Ibrahim Gashi
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Ibrahim Gashi (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, IB= Ibrahim Gashi
IG: Ja sam Ibrahim Gashi iz sela Privode. Sada imam 69 godina. Bilo je proleće a mi smo govorili „krvavo doba“. Proleće 1998 godine je mirisalo na krv. Kod nas na Kosovu doba su dolazila krvava kao da su ih donosili varvari. Bila su to teška doba za nas na kosovu. Proleće olova i baruta je bilo ono 1999 kada je varvarska ludost dovela do toga da smo morali napustiti ognjišta naših predaka. Tako, ujutru 28 marta 1999, probudio sam se vrlo uznemiren. Umorna noć sa puno izgubljenih minuta. Na uskoj stazi, kroz maglu, duga kolona ljudi kroz malene puteljke u selu, hladnim putevima u mom selu. Loše nas je vreme uhvatilo, gde da se mi pozicioniramo? U veoma teškom stanju mi kao deca sa starijima gde to odlazimo u XX veku? Kako nismo pripremljeni za ono najgore koje nam se približilo, nismo znali. Meci su fijukali u gotov svakom pravcu i smeru. Smrt je sve nas uhvatila za vrat. Pokrivač sa sahrane je prekrio celu zemlju… Uznemirenost iznad svega. Duga kolona raseljenih iz Istoka, XX [nerazumljivo], Ðurakovac, Tomos, Luga, Begov Lokvac, Zhevina, prolazak kroz Privode, koji je prihvatao sve raseljene. Tada je bilo nekoliko punktova albanske vojske i oni su zauzeli taj put, kao što sam rekao na početku, malih puteljaka. Ja sam ih video kako dolaze u velikom broju konjima, sa kočijama, i sa …[3:25] Znači prolazeći kroz Privode, gde smo prihvatali sve one koji su dolazili za Vrelo, Sirenica il Kaličane, približavajući se maču. Plan je bio otići prema planini kako bi pronašli sklonište, ako se situacija pogorša da mogu samo da se popnu prema planini jer je ljudski život bio u opasnosti od strane srpskog šovinističkog i varvarskog režima. Stariji brat – da ti sada dam odgovor na tvoje pitanje – dao je narednu u tim trenucima da habije da se podelimo na dva dela, da što pre decu sklonimo u Vrelo. Jer bih ja tu ostao, celo selo je bilo raseljeno, pa smo hteli da decu smestimo u Vrelo. „Ja želim da ostanem“ – rekao mi je da on ne prihvata da ode jer je i Sami svog sina uključio u OVK. Tri meseca za redom, Sami je bio u pratnji sa vojnicima i osigurao im je sklonište, u kući svoga brata. Dolazili su, normalno tajno, bez da ih primete. Negde 28 i 29 marta, ja sa svojom porodicom: sa ženom, 4 dece, sa ocem i dvoje braće smo proveli sami jer je celo selo Privode bilo skroz napušteno. Vojnici su čuvali stražu na tri lokacije. Od jednog velikog ljaperizma tog varvarskog i trulog režima, albansko biće, bi se okupljalo pre jednom užem putu ostavljajući krv, meso i koske. Šuma je bila obavijena tišinom i kreštanjem vrana, zov krava, ovaca, rika konja. Ceo jedan svet životinja na milost i nemilost boga. Žbunje je bilo ujedinjeno kako bi spasili životinje od srpskog lova. Pustili su ih jer su znali da moraju bežati, morali su da odu odavde. U to vreme koliko sam ja boravio u Privode, ovde nekih dva dana i dve noći nisam čuo, jer nije bilo ni struje, samo kreštanje vrana, lajanje pasa, rikanje konja. Bila je vrlo teška noć, sve dok nisam doneo odluku da decu prebacim u Vrelo, tamo gde su se svi sklanjali, na toj lokaciji, gde je bilo možda i 50,000 ljudi. U mestu Vrelo sam boravio kod ujaka svog oca. [00:07:18 nije razumljivo] je bilo prazno i rekli su mi tu smesti svoju decu, starog, i jednog mlađeg brata, sa kojim smo bili zajedno. Tu smo boravili jedno nedelju dana iako je bombardovanja bilo svake noći i ponekog dana. Nekada bi se sklonili u nekoliko kuća koje su imale betonske ploče. Tako, bili smo primorani da odemo odatle i da krenemo u Liskovik, da se malo gore popnem na planinu. Liskovik se zove to mesto. Tu smo napravili suncobrane od najlona. Sve što je neko imao i poneo sa sobom, sekli bi neke grane i prostirali ih. Tu smo boravili nedelju dana sve dok nas ni tu nisu bombardovali. Onda smo pobegli. Opet smo se dalje peli na toj planini. Stari nije hteo. „Neka me ubiju ja ostajem ovde, ne želim da odem“. Znam da sam ostavio decu i ženu sa ujacima moga oca da idu tim puteljcima. Ja sam se ponovo vratio da uzmem oca jer je ponovo rekao da odatle ne želi da se pomera. Ubedio sam ga na kraju. Krenuli smo naviše, spojili smo se sa gomilom iako je bilo … bombardovali su nas dok smo se kretali…
BG: Tokom vašeg putovanja su vas gađali?
IG: Da, da. Da jesu nas gađali jer na onom mestu gde smo postavili najlone jer su stigli do tog mesta. Pa smo morali da nastavimo da se penjemo po planini. Znam da smo se spasili, tokom tog putovanja nije bilo mrtvih ali je bilo starih kojima je trebala pomoć, mala deca i tako. Da svi odemo u planinu, Paja se zove, to mesto se zove Paja,
BG: Ove beleške si vodio tokom putovanja.
IG: Tokom puta. U momentu kada smo stigli u jednu planinu, malo smo stali da se odmorimo. Sklonili smo se tamo od metaka ali ni tamo nije bilo sjajno, duvao je jak vetar, padao grad, bilo je i sneg jer je to bilo vreme kada se tu sneg topio, u martu. Znam da su tokom ovog hodanja javili o poginuloj deci, tokom puta, dvoje dece. Sigurno zbog hladnoće ili nepažnje. Bilo je veoma teško. Ne znam… Na toj planini smo stigli do samog vrha, ne znam kako se zove to mesto, zaboravio sam sada, ne znam. Ne, Leskovik smo ranije prošli. Na vrhu Prokletija kako zovu tu planinu. Tu smo seli da se odmorimo nekoliko trenutaka kao sigurniji. Tu smo se sreli sa jednim Ramizom emigrantom, koji je bio emigrant iz Albanije. Njegovog sina su ubili dok se nekoliko muškaraca U Ljuboždi sukobilo sa policijom i kada su ubili dva policajca. Dok je on tu naokolo tražio svog sina, sa njim smo se tu sreli. Rekao je da je već nedelju dana lutao tu po planini. MI smo imali nešto malo hleba kojeg smo poneli sa sobom i neke stvari koje su žene pripremile dok smo bili u Leskoviku kada je bilo jasno da treba da bežimo dalje, nešto hrane u ruci da ponesemo sa sobom ovde. Znam da sam rekao ženi „Izvadi nešto hleba da mu damo jer je rekao da nedelju dana nije jeo ništa“. Rekao je „ne mogu da progutam“ jer mu je krv izlazila iz usta. Nije pronašao svoga sina, ni dan danas se ne zna gde mu je sin.
BG: Šta si smatrao da će biti sa tvojim beleškama koje si vodio tokom ovog putešestvija po planini?
IG: Ja sam znao i još tada sam rekao. Bio sam član Demokratskog saveza Kosova. Bio sam u predsedništvu pod-ogranka. Znam da su govorili da treba da održimo sastanak ali je postojala opasnost po nas. Rekao sam im da će nam biti bolje sa Rugovom nego sa Miloševićem. Njega čeka sve najgore, nas čeka pobeda. Tako se i desilo. Tako je i bilo.
IG: Zove se „Qafa e Belegut“, i tu je stradalo dvoje dece. Videlo smo tela divljih životinja smrznutih od hladnoće, od vetra tokom hodanja, znaci, tu je još dvoje dece stradalo. Ne znam čija su bila ali znam da je većina nas u koloni bila sa onog brda odakle smo bežali. Dana 24 marta 1999 godine, u našem veku. Pepeo je prekrio Kosovo. Tome svedoče masivne grobnice, paljenja. Poslednji dani 20 veka koji su doveli varvare u našu ravnicu u periodu 1998-1999. Nešto unutra nam nije davalo mira. Ostavili smo svoja ognjišta i sada u momentu kada smo bili u Leskoviku videli smo kako gore naše kuće jer smo odozgo sa daljine poznavali svoja mesta.
BG: Gde se zatim nastavili sa te planine?
IG: Sa te planine smo prošli u Rožaje. Dobro su nas dočekali. I Bošnjaci i Crnogorci, nisu se lose ponašali prema nama. Bošnjaci svakako, dali su nam smeštaj, mnogo su nam pomogli. Mi smo se smestili u jednu fabriku, 2 noći smo proveli u jednoj fabrici i svi sada– ne znam šta je bilo unutra – kao da je bilo namenjeno za smeštaj onih koji beže. Tu smo se okupili sa decom i ocem. Bilo je puno ljudi. Znam da je bio beton. Znam da smo tu noć spavali, dali su nam… mi smo tako ostajali budni ali deca su morala da spavaju. Znam da smo se smestili nekako i stavili decu da spavaju na našim pruženim nogama. Njih je hvatao san. Tu, posle dva dana, bio je i jedan iz Istoka, Ram Alihajdara. Mislim da je on mene poznavao. Bio je učitelj u trogodišnjoj školi. On je ranije prešao tamo i sada se smestio u jedan hotel pa sam se jednog dana sreo sa njim. Kažem mu „Gde si se smestio?“ rekao je da boravi u jednom hotelu koji su nam osigurali ovi strani i onda mu kažem „Ja imam četvoro male dece, starog. Veoma smo loše“. Prepustio mi je malo prostora tu sam otišao ali ostali smo samo dva dana. Trebalo je da nastavimo za Albaniju. Krenuli smo za Albaniju. Prešli smo granicu. Bilo je problema tokom puta. Znam… koliko je ljudi ubila srpska policija a ne znam za Albaniju od Rožaja jer… to je ne znam koliko. Znam da su govorili da ima izgubljenih, koji su izgubili svoj život.
BG: Tokom puta iz Rožaja do Albanije?
IG: Da, tokom tog puta.
BG: Srpska policija?
BG: Srpska policija. Tamo u Albaniji bili smo mokri na kiši, od snega, umorni. Trebali smo dugo da čekamo. Znači, tu smo bili čekalBG: ovi iz Albanije su govorili da treba da stignu sa kombijima i da nas onda pokupe. Kasno. Negde tri sata smo tu stajali, blizu Skadarskog jezera. Posle nekog vremena su nas pokupili i poslali nas u fabriku duvana. Tu smo bili skroz mokri, na tim paletama gde je visio duvan, puno razne prašine, prostirali smo te palete dole na zemlju kako bi legli. Kao da smo skroz upali u prašinu… veoma je teško bilo… Ja sam podigao sve unutra te fabrike duvana ti ne znam kako je došlo do toga ali dobio sam jedan srčani napad. Jedan prijatelj me je pokupio i odneo lekarima u Skadar. Tu noć sam tu proveo. Jedan novinar radio-televizije – mislim da je bio iz Prizrena – dolazi u posetu nama tu u fabrici duvana. Naišao je na moju ženu i decu kako plaču jer sam ja bio bolestan i pita „Šta je vama?“ Oni mu ispričaju. Kaže, „Kada Ibrahim dođe ovde, neka se javi meni kod fabrike – kod fabrike – ali neka se javi u austrijskom kampu. Ja sam se zatim javio u Austrijskom kampu. Znam da sam dao jedan intervju za Radio Tirana, slučajno. Najveći problem je za mene bio – gde sam zahvaljivao svojoj matičnoj državi koja nas je prihvatila – a vojnici iz kampa su došli da nas čuvaju, jer je tu blizu bio i nemački kamp. Sada su oružani Albanci u svom tom haosu gađali nemački kamp koji je bio tu blizu.
BG: Jel Albanci?
IG: Da, Albanci iz Albanije. Imali su automate, imali su… bili su toliko divlji… To je me najviše brinulo. Da sada na zemlji svoje matične države treba austrijski vojnici treba da nas čuvaju. To sam izjavio i…
BG: Znači gađali su i Albance sa Kosova?
IG: Da, možda da nešto ukradu, šta ja znam sada. Najviše sam brinuo jer nismo bili opušteni tu. Inače Austrijski kamp je bio veoma dobar, bilo je i medicinskih usluga, normalno sa svim aparatima. Kopali su i za vodu jer je tada bila velika suša, osigurali su nam i vodu. A za naše žene, devojčice su išle da napune vodu tu blizu žica, a ovi iz Albanije bi im se približili, oni su se loše ponašali. Veoma su se loše ponašali.
To mi je izazvalo gorčinu, znate. Znam da sam u intervjuu rekao, „Mi smo napustili Kosovo u pepelu, stigli smo u zemlju majku i sada treba da nas brane austrijski vojnici u kampu“.
BG: Da li ste čuli neke vesti o Kosovu tokom boravka u Albaniji?
IG: Pa, čuli smo, da čuli smo. Išli smo tamo-ovamo do nekih kuća, pratili televizijski program. Ali bilo je vrlo malo mesta gde smo mogli da odemo kako bi gledali vesti. Znam da su se loše ponašali, tako tvrdim, iako sam im se ja zahvaljivao. Ja sam uvek sa jednim pedagogom koji je bio ovde u gimnaziji jer kada smo pobegli odavde ja sam bio zaposlen u gimnaziji, a kada smo napustili domovinu sekretar nam je rekao „Nađite neki posao, smestite se“ znate, „nastavite da radite gde god nađete posao.“ Ja sam bio profesor albanskog jezika i književnosti. Sa jednim pedagogom zajedno, Ramiz Zeqiri je bilo njegovo ime, smo tamo organizovali da održavamo nastavu za albansku decu koja su bila tu, da makar nešto uče i ne gube vreme pa su nam Austrijanci osigurali jedan veliki šator, sa klupama i stolicama. Aa mene su odredili za nastavnika… Znate li kako se zove to mesto? Skadar. To je bila škola. Gruda. Poznat mi je bio i jedan ni Binak Grguri. I on je bio imenovan zajedno sa mnom. I ovo sam teško preživeo. Trebalo je da stalno pratimo albanske devojčice kada smo ih donosili u kamp. I tu smo rizikovali život nekoliko puta. Znam da sam jednom rekao BInaku „Ove devojčice ja ne mogu da ostavim same ovde“ jer su dolazili „evo gde je kombi, hajde ulazite unutra“ jer sam znao gde su hteli da nas nose ti idioti. Govorio sam „Binak ja za sebe ne žalim život, ove devojčice ne ostavljam“ rekao sam. Loše. Rekao je, „i ja sam sa tobom“. Zbog toga sam mnogo brinuo, mnogo sam patio, znate. Zar da naše devojčice ne budu slobodne u svojoj domovini. Da ti huligani, oni…
BG: Znači držali ste paralelnu nastavu u kampu sa drugim izbeglicama?
IG: U početku smo to držali u kampu, ali su u kampu ostali ovi mlađi koji su bili, učenici do 8-mog razreda. A u srednju školu su nas poslali u Grudu. Oni su mogli da putuju, učenici. Nije bilo daleko odatle. Oni su mogli da putuju, da idu u Grudu. I tu smo jedno vreme držali nastavu, u Grudi. Da, kada sam znao da sam stupio na albansku zemlju, jer ja nisam mogao nikada da idem tamo, jer sam bio politički osuđenik, nisam imao… izgubio sam pasoš… nisam mogao. Znam da sam se kao apsolvent upisao da idem tamo. Fehmi Agani kaže, bio je dekan fakulteta, reče iz reči u dela ne možemo ići, ne možemo da idemo. I nismo otišli. Iako sam imao mogućnost da se nekako ubacim sa studentima. A prvi put kada sam stupio na zemlju matične države, pao sam na kolena i ljubio sam tu zemlju, bio sam veoma razočaran njima iako ovi iz Skadra to imaju u svojoj tradicijBG: ne onoj institucionalnoj, već u onoj čuvanoj – bilo je vrlo dobrih ljudi, bilo je ljudi koji su, kada sam im pričao moje brige i probleme, plakali zajedno samnom. Da, bilo je svašta. Bilo je… bilo je i takvih koji su, čim smo prešli granicu, psovali Slobodana Miloševića i govorili “što vas nije pobio, što vas nije ubio?” Imao sam neke stvari kao što su iz koje su oni partije bili, kakvi su oni ljudi bili, ja ne znam, ali me je to dosta mučilo. To me je veoma mučilo, više od bežanja, od rata, od svega, to me je mučilo. Jedan ubijeni iz sela, Naim Drešaj, je ubijen na granici sa Albanijom, donoseći ovde oružje. Jedna druga žena iz sela, ne zna se, nestala je, ne zna niko ništa o njoj. Tako i sin mog brata, Sami. Primer koji sam ti pomenuo, ujak iz Zrza, dakle dvoje spaljenih, jedan ubijen i masakriran u šumi, kako su ih našli. Ukratko, ja sam se sastao u Belegu, sa decom baš tih koji su spaljeni. Sada je čak jedan od njih predsednik Skupštine Opštine Istog. Reče – mi smo odveli žene i decu do Rožaja, i sada se vraćam – zajedno sa svojim bratom – da uzmem oca i majku. Ali kad su se vratili, našli su sve spaljeno. Isto i za drugog ujaka, Kadria. Našli su ga masakriranog u šumi. Bilo je i u Vreli ubijenih. Čak i neki Muharem… [00:30:53 je nerazumljivo] nekoliko dana je tako ostao obešen. Čuo sam od ljudi koji su govorili da bi jedva naši neku kokošku d bi je živu pojeli, jer nije bilo nikakve hrane. Tako sam čuo da je ostavio neko pismo, koje je stavio u neku rupu na zidu dvorišta. I koje su našli. On je bio ratnik. Ali kada su probili tačke, nije bilo više ničega, svako svojim putem; jer su tu bile 3 tačke: jedna u Lugu, jedna u Prigovcu, i jedna kod Januzaja, na granici sa Ljubozhdom. Kada su probijene ove tri tačke, nije više tu bilo ničega, i vojnici su morali da beže.
BG: Možeš li da se zaustaviš i da razmisliš o efektima rata na tvoj svakodnevni život?
IG: Da, uveren sam da ove traume ostavljaju znak, tragove i to i dan danas. Ljudi su morali mnogo toga da prežive. Kada sam se vratio onda sam i saznao za slučaj u Sirenici, jedno selo ovde gde su ubili dva učenika, jedna je bila u srednjoj školi ako se ne varam i to na prvog godini jer je pre toga završila osnovnu školu. i, Lipaj naš, iz Sirinice koje su pronašli u bunaru. Jedan stariji čovek iz Sirinice, isto bačen tu u istom bunaru. Jedna starija žena, i ona. Sada, njihovi članove porodice su teško doživeli sve to. Ja sam rekao jednoj koja je radila u biblioteci, bila je sa mnom u školi, Lipaj je bio. Njoj kažem, „Znaš li detalje da mi ispričaš o tim učenicima?“ Odmah su joj krenule suze. Radila je u školskoj biblioteci, sada kao profesorka u gimnaziji. Ona odgovara , „Ibrahime celog leta su njihove cipele stajale pred školom jer niko nije dolazio da ih uzme“. Celo leto. Iako su se svi vratili. Na jednu livadu ako znate. Niko nije mogao da ode i uzme.