Naxhije Kadiri
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Naxhije Kadiri (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, NK= Naxhije Kadiri
BG:Možete li da se predstavite molim vas?
NK: Ja sam Naxhije Kadiri.
BG:Kakva je bila zemlja pre početka rata?
NK: Pre početka rata, radili smo kao i u vek, kada je stigao jul mesec počeo je rat po prvi put, pobegli smo iz kuća.
BG:Kako ste saznali da treba da pobegnete iz kuće?
NK: Saznali smo da je krenuo rat, morali smo da pobegnemo
Jer je bilo puno srba i morali smo da evakuišemo celo selo.
Pobegli smo i otišli u Potočane, u mom rodnom mestu, ostali smo tamo 3 noći, iz Potočane smo otišli u Ratkovac, u rodnom gradu snaje, ostali smo 10 dana.
Ovde su spalili celo selo, u prvoj borbi (napadu), kada smo se vratili nije bilo ničega.
Kada smo se vratili ostale su nam samo ove dve kuće, ostale dve su nam spalili u potpunosti
Vratili smo se živi ljudi ovde, i ušli smo u ove kuće.
Bilo nas je mnogo, 30 osoba, ušli smo u ove dve kuće.
BG:Kada ste pobegli, da li možete da mi kažete kako ste pobegli, koliko osoba ste bili?
NK: Svi, kao što smo bili u gužvi otišli smo u Potočane, odatle smo otišli u Ratkovac, u oba mesta smo otišli kompletno, 30 osoba.
BG:Da li je bilo puno ljudi kada ste otišli tamo?
NK: Tamo niej bilo puno ljudi, ali je nas bilo puno.
Jer mi gde god smo otišli, bilo nas je mnogo, 30 osoba.
Ali su se neke žene, deca odvojila kod braće ili sestara, ko god je bio blizu.
10 dana smo boravili kod porodice naše snaje u Ratkovcu, svi.
Zatim smo se odvojili, onda je u ratkovcu bila borba septembra meseca, zatim smo u septembru ponovo pobegli, prvo u Potočane, ali je tamo bilo još opasnije i zatim smo otišli u velikoj Kruši. Čak smo i dolazili, radili ovde, imali smo baštu (paprike), kao što imaju Albanci, iz Kruše smo dolazili i obrađivali baštu (paprike).
Srpska vojska je bina na brdu.
Kada smo se vratili kućama, boravili smo samo uz svetla srpske vojske, jer nismo smeli da palimo svetla.
Ostali smo koliko smo ostali u Kruši.
BG:Kod koga ste bili u Kruši?
NK: Bili smo: Ja sam bila kod moje ćerke, ona je boravila kod ujka, svastika je bila kod sestre, snaja moje svastike je otišla u Landovici, u rodnom mestu.
Ostale dve svastike su imale udate ćerke u Zrze, boravile su u Zrze.
Snaja svastike je imala porodicu u Zrze, boravila je u Zrze, odvojili smo se.
Išli smo zajedno, ali je trebalo da se odvojimo jer nas je bilo mnogo.
Kada smo se vratili od septembra, sve je bilo spaljeno. Boravili smo ovde u jednoj kući, napustili smo tamo jer nije bilo ničega, sve je bilo spaljeno, bilo je ravno.
Ponovo smo se vratili u ove dve kuće, sva ta gužva, 30 člana.
Boravili smo, stigle su pomoći, jeli smo i pili time.
Mislili smo da je gotovo
Ali, kada je stigao mart mesec počeli su novi napadi, ponovo smo 23. marta pobegli. Otišli smo u Potočane.
Samo je sin mog devera otišao u Zrze, kod njegove sestre.
- marta su počele NATO bombardovanja.
Tako je zatim počeo veliki rat, nismo mogli, kada je NATO napao, nijednog dana nisi mogao da spavaš.
Kada je bio 12. april, odigrao se rat u Potočane gde smo boravili.
BG:Šta se desilo u Potočane?
NK: U potočane je bilo rata, bilo je puno srba, sa tenkovima.
Proterani su svi iz svojih kuća.
Okupili su nam muškarce, neki od njih su pobegli, izašli su kroz polja kroz planine, ali su u planinama ranili mog sina.
I srbi su se odvojili i po planinama i po svim mestima, tako oklopljeni usred sela samo smo razmišljali kada će da nas ubiju.
Okupili su nas žene, muškarce, dece, sve.
Tenkovi su nam bili ovde, po sredini.
Srba puno, sa jedne strane žene, sa druge muškarci, gurnuti uz zid.
Samo smo čekali šta će se desiti.
Sa druge strane u šumi nismo znali šta se dešava, zatim su nas pustili, rekli su nam idite ali nemojte otići svojim kućama već su nas okupili sve u jednom mestu kod strica, imao je velik prostor.
Bilo je proleće, bilo je veoma hladno.
Rekli su nam niko da ne dolazi ovde.
Oni su se odvojili po planinama i šumama.
Zatim kada se vratio sin, vratio se teško ranjen.
Nije bilo načina, osim što kaže Bog drugačije neće biti ništa.
Troje je bilo ubijeno iz Potočane, troje je bilo ranjeno, izbeglica.
Moj sin je bio iz Bele Crkve, jedan je bio iz Prstoca, drugi iz Orahovca, ali su oni bili lakše ranjeni, moj sin je bio veoma teško ranjen.
BG:Gde je bio ranjen?
NK: Metak je ovde ušao, ovde izašao.
BG:U leđima?
NK: Da, moj sin nije imao nikakve šanse da preživi, osim što kaže Bog drugačije neće biti ništa, jer je bio gotovo mrtav.
Zatim smo dobili papir kod srba da odvedemo sina da ga lečimo u Orahovac.
Oni su nam dali jedan papir, svekar i jedan sused iz sela su ga odvezli zaprežnim kolima sa konjem.
Sinu nije prestajala da teče krv.
Jedan džak sam napunila odećom, ceo put se punila odeća krvlju i bačena, ponovo druga … kada smo otišli kod Jahinog hotela u Orahovcu, tamo su nas vratili zaprežnim kolima i iskrcani smo.
Rekli su i sinu da se iskrca
Kada su nas opkolili srbi, koji su nas opkolili samo da se nos sina video, tada sam sebi govorila da sam da svojim rukama dovela da ga ubiju.
Tu su nas saterali, uklonili jer su neko iz našeg sela došao kolima i poslao nas je svekar.
Kada su Srbi dolazili u grupama, govorila sam sebi i da su Miloševića ubili ne bi došli svi ovi srbi ovde.
Zatim posle jedno sata, sin je bio pun krvi, samo nos ne
Jer mu je krv tekla bez prestanka, onda su nas uzeli i strpali unutra u hotelu Jahe.
Ne u velikom, već u jednom jednospratnom koji je bio.
Zatim su nas strpali u jednoj sobi gde je bio jedan krevet, mene, suseda iz sela i svekra rekli su nam da sedimo i stajali su sa automatskom puškom iza nas, 3 sata smo bili tamo u tom stanju. 3 sata.
Nisu nas puštali, nas 3. smo bili među zidovima, sin je bio među zidovima.
On je govorio, sa druge strane zubi su mu škripali. Onda sam ja rekla sin će da mi umre, i ako ja umrem neće biti kraj sveta.
Jer je sinu od kuće tekla krv, on možda nije mogao da sedi, ali ga ja nisam razumela, nisam ga shvatala.
Oni su pitali srpski, ja srpski nisam razumela.
Izašla sam i sedela kod sina, dobro da mi tada nisu pravili problem, sedela sam kod sina dok moj svekar sa susedom iz sela su bili saterani.
Vrata su bila malo slomljena, kada su ulazili ljudi samo su pokazivali ruke.
Svi naoružani.
Dolazili su i gledali na ta vrata.
Znali smo da nam nema leka.
Onda je onaj Srbin rekao da očekujem da će sada doći doktor da ga leči i da vas odveze u Orahovac.
Kamionom Srba da nas odvedu.
Jer smo imali konjsku zapregu, ali su oni prevrtali konja.
3 sati smo stajali i čekali tu, 1 sat su sina držali u dvorište, 3 sati smo tu stajali, 4 sata sin ranjen gotovo mrtav.
Kada je stigao doktor, vrlo dobro, seo je i previo je ranu jer su mu sve stvari bile tu.
Kada smo mi hteli da izlazimo i odemo, došao je jedan u Potočane.
Došao je i rekao mom sinu ti si taj koji je hteo da me ubije, moj sin nije bio ni OVK, da je bio, ali nije bio.
On je rekao, u redu neću ti ništa, samo mi reci gde si sakrio oružje.
U trenutku kada smo hteli da krenemo na put, zbog njega smo ostali još pola sata tamo.
Čini mi se da bi ga prepoznala kada bi ga sada videla, zubi su mu začelili.
Došao je dan nas ubije.
Nakon što ga je lečio doktor, doktor je rekao da treba da idemo, šofer i doktor su otišli.
Ostao je onaj policajac koji je neprestano stajao sa nama.
Rekli su nam uđite u konjsku zapregu i idite ovuda, sina da odvezemo velikim kamionom.
Borila sam se, tako mi Boga, u tom kamionu.
On je hteo sam, jer je kamion bio visok i ostale su mi ruke, rekla sam ja idem gde mi ide sin.
Tada mu je Bog dao, rekao je „Majka” ti a? Ja sam to razumela, rekla sam da
Rekao je, i mene neko traži, bacio me kao krpu, jer je kamion bio veoma visok.
Kao krpu me je bacio onde.
Otišao je zatim u jednoj kući u Orahovcu, uzeo je jedan par cipela, jednu jaknu i doneo je sinu.
Jedan par čizmi meni.
Jer smo mi svi otišli u blatu, jer je bilo proleće u sred sela Potočane.
Doneo je sinu to, krenuli su, zatvorili vrata.
Bilo je mrak, nisam znala gde idemo.
Na kamionu nije bilo mesta, rekao mi je nemaš gde da sediš, rekla sam im stajaću, samo da budem blizu sina.
Neće mene ništa, samo da ne bude nešto sinu.
Zatim mi je jedan od njih napravio mesto i rekao, ti si „Majka“ a?, to sam razumela i rekla ja sam „majka“, i da me nema koliko sam se namučila danas sa vama.
On se samo nasmejao, razumeo me, dobro da nije rekao ništa.
On je sigurno pitao sina da li ima bolove, jer ja nisam razumela nijednu reč na srpskom.
Sigurno mu je sin rekao da,
Dao mu je neku hranu, ja razmišljala u sebi da mu je dao nešto da ga ubije.
Taj dug, zatvoren, mračan put, nisam znala gde idemo. Učinilo mi se da je potrajalo 100 godina. A ne kao Orahovac koji je blizu Hotela Jaha.
Kada smo otišli tamo, doktor dug 2 metra je približio sina kod onog kamiona.
Skoknula sam ja kao da sam skoknula od drugog sprata, i u Orahovcu je mesto kao nizbrdo.
Ne znam, niti sam pala niti ništa, čuva te Bog.
Ušla sam unutra nisam znala da li je kuća ili šta je.
Leđa mog sina su postala toliko velika.
Doktora smo poznavali i on nas je poznavao, ali nije smeo da govori jer je i on bio albanac.
Položio je sina.
Kada je legao, on je jedva čekao.
Doktor kod hotela je bio srbin.
Doktor je počeo da mu seče onu stvar u leđima.
Leđa su mu bila tolika.
Rekao je da li su mu leđa bila ovakva?
On je znao dobro, ali nije smeo.
Rekla sam mu ne, ništa nije imao na leđima.
Rekao je treba za Prizren.
Kada je rekao za Prizren učinilo mi se da mi je glava iskočila iz mesta.
Moj svekar je otišao, izašao je kod rođaka.
On je otišao da odnese neke pare, nije znao da nam kažu da ga vodimo za Prizren.
Onaj sused sa sela nas je čekao konjskom zapregom.
Rekli su nam da idemo za Prizren.
Moj svekar je kasnio.
Upalio se automobil bolnice.
Rekla sam vozaču bolničkog vozila da li možeš da nam garantuješ da ćeš nas odvesti u Prizrenu?
Rekao je ne, niti mogu da garantujem sebi niti mogu da garantujem vama.
Rekla si doktoru?
Ne doktoru ne, već vozaču bolničkog vozila, jer su nas vozilom odvezli od bolnice.
Rekao ja ni sebi ne garantujem.
Nisam znala da li je Albanac ili srbin, jer ih nisam razumela ali samo znam da je govorio albanski.
On je rekao hajde da pođemo.
Ja sam rekla ne, dok ne dođe svekar nećemo poći.
Rekla sam imamo ovde puno rođaka, olakša ti Bog i da govoriš.
Rekao je hajde idi ga pozovi kod rođaka, rekla sam ne znam kod kojeg je otišao.
Izašla sam još jednom iz vozila, kada vidim ide moj svekar.
Rekla sam svekru da su nam rekli da idemo za Prizren, šta da radimo?
Rekao je pa šta misliš da uradimo?
Rekla sam šta ti kažeš.
Nisam znala kako da mu objasnim, rekla sam bolje će on da govori.
Nisam mogla da odlučim.
Rekao je gde je sin.
Rekla sam mu da nas čeka kod bolničkog vozila.
Sused sa sela, Januz, je krenuo za selo.
Molila sam se za njega da mu se nešto ne desi.
Rekla sam mu, mi i da poginemo, izašli smo zbog našeg sina
A ti si izašao za nas, molimo se da se tebi ne desi nešto loše.
I svekru sam govorila daj Bože da se Januz spase, jer je došao zbog nas.
Moj svekar je nosio beli pliš.
Kada smo ušli u vozilo, vozač je rako „čičo možeš li da skineš pliš, ali ga skinuo“.
Bilo je mnogo policajaca.
U Orahovcu se čula i muva kada se kretala pored tebe.
Dolazeći, hteo je Bog da smo do Prizrena stigli dobro.
Kada smo došli u Beloj Crkvi, spaljena je konjska zaprega, čuo se konjski zvuk.
Kada smo otišli u Veliko Kruši, izgorelo je pola Kruše, kada smo otišli drugom selu on je u potpunosti spaljen.
Celo Kosovo je bilo u vatri i dimu.
Nakon što smo otišli u Prizrenu u bolnici, jedna je stajao na vratima bolnice.
Tada sam njega razumela, imao je radio vezu kojom je govorio.
On je vio veoma velik, imao je i veliku bradu.
Dotle smo stigli dobro.
Prvo su nas ispitali, jedno sat vremena
Nisu pustili mog svekra da govori, sva pitanja su hteli da čuju od sina.
Da sin ide di Suke u Pećima, pitali su ga da li je bio u OVK.
Sin je bio skroz beo, jer je izgubio mnogo krvi.
Nakon što su završili sa pitanjima, stigao je doktor.
Svekar je hteo da se vrati, ali ga nije pustio doktor, rekao je ostanite oboje ovde.
Izašao je zatim svekar i zahvalio se vozaču koji ga je sačekao i rekao mu je da nastavi jer nama ne dozvoljavaju da odemo.
On je rekao samo da se vama sin spase, ja ću da odem.
Ponovo su sina stavili u Rendgen.
Bio je mnogo znojav,
Kačili smo se u 3. spratu.
Doktor je hteo da ga operiše, ali mu srbi nisu dozvolili.
Doktor se hvatao za kosu što ga nisu pustili da ga operiše.
Doktor je bio albanac, ali oni Srbi mu nisu dozvolili.
Boravili smo u bolnici sa srpskim svetlima, nije bilo svetla.
On ga je uveo u operaciju, rekao mi je doktor da ćemo mu samo očistiti ranu.
Ka kao majka nisam imala mira.
Rekao sam svekru da nije bilo reči o čišćenju rane, izgleda da ga operišu jer mnogo traje.
Izašla sam i pitala čistača i rekao mi je da će se uskoro vratiti sin.
Izvinila sam mu se ali sam rekla da sam zbunjena.
Rekla mi je ne brini, dođi kada god poželiš, sada će sin da ti se vrati.
2 sata smo čekali sina.
2 pesnice su ulazile u leđima mog sina.
Za dlaku je spasio kičmu, da ne bi ostao paralizovan.
Mislila sam hajde sada mi je sin spašen.
Kada ga je doneo doktor iz sale,
Hteo je da padne od kreveta, od groznice, od velike groznice.
Smestili su ga tu, doktor mu je pustio hranu.
Doktora nisam poznavala, ali sam znala da je nosio bradu.
Poznavala sam ga kao lika.
Nisam znala da li je Srbin ili Albanac, ali je bio albanac.
Svima sam uzela jakne i jorgane i pokrila sina, hteo je da padne iz kreveta zbog velike groznice.
Nakon što više nije imao groznicu, sklonila sam ih.
Krv mu je tekla iz rane, ja nisam zapazila, krv je prešla dušek i tekla je na pod.
Bila sam zgrožena kada sam videla krv.
Išla sam od vrata do vrata.
Svi Srbi.
Srbi su plesali.
Oni su uživali.
Na četvrtim vratima je on bio.
Rekla sam mu da sinu teče krv na podu, on mi je rekao da smo ga sami ostavili da se očisti.
Pokušavao je da mi ukloni bol.
Ponovo ga je vratio tamo, sašio je ranu.
Mislila sam da će da mi spase sina.
Kada je prošlo 3 dana, pružio mi je ruku i rekao da ti je danas sin spašen.
Rekao mi je, znam da si majka, ali bolje danas da ti čestitam jer do danas ti sin nije bio spašen.
Meni je došlo nekako, teško meni nisam znaka ništa.
Završilo se i Srbi su me vratili.
Dovodili su ranjene srbe, mrtve i ranjene.
Dolazio je uveče autobus sa ubijenima i ranjenima, ujutru su slali prepun autobus.
Svaki put kada si trebao da ideš u toalet trebalo je da se pređe kroz vrata gde su čuvali srbi danonoćno. Noću nismo imali svetla.
Napolju su uključivali svetla od auta, unutra ih nije bilo.
Ovde je stajao srbin, ovde vrata toaleta, vodio sam sina u toaletu kao da je snaja, čuvala ga i bojala da ga ostavim.
Tamo gde je bio sin, svi su bili muškarci.
Ali svi sa svojim bolestima i mukama.
10 dana sa sinom, ali nisam imala mesto, sedela sam na stolici.
Bilo je hladno, na stolici sam sedela 10 dana.
Kada su mi se utrnule noge, stavljala sam ih na kraju kreveta.
Bilo mi je dobro mesto, obzirom da mi se sin leči.
Zatim sam izlazila kod druge sobe gde je bilo žena, bilo ih je mnogo ranjenih.
Bojala sam se samo u toalet da idem sama, a sina sam trebala sama da vodim.
BG:Da li je bilo drugih albanskih pacijenata?
NK: Bilo je 2 doktora, i 2 je bilo koji su donosili hleb.
Doktor koji nas je primio i drugi doktor koji ga je čistio.
U početku ga je vodio gore da mu očisti ranu, ali je zatim bilo puno i dolazio je u sobi da mu očisti ranu.
Nije bilo svetla, svi su bili ranjeni.
Doktor je dolazio u sobe i kontrolisao je ranjene jer nije mogao da ih odvede gore.
Jer smo mi bili u trećem spratu zatim su nas doveli u prvom.
Doktori su želeli da ga spustimo tamo.
Doktor nas je pustio i rekao idite ukoliko imate gde, odlazite jer se ovde ispražnjava mesto neće ostati niko.
Kako funkcioniše samo Bog zna, ostavljam vam otvorenu istoriju i ukoliko vas sretne neko kada budete izlazili, recite idemo da očistimo ranu u bolnici.
Sestra moga supruga je u Zrze, došla je ona i rada smo osetili veliku muku.
Ona je došla i rekla da autobus niko ne kontroliše, kada smo izašli, ušli smo u autobus i nismo stigli ni 20 metara, zaustavili su nas.
Kada je izašla policija došli su pravo kod mog sina, druga grupa je čekala dole.
Ponavljam, dok ne kaže Bog, ništa se ne dešava. Hteo je Bog i oni su sišli.
Svi su mi govorili blago tebi spasio ti se sin, jer su oni svi razumeli srpski jezik. Svi stari.
Došli smo u Zrze kod zaove ali nisam znala gde se nalazimo.
Niti sam videla selo, niti sam videla ljude, kada mi je rekla zaova silazi jer smo stigli meni je bilo iznenađenje, ponovo nismo znali gde sam.
Poteškoće se lako zaboravljaju, on se sada normalo umori i nije dobro, uvek se žali i ima prepreka.
Evo, i nakon 21 godine od rata, bez žalbi nije nijednom.
BG:Da li se sećaš oslobođenja Kosova?
NK: Da, bili smo u Albaniji.
BG:Bili ste u Albaniji?
NK: Došli smo nakon što smo bili u Zrze.
3 nedelje sam boravila u Potočane, dve nedelje sam bila u Potočane, na kraju 3 nedelje mi je ranjen sin, dve nedelje sam bila u bolnici, dve nedelje sam boravila u Zrze. Mesec i po dana smo boravili u Albaniji.
BG:Izašli smo kamionom, prošli smo dobro ali je nas bilo mnogo, polovina je ostala u Potočane, polovina je otišla u Albaniji.
Snaja je sa ćerkom bila u Potočane, suprug mi je bio u Potočane, ali suprug 2 dana pre nego da smo izašli u Albaniju su došli.
I jedan dever je bio u Potočane sa suprugom i decom ali je došao, i on je došao u Albaniji, onaj koji je umro i njegov sin su bili u Zrze od početka.
Zatim je stigla vest da izađemo.
2 nedelje sam boravila u Zrze, kod ćerke mog devera sam bila sa sinom, starala se sinu i zahvalna sam joj. Starala se o sinu, starala se o nama, bilo nam je dobro i osećali se slobodno. Ni u našoj kući nam nije bilo bolje.
Ali je zatim stigla vest da idemo, zatim smo otišli u Albaniju. Nakon što smo otišli u Albaniju otišli smo u jednoj kući, izlazili su po nas. Ali mi smo je plaćali, boravili smo mesec i po dana ali je bio jedan čovek koji je tražio da mu platimo.
Ali, donosili su pomoć.
U Albaniji nam nije bilo loše, imali smo da jedemo i da pijemo, ali smo imali muku za polovinu koja je ostala na Kosovu, porodica mi je cela bila na Kosovu.
Dolazio je doktor svakog dana i lečio sina, svaki dan je dolazio kod kuće, nije ga pustio da izađe čak.
Jedan i po mesec.
Zatim, nakon što je Kosovo oslobođeno, govorila sam a Xhi (Naxhije) da samo za Potočane ne govoriš.
Za ostala mesta je govorila jer su se sa ovog mesta povukle snage, iz ovog mesta su se povukle snage, a za Potočane nije javila nijednom.
Da bi rasteretio starca od tuge jer je on bio veoma uznemiren.
Govorila sam mu, tata, možda je ona rekla ali mi nismo čuli, ali sam sebi govorila, ne nije rekla ništa.
Ustao je jednog dana pre zore, ko je mogao da spava … na terasi, bila je jedna terasa
Kuća je bila dobra, samo što smo je plaćali
Sedeli smo na terasi, slušao je moj svekar, razumeo ih je dobro, razumeo je stvari, samo kad je rekao „Danas su se povukli iz Donjeg Potočana, i idu prema Malištevu“ i rekao eh Xhi (Naxhije) vidiš li da se do sada nisu povukli.
Konačno su se povukli i iz Potočana.
Zatim nismo čekali prvi poslednjeg da dođemo na Kosovo.
BG:Kako je bilo ovde kada ste došli?
NK: Ovde?
Kao bez kuće, trava je porasla mnogo.
Obzirom da je ovaj deo koji je bio na Kosovu stigao pre nas i očistio, jer su rekli da nismo imali gde da uđemo.
Onda kada smo stigli u Zrze, svekar mi je rekao da želim da idem.
Sina sam ostavio u Zrze.
Rekla sam mu ako želiš da ideš, idem i ja.
Došli smo pešice.
Rekao je ići ću pešice, rekla sam mu i ja idem pešice. Ti pešice, ja pešice.
Put je bio za jednog pešaka, trava je mnogo porasla. Bojali smo se da hodamo.
Bilo je hladno. Šporet smo stavili u dvorište.
Verujte, nismo imali nijedan jastuk gde da stavimo glavu.
Sve kuće su nam spaljene.
Jer smo 3 puta spaljeni.
Na vratima smo stavili sunđer umesto vrata.
Hladno, sinu je bilo hladno i mi smo ga sa suprugom stavili na sredinu kao da je malo dete.
Ali Bog nam je doneo sve, samo da smo zdravi.
Ničemu nismo ograničeni.
Kule (nošnja) sam stavio umesto jastuka, boleo me vrat.
BG:Hvala vam puno.