ugla. I čini mi se da, u tom trenutku su mi dali anesteziju koja me je uspavala, a zatim kako bi me operisali. Znam da sam posle toga, nakon što su mi dali iglu, počela sam da gubim svest, ali znam da me je majka napustila, otišla je kod moje strine. Znam da sam se osećala veoma sama. I to je takođe vrlo loša memorija koje se sećam. Ne samo za ovo vreme, već to mi je nekako jedna od najgorih sećanja. I ne znam da li sam vrisnula, ali imam neku vrstu sećanja ili osećaj da sam vrisnula ili sam htela da vrištim, ali nisam mogla. Sećam se da me je majka ostavila samu i osećala sam se veoma nesigurno i osećala sam se jako loše i onda sam izgubila svest. Posle toga, tokom noći ne znam kada su me operisali. Uklonili su metak iz moje noge. Ali, pošto sam bila veoma mala, metak me nije mnogo oštetio, nije me povredio, jer su kosti bile veoma mekane i udaljili su se zbog daljine, zbog brzine metka. Plus, metak je prošao kroz vrata auta pre nego što je stigao do mene, tako da nije bio u punoj brzini. Vrata su zaustavila priličnu brzinu… veoma veliki deo. Dakle, kada je stigao do moje noge, ostao je unutra i nije mi iscepao nogu, nije prošao kroz nju. Tako da je to bila dobra stvar koja se desila. Zatim, ne znam koliko sam dugo ostala u bolnici. Čini mi se da tamo nisam provela mnogo vremena. Bar ja nisam. Znam za strinu da je ostala malo duže u bolnici. Vratila sam se kući… ne kući, nego stan koji su oni iznajmili, koji je bio u Leži. Vratila sam se, znam da je svaki dan morala da dođe jedna doktorka i doktor da mi očiste ranu, da je zavežu… da se ne inficira da mi noga malo brže ozdravi. Čini mi se da to trajalo tri-četiri meseca. Dakle, brinuli su o meni dok mi nije bilo bolje. Mama mi je pričala da mi je noga bila potpuno crna od rane. To ne znam… to su stvari kojih se sama ne sećam, ali kada pričaju o tome, uvek kažu da sam bila veoma tvrdoglava i da nisam želela da mi neko dira ranu. Bila sam veoma samostalan u tim godinama. Znam i da kažu da sam sama sebi vezivala nogu, sama je odvezivala, nisam htela da mi neko drugi dira nogu. Možda sam bila i uplašena jer me je garantovano bolelo. Ali mama kaže da je, na primer, kada sam spavala morala da mi ispravi nogu jer su se plašili da će da mi noga ostane takva, jer sam tada bila paranoična ako… ili da je pomerim ili šta već god da se radilo o toj nozi. Onda smo ostali u Leži prilično dugo. Znam da je situacija bila veoma teška, osim što smo mi bili povređeni. Ja sam bila jedino dete koje je imalo povrede, sem brata od strica koji je poginuo. Ostali nisu imali fizičke povrede, ali su bili u veoma lošem emotivnom stanju. Znam da je moja sestra imala problema sa… bila je jako uplašena, nije mogla da ostane sama, deca su bila izuzetno terorizovana. Čak i oni stariji, „naravno“, odrasli ljudi koji…
Intervjuerka: Koji su sve to doživeli.
Urtina Hoxha: …sve su to doživeli, izgubili su unuka, sina. Strina je takođe bila u prilično kritičnom stanju. Bila je u teškom stanju. Mislim, situacija je bila jako, jako loša kod kuće. Ali, bila sam mala i nisam znala za te stvari, i sve što me je zanimalo je bilo to što nisam mogla da izađem da se igram. I mislim, svi su izlazili da se igraju ispred stana, igrali su se loptom, ili šta god da su se igrali, ali ja nisam mogla da izlazim jer nisam mogla da hodam nekoliko meseci. I to je bila moja najveća briga i kažu da sam toliko plakala i da sam samo želela da izađem da se igram, nije me bilo briga da li sam povređena ili ne, ali želela sam da budem…
Intervjuerka: Da li su vas pregledali …da li ste od tada imali problema sa nogom? Mislim, posle izlečenja do danas?
Urtina Hoxha: Da, da, još uvek imam. Naročito dok sam rasla, kada ti kosti postanu duže. Tada sam imala mnogo problema. Zima je prilično teška za mene. Uvek je bill, bilo je trenutaka kada sam imala velike bolove, a nisam mogla ni u školu da idem. Takođe, profesori nisu imali puno razumevanja za činjenicu da ne mogu da idem u školu. Znam jednom, zvali su mamu i rekli su: ako dete malo boli noga, zašto treba da je zaustavljaš iz škole. Ali dobro hodam, nije da imam… nije da se primeti da imam ranu na nozi. Moja noga je prilično normalna. Ali imam problema, imam bolove, posebno kada se promeni vreme, kada zahladi. Ne mogu da radim neke stvari, na primer, ne mogu da trčim jer je previše „bolno“ to je… imam velike bolove, na primer, kada trčim ili kada radim neke fizičke aktivnosti. Ali, navikla sam na to, ja ne… znate, otkad pamtim… od kad pamtim za sebe, pamtim sebe sa time. Dakle, za mene je to sasvim normalna stvar. Uvek znam da kada dođe januar, februar, uvek imam bolove u nozi. Za mene je to krajnje normalizovana situacija. Možda i ne bi trebalo da bude, ali to je sasvim normalizovana situacija.
Intervjuerka: Hvala Vam puno.