Afjete Bashota
Intervjuerka: Počinimo pre bombardovanja. Time, čime ste uspeli da izađete iz kuće? Gde ste bili? S kime ste bili? Koliko godina ste imali?
Afjete Bashota: Pre bombardovanja smo bili kod kuće. Spremili smo se, uzeli smo hranu kako bi smo više imali kod kuće, tako. I kada je počelo bombardovanje, ni sinovi ni Nurija nisu hteli da napuste kuću. Nakon dva-tri dana, odlučili su da napuste kuću, da odemo ja i Nurija kod sest… kod Drite, kod druge sestre. Sinovi da odu kod Bese sa ženama, i Vesa je imala tri i po godina. Nakon… dva dana smo ostali tu. Drita je imala kuću preko puta bolnice. I kada smo ustali ujutro, u utorak ujutru, otišli smo u nedelju i vidimo u utorak ujutru od Velanije kako… kolona ljudi kako beže i koje su izbacili iz kuća. Tu se nalazio i Skender Berisha sa suprugom. On je bio kolega sa Nurijom u fakultetu, a žena mu je bila lekarka. I kažem ja Nuriji: jao vivi, kažem ja, Skender sa Dritom, torbu u ruke i idu… vode ih gore prema Veterniku. Uzmem ja decu na telefon i kažem im, sine i mi idemo sa vama. Stvarno? Evo dolazimo da vas pokupimo. Mi smo imali Fiat Uno, sedmoro u tom automobilu, zamisli. I tako krenemo mi. Oni su bili krenuli dan ranije, zaustavili su ih kod Slovenije sporta prekoputa, izvukli su ih napolje, prekontrolisali i sa automatskim puškama skoro u grudi Shkelzena i Gencija. Oni su imali kola sa beogradskim registarskim tablicama jer su radili za Jevrejima. Bili su dva braća oni koji su nam bili kućni prijatelji i radili su u jednoj firmi. Na kraju su ih pustili. Tako da su oni odlučili da krenu, i došli su i uzeli nas. Mi smo dali Driti ključeve od kuće. Rekla sam joj, odnesi Besi ključeve, i mi smo nastavili put. Do Kačanika smo prošli kroz one tunele i sve je bilo u redu. Otišli smo na najbolji mogući način.
Intervjuerka: A jeli bilo vojske na putu?
Afjete Bashota: Kako nije. Kada smo stigli tamo…
Intervjuerka: A zar vas nisu zaustavili?
Afjete Bashota: … uhvat… ne. Kada smo stigli uveče, smračilo se jer je kolona stala i nije se više kretala i onda smo tako ostali u kolima. Govorili su da se vojska približava. Ovi srpski vojnici, podrazumeva se da su bili svakakvi paramilitarci. Na sreću, prijatelj mojih sinova je video Shkelzena i Gencija i kaže im vidite, mi kola, idemo dole kolima, hoćemo da ostavimo kola kod Fabrike cimenta. Dođite i dovedite auto tu jer hoćemo peške da idemo. Ne želimo da uzmemo kola sa sobom. On apotekar… ovaj, stomatolog je bio. Ne sećam mu se imena. I tako sinovi se na brzaka popnu u auto. Vozili su… nisu bili daleko od te Fabrike cimenta. I tu smo stigli, a kada smo stigli, kažu Shkelzen i Genc: majko, oče mi smo odlučili da izađemo peške. Nuri mi kaže, idi i ti. Ja njemu kažem, da te ostavim samog, daleko od toga. Nas dvoje ostajemo ovde, kako god da je napisano. Daj bože da se oni spase i izađu. A za nas… da vidimo kako ćemo preživeti ovo… ovu situaciju. Seo je Genc na zid fabrike i počeo je da plače. Jer nismo znali, razdvajamo se možda zauvek jer nismo znali šta nam život donosi. I tako, oni izađoše a mi sedam dana na granici. Ali, bilo je interesantno…
Intervjuerka: Vi ste ostali u kolima?
Afjete Bashota: Mi ostadosmo u kola. Nakon nekoliko dana, vidim ja suprugu Musa Limanija. Ona je krenula peške, Mybezen se zove. Otvorim ja prozor i kažem gde ćeš? Kaže izlazim na granicu. Pitam ja nju, jel možeš da hodaš, da stojiš na noge? Jer i ona je… bole je noge. Kažem … kaže ona Musu sam ostavila u Prištini, jer je on bio u Rambujeu. Kaže, deca su mi u Tetovu. Bila sam u kolima jednog Musinog prijatelja ali tako teški oni, i muž i žena, on onakav… i nisam mogla da ih trpim i krenula sam da… Uđi, kažem ja njoj. Ako je sudbina da mi izađemo, izaći ćeš i ti, ako ne, vratićemo se svo troje i nemamo šta da radimo. I tako ona je sela u kola tu pozadi. Posle, kako me je blagosiljala ali, moja je prijateljica znaš. I ti, Rita…
Intervjuerka: A jeste li imali hrane, tetka…
Afjete Bashota: Hranu su donosili povremeno. Neko mleko, hleb i tako. Ali, inače ove žene kakve su, iz sela. Sve one kuće koje su bile preko puta u Elez Hanu, išle su i spremale i sve što su imali po frižiderima su uzimale. Sve to u redu, ali, da uzmeš i odeću i to… to je bilo mnog… neprihvatljivo. I tako sad, jednog dana sa Bezanom… Mybesenom, ona mi kaže ajmo i mi tamo da spremimo nešto. Ajde, prihvatim ja i odem. One tamo se svađaju, ne ja sam došla ranije, ne ti, ne ono. Znaš šta, kažem ja, pusti to sve. Ajde, vraćamo se nazad. Bolje da crknem od gladi nego da se tu guram sa svakakvim ženama. I vratili smo se. Ali, suprotno nas, bio je jedan čovek sa Fićom. On je imao ženu i dvoje dece. I on je Rita, izgleda radio u ovim… u bezbednosnim organima jer je bio mnogo informisan. I povremeno je ulazio u kola i razgovarao je sa Nurijom. On je znao kako su ubili Rexhai Suroija, mnogo je, mnogo… profesore, koliko možeš ne izlazi da se izlažeš jer si mnogo… ovde je mnogo opasno, u kakvom stanju smo. A njegova žena je išla i spremala hranu, donosila je i nama. Parče hleba sa nečim ili tako nešto. Živi čovek svakako. Stvarno čovek živi kako mu se da. Nakon sedam dana, vratili su sve nazad.
Intervjuerka: Sva kola?
Afjete Bashota: Kola, ti koji su bili na tom platou Fabrike cimenta, a ne u Blace. Već, ove na platou koji su bili kolima, hiljade kola, sve su ih vratili nazad. Mi smo na sreću imali beogradske tablice. Nurija je bio mnogo snalažljiv. Ode on i porazgovara sa jednim milicajcem… policajcem tu kod carine, i kaže mu: ja sam krenuo službeno. Kaže mu on, ova masa ljudi me je zatekla na putu. Stoga, ne prihvatam da se vraćam jer nemam gde da odem. I oni stvarno, srećom, taj policajac koji je bio tu, dao nam je nalog da prođemo. Četiri kola sve. A ovaj što je bio pored nas, ovaj sa Fićom, kada su došli da ga vrate kaže on, ne ja nemam ključeve. Uzeo mi je sin kaže, izašao je i nemam kako da vozim. Mnogo je bio snalažljiv, njega je život tako naučio. Nakon nedelju dana, mi smo četiri dana… četiri automobila celu noć bili ispred carine tu. Bio je Hysen Badivuku sa suprugom, sa Pranverom, Violeta Pufja, Hajro Ulčinaku sa suprugom, mi i ne znam ko drugi. I jedna žena, Rita, iz planina, Albanka. Ona izađe i kaže policajcima: ako me vratite nazad kaže, ja ću se ubiti ovde. Moja deca su u Makedoniji, stoga ne prihvatam da se vratim nazad. Nakon četiri dana otvorili su rampe, oslobodili nam put i izašli smo u neutralnom delu. Kada smo izašli tu, sinovi koliko su mogli, tražili su veze. Oni mladi sa telefonima, jer mi telefon nismo imali. Mama i tata, učinite sve što je moguće jer mi nemamo kako da izađemo tuda. Mi smo ko zna koliko pozadi, nemamo kuda, samo da letimo jer nemamo kuda da odemo. Kada smo izašli u toj neutralnoj zoni, šta da vidiš tu u Blace užas. Jedan prijatelj Saliha… Bože, bio je onakav… popeli su tu u Blace u red da ih pošalju do granice. On se približi a Esat Meka mi kaže, Afjete, gde je Salih? Ja mu kažem, Saliha sam ostavila u Prištini. Nemoj… za brata. On kaže, jao šta si mi rekla. I tako, nakon nekog vremena, zet te kuće gde smo išli bio je poslanik u skupštini Makedonije, Sefedin Aruni. I deca su mu javila. I on je onda došao sa jednim oficirom i uzeo nas je. Čak kad smo stigli na granici kaže on Nuriji: profesore daj meni volan, jer ste se umorili. Ja ću da vozim. Tako da, kad smo stigli na granici, bez problema su nas pustili. On je vozio do Gostivara. Kada smo stigli u Gostivar, imali su kuću u centru Gostivara, preko puta…
Intervjuerka: A vi, jeste li prethodno našli kuću? Jer su ostale izbeglice slali početno po džamijama.
Afjete Bashota: Ne, ne, mi smo prethodno imali, jer ovaj… stuidenti Nurije, dvoje braće su nam ponudili kuću. Imali smo i sinove… oni su otišli pre nas. I oni su otišli tamo, smestili su se i pričaju kad su stigli, kažu kako nas je dočekala gospođa Mejrem, majka tog studenta, ovih studenata. Kaže, kada smo ustali ujutro u to… ušli smo prvo, okupali se očistili i… kuća sa nekoliko soba. Sinovi svoje posebne sobe, dole veliki salon sa kuhinjom. Gospođa Mejrem je imala svoju sobu, sve u redu i na nivou. I ona je čak izašla… jel je bila ulica i u sred ulice nas je dočekala. Ja sam počela da plačem, toliko sam se dirnula. Ona nama, ajde dobrodošli. Mnogo smo se obradovali što ste došli jer su se deca zabrinuli mnogo i koliko su već na granici i tako, i tu smo boravili tri meseci. Od… april je bio kada smo krenuli, jer je u martu počelo bombardovanje, april, maj, jun. Mi smo se onda prvi i vratili. Tu smo bili kao u našoj kući. Imali smo novca sa sobom, izlazili smo i snabdevali se. Preko puta nam je bila pijaca. Često je ona iz svog zamrzivača vadila meso, povrće i šta je imala i kaže izvoli uzmi, nemoj da ideš da kupuješ, evo gde imam ja. Zvale su nas komšije, rodbina na čaj i na… tako, njene ćerke… Nuriju su zvali svoji studenti. Rita, kad su čuli da je u Gostivaru veruj, dolazili prehrambenim paketima i donosili su nam. Profesore, šta ste vi učinili za nas, mi nikada ne možemo da vam vratimo. Jer da nije bio taj Univerzitet u Prištini, mi bi danas ostali bez školovanja, bez fakulteta. Zvali su nas po svojim kućama, na večere, i trudili su se za sve. Nurija je imao školskog prijatelja, iz učitelj… iz gimnazije ovde u Prištini, gospodin Ilmija. Celi Gostivar ga je zvao učitelj Ilmija. On je bio veoma pažljiv, i imao je jednog svog prijatelja stomatologa. Neki Selman Tusha, gospodin čovek Rita, prekomerno. On je svakoga dana dolazio i zvao Nuriju da izađu zajedno. Ja sam ga zadirkivala i govorila mu, gospodine Ilmija, kakav vam je to običaj ovde samo muškarci izlazite a žene ne uzimate sa sobom. Dobro, dobro gospođo, i vi ćete. Rita, svaki put kad je dolazio, nikada nije dolazio praznih ruku. Jer je Vesa izlazila na tom trgu tu, u naselju i… igrala se sa decom. On bi donosio kesu bombona, štapiće, smoki, šta god mu je palo napamet. Kad, jedan dan dolazi i izađem ja, vidim zvoni zvono a on tu. Evo kaže, gospođo Afiete ovih 100 evra za Vesu. Nemoj kažem. Mnogo su voleli Vesu, previše. Dao mi je kaže Selman, za ovog stomatologa, prijatelja. Ja mu kažem, nije potreba gospodine Ilmija jer mi imamo novca. I mi… nismo vama doneli novac već Vesi. Jedva sam uzela. Kada sam uzela, kažem Shkelzenu i Gentijanu, znate šta? Uzmite ovaj novac i idite kupite šta joj je potrebno, jer je počelo vreme da se poboljšava a bila je sa zimskom odećom, sa onim… i odu oni kupe sve što joj je trebalo sa tim novcem. Tako da, stvarno smo tu bili nešto… plus ovaj dečko iz Amerike, poslao nam je poštom jedan paket. Nuriji komplet sako, meni takođe, snajkama, deci, Vesi i svima. I još čuvam neko njegove stvari. Dosta sam Nurijine odeće darovala, a to sam sačuvala jer su mnogo dobre, prekomerno.
Intervjuerka: Da li se sećate kako ste doneli odluku da se vratite kad se završio rat?
Afjete Bashota: Odluku, u trenutku mu je rekao… u trenutku. Kada smo videli da su počeli i… da su počeli rafali oko naselja, otišli smo i ušli, što ti kažeš u podrum. Mi imamo tu put kod nafte, imamo kaldaju za naftu, tu smo otišli i sakrili smo se svi zbog straha da nam ne uđu u kuću.
Intervjuerka: Aha, ne ja sam mislila iz Gostivara da se vratite na Kosovo?
Afjete Bashota: Iz Gostivara, ja i Nurija smo se vratili ranije. Odmah nakon što su završili to u Kumanovu, koju su učinili devetog… Kumanovski sporazum 9. juna. Mi smo odlučili da se vratimo autobusom. Njima smo ostavili auto. Oni su onda, nakon dve nedelje, ne znam bogami tačno, nakon nedelju ili dve, jedno deset dana svakako. Oni su se onda vratili sa svojim ženama i Merita je bila trudna sa Arianom. Čak sam govorila i gospođi Mejremi, kažem ja njoj, joj gospođo Mejreme da ne ostanemo ovde pa da se ona porodi, snaja ima da se porodi. A ona kaže, pa šta fali? Ovde ćemo da joj održimo babine i zvaćemo… ma da, da i ja joj tako kažem. Oni tu svadbe prave sa po 1.000 ljudi, ti Rita. Nešto nenormalno, kako da kažem. I ja i Nurija smo se vratili. Na sreću, našli smo kuću kako smo je ostavili. Besa je sa Meritinom majkom došla svakog drugog ili trećeg dana i uzimali su hranu, šta im je bilo potrebno. Jer smo im rekli, dok smo bili u Gostivaru. Besin sin, Mustafa, imao je kancelariju tamo prema Dardaniji, prema Bil Klintonu, kako da objasnim, Ulpiana ili.. i išao je kontinuirano tu i informisao nas je telefonom. I mnogo njih, ko je imao potrebe, išli su ponekad jer je linija radila iz njegove kancelarije. I sa internetom, sa internetom. Internet jer su oni dali sinovima jedan onaj… vrag, kompjuter. I dobijali smo vesti preko Mustafe, za sve.
Intervjuerka: I imala si kontakta i sa sestrama i bratom koje si ostavila ovde?
Afjete Bashota: Da, da. Brat u stanu, sav okružen parlamen… paramilitarcima i… čak je… sad ću da ti kažem ko… kaže došao je i zamolili smo Saliha da nam da ćerku… u Gostivaru sam se tamo srela, kaže nije nam dao. Rekao mi je ne, kako je sa nama, neka ostane ovde. A ova kako… sad ne mogu da se setim. Neko blizak sa Salihom, što su radili zajedno i tako. Tako da, oni su bili pod velikim rizikom. Salih 40. dana nije izašao iz kuće. Ukočio se skroz. A Besa je jača, sa onim… Drita se ojačala jer je i ona bila plašljivija. Idi proveri kuću ženi, jedna koja je, a drugoj ne. Kod Bese je boravila.
Intervjuerka: Vi niste imali neku štetu? Ni kod kuće, ni…*
Afjete Bashota: Ne, na sreću ne. Ne, na sreću ne. Ali oni su bili pokušali sa onim. Jer su se videle noge kako su udarali. Ali Nurija je postavio neke drvene stubove na vrata. I na ćošak na obe strane, i na onim malim vratima dole koje imamo prema dvorištu. I videlo se da su to šutirali. Hteli su da otvore ali nisu mogli. Inače, roletne smo na sreću sredili i bile su zatvorene. Takođe smo imali sreće, i malo su kuća pokvarili u našem naselju, mnogo malo. Dve, tri kuće su spalili a ostale su bile kako smo ih ostavili. Oni su govorili… razgovarali su međusobno da podele ko će koju kuću bolju da je uzme, sa…
Intervjuerka: Aha, oni su čuvali?
Afjete Bashota: Da, da. Dole je bila ona od Orana i Behlula i ovog Amir Aganija koje su bile oštećene. Ne sve spaljene ali znatno oštećene, porušene. A ovamo u našem naselju gore, ne, ne, ne.
Intervjuerka: Hvala Vam puno!
Afjete Bashota: Nema na čemu. Doživljaji…