Avdi Berisha
Intervjuerka: Pozdrav čika Avdija. Počnimo od trenutka kada se pogoršala situacija mnogo.
Avdi Berisha: Pa situacija se pogoršala mnogo ranije, ali kako bi se stvarno pokvarila to je bilo ’98, ’99 godine, i već smo ušli u rat. Naterali smo da uđemo, hteli mi ili ne hteli, nismo imali drugu opciju. Mi smo pokušali da se pospremimo manje više, ali nismo imali šta da se spremamo jer nismo imali ni gde da odemo. Nemaš gde. I onda je počela naša vojska, pomalo, krijući se, tajno, bez uslova, bez odeće, bez obuće, bez ičega. Po šumama su štitili porodice, bar da nam kažu šta se dešava. Onda, pokušavajući da se spreme, tako pokušavajući, obukli su se neki vojnici koji su bili tajni i tako je povećan broj. I tako se povećavao, povećali su se na boju, i bili su primorani da izađu. Onda je srpska vojska počela da ide prema Srbici, kod Jašarijevih, po Kosovu svugde. Lab mnogo nisu dirali jer su trebali tuda da prolaze, kako im niko ne bi smetao. A s druge strane, uzeli su čitavo Kosovo, raspodelili su se. I nije mnogo prošlo, vratili su se u Lab, i jedna tura od 50-60 blinda, vozila, vojske, policije, išli su putem za selo Palatna, u Bajgori, i ušli su u tu klisuru. Tu se nisu dobro podelili, i ko zna, njihov plan nije uspeo. Ponovo su se vratili tog dana, a struadan su se vratili prema Kosovu, prema kosovskoj ravnini. Za Jašarijeve nemamo šta da govorimo, to mesto su sve u dim stvorili, malo tu, malo tamo. Ali tu su napravili haos, 60. članova su ubili. Od dece do staraca, šta su našli. Tri dana su ratovali dan i noć koliko su mogli da pruže otpor, ti koji su mogli. I onda se rasprostranilo na celo Kosovo. Onda sam ja napustio moje kuće. Tri kuće sam imao. Sa štalama, plevinima, stokom i sve što je imalo selo, doveli su ih tu. Onda je vojska ušla u moje kuće i ja sam uzeo članove porodice i odveo sam ih u Prištinu. Smestio sam ih tamo. 120 maraka sam plaćao. 144 članova u toj sobi. Na mukama sam spavao. Tu sam boravio godinu dana. I polako, polako, celo Kosovo su ispraznili a onda su i nama došli.
Intervjuerka: Ispričao si mi priču kako si donosio hleb za vojsku. Hoćeš da mi ispričaš još jednom?
Avdi Berisha: Otišli smo mi tu u toj sobi koju smo iznajmili, i vojska nam je uzimala, mi smo ostajali u lošoj situaciji. Stariji sin, Redžep nosio je koliko je mogao sa malim kolima hleb, i donosio nam je kući. Posle nekog vremena nisu ga više pustili, jer su ga našli i popnem se ja u autobus iz Prištine sa ženom. Uzmemo mi dva džaka hleba i krenemo. Puno putnika tu, i mi kao putnici. Kada smo došli kod Besinja, ispraznili su autobus. Vratili su autobus nazad. Ja sam tu čekao. Dođe jedna osoba sa jednom ženom i kaže kuda će te. Ja njemu kažem, bogami idemo za Lužane, ajde uđite. Uzme on nas. Kada smo stigli u Lužane kaže, ja ću za Orlane. Ja njemu kažem, idemo i mi do tu, do Luge jer ne smemo da uđemo u Lužane. Tu nas je iskrcao u Lugi. Onda po Lugi, po blatu, po snegu i u Penuh pa za Buricu, jer nismo smeli da idemo putem. Kada smo stigli, tu su bili tenkovi. Prođe jedna kolona. Mi smo ušli iza trnja i sakrili smo se dok nisu prošli. Vrteli smo se. Dali smo im ta dva džaka hleba jer nisu imali hleba, ni brašna ni hleba, nit ništa. Onda smo se vratili nekako za Prištinu. Više nismo donosili hleba, nismo mogli. Ne znam koliko je imao sin, a tada sam ja sa ženom rukama donosio. Ovde šta su imali, i hranu i stoku i sve što su imali, zaklali su i pojeli. Ostavili smo im dve kuće i sve što je bilo tu, sem smo jorgane uzeli. Čak nismo ni naše jorgane uzeli. Posle su odatle izbacili i našu vojsku i ušla je srpska vojska tu. Kada smo se vratili, našli smo sve, i garaže i kuće… dve garaže su mi porušili jer sam imao garaže za koze. Tu su parkirali tenkove da ih sakriju. Napravili su veliku rupu u prodavnicu jer sam tu imao prodavnicu. Tu su boravili ne znam koliko, jer su izbacili OVK odatle. Kada su u Prištini krenuli da nas isteraju, naselje po naselje, celu Prištinu su skoro isterali. Mi smo kod Džambaza tri ulice ostale, tri dela tu i rekli su nam tri dana ranije da ste vi na red da izađete i da nas povedu. Kada su došla jedno 5-6 policajca, ili 10, ušli su nam u dvorište. Kaže on, odakle ste – iz Podujeva – kaže, za pet minuta da izađu žene i deca i da odu za Podujevo kod vaše kuće, a vi sa nama. Ja sa sinom, sa sinom Redžepa iz Lapaštice. Redžep Banuši iz Mramora, još je tu živ. I uzmu oni nas da nas odvedu. Maltretirali su nas usput dok smo išli. Kod Džambaza su nas poređali. Kamioni su nas čekali da nas pokupe. Ja sam im se tu malo suprotstavio jer mi je izgledalo da nam prave veliku nepravdu. Ostavili smo ženu i decu i nismo znali šta će da se desi sa njima. Uhvatio me je za vrat i rekao da ćeš na streljanje, i na albanskom mi je rekao. Ja mu kažem, šta da kažem drugo. Ti ne možeš, jel možeš da se zakuneš Srbinu. Kaže [govori na srpskom]… mislio je da ću da izmenim reči. Ja mu nisam izmenio jer su se mnogo hrabriji ljudi od mene ubijali, ja nisam imao šta da se spasem više, sinovi su mi bili u red. Gorelo je, bilo je 20-30 ljudi koje su nas uzeli iz naselja i stavili su nas u red da nas streljaju. I kad je video da ne može da mi vrati mišljenje, automatsku pušku mi je držao na 2 metara. Sad, dali mu nije opalilo ili Bog nije rekao da me ubije ne znam, samo je rekao [govori na srpskom] – idi u p. m. vrati se na mesto. Nit mi je opsovao ni majku ni oca, samo mi je te reči rekao. Ušao sam u red, ukrcali su nas. I mislili smo da će da nas odvesti po mostovima gde su ih bombardovali. Srbe su tako bombardovali.
Intervjuerka: A gde su vas odveli?
Avdi Berisha: Vrteli su nas. Vrteli su nas, ne znam, možda pola sata po gradu, nismo znali ni gde. Kad su videli da je daleko, odveli su nas u naselju Muhadžera. Vrteli su nas po gradu, ali nisam znao kuda jer je kamion bio zatvoren, sa ceradom. Bili smo oko 00 osoba. Podrumi policijske stanice puni, ruke vezane pozadi. Tako smo se sami primorali da ih vežemo prstima. Gurnuli su nas sve tu. Tu su bila dva policajca, jedan Ciganin i jedan Srbin. Onaj Ciganin je bio malo udaljen. Ovaj Srbin kaže ja ni mog oca ne mogu da spasem, ni brata, ni vas. Kaže, ja sam Kosovac ko vi i šta god da vas pitaju kažete ne znam, ne poznajem ih. Ako pitaju za inspekcije, za rukovodioce za inspektore, recite ne poznajem nikoga. Šta god da te pitaju samo ništa, ne znam ga. I doneo nam je, rekao sam ti, 2 flaše vode. Popili smo po gutljaj vode jer smo goreli i zbog straha i zbog zabrinutosti. Starijeg sina, Redžepa, tukli su ga dok mu nisu slomili tri rebra. I danas mu stoje tako. Jedno tri osoba su ga tukli po tri četiri puta. Glava mu je natekla ko šinik jer su ga uhvatili i dan ranije. I njega su pitali gde ti je porodica. On im rekao u Albaniji, oni su ga slomili od batina – ti si poslao porodicu tamo a sam si ostao da ratuješ u OVK. I jedan po jedan su nas pitali, neke su oslobađali, neke su tukli. Banuš se onesvestio, i mislim da ga je uhvatio srčani udar jer smo ga prebacili u drugu sobu. Penio je kroz usta i udarali su ga pomalo po licu ko lekari, taman kako je potrebno jer je čovek izgubio svest. Polili smo ga vodom po licu i umili smo ga. Ja se mislim poslaće ga u bolnicu i on je moj i ići ću sa njim jer sam i ja pomagao sa njim jer je bio moj, i da ga spasim, da mu povratim dušu. Kada se osvestio malo, nit su ga poslali kod lekara, niti su nas pustili. Tu je bilo puno krvi, neki sunđeri neke slomljene stolice jer je bila jedna mala soba i tu su ih ubacivali i tukli još više. Tu su sami bili pa na tajno, na svoju volju. One druge su tukli gore, druga grupa je bila to, a ove ovde su tukli na svoju volju.
Intervjuerka: Jesi li mogao da čuješ glasove onih drugih kako ih tuku?
Avdi Berisha: Ne jer su oni njega slali u drugu sobu dalje. Ne, nismo ih čuli. Pa i da ih čuješ, šta imaš da im radiš. Mene su odveli na streljanje. Nisu imali šta da rade ljudi, tu su mi bili sinovi, niko nema šta da ti radi. Ili su im uzimali decu iz naručja, isekli su ga, masakrirali, bacili su ga i nemaš šta da radiš. Ne možeš Srbinu da kažeš aman, ne moj. Tako da… pustili su nas. Došli su redom da nas isteraju iz Prištine, skroz sa Kosova. Mi smo rekli, ajde da idemo u Makedoniju, ili gde god želite. Poslali su nas u autobus. Njega smo u ćebadi nosili čuvajući ga. Želeli smo da mu sredimo grob jer nismo znali da li ćemo živog da ga odvedemo. Kada smo otišli u voz u Kosovo Polje, terali su nas da plaćamo. Za sve sam plaćao ja jer sam imao novca. Platili smo voz, uzeli su pare i kad smo otišli u Blace došli su autobusi, neko nam je tu doneo vode. Pucali su koliko su mogli. Ukrcali su nas u autobuse, raspodelili su nas svuda. Nas su poslali u Čegran. I u Čegranu je veliko polje, blizu šume, puno stenja. Šatore smo tu podigli. Bili su podignuti uistinu. I tu sam ja odmah potrčao i našao sam šporet i izašao sam onda i sredio kupatilo sa kesama i štapovima za sve. Začudio sam ih. Mesecima su ljudi bili tu. Po dve-tri nedelje su bili tu i nisu znali da čiste i da prave hleb. Ja sam imao 14. članova, nisam hteo da ostanem tako. Na brzaka sam sredio mesto kao kupatilo tu i kupali smo se. Nemaš drugu mogućnost.
Intervjuerka: Koliko dugo ste bili u Čegran?
Avdi Berisha: Samo 7 dana. Nakon 7 dana su nas zamolili da odemo u Italiju. Otišli smo. A sin za Nemačku, otišli su. Ja nisam želeo da odem nigde sa Kosova. Ja sam bio rekao, živ neću izaći iz Kosova, ali isteraše nas na silu, nismo imali drugo. Poslednjim vozom sam izašao, rekao sam ti. Poslednji voz, i nijedan posle toga. Nakon 11 dana je ušla pešadija. Odatle su nas na silu odveli u Engleskoj. Tamo je bila snajka i trebala je da rodi sina, ovoga Ćlirima. Tamo kad sam otišao, žena mi se razbolela od patnje i straha. Ne znam koliko sam bio tu u bolnici gde smo živeli. To mesto se zvalo Sarsburg, bilo je negde oko 100 kilometara udaljeno od Mančestera. I odveli smo je u Mančester mesec dana na zračenje svakog dana. Ostala je tu u bolnici, operisali smo je, nije imalo uspeha. Onda se žena umorila i tu me pozvala direktorka bolnice, kaže dođi u kancelariju. Kada sam otišao u kancelariju, pita me da li pušim. Ja kažem da, kaže ona zapali jednu. Kažem ja njoj neću da zapalim jer nije normalno da se ovde puši. Ne kaže, zapali. Ja njoj kažem bogami neću. Uzela me za ruku, stvarno me je uhvatila za ruku ovako i kaže ona meni, budi jak jer nemaš više žene. Tako mi ove vode, tako mi je rekla. Plašila se ona ko zna šta ću ja da radim. Nemaš šta da radiš. Reče mi, nemaš više žene, eventualno 2 meseca života ima, nema više. Odvedi je u Kosovo, ako hoćeš daću ti lekove jer tamo nemate ništa. Kada smo se spremili da dođemo na Kosovo, kaže nam, samo jedan može da ide. Drugi niko. Ćerka ili ko god želi, možete sa njom. Ja sam jurnuo i rekao im, popeću se na avion i otići ću, neću ostaviti ženu samu. I mene su pustili, neki su došli, neki su ostali tamo. Iz aviona i pravo u bolnicu smo je poslali, u Prištini. Ona je živela još 2 nedelje. Oni su mi rekli 2 meseca, ali ona nije živela više od 2 nedelje i umrla je.
Intervjuerka: Kada ste došli ovde, kako je izgledalo selo nakon rata?
Avdi Berisha: Kako će da izgleda? Grehota što nije imao ko da slika. 42-43 kuća, nijedna nije ostala nespaljena, neke više neke manje. Nijedna. Ali naše najviše jer su oni tu boravili. Isekli su i drveća samo kako bi napravili zulum. Slomili su motorku. Motorku za drva su slomili jer nisu mogli da je ponesu pa barem da je ne nađemo. Hambar je bio pun. Celog su ga zapalili. Mesec ili dva je trajalo, jer žito se teško pali, i to su zapalili. Čim sam se vratio, samo sam malo sredio kuće. Izgradio sam dva mala hambara jer bez hambara nisam verovao da mogu da budem, jer nismo imali gde da boravimo. Dvorište je bilo pokriveno od trave skoro dva metara, nije imao ko da pokosi, a i vreme je bilo kišovito. Zima je u to vreme bila velika, jer sam ja prvo došao iz Engleske na odmor, nakon šest meseci. Rekli su da glava porodice može da ode na Kosovo da vidi šta se desilo. Kada sam stigao u to vreme, dva-tri dana avioni nisu mogli da se kreću. Temperatura je bila 26 stepeni ispod nule. I ja sam došao. Bili smo 52-53 osoba u tom hotelu. Samo ja, jer niko nije smeo da dođe. Pustili su priču ko ode na Kosovo, više se ne vraća. Ja kažem, jedva čekam pa ja sam sa Kosova. I ako ostanem, ostaću u moje mesto, a ne u tuđe. Samo sam ja prvi došao. Čak, kad sam se vratio, poneo sam fliju sa sobom i još mi izgleda da me ruke bole. Mihanja mi je napravila veliku fliju. Podelio sam 52 osobi po parče, dao sam im kad sam se vratio tamo. 350 marki sam ocu platio kilogram duvana. Ne samo jedan, već koliko mu je trebalo kačaka. 350 maraka je koštao kilogram jer je duvan bio mnogo skup. Ne znam koliko, 70 maraka ili ne znam koliko, koštao je boks. Takav je život. Ništa ničije bogami.
Intervjuerka: Hvala puno!