Fitnete Dauti
Medinë Dauti (osoba koja intervjuiše)
Fitnete Dauti (sagovornik)
Skracenice: MD=Medinë Dauti, FD= Fitnete Dauti
MD: Možete li mi reći čega se sećate pre, pre nego da počene rat?
FD: Da, bili smo ovde u novu kuću, što znači da nije prošlo puno vremena od kada smo ušli u novu kuću, bila sam trudna sa Medinom i rat je počeo, i gde da se sklonimo, da idemo u selo Sunoblar, ali tamo nije bilo mesta, otišli smo u Pogragje, kod Medinine tetke, i odatle svi skupa smo otišli kod zetovog ujka u Trnovc, ostali smo tamo 2 i po meseca, naime sve dok se rat nije završio ovde na Kosovu.
MD: Kako je bilo, da li je bilo ljudi, kakva je bila situacija na onim mestima gde ste se skrivali?
FD: U Pogragju je bilo mnogo ljudi koji su se sklonili, neki su otišli u Makedoniju, ali mi smo otišli u Ternovc, tamo nije ih bilo, malo je porodica bilo, ali ih nismo imali tako bliskih. Bilo nam je dobro, nismo se plašili, ali neko vreme, tj. posle nekog vremena, vreme se promenilo, bilo je kiše, zahladilo je i rečeno nam je da izađemo u planinama, svi koji smo bili unutra, sa decom, sa mladima samo starijji ne. Tako da ostavili smo stare, uzeli smo decu i kao što sam vam rekla, oprala sam dečije patike, a nisam imala gde da ih osušim jer sam ih bila upravo oprala, a onda sam ih uzela, obukla im par čarapa i svakoj čarapi sam stavila po jednu kesu, pa posle čarape, pa patike u čarapama i tako smo izašli jer su svi bili velika deca, da bi tražili od nekoga nismo mogli, tako smo izašli i neko vreme smo hodali, celo selo je bilo, i okolo, svi smo bili okruženi naoružanim vojskom.
MD: A ko vam je dao vest? Da li je bilo nekoga ko je držao stražu?
FD: Ne, odnosno kao vođa naselja došli su i rekli su nam, a onda smo izašli i odveli su nas, rekli su nam da idemo, nismo ih videli da su nas pratili, samo smo ih videli u brdima, ovako zaklonjeni i usmerili to naoružanje koje su imali, ostali smo oko sat i po, rekli su nam da se vratimo.
MD: Kako je bilo, kakva je atmosfera bila u to vreme?
Fitenete Dauti: Nije bilo odgovora zašto su nas izveli, reči poput onoga što su ljudi govorili, odnosno, videċi koliko ljudi, koliko izbeglica ima na tom mestu, zbog toga, ne nešto drugo.
MD: Da li te bilo strah, odnosno kako su ljudi koji ste bili zajedno reagovali?
FD: Bilo je straha, šta se dešava, kuda idemo, šta hoċe da nam rade, bilo je malo straha, ali ja sam bila uznemirena za dečije noge dok sam ih videla, nisam znala ništa drugo, nisam ni videla , videla sam ih, ali nije me interesovalo, više mi je žao moje dece, da se ne prehlade ili slično, eto tako.
MD: I šta je bilo onda? Posle toga što ste izašli?
FD: Dakle, ovako je bilo, naime nismo imali problema, samo što smo morali noću da ugasimo svetlo u svaku kuću, kako se ne bi videlo da ima svetla, da neko živi, da ima stanovnika, svuda, ne samo mi koji smo bili izbeglice , ali svi.
MD: Kako je bilo da se ugase svetla?
FD: Ugasiti svetlo u celoj kući, odnosno ne sme se ništa videti, na primer u sobi smo držali jedno svetlo upaljenim, ali trebalo da izolujemu prozore tako da se ne vidi ništa.
MD: Kako ste izolovali prozore?
FD: Sa ovim debelim zavesama, nije bilo nešto, bila je jedna stara kuća u kojoj smo odseli, sklonište je bilo.
MD: Koliko ste ljudi spavali tako dok ste bili sklonjeni u tim kućama?
FD: Po dve porodice smo spavali, Medijina tetka sa mužem i decom, staru su imali sa sobom. 4 dece su imali, takođe muž i žena 6, stara 7, a ja sa dvoje dece, Medina nije bila, ja i Bejta, tj. …. (broji 6-8-10) …. 10 članova.
MD: U jednoj sobi?
FD: U jednoj sobi. Spavali smo jednu noć u jednoj sobi, zatim su muškarci otišli negde drugde tu u nasleju su odseli, pa smo mi žene spavale sa decom i starijima.
MD: Ëhëë,
FD: Da, 2 i po meseca.
MD: Da li je trebalo da se pređe granica?
FD: Da, bilo je granice, ali nas nisu zaustavili, nismo imali problema, idemo kod mog ujaka, taj zet, idemo kod mog ujaka, tada nisu nas zaustavili.
MD: A gde ste otišli, na koje mesto?
FD: U Trnovcu.
MD: U Trnovcu.
FD: Imala sam porodicu u Budriku, ali nisam znala da li su živi ili mrtvi, ništa, njima su celu kuću izgoreli i puno zlostavili, odveli ih i celo selo su popeli na traktore i poslali ih na putu Cernica, tu su počeli da ih pucaju redom, cela vojska ih je okolila, policija, ali sreċom, vreme se promenilo, bilo je grmljavine pa su ih razdelili, i odatle su neki otišli u Makedoniju, a neki ostali sa nekim “Sokolima”, tako ih zovu u selu, blizu mog sela Budrika. Imala sam jednog brata, najmlađeg, imao je 16 godina, povela sam ga sa sobom, ali ja nisam se uopšte plašila od rata, uopšte se nisam plašila, jer sam htela da ostanem kući, da uopšte ne izlazim iz kuće, tj. toliko da nisam verovala da nam se nešto dešava, ali kad se setim da sam ostavila brata u ratu ovde, da je ušla vojska, ne vojska nego civili, Srbi iz ovog kraja bili su odeveni, maskirani i ubili jednog od naših komšija, a ovi sa mojom svekrvom kad su videli da su ubili onoga, moja svekrva je uzela mog brata i komšiju i krenuli su da dođu u planine, kroz planine ih je policija uhvatila, vojska je počela da ih ubija, moj brat se sakrio, mislili su da su mi ubili tasta i tog komšiju, oni su mislili su da mog brata, pa te galame, celo selo se podiglo na noge da ga traži i tako su ga spasili, a kad je došao, on mi je uzeo patike,moj brat, da bi ih meni doneo – evo sestro doneo sam ti patike- pošto si se spasio, zašto si uzeo patike sa sobom, i mnogo sam plakala o Bože. Bilo je strašno. Ove priče, noge moje dece i brat mnogo me zabolelo. Ostali smo 2 i po meseca, uopšte nisam imala volju da ostanem tamo, htela sam da idem kući, vratili smo se jednom, vratili smo se kolima,
MD: Jel tako?
FD: Da, ubedila sam svog muža da su stari došli i ostali ovde u naselju, moj suprug i ja, nekako sam ga ubedila i došli smo, kad smo došle seli su, Bejta je rekao – dolaze puno naoružani policajci – seli su i i Adis i Sabina u uglu suženi, pa su ovako držali ruke i bili su prestravljeni. Rekla sam zašta sam dovela decu ovde, bila su uplašena, ovako su se ne plašili, ne znam zašto, pobegli smo, uzeli decu, seli u auto i otišli i vratili se tamo gde smo bili.
Modertor: Ëhëë
FD: Samo što mnogo me je zabolelo da su se deca plašila.
MD: Nakon koliko vremena ste se vratili?
FD: Prošla su 2 i po meseca, jedva sam čekala, slušala sam vesti kada ċe se osloboditi, uopšte nisam mogala da ostanem, samo sam bila uznemirena za moju porodicu, zbog sestre nisam znala gde je, one je bila otišla u Blace. Kad mi je rekla jedna komšinica tamo gore od zeta – o Fitnete rat se završio, NATO je ušao, o Bože kako sam bila srećna, poludela od radosti, i seli smo u auto i dolazili kući, šta da vidiš o Bože, sve zapaljeno, odeća po ulicama, nameštaji potpuno uklonjeni. Ovde kada smo došli, šta sve nisu uradili, razbili su zidove, uzeli robu, sve kaučeve, u komšiluku, naše kod komšije, a njihove kod nas, i mi dalje ovde, još uvek ne znam ništa o svojoj porodici, kad mi neko reče, uopšte se ne sećam ko mi je rekao da su otišli u Makedoniju, žele da idu u inostranstvu, rekla sam – kako je moguċe da moja majka okrene meni leđa a koliko sam patila za njih, oni nisu otišli, ali je bila pogrešna informacija. Kada je došla ovde – da li ste svi dobro?, Da li ste se spasili ?, Moja majka je samo plakala, rekla je da smo se svi spasili, ali Vedat je ubijen, on je bio mlad, imao je 18 godina. Užas – puno smo plakali, celu ga je jednu nedelju muž od tetke nosio na leđima, samo da ne bi ga sahranili bilo gde, sa jednim metkom hej, počeli su da pucaju u nekog drugog, i toj osobi je prošao metak blizu a njemu ovde, i ubili su ga na licu mesta. I tako.
MD: Jednu nedelju?
FD: Nedelju dana njegov otac ga je držao dok se ne završi i dok ne odu pa da bi ga sahranili, ali on ga je na kraju sahranio u planinu kako je i sam mogao, kada se rat završio ponovo su ga sahranili na groblju.
MD: Kakvu ste vi imali vezu s njim? Šta vam je bio?
FD: Brat od tetke. Po završetku rata, saznala sam i rečeno mi je da ga je otac poslao da pusti krave jer su imali krave, ali rekala sam zašto on sam nije otišao već je poslao sina, taj stres sa emocijama, umesto da on umre, mlad dečko je umro. Moja svekrva me je već gledala i rekla mi je da je tako Bog uzeo koga je želelo i o čemu ti govoriš, ja sam stala i rekla … da, znam {sa uzdisanjem}.
MD: Da li je bilo teško prilagoditi se posle rata?
FD: Da, činilo mi se sasvim drugi život, o Bože, činilo mi se kao da se promenio čitav svet, da nije više taj život kakav je bio, ali iako mi je brat od tetke umro, on je bilo generacija sa mojim bratom, nekoliko vreme ništa nije mi izgledalo dobro, i zaista se nešto promenilo, ljudi su se promenili i nije bilo kao nekada. Prolazili su helikopteri, rekla bi o Bože, o Vedate gde si, mnogo sam se sekirala. Nisu nam ništa ostavili, napisali su nam naj užasnije, oni Srbi, banalne reči, po zidovima, oštetili su te zidove, kako da ih pokrijemo jer sramota, nismo znali odakle da počnemo, niste imali šta da vidite, uzeli su sve moje stvari, nisu ostavili ništa … dali da pospremim krevet za spavanje ili kuhinju da bi jeli, uopšte ne znam kako sam provela te dane, ali Bog zna kada se setim pitam se kako sam mogla da upravljam stvarima, krevet za stare, dečiji krevet, gde da ih operem, gde da ih stavljam, morala sam da sednem i odmorim, tako da neko vreme nismo mogli da dođemo k sebi.
MD: I šta sada mislite kako je ratni period uticao na vas?
FD: Ne, ratni period mi je odmah prošao, nije mi bio neki problem, ovo što mi je brat od tetke umro već je uticalo na mene, neko vreme nisam mogla da dođem k sebi, to je uticalo jako loše, onda sa Medinom bila sam trudna, imala sam veliku volju s njom, radila sam puno, bila sam srećna, svekrva mi je rekla da ćeš opet dobiti devojčicu, bila je istina jer nisam ni bila na kontrolu, ne znam zašto, čak kad se rodila o Bože kakve sam radosti imala, napravila sam sestru Sabini, dve sestre, bila sam mnogo srećna, nisam ni išla u bolnicu, porodila sam se kući, jedva sam bila čekala, bila sam mnogo srećna. Mnogo sam dobro prešla.
MD: Hvala.