Sakibe Morina
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Sekibe Morina Lantovica (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, EM= Sekibe Morina Lantovica
BG: Možete li se predstaviti, molim vas?
SM: Ja sam Sekibe Morina iz sela Lantovica.
BG: Možete li da mi pričate o periodu pre početka rata, kako ste podnosili presiju?
SM: Bilo nas je strah, bila je vojska nad našim selom, bila je blizu nas, svaki pucanj koji smo čuli pao nam je gotovo preko glave. Odavde su pucali na Drenovac, pucali su na sve strane, cela vojska je bila stacionirana ovde u Lantovici.
BG: Gde ste vi odseli?
SM: Sve vreme smo bili ostali kod kuće, ni jednog trenutka nismo pobegli. Tek kad smo taj dan pobegli i ostali.
BG: Da li se sećate sa koliko osoba ste bili kod kuće, kako je bilo, da li se seċate manje-više?
SM: Da, 4, 6, Svekar i Svekrva, takođe je bila snaja, bila je strina sa 4 dece i stric, ja sam bila sa dvoje dece jer tokom rata muž mi je bio u Švajcarskoj.
BG: čega se sećate iz tog perioda??
SM: Mi smo ostali kod kuće, samo što smo se bili navikli na pucnjavu, nismo pobegli kao druga sela koja su pobegla i vratila se, nikada nismo pobegli, ostali smo kod kuće.
BG: I kako ste doneli odluku, zašto ste bili primoreni da napustite kuću?
SM: Bili smo primoreni jer su bili ubili 4 Srpska vojnika unutar sela Landovice.
BG: Znači Srpski vojnici su bili ubijeni u Landovici?
SM: Da, jer su oni bili gore i spustili su se u selo, i jedan meštanin iz Landovice ih je ubio.
Zatim je pokojni Ismet Gashi, koji je ubijen u ratu, ušao u kuću, otvorio vrata i rekao nam da izlazimo jer smo gotovi. I mi onda tako kako smo bili, imala sam samo jednu torbu za decu, jer sam imala 2 dece. Uzeli smo nešto od odeće, strina i ja smo izašli sa ulaznih vrata, i uzbrdo smo otišli, nismo išle daleko, evo kuće koja se može videti, da li hoċete da je vidite.
Ne vidi se odavde, ali kada izađemo u dvorište pokazaċu vam, iza te kuće tu gore je kuċa, je je u takvom stanju kao što je i bila, nisu je sredili.
Ako hoċete, možemo ići do mesta gde se nalazi ta kuća.
Upravo smo prešli put, jer smo bili tamo kod kuće, nismo bili ovde.
On nam je rekao ulazite u moju kuću, samo što brzo bežite od vaših kuća i mi smo se okupili tu, ne znam koliko smo osoba bili, jer je neko pobegao iz Petrova, neko iz ovih sela ovde, neko tamo kako smo mogli.
U toj kući, seli smo i ostali tamo, tenk je bio ovde i stavili su nam kao jedno ogledalo, ne znam šta je bilo to i gledali su nas.
Kada se ovo desilo po prvi put, ċerka je napunila 2 godine, 20 Marta ċerka je napunila 2 godine, 26 Marta su je ubili.
Ćerka je još bila u pelenima, jer nismo imali pamperse.
Ćerka je bila oštroumna i rekla mi je “Mama, skini mi pelenu jer sam je zaprljala” rekla sam evo mama ċe ti skinuti.
Moja svekrva kaže, kakva kriza a ti hoċeš i pelenu da joj skineš, rekla sam joj nek bude šta bude ne želim da mojoj ćerki postanu rane, hoċu da je očistim.
Očistila sam i obukla ċerku, rekla je “mama hoću svež hleb”, rekla sam da, mama daċe ti hleb.
Ponovo svekrva, ma ti si poludela, rekla sam joj bilo gde da idemo neċu da mi ċerka ostane gladna, greota, znači dala sam joj i hleb i tako stojeći počeli su da granatiraju kuću u kojoj smo odseli, prvo su ubili moju 15 godišnju snahu, svi smo ti ljudi bili zagušeni kao prsti ruku, kad su počeli da granatiraju počeli da beže kroz prozore pokušavajući da se spase, pa usred svih tih ljudi nju je udarila granata u glavu i ona je tako pala, svekrva je počela da plače za ċerku, svekar je rekao da oni hoċe sve da nas ubiju, devojčica je umrla na pragu vrata i udarila je, povukli smo je unazad, pravilno je okrenuli i stavili smo joj jednu salvetu / krpu na lice i ostavili smo je mrtvu i otišli skočeċi kroz prozor, rekla sam svekrvi da uzme moju ćerku, dok ja uzmem sina i torbu sa odećom i idemo.
Kada smo skočili kroz prozor i izašli, tu su ubili 12 osoba i neki od njih su se ranili.
Tu sam ja bila ranjenja, moju ćerku su ubili tu, moju svekrvu i snaju su ubili, dakle videli smo kako je ubijaju, jer više nisam bila svesna, ne znam ko me je povukao, znam samo da su me odneli preko vode, nisam osetila nikakvu bol.
Kada me jedna osoba sa sela videla, bilo je na planini, uhvatio se za glavu i povukao me u planinu.
U 10 sati izašli smo iz kuće, do 6.30 uveče nisam znala ništa o svojoj svekrvi, o mojoj strini, niti o mojoj deci ili bilo kome, nisam znala ništa.
Bila sam ranjena, ranjenici su ležali preko vode, majka od tog dečaka koji je ubio 4 vojnika nije znala za njenog sina da je bio ubijen, i skinula je maramu sa glave i počela je da mi zavija rane, rekavši “jadna ti šta su ti učinili” a je ništa ne znam za nikoga.
Jedan mlad dečkak iz sela, tako dok smo ležali, ponovo su granatirali i granata je pogodila hrast, dok je tom dečaku pao hrast na vrat, on je veċ bio povređen i još sada pade mu hrast, više nisam znala da se plašim.
Negde kasno je došao moj svekar, nekako kroz planinu.
Pitala sam ga “Bac gde su mi deca”? (Komentar Prevodioca: “Bac” je naziv za stariju osobu)
Rekao je “evo tamo gore su”, ostala sam tako neko vreme, nisam videla moju decu, pitala sam ga ponovo “Bac gde su mi deca”?
On ponovo “evo tamo gore su”, rekla sam “Bac gde su mi deca”?, ako su ih ubili reci mi, ne daj mi nade!
Rekao je evo gore je Fisnik, a i sina su je takođe ranili.
BG: I sin je takođe bio ranjen?
SM: Da, i sin je bio ranjen.
Kad smo kasnije otišli gore, sin je ležao, rekla sam da mu je noga ranjena, teško meni i tebe su ranili, a?
Nakon što sam videla sina, rekla sam Bac gde mi je ċerka?
Rekao mi tamo gore, reče “tamo gore”,
Rekla sam Bac reci gde mi je ċerka, gde je majka
Reče ċerkau i majku sam ih ostavio na brdu,
Rekla sam u redu, ostavila sam ostavila, nije ništa.
Ostali smo tu u planinu, pošto je veċ bila noć, bez ikakve pomoći od 11:00 sati kada su nas ranili, nismo imali baš ništa.
Kada je pao mrak prošli smo kroz polja ili planina i otišli do Petrovo, mene su nosili sa drljačom, sa ćebetom.
Nije mi bio tu muž, dever i neki moji suseljani su me nosili, dever je nosio mog sina na krilima a neki suseljani su mene nosili sa ćebetom.
Pitali su devera da li je živa ili mrtva?
Niko nije verovao da sam živa, dever im je rekao da sam živa.
Ja nikada nisam znala gde se nalazi Petrovo.
Rekli su deveru da li je živa, on im je rekao da, da živa je.
Rekla sam samoj sebi, kako to da oni ne znaju dali sam živa ili mrtva, smrt mi nije palo na pamet.
Tokom tog vremena je padala kiša, stavili su mi jednu krpu na glavu da mi ne pada kiša direktno, ponovo su pitali da li sam živa ili mrtva, dever im je rekao da sam živa.
Kad smo otišli u Petrovo jedan lekar, ne sećam se njegovog imena, smestili su nas u jednu kuću u Petrovo.
Dali su nam hranu, a pomogao nam je i jedan lekar.
Malo kasnije, još pre jutra, rečeno nam je da idemo, jer ako vas ovde uhvate biċe loše i za nas.
Izašli smo odatle, niko nije hteo da me primi u kuću, kao da sam ja bila vojnik ili ko zna ko, svako se plašio za sebe.
Ušli smo kod jedne tetke od muža, ona nas je primila unutra.
Tu smo ostali oko 3-4 dana.
Njena ćerka me je hranila jer su mi bila usta začepljena i nisam mogla uopšte da pomerim usta. Ne znam zašto mi se tako bila začepila usta, možda sam izgubila krv.
S teškom mukom smo jeli hranu tamo, i nešto od snahine odeće što je ostalo, obukli su mi odeću njezinih sinova.
Nisam mogla da se pomerim, ni svoje nužde da uradim, strina mi je pomogla koliko je mogla.
Nisam imala noge, noge su mi bile sva u komadima.
Tamo su nas sklonili otprilike nedelju dana, takođe se i ona plašila, uspaničila se da izlazimo iz kuće.
Izašli smo odatle, ali nismo imali gde da idemo, niko nije hteo da me primi.
Nisam mogla da se pomerim, ranjen sin, i ja isto.
Jedna žena sa dva sina, bez muža nas je sklonila. Kuća je bila velika, ona se zvala Medina, sada je već mrtva.
Neka je Allah pošalje u Džennet, jer nas je ona zadržala unutra, mada ona nije imala za sebe, ali nas je sklonila.
Tu smo ostali otprilike 5 nedelje.
Nakon što je NATO bombardovao 5 nedelje smo ostali tu.
Nismo imali dovoljno hrane, niko nije smeo da izađe da kupi, malo supe, malo hleba, nešto od sudžuka koju je kupio svekar, sin je žurbom hteo da jede ali lekar mi je rekao da mu ne dam meso zbog rana, sklonila sam iz njegove ruke sa jedinom svrhom da bi se lečio. Bac je rekao ostavi jer greota ali ja nisam dozvolila, samo da se on izleči.
Sinu sam uklonila stvari iz ruke sa jedinim svrhom samo da se izleči.
Nisam mogla da hodam da bi svoje nužde uradila, išla sam polako pužeċi kao što idu deca.
Strina i dever su mi pomogli, on se brinuo o meni pošto je moj muž bio u inostranstvu.
BG: Kako ste izlečili rane?
SM: Za vreme dok smo bili kod te žene Medine, u blizini je bio jedan lekar za krave (Komentar Prevodioca: Veterinar), delila nas je samo jedna kuća i on je preko mog svekra saznao da smo bili tu.
Saznao je da smo mi tu, i on je tada bio zaklonio jednog lekara, Hirurga Šerif Krasnići iz Prizrena.
BG: U kom selu ste se sklonili?
SM: U Prizrenu.
Ovaj Veterinar je dolazio svaki dan da pregleda naše rane, dao nam inekcije, očistio rane, vezao ih tokom nedelju dana. Posle nedelju dana, držajuċi doktora kod kuće, ali nam nije rekao, a zatim je rekao mom deveru i svekru uzmi mladu i sina i dođite kod mene kući, moj je problem kako sam kući primio jednog lekara, ali da se ne čuje, neka ih pregleda.
Nije pričao da je tu kod njega iz straha da se ne bi otkrivalo.
Članovi te porodice uvek su stražavale da neko ne dolazi i saznaje za lekara kod kuće ili za nas. Plašili su se da neko ne kaže, da se ne čuje da su nas tu sklonili.
Veterinar odneo me u svoju spavaću sobu, i tu je lekar pregledao sve moje rane, Šerif Krasnići.
Dao mi je neke stvari poput igala u vene, bez utrnulosti bez ičega. Uklonio je gnoj sa mesa tako bez anestezije, jer ga nije bilo.
Nakon što mi je očistio rane, počeo je da pregleda sina, ja sam bila tu.
Kada je uzeo sina, sin je vikao jer je bio mali. morali smo da ga ušutimo, jer smo se plašili da ga ne čuju, deveru se promenilo boja lica, nije mogao da podnese da moj sin oseća toliki bol.
Ja sam rekla probudi se jer su mi ruke bile zdrave.
Nakon što je pregledao sina, dever me je ponvo odveo držeċi na rukama, a zatim sina od kuće Veterinara u kuću u kojoj smo bili odseli.
Veterinar nam je pomogao oko hrane i odeće, obezbedio ih i doneo u kuću.
Često nam je donosio svež hleb.
Ostali smo tamo 5 nedelja, onda lekar nas nije više pregledao, samo Veterinar, lekar je samo dao uputstva Veterinaru dok je on došao da nas pregleda.
Onda je posle 5-6 nedelja ceo Prizren bio ispražnjen, nije bilo nikoga osim nas.
Onda smo i mi izašli jer samo smo mi ostali.
Kad bih legla da spavam, stavila sam sina pored prozora u ćošak, zatim ja, pa smo svi redom spavali. Dever, strina, svi u jednoj sobi.
Nisam se plašila da će me ubiti, ali sam se plašila da ću videti kako mi ubijaju i sina.
Plašila sam se da kada pucaju s prozora da mi ne pogode sina, zamenila sam mesto sa sinom ja sam se smestila kod prozora, a njega sam smestila drugog.
Tokom 5 nedelja ili 6 uopšte nisam hodala. Tog dana su rekli da idemo za Albaniju jer više nema nikoga.
Rekala sam, Bože pomozi, jer oni imaju i noge i ruke, ali meni pomogni da ustanem i prohodam.
Moleći se Bogu “oh, Bože pomozi mi” znam da sam tu ustala na noge i bolele su mi noge.
Rekla sam svekru Bac.
Bac, rekla sam evo dolazim, jer dever nije hteo, ali se celo ispraznilo, rekla sam evo krenem šta bude sa svima neka bude i sa nama, jer smo samo mi ostali.
Onda su me svekar i dever uhvatili za ruke, hodala sam do stanice.
Kada smo išli u stanicu, usta su mi se blokirala, zubi su mi se blokirali, ruke utrnule, noge utrnule celo telo. Ušli smo u autobus, išli smo do Žura čini mi se, u Žuru su bili postavljene neke prepreke na ulicu i autobus tamo više nije prolazio.
Jedan čovek iz sela Landovica koji se bio raselio u Prizren bio je sa svojom porodicom u kolima, kada smo otišli tamo, je sišao sina iz auta i rekao mu “ti si zdrav, mlad, šta god da se desi sa svima, nek i sa tobom. Ona sa sinom su bolesni i ne može da hoda, ti idi i pešaċi u red a ona nek ulazi u kola”.
Moj sin i ja smo ušli u auto, sa njegovom ženom i s njim.
Kada smo stigli u Graniju u Albaniji, bili su izašli da čekaju članove svojih porodica, da vide kako im je. Na ulici je bilo Policajaca ali nas nisu maltretirali, zaustavili su nas da bi opljačkali neku cigaretu, ali nas nisu maltretirali..
Kad smo otišli u Granice, stali smo tu i čekali, sin plačuċi je rekao je gde je Stric, gde je Tata. Ja sam ga smirila i rekla mu da ċe doċi sada.
Kad su oni došli svi smo bili zajedno.
Ponovo niko nije smeo da prvi napusti Granice, ja sam rekla “Ja ċu prva da izlazim”
Hodala sam, svekar, ja, dever je držao sina na krilima.
Samo su nam uzeli lične karte, nisu nas maltretirali.
Kad sam okrenula glavu i videla da su devera i sina pustili da prođu, otišli smo u Albaniju i tada sam pešačila.
Došli su neki ljudi jer su me videli ranjenu. Rekla sam im da idu jer ne mogu da govorim, usta su mi blokirana bez krvi.
Neki od KFOR-a su nas poveli po šatorima i pregledali su nas nekoliko lekara.
Ostali smo tamo u šatoru nedelju dana čini mi se, bez tuširanja, na zemlju samo po jednim sunđerom.
Nisam ništa znala za svoju rodbinu.
Na putu sam rekala eh majko moja da li znaš gde sam, šta me je snašlo.
Kada sam otišli u šator nisam znala za nikog gde su, da li su se spasili ili su ubijeni.
Svekar je izašao da pogleda ko dolazi, ko prelazi granicu.
Ja i sin smo stajali na vratima šatora jer nismo mogli da hodamo, jer smo i sin i ja bili ranjeni.
On je pomalo hodao, a ja pomalo pužeċi.
Dok smo oboje stajali na vratima šatora, samo kad je na trenutak sin rekao “Mama, evo dolazi ujak Behxhet”, moj brat.
On je izašao i sreo Bacija, Baci mu je rekao da ide tamo dole.
Kad sam ga videla, rekla sam da ti si živ, a?
Brat je tu saznao ko smo se svi spasili, koga su ubili, i onda je i on otišao.
Zatim smo nastavili sa nekim velikim kombijevima, prije su ih nazvali “tom”, (Komentar Prevodioca: naziv “tom” nejasan) kamion sa prikolicom iz sela Landovica, i oni su bili raseljeni u Prizren. Odveli su nas svojim automobilom i poslali u Elbasan.
Članovi njegove porodice imali su malu decu, on ih je sve popeo nazad i rekao da nevesta i sin su ranjeni, ovo dvoje da se popnu napred, i njegovu ženu je popeo napred, ona je bila stara, ja sa sinom i svekrom.
Do Elbasana smo se vozili možda 16 do 17 sati, jer su i prije putevi bili uništeni.
Kad smo stigli u Elbasan, nisam mogla da siđem iz kamiona, bila sam cela zapanjena.
Sišla sam, jedan tečak moga muža koji je prije otišao u jednu privatnu kuću.
Tamo smo ostali tu noć, da se okupamo.
Onda smo otišli u Arapski kamp, dočekali su nas u odvojenim sobama, tamo sam spavala sa nekim ženama sa sela.
Tamo smo imali spremnu i dobru hranu.
Morali smo da operemo veš, ali nisam mogla da ih operem, pomogla mi je jedna žena sa sela, onda sam skupila snagu i počela pomalo da ih operem.
Arapi su nam dali ċebat, odeću da bismo obukli, lekar nas je pregledao.
Ostali smo tu neko vreme, ne sećam se tačno koliko smo ostali.
Onda smo se autobusom vratili u Prizren. Prve noći smo ostali kod jedne devojke sa sela, okupali smo se tu, obukli i vratili se.
Kada smo se vratili, kuća je bila skroz uništena, stričeva kuća imala je dve ploče i ona je zapaljena, ali nije bilo ničega osim slame, slama je izgorela a kuća je ostala.
Došla sam do tog stanja, sa tim telom sa ranama sam očistila jednu sobu i spremila je nekim sunđerima, prozore smo zatvorili ċebetom, i vrata sa ċebetom i tu smo spavali.
Tu smo spavali ja, moj svekar, dever i sin. Dugo vreme smo bili tu, a onda je svekar počeo da kreċe kuću kako je mogao.
Ostali smo bez krova 2 godine, stavili smo jednu elastičnu gumu kako kiša ne bi prodrla.
Svekar je unutra kretao kuċu tako kako je mogao.
Kada smo se vratili iz rata, lekari KFOR-a su došli po lekarima po kuċama, bili su u Prizrenu.
Mene su slikali, nisu smeli da me operišu jer bilo je straha da ću ostati paralizovana.
Pošto nije bilo sigurno odbila sam da me operišu, bolje da ostanem oavko nego paralizovana.
Sina su operisali.
KFOR je kolima došao po nama, kuċi.
Operacija sina trajala je oko sat vremena – sat i po.
Operisali su ga, uklonili ostatke granata i ono sve što je ostalo unutra.
Kada je sin izašao iz operacije, bio je bez svesti.
Onda mu se vratla svest i došli smo kući.
BG: Koliko vremena je trebalo da vam se rane izleče?
SM: Od Marta do Septembra moje rane se nisu zatvorile. Svaki put kada bih sela, rana bih ispukla.
Kada sam stajala uspravno, rana nije se menjala, kada sam sela pukla je.
Tek u Septembru ova najveća rana mi se zatvorila.
Onda su operisali sina i rekli da neće imati problema i više nije imao problema.
U Septembru, 16 Septembra, prošlo je 20 godina od kako su ga ubili, u Martu je bila 1 godina od početka rata, u Septembru su ga ubili.
Bio je u prvom razredu, završio je prvi razred, veċ je pošao drugi razred školske godine.
Zatekli su ga traktorom i ubili, ni o tome nisam ništa znala.
Posle rata, muž se vratio na Kosovo, više nije ostao tamo.
Tamo gde su radili muž, dever ga je zatekao traktorom.
Ja nisam ništa znala, imala sam ovu ċerku Festinu koja je imala 3 i po meseca, ċerka je plakala, ja sam se trudila da što pre završim poslove.
Bili smo tamo u toj kući, uopšte nismo imali zidove.
I svi muškarci sa sela su nas gledali, ja i strina kod kuće.
Rekla sam strini zašto nas ovi muškarci gledaju, samo gledaju i beže od nas.
Strina je znala, ali mi nije rekla.
Pitala sam tetku Feri zašto nas svi gledaju, da nisu nešto uradili muževi.
Ne rekla je, tebi se čini da nas gledaju, niko nas ne gleda.
Jedan komšija ode sa žutim kombijem, pričali su mu šta se desilo.
Rekla sam da je čika Agur brzo prošao automobilom, nešto se desilo.
Rekla mi je da nema ništa.
Bila sam perujuċi sudove, došao je dever koji je bio uz mene tokom rata, lice mu je požutelo.
Pitala sam Sejdi šta ti je, jer lice ti požutelo.
Ni on nije mi rekao, rekavši da nemam ništa.
Insistirala sam da se nešto desilo.
Rekao je ne, samo Fisnika smo malo zatekli traktorom, ja sam rekla “jadna ja jeste li mu nogu zatekli” s mišljenjem da ga uvek nešto pogodi u nogu.
Rekao je ne, nismo ga zatekli u nogu, čak i ako smo ga ubili, šta hoċeš da kažeš.
Buduće da je i on bio pod velikim uticajem, nije znao kako da reaguje.
Ne ništa, rekla sam da ne znam.
Došao je jedan komšija sa sela i kaže hajde dođi da li hoċeš da ga vidiš u bolnicu.
Rekla sam da, i pošla sam u bolnicu, onako kako sam bila, znojava.
Kada sam izašla na dvorišna vrata da bih krenula u bolnicu, doneli su mrtvo telo sina.
U trenutku kada sam htela da idem i vidim sina u bolnicu, mrtvo telo sina mi je bilo ipred mojih ruka.
Svekar ga je nosio.
Rekla sam jadna ja, muž mi reče da je mrtav i uhvatio me za vrat.
Niti sam se onesvestila niti ništa.
Ušla sam unutra, tog dana smo ga sahranili.
BG: Moje saučešće.
SM: Hvala.
Sada imam sina, najstarija ćerka se zove imenom ċerke koju su je ubili u ratu, sin nosi ime sina koji je umro, i imam još jednog sina koji ima 15 godina.
BG: Da bude dugog veka.
SM: Hvala.
BG: Kakve posledice je rat na vas ostavio, psihički i fizički?
SM: Više nemam nikakvih utisaka.
Kad me slušate reči ċete da ova nema ništa, ja sam drvo, suočavam se sa svime u trenutku kada me pogodi, ali nakon toga oni utiču.
Čak ni radost više nema nekadašnji osećaj.
Ne podnosim ni Radost ni Tugu.
I u tom trenutku, čak i ako vidim čoveka tako iseckanog na komade, ništa mi ne utiče, pokušavam da mu pomognem. Toliko sam jaka. Međutim, posle utiče.
BG: Ako nemate nešto drugo tu bismo završili.
SM: Svega što sam se setila pričala sam vam.
BG: Mnogo vam hvala.