Zarife Morina
Bjeshka Guri (osoba koja intervjuiše)
Zarife Morina (sagovornik)
Skracenice: BG=Bjeshka Guri, ZM=Zarife Morina
BG:Kako se sećate rata? Dakle, pre nego što je počeo rat, pre nego što je sve počelo, kako ste bili, kako je bilo pre rata?
ZM:Pre rata … Pre svega, nadajmo se da je Bog uništio tog Srbina, tog idiota. Koji je došao kod nas da nam radi svašta. Celo Kosovo bi trebalo da zna šta smo doživeli nas 30 i više ljudi.
Ja se tako izražavam od velikog bola?
Prvo je započeo tokom demonstracije. Onda je počeo da nam ubija krave u štali, oko 15-16 komada, pa su ih nosili bagerom, i dan danas ih nije moguće naći, i zakopavao ih u zemlju. Zar Kosovo, Albanaci, rukovodioci Kosova, uopšte nisu razumeli šta nam Srbija radi?
Mi smo bili kod kuće i znali smo šta nas čeka, jer on ti je kazao , on te napadao.
Otpustio ih je, otpustio policiju, otpustio našu vojsku, šta očekujete od njega?
Zašto se niste ojačali za svoj narod, zašto niste mogli pronaći rešenje za svoj narod? Poneki su izašli kao vojnici, srećni smo zbog onih koji su, dali svoje živote, zakleli se i naoružali.
Bez obzira na to da li su pobedili ili ne, dali su svoje živote, za narod na Kosovu, za svoju decu, za svoje roditelje, za svoju braću, za sve, čovek se bori; za bolje uslove.Počevši od porodice, ali i čitavo Kosovo je kao porodica, kada tu živiš.
I tako oni… neprekidno.
Kada je došao rat, kada su počela ubistva, hteli su da ubijaju na velio. Bacali su vodu na asfaltu i izvodili neveste iz automobila i rekli bi „operi ruke“, jer si mlada i još uvek ništa ne razumeš.
Operite ruke, kante, jedna kanta je bila sa vodom, druga sa lekovima.
U Kruši je došao jedan autobus koji je krenuo iz Prizrena, a to se dogodilo u velikoj Kruši.
BG:oprali su ruke.
ZM:i izašli su iz automobila da ko bajagi operu ruke, isperite ih ovim i nakon pranja rekli su im sada „uđite“. To su radili radi nasilja. Zar su oni brinuli o vama? Nismo imali ništa pri ruci.
Sad imate gde da operete ruke. Tada niste imali.
Samo da istrebi Albance! Da ih muče, i da ih nateraju da napuste svoje mesto.
BG:Da li ih je poslao da operu ruke?
ZM:Samo da operu ruke i ajmo sada „uđite“.
Samo radi nasilja, da te zaustave, da zaustave autobus, da ti gube vremena, nisi imao gde da odeš.
Naterali su nas da svi izađemo, i žene i sve, ajmo operite ruke ovde, pa operite ovde, voljno ili nevoljno, ko te pita. Čak su i neveste koje su udate sišle. Takođe su sišli sa neveste sa venčanicom, nevesta je morala da opere ruke i onda bi ušla u auto i nastavila put kući. Šta si mogao očekivati kad su stvari došli do ove tačke?
Onda je stigao lukavi i očigledni rat. Kada nam ušli po kučama, pas su ti spalili imanje, pas su ti ukrali imovinu?
Pogledajte koja prava imamo! Nismo mi išli da napadnemo Srbe, čujte o ljudi celog sveta, o narode kosovski, o vi obrazovani ljudi! Srbija nas je napala u našoj zemlji, tu gde smo se rodili, kao Albanci, Kao muslimani sa milošću, sa molitvom, Kuranom, kao božji ljudi! Bog nas je sačuvao.
I došli su i zaklali su nas. Došli su sa vojskom, ušli nam unutra, naumili stanovnicima koji su bili ni krivi ni dužni, a ne i vojnike.
Pas su ubijali narod.
BG:Kako je počeo rat ovde u vašem selu?
ZM:Kod nas je rat započeo jer se naša vojska 98. godine suočila sa vojnim snagama. Vojska je izašla na mejdanu. Kao u ratu. Boriti se sa onim što su imali?
Ali mi nismo imali tenk, nismo imali topove. Nismo imali jako naoružanje. Ono što smo imali, bili su gulinov i automatska puška. Drugo nisi mogao imati, jer nisi imao svoje oruzje, moralo se uzeti iz Albanije i nositi na ramenu; bravo našoj vojsci da su znali da to rade! Onako kako su mogli i kako su znali.
Ali izašli su sa srcem.
Ali i narod im je spremao hranu i dočekao. Da su svi imali priliku, stari i mladi, izašli bi da se bore. I da zadržimo svoje mesto, da živimo u njemu slobodni, a ne da nas ubijaju.
Zašto da nas ubijaju, iz kog razloga? Nismo u Srbiji.
A u našoj zemlji nije bilo rata, jer su se naše snage … (ne čuje se jasno)
Vojska, zatim u Albaniji i NATO (ne čuje se jasno)
Ali selo je sačuvano. Nismo pali u njihove ruke. Dobro smo, dobro smo.
Moj duprug je bio invalid. Nikada nismo primali pomoć od države. Bavimo se poljoprivredom. Da smo se bavili nečim morali bismo da se mešamo sa Srbima.
Mi smo ispastali kao narod, bilo nam je žao naše omladine.
Naš vojnik za koga nismo znali da li umire, pada li, bori li se; da li pobeđuje. Došlo je do te tačke?
Te godine (nije jasno) desilo se u Rečaku.
Većina ljudi iz Rečaka, za 2 nedelje. Petnaestog. Celo Kosovo dobro zna za taj slučaj, ali i sopstveni bol. Bio je to vrlo veliki bol. A zašto je istina o Rečaku izašla na videlo? Jer je OEBS došao. I video sve. Oni su tajno počinili zločine, i sakrili sve tragove. Ubili bi te i niko ne bi saznao o tome. OEBS je došao, 6 nedelja je bio tu, oko 2 meseca ili više je bio tu?
Šest nedelja je ostao i razjasnio je istinu jer Kosovo ne bi ni dan danas bilo slobodno. Amerika i ove druge zemlje su nam pomogle. Oh, dečaci su mi kazali o „Rečaku“ i naneo nam mnogo bola. Sada kažem da je toliko ljudi ubijeno da je Rugova održao jedan dan žalosti. Veliki čovek, pravedan čovek. Muhameti, drugi sin, rekao mi je: „Majko, uključi televizor, gledali smo televiziju, šta smo mogli raditi, unutra? Sva omladina je otišla u borbu, svi su želeli da daju svoje živote za slobodu.
Ali ovi su već platili životom, 4 njih. Rekao mi je „majko, danas je Rugova rekao, – spokoj mu duša, da je danas dan žalosti zbog onoga što se desilo u Rečaku“. Kao danas su ih ubili, a sutradan je je proglašen dan žalosti za njih, bila je subota. Da majko, bio sam iznenađen…54 njih je ubijeno.
Da majka ah moja majka veoma je blizu nas.
Gde je to mesto?
Prema Štimlju. U Štimlju se desila ova nesreća. Dolaze prema nama, neka nas Allah zaštiti !!
Rekao mi je „majko, nemoj puštati televiziju ili radio“
„Ne, ne moj sine, neću“
Tog dana smo svi žalili. Desilo se ono u Rečaku. Odveli su ih tamo i zadržali mesec dana. U Prištini, u Kapeli. Nakon 15 dana, 29. rat je stigao i kod nas. Ništa nije bilo nikakvog znaka, (upozorenje) da se nešto događa. Dogodi se pucanj. Jednog dana okruženo je celo sela. U selu nije bilo ničega. Bilo je tesno. Za vojsku. Tada su došli po oružje. Dosta oružja.
Posle rata, ali i pre rata, rekli su mi da je to oružje bila namenjeno za Rugovu. To oružje je odneto na svoje mesto. Bilo ih je mnogo, borili su se protiv njih, ubijen je i jedan katolik.
Ovi 24 ili 30 su se raspodelili.
Otišli su u Goden i tako spasili onog ranjenog. Ali kad su stigli u Goden, ostali su tamo i nisu mogli da izađu, jer su bili okruženi.
Samo oni znaju kako su uspeli da se spase te noći, i stigli u selo Has.
A onda uveče stigli su u selo Rogovo iz Hasa, a iz Rugovo trebali su da odu u Veliko Kruše i Retimlju, gde je bilo sedište Albanca, OVK. Ušli su u jedan kombi, evo ga ovde, pozvali su taj kombi i kako bi pomogli Albancima, vojsci. Tada nije bilo vozila. Morali da nose to oružje i one ranjenike … u selo Kruše i Retimlje.
…
Selo je dva dana bilo pod okruženo.
Samo su oni znali šta se desilo.
Kakve su okolnosti bile sada ne možemo znati.
U Petak u 5 sati usli u kombi 15 vojnika.
BG:Ovde u selo Rogovo?
ZM:U Rogovo. Prespavali su te noći. Znam da u pet sati u petak. Petak je vašar ovde u Rogovo.
Upravo u 4 sata su opkolili selo, čaršiju i asfalt. Rogovo je bila opkoljeno. E sad kako su saznali niko nezna!
I ovog komšiju su pitali za kombi.
Tada su ih zaustavili.
„Bežite“, rekao je kombiju, „u zasedi smo“.
Gospodar kuće sa drugim vozilom.
Vratili su se. Kada su se vratili, kući se vratio kombi sa svih 15 vojnika.
Mi smo bili u ulazu.
Sad ću vam reći.
Mi smo bili u ulazu.
A u 5:40 kada su se vratili, pao je sneg. Palo je jedan ili dva prsta snega. Možda će njihova smrt i krv završiti rat. Pao je sneg. A oni im pucali na gumama.
A vrata su bila otvorena.
Čim je ušao kombi , pre nego što je uspeo okrenuti ga, vozač sa 15 vojnika, stigle su 2 kampanjole Srba. Počeli su pucati od vrata oko 20 minuta. Ovde nisam imala svoju nevestu sa decom. Bila je kod svojih. Bila sam tu, ja, ćerka sa 14 godina, moj muž, i stari je imao 90 godina.
BG:Muž sa 3 sina?
ZM:Da, suprug sa 3 sina.
BG:Koliko su imali dečaci godina?
ZM:Dečaci … muž je imao 57, najstariji sin 23 – Selman je imao 23, Muhamet je punio 20 godine nakon 22 dana, dakle 22. februara je punio 20 godina; Nisret je imao 17 godina i dva meseca. Mladi. Oni drugi su mogli da ratuju, dok ovaj mladi je mogao im pomogne, odvede negde kamionom.
Jesam li vam rekla da smo svim srcem ratovali!
Da se spasimo. Za bolji život. Jer se znalo šta se dešava.
A Salman je izašao iz svoje sobe i rekao: „Majko, počeo je rat“.
Rekao sam „da majko, počeo je“. Legao je na sunđer i prekrila sam ga pokrivačem jer je bio u pidžamama.
Rrusta i dva dečaka u dnevnoj sobi, kako smo ih nekad pravili. Srušili smo tu kuću. U odaji. Sada su odaje imale i vrata u ulici. Kada su probali izaći, milicija je bila pored vratima. Ova vrata su bila drvena, druga vrata su bila staklena.
Moj suprug im je rekao „nemojte izaći“. Opkoljeni smo. Kako? „Evo“, rekao je, „Opkoljeni smo.“
Prebacio je oboje dece preko prozora na balkonu i oni su došli do sobe u kojoj sam ja bila sa staricom i devojčicom. Selman je došao i oni takođe. Drugi sin je ušao u dušek svoje bake. Baka jeimala hladne noge pa ih je on grejao rukama.
„Lezi sa majkom, nema ničega, samo se okupljamo.
Drugi sinje bio dalje. Nisam ga mogla pokriti.
Čovek je došao obučen, poput muškarca.
Izlazim
I on je došao
Rekao sam „da Rrusto?“
Rekao je: „Zarife, ako se spasimo danas, nikada nećemo umreti“.
„Zašto?“
Rekao je: „Opkoljeni smo.“
Samo što nije puklo.
Kako je veliki Bog rekao.
Kako je veliki Bog rekao.
„Zašto?“
Rekao je „nešto se desilo“
Nismo znali šta se dešava.
Nismo znali šta se dešava jer je sve to bilo neočekivano.
I se sažalio, uzeo je pokrivač i pokrio dečaka.
Pokrio je sve troje dece.
On se obukao, ja sam se obukla, i ćerka se obukla.
Jer je sin došao.
Još pola sata ili više.
Ne, ne pola sata.
Dvorište je puno Srba.
BG:Dvorište?
ZM:Dvorište i celo sela. Pola sela. Došle su snage iz Đakovice, Orahovca i Prizrena. Da se bore. Oni su ubijeni. Ali sada su pojačani.
Rekla zašto dolaze ove stvari, ovi tenkovi!
Onda su došli iz onog pravca. Jer su im rekli da smo došli. Vojska, i bi će rata.
Neka ga.
Svi smo se probudili. Seli smo.
U 7 sati, ušli su unutra. Slomili su vrata, srušili šporet. Ustali smo.
Mladi nisu završili školu na srpskom. Mi smo u moje vreme imali jedan čas srpskog jezika.
Znam da je bilo srba negde u selima, u Orahovcu i u nekim drugim mestima.
Znala sam reč „ustani“ „izađi“ samo ove dve reči. Kad je rekao „Ustani“ ja sam bila prva. Izašli su u pidžamama. Rrusta je bio ubučen. Hajde „izađi“ gurnuao me rukom, idiot. 5 ih je bilo kod vrata. Čitavo dvorište bilo je okruženo. Da li ima OVK. Ja sam prva ustala kad je rekao „izađi“.
Možete li verovati da sam osetila jedan bol kada me je dodirnuao automatom pomislila sam da je to kraj i da čemo tu umreti
BG:automatom te je dodirnuo ovde?
ZM:Da, da, jer ja sam htela da izađem, a oni me automatom gurnuli.
Hteo sam da izađem a oni su mi rekli „idi gde si bila“.
„Idi“, rekao je, „sedi tamo gde si bila.“
Ja sam sela pored prozora.
„Hajde“, rekao je „vi“.
„Muški“.
„Hajde“, rekao je Rrusti.
Rrusta je prvi ustao, sa rukama u vis. Onda Selman, Muhamet, Nusret, svi redom.
Nusretu je pidžama došla do ovde.
Nisu se usuđivali da gledaju. Nisam znala sta da im kažem. Da vrištim. Predali smo se. U našem mestu. Izašli su. Zalupili su nam vrata. Popeli su se na nevestinu odaju da nešto potraže. Imala je neki nakit zlata neke prstene.
Veoma težko doživljavam sve to.
Sveža krv, prava krv.
Ni zlato nisu uzeli.
Sve su razbacili. Dan danas se sećam tog kofera kad smo otišli da ga pogledamo. Tako su ga ostavili. Nije bilo mnogo zlata tu, ali ostavili su ga tamo.
Odveli su muškarce. Bog ih ubio. Ali nisu ga mogli uzeti. Otišli su. Puno. 200 milicajaca tu u ovom dvorištu. Uništili su dvorište, onda su zatvorili vrata. 2 kompanjole. Ceo dan u dvorište. Nismo se usudili izaći. Od 7 do 4 časova poslepodne.
Mesto je bilo …
Plašili smo se pogledati kroz prozor.
Kretali su se.
Čula sam pucnjave automata.
Njih su masakrirali. Pucali automatskom puškom. Viideli smo i ranije kako ubijaju i šta rade.
Kada sam rekla devojčici „O, mila moja, ubili su ih“, govorila mi je „O majko moja, nemoj tako govoriti“.
Evo kako ih brojim.
Stvarno sam ih brojila. Svakog dok je davao svoju dušu, drhtala sam od neba na zemlju.
Ćerka me je pokrila dećjim pokrivaćima.
„Pokrij majku“.
Ćerko moja, majko moja.
„Daj da izađem“ jer ne mogu izdržati.
Uf majko.
Gde da idem? Opkoljeni. Ostaću tu. Ostaću.
Oko 10 sati, ponovo su došli.
„Imaš li još?“ Rekli su mi.
„Kukuu“, rekoh.
„Kuku“.
„Imaš li još?“.
„Nemam više“
Ruke u vis. Stisnula sam zube. Ćerka mi je rekla, „Pomislila sam da ce nas ubiti majko, jer videla sam te kako si pobesnela“.
„Da li imas još?“, Na srpskom.
„Nemam“, srpski.
Ko bajagi …
Oni su bili iz ovog kraja, naše okoline.
4 puta.
Zaustavili su pucnjave automata, završili su svoje.
Otišli su.
Niko nije dolazio.
Ni majku idioti nisu psovali.
Ubili su mi 4.
Ali ono što su činili na nekim mestima, nisu meni uradili.
Zašto?
Ostavili su nas čiste.
Nas u kući nisu nas dirali. Nije bilo toga. Nije.
U 3 sata, natovarili su ih. Milicija. Nekada su došli privatni kamioni.
Jedan sa žutom ceradom, drugi sa belom ceradom. Da li znate koji su to kamioni? Da li me razumeš? Kamioni koji prevoze stvari i stoku.
Uzmi, čisto je.
Uveli su kamion sa žutom ceradom unutra kako bi utovarili leševe.
Šta smo mi znali šta su utovarali!?
Dali su ovce i krave.
„bilo je ovce i krave. Mislila sam„prebiće ih i vratit će ih“.
Nikako mi nije odgovaralo.
Kako su mi ubili 4 muškarca!
U 4 sati.
Počeli su da se povuku.
Završili su, uzeli su svoje stvari.
Hej bože.
„Majko“, rekla je, „oni odlaze“.
Rekao sam „da majko, odlaze, sada će se vratiti tata sa sinovima“.
Drago nam je što odlaze. Mesto se napušta.
Njih su tukli ali su spašeni. Ko ima sreće spasiće se.
I odoše.
Da li verujete, verovanje u Boga za muslimana albanaca da smo svi Božji, svi ljudi na ovoj zemlji.
Da, svi su ljudi Božji, i ko veruje u ovu zemlju, živi u ovoj zemlji.
Tada se kamion zaustavio pred našim vratima.
Allah ga je ukočio, da li verujete?
„Majko“, rekla je, „kamion se pokvario“.
2 kampanjole su se pošle.
Kamion sa leševima iza njih.
Kao kod neveste, kako vozilo neveste je uvek u pozadini.
Srbi su se sišli i prišli kamionu.
Vrata su bila otvorena.
Verujete li da ih je Svemogući Bog zaustavio, zaustavio kamion.
Jer 4 dečaka su izašla iz tih vrata. Pola sata su se kretali a mi smo samo gledali sa prozora.
Sad, kako će ga uzeti, pokvario se.
Nećemo moći da izađemo.
Rrusta ne može doći.
Dečaci ne može doći, a mi nećemo moći da izađemo. Mi nismo znali da je Allah primio njihove duše, i da su zauvek napustili ovaj svet.
Onda je otišao.
Rekla sam „odoše“.
„Popravili su ga majko odoše“.
Onda sam shvatila, da smo svi božji. Da ćemo svi otići Bogu.
Sve će nas zemlja pokriti i moramo ići pred Bogom svemočnim.
Zastala sam…
Ćerka mi je rekla „majko“.
Rekoh, „Da idem da zatvorim vrata, jer kad Rrusta dođe, rečiće:„ Ženo, Srbi su otišli “. Zašto nisi zatvorila vrata? “
Takav je bio običaj. Albanci imaju svoje običaje.
Moj mozak je ono što sam radio nekoliko godina.
Ustala sam i izašla.
Devojćica je izašla ispred dvorišta.
Starica sa 90 godina još uvek na dušeku.
Samo je rekla „gde su odveli dečake?“
Drugo nije rekla (ne jasno)
Ne znam, ne znam.
Čak sam i izašao s svekrvom. Kad sam izašla kod vrata, vrata su bila sva pocrnela.
Ljudi sa sela su došli i OEBS, mesto je bilo prepuno.
OEBS je stigao i pre nego što su ubili moje sinove, ali im nisu dozvolili da se približe.
Tada nam je bilo drago što je OEBS stigao, tako će spasiti dečake, ali rekli su im da se događaj desio unutra u selu.
Baš tada kada su hteli ubiti dečake. Inače bi ih spasili.
Da i, nijedan nije vaš.
A onda sam rekao: „Nisam zatvorio vrata jer su bila crna“.
A zaboravila sam na sina i da smo i mi kod kuće.
Rekla sam kuuu … Šta se desilo?
Pomislila sam da je neko poginuo tokom rata.
Video sam sa OEBS-om kako su jednom komšiji ubili brata.
On je razgovarao sa njima.
U 11 sati objavili su da su Rrusta i dečaci ubijeni.
I zvala sam tog komšiju imenom, svom snagom.
Ne usuđuje se da mi odgovori, ni da me pogleda u lice.
Da, znala sa, znala sam šta se dogodilo. Uništena je jedna porodica, ubili su mi sve muškarce. Nije progovorio. Došao je još jedan. Rekla sam, „Vidi.“ „da li ideš dole?“
Rekao je: „Da.“
I on je znao.
Rekla sam mu „reci Rrusti, hajde, dođi kući“.
„Da da“.
Rekao sam „i dečacima“.
„Da, da“, rekao je.
Glavom i pogledom dole ušao je.
Eh
Ostala sam još malo.
Rekoh sebi što ne idem sama.
Rrusta će reći „zašto moja supruga nije došla da me traži, da traži i decu?“
Kad odjednom shvatila sam.
Vrata blizu. Kad sam izašla, videla sam kombi. Krv do kolena ispred kombija.
OEBS se okupio i celo selo je pretvoreno u pepeo za 20 minuta.
„Jao, jadna majka“, rekla sam. „ubili su ih“.
Da, Bog je veliki (olakšanje). Kad sam ušla tamo kućne žene, sestrićne pitale su me „tetka Zarife“ „gde su ti sinovi?“.
Rekla sam, „Aaah, ne daj Bože.“
Odjednom mi se srce slomilo.
Rekla sam, „Pa, decu su mi uzeli ovde.“ Pokazivajući prstom.
Dževdetova žena je skočila, ona ih je videla.
I reće mi „Da, tetka Zarife. Čika Rrustu i Selmana su ih ubili pored kombija“
„Aaaah“
I rekli su im „da ste svi vi vojska. „I brinete se za vojsku, koju ste čuvali i dali im hranu.
Hoćete da se borite sa nama!
„Eto šta je vojska učinila vama, to je vojska učinila vama. „Svi ste vi vojska.
„dečaku su prvo zabili nož u vrat“, rekla mi je.
Nakon što je rekao „uuf majko“, dečak se čuo do one kuće tamo.
Nakon otprilike 5 godina rekli su mi kako su ćuli njihov vrisak.
Jer je bilo rano, u 7:00 sati.
Onda su Rrustu tu zaklali, sada ću da vam kažem kako su ga zaklali.
Za drugu dvojicu, htela je da mi kaže. Nakon toga dvoje mlađih dečaka odveli su ih u drugo mesto.
„Ne znamo za njih“, rekla je.
Obratila joj se jedna druga snaha: „Ženo, ženo, o čemu to govoriš?“
Rekla joj „niste ništa videli“, rekla je „šta vi znate?“
Onda se ova prva povukla. Nije mi ništa više rekla.
Njih su odveli negde drugde. Slomili su im rebra i pluća. Njih dvojica su pretučeni. Polomili im ruke i tela, kao što je Srbi znaju. Ćerko to je masakr. U Rečaku su ih streljali a onda masakrirani. U Rogovu Hasa desio se živi masakr. Igrali se njohovom dušom, kao pilića bez glave koje se trese. Koja se ne smire dok im duša ne izađe. Ovako su ih ubili.
Videla sam ih u gradu. Htela sam da idem na suđenje u Hagu. Nisu me odveli. Ja bih rekla ono što sam videla, ono što sam doživela. pričala sam svuda. Ne dodajem i ne oduzimam ništa, jer sam dala jednu porodici. Dala sam ih za ovu zemlju. U Prištini su ostali 9 dana. Tamo su ih odveli. Kada je prošlo 9 dana, došli su i rekli „dođite da uzmete leševe“.
Ko se usuđuje da uzme leševe?
Čak ni OEBS nije došao.
Onda se videlo. Šta da kažeš.
Kada smo otišli u Prištinu, jedan komšija Selim Beqa rekao je „Želim da dam svoju dušu, ti si dala 4“, rekao je „Ja ću svoju da dam za njih“.
Rekla sam, „Da, ali, i ja dolazim sa vama sam.“
„Ne“, rekao je, „ako sam živ.“
Rekla sam „Ja mogu ih prepoznati decu jer sam ih ispratila u pidžamama“.
Rekla sam „Nemoj. „Želim da uzmem svoje sinove.
„Možeš li?“ rekao je.
Rekao sam „mogu“.
Oni su dali svoje živote.
Rekla sam: „Božjom voljom mogu“.
Da bi znala gde su mi.
Otišla sam s njim.
Kada smo otišli u Đakovicu, rekla sam OEBS-u „Ne mogu da ponesem kući 4 leša“. To je bolno za porodicu. Starica je bila tu. Bilo bi strašno.
Mi smo sledili NATO-a, mala moja, ali zbog toga smo stradali. Mi smo mislili da sledimo NATO. Ovaj masakr je razlog zbog koga je NATO ovde.
Otišao Milošević. Milošević je otišao zbog ovog masakra.
Kada ja Clinton došao.
Slike mojih dečaka, OEBS i Klinton su ih imali na stolu.
Kada sam otišla u Prištinu, onaj iz OEBS-a, Fisher, je rekao ljudima.
Rekao je „da li ste izašli, da li je izašla ta porodica?“, Rekli su „da“.
Rekao je “ zbog ove porodice, Milošević je potpisao“, ko zna dokle bi on nastavio.
Potpisao je napad NATO-a. Izbacio nas je, preživeli smo kako smo mogli. Jer da su nas odveli u Srbiji pobili bi nas sve. Bog to nije želeo. Amerika ga je pretisnula i odveo nas je u Albaniju. Ostali smo oni koji smo otišli. Spalili su nam selo.
BG:Jeste li otišli u Albaniju?
ZM:Da, otišli smo u Albaniju.
Ali kada smo otišli u Prištinu, rekao sam „u džamiji“.
Te noći popravljena je mesto u džamiji, u selu. Njih 4 ubijeni su ujutru u 7 sati. Ubijen je i vlasnika ove kuće. Još troje u komšiluku tamo i 1 ovde negde. Tog dana bili su zaklali 9 ljudi. Iz sela Rogovo. Da 4 iz moje porodice. 5 iz grugih porodica i iz moje porodice, ukupno 9 ljudi.
A kad sam otišla tamo bilo je 24 leševa. Još 15 vojnika. 24 Tog dana su masakrirani i ubijeni, streljani. Rat preko rata. Selo Rogovo iz Hasa. Crven kombi.
Kad smo otišli da ih uzmemo, ušli smo u kadu. Idioti, brade do dovde. Moj sin je imao 17 godina, zato je Bog kaznio zločince i došla je Amerika.
Vi kažete da su vojnici,. Kako može ovaj biti vojnik? Kako može ovaj nositi oružje. Nisu mi dali da povedem dvoje od njih. Dokumenti nisu spremni. Ne možemo ih naći. Ja sam se uplašila.
„Dođite i uzmite ih drugi dan.“
Rekla sam „nikad“.
Danas ne možete uzeti ovu dvojicu. A ovih 7 dobiju.
Rrustu, i Selmana …
Selmana, i Muhameta da. Rrustu i Nisreta ne.
Jesam li vam rekao da ih je zemlja kaznila, svet ih je kaznio. Prevarih se, i rekla ako, da bi se spasli. Bilo je teško tamo. Ako si progovorio, upucali bi te i ostavili vas tu. Otišli smo do Kapele. Tamo gore.
Rekao je: „Čiji su ovi?“
„Ne“, rekla sam ne mozemo 5-6 ljudi kao da porodicu prevoziti sa 2 vozila.
Rekao je: majka. Suprug i 3 sina. Tu je idiot okretao glavom. Ko bajagi previše.
Rekao je „Hočete 1 cigaretu, da li pušite?“
Ne daj bože!
Ne ne ne.
Rekao je komšija, „Ne, ne, niko ne puši.“ Čak i on nervozno.
Doveli su ih. Kada smo ih doveli u Đakovicu … Uzput sa nama je došao i OEBS. Kada smo otišli, nismo bili sigurni. Kada smo se vratili, OEBS je došao sa nama.
Pripremili su papire a Komšija je rekao „Samo ako uzmemo sve“. „Sutra ne možemo doći“. „Ili, sve ili nikog.“
Čeka ćemo.
Postalo je 20 sati u veče.
Oni ko bajagi spremaju dokumente, a sva dokumenta su bila spremna. Znali su da ih sada, svet prati. Spremili su dokumenta i dali mi ih. Kada sam otišla tamo,rekli su mi: “ Sad ćemo ih izvesti.“
Otišli smo u kapelu. Kada smo stigli bili su u crnim vrečama. Ja pomislila da su sa odećom.
Ah majčine kosti. Čuvam im odeću, šta su uradili sa odećom.
Kada je komsija otvorio vrecu i pogledao Rrustu. Ostao je bez daha, ostala sam i ja bez daha.
Došlo mi je da vrištim od zemlje do neba. „Tetka!“, Rekao mi je. Ostala sam bez daha.
I komšija i ja.
Seli smo.
Onaj sa mitraljezom Draža sa bradom rekao je šta pričate.
Tetko „pazi, drži se“.
Sin od strica, od Isufove ćerke, koji te je doveo.
Bili smo sa njim, sa Selimom. Tetko rekao je „pazi“.
Nisam mogla da govorim. Nikako da pričam. Glas mi ostao unutra.. Telo mi se treslo. 20 minuta. I on i ja.
On je ranije došao k sebi.
Rekao je: „Tetko, jesi li dobro?“
Rekla sam „da, sada sam bolje“.
U ime Alaha, ojačala sam.
„Selim!“.
Rekao je „ha?“
Rekla sam „otvori ih još jednom!“
„Nemoj tetko, videli smo ih“
Rekla sam, „Ne, ne, ne, samo želim da znam da li su moji.“
„Došla sam zbog toga.“
U redu.
Otvoriću.
Rekao je „da li je Čika Rrusta?“
Rekla sam da.
Šta da vidim!
– Da li je Selman?
„Da“
„Da li je Muhamet?“
Rekla sam da
„Da li je sa Nisret?“
Rekla sam da
Rekla sam mu „podigni ruku Rrusti“. Nisu je dodirnuli.
Allah je svedok. Šta god Allah želi, Allah svemoćni će to i čuvati.
Sve smo ih videli, kažem vam. Ta ruka je ostala kao dokaz za ceo svet, da se vidi šta su radili. Ta sveža krv je učinila da Kosovo dobije rat. Bila sam toliko uznemirena što nisu dolazili ovde, barem jednom mesečno i da pitaju „kako ste, kako živite?“
Naša vlast. Država. Kako ste se suočili sa ovom nesrećom? Niko ne može preživeti i opisati takvu nesreću. Kažem ovu vrstu nesreće. Ne, nikada. Ali neka, svako za sebe.
I on mu je podigao ruku.
„Evo“, rekao je „Rustina ruka“.
Rekao sam „pusti je“
10 dana a još je meka, dušo moja, meka je je od mučenika. Mučenici, prosuli su krv do noge.
Kada sam došla kod Nisreta rekla sam mu „podigni ruku Nisretu“.
Imao je znak, od rodjenja. I porasla mu. Rekao bi mi „majko, ne treba mi sat. Imao je u levoj ruci. „Bog mi je dao sat.
„Da, sine moj“, rekla bi mu.
Rekla sam, „podigni mu ruku da pogledam taj bedž na ruci, samo zbog tog razgovora“.
Kad je podinuo njegovu ruku, rekla sam „ah, dušo majćina“.
I spustio je. Natovarali su ih. Pođosmo. Kad smo stigli u Đakovicu, Srbi su nas noću opkolili.
Rat.
Rat.
Sada hajde da ih odvedite u bolnicu i da lažu svet da nisu bili u Prištini, nego u kapeli u Đakovici.
Rastovarite ih.
Tu nam kažu utovarite ih, tu nam kažu rastovarite ih.
Utovarili smo ih tamo, utovarili smo ih u Đakovici.
Već 4 puta? 2 puta utovarene, 2 puta rastovarane.
Svakog pojedinačno, u Đakovici, ja sam trebala da im držim ruke .. kako bi kamera snimala kako sam ih uzela iz Đakovice.
Čak su u Đakovici neke žene iz bolnice izašle da vide kakav je to užas. Gledale iz prozora i balkonima.
Tako su se Srbi igrali? Bilo ih je mnogo Srba, okružili su nas ko gavrani.
Jedan starac Srbin.
Jer 4 puta sam stavila ruku.
Poneki se iznenadio.
Šteta, četvoro člana u porodici u svom mestu.
Kada su ih spremili, rastovarali su ih? 5
Kada su spustili u grob? 6
6 puta su ij otovarali i rastovarali.
Allahova me snaga držala. Zašto me sila Alaha držala?
Bog nam je ostavio sina da bude sa nama.
Starost, život. Prijem, pratnja. Da ovo mesto ponovo postoji. Da bude ponovo puno.
Nevesta je ostala, i rasla devojke. Moje 3 ćerke izgubile su oca i tri brata. One su se nadale da su u zatvoru. Jedna od njih mi je rekla: „Odnesi im po jedan pokrivać jer možda im je hladno, možda ih tuku“.
Ona iz Landovica kaže „dajte Srbima 1000 evra, da ih ne muče“.
Jer su im rekli da su živi. Sve do sahrave, 3-4 dana nisu znale da su mrtvi.
Zaustavili su ih u zatvoru.
Zaustavili su televizore po kućama. Oni njihovi. A ove su htele da gledaju televiziju. Zaustavljali im struju. „Stala je struja, ćerko, struja je stala.“ Mi dobijamo struju iz Kukesa, u Prištini nema struje. Vesti dobijamo od Kukesa.
Tako ćerkice, 6 puta utovaren i istovaren. Za ovo mesto su poginuli.
Dve nedelje odlazila sam kod mesta gde su mi ubili decu. Krvi prepuno. Nakon sahrane, otišla sam kod suseda.
Kada sam se vratila sa bratancem, uzeo sam Rrustinu cipelu.
Našla sam cipelu. Nisam znao kako da pronađem cipele jer sam bila sva utrnuta. Otišao sam u kombiju. Rekla sam „da, Rrustina cipela“. Uzela sam je. Vojne cigarete. Crvene britvice, znate one koje donose iz inozemstva. Upaljači. Cipele vojnika.
Izbušene, pokvarene. Kada sam pogledala u kombi, u tom trenutku bila sam majka svih tih uginulih vojnika. Tog dana dodirivala sam i kosu, i kosti. I mom sinu, naravno, i mom mužu. Mozak im je bio kao konac. Jer im je mozak izašao iz glave, tamo je pao u kombiju. Dodirivala sam. Krv do grla. Ljudski mozak. Komadi kostiju sa kosom. Neka im bog oprosti dušu.
Dotakla sam im cipele, cigarete, upaljaće.
O, Bože, pomozi mi.
Hodali smo kroz njihovu krv. Sve dok se nije uklonio, nakon 6 meseci ili godinu dana.
Čak i kada su prošle 2 nedelje, bilo je ledeno, otopio se snežni mehur.
Kad se otopio, krv je prolazila pored moja vrata, tada nije bilo kanala, kad se rastopio led, sve dok nije paka kiša. Ispred svekrve nismo ništa govorili. Kad sam izašla ispred vratima sa svojim ćerkama, krv mučenika, mojih sinova, kretala se po putu. Niko ga nije mogao oprati. Krv je bila prisutna po zemlji svaki put kada je padala kiša, sve dok nisu uklonili tu zemlju.
Ta duša Božja, je data za ovu zemlju.
Došao je rat, mi smo to trebali platiti krvlju. Za bolju budučnost.
Da bi ovaj dečak odrastao sa mnom, da znam gde je odrastao. Da, sine, i ja sam kao svaka majka na Kosovu. Danas neveste nisu poput moje. Ima mnogo nevesta koja su ostala bez muža. Ima i puno drugih siročad. Kao i sestre bez braća. Da sestre, možda je bilo puno koje su izgubile brata, a moje 3 ćerke izgubile su četvoro. Da, u ime Allaha suočila sam se sa mnogim poteškoćama zbog ovih koji žive. Njih neka i Bog nagradi rajem. A njihova krv neka uvek živi.
Selo mi je mnogo pomoglo. Održavali su nas već 20 godina. Već 20 godina jedva smo odgojili dečaka. Davala sam nadu i dečaku. Da bude srećan. Ne znam šta se desilo. Da ne pati zbog ovih stvari. Naravno, i moja ćerka. I mi odrasli doživeli ova strašna iskustva.
Nevesta mi je bila mlada. Ja sam bila majka. Sestre, unuci koji su doživeli ova strašna iskustva oni to znaju. I mališani dan danas doživljavaju te strahote, jer moje ćerke znaju šta se dogodilo.
I ja sam zarobljenik. Mojih bolova. To se ne moze promeniti ni da mi poklone ceo svet. Mojih dečaka više nema. Dali su mi ceo svet, bez dečaka ne dolazim. Šta ti svet treba? Ostavit ćemo sve stvari iza sebe. Mirno ćemo ostaviti iza sebe kada za to dođe vreme. Jer vreme prolazi i sve ima kraj.
Žao mi je za neke ljude, neka su u Božju milost, neka Bog osveti krv mojih sinova. I neka se zna da su dali zvoj šivot za našu vojsku. Dali su svoje živote za Kosovo. Za ljude, da bi bolje ziveli. Šest nedelja sam davala dokumente za ovaj narod da bi oni jeli danas zlatnom kašikom. Jeo si majku kašikom. Oni znaju šta su uradili. Jer je ceo svet pomagao Kosovu. Svet je prosuo na Kosovu moja ćerkice. Svi bismo mogli živeti dobro. Za 3-4 godine bilo bi i fabrika i svega. Ovo dete sada ne bi ostalo bez školovanja i po ulicama. Živio bi kako mu sleduje. Ali oni znaju bolje. Neka rade šta hoće. Neka Bog osveti svakog ko nam je dužan. Neka im dođe od Allaha. Samo od Allaha.
Tebi hvala, ćerkice.
Od danas pa nadalje, ne mogu da dajem više izjave. Jer sam prepuna. A rekla mi je Isufova ćerka. Ili pak sin? ćerka je u Prištini.
„Tetka Zarife“, rekla je „Želela sam da ih stavim u muzej. Čuvaćemo ih kao da su od pre 3000 godina. Dokazi za svakog. Kao od pre Drugog svetskog rata. Koliko ima godina 50-60!? “
Da je čak i ona rekla kako se sve gubi, vidi se stanje na Kosovu sada kada i naši velikani odlaze tamo.
Rekla je: „Želimo da znamo kuda sve ide, gde i ko je ubijen i šta se dogodilo“.
I zato dajem ove izjave.
A ne da bi neko punio svoje džepove parama.
BG:Ne, nema toga.
ZM:Dala sam puno izjave, a možda su neki i napunili džepove.
BG:Definitivno to se dogodilo.
ZM:To se desilo i ja to znam.
BG:Čak i sada se dešavaju.
ZM:Još uvek
B.G.- Niko ne sominje što smo mi iskusili. Samo ono što si oni radili.
ZM:Da, tako je.
BG:Da li ste bili u Albaniji? Kako se to dogodilo?
ZM:Da, izašli smo. Otišli smo u Albaniju. Nisu nas dirali. Neke su dirali, neki ne.
Ali mi smo otišli. (nije jasno)
Nisu nas pitali za putne papire.
Da, otišli smo iz straha. Nevesta sa troje dece, i ja sa starkom, izašao sam sa svojim deverom. Dok su ovo 4 ostali u Prizrenu. Šest nedelja kasnije su došli u Albaniju. Nisam znala šta ih je snašlo. I dečak mi je bio ostao tamo. Kada sam išla da jedem, u Bulqizi, ne znam kako da vam opišem to mesto zvano Bulqiza. Tamo sam dala svoju izjavu. Na jednoj emisiji, ljudi su ga pronašli, ja sam ga gledala jednom ili dvaput.
Sada ne znam. Ekada smo otišli tamo. Kad smo išli da jedemo. Ova majka još nije saznala za svoje. Tamo je bilo 2000 ljudi.
„Da li su vam deca došla?
„Ne“.
Čudili su se. Bila sam sama sa staricom. Sa deverom i sa 4 članova njegove porodice. Čak i njemu su deca ostala tamo. Otišao je i uzeo. Šestoro su ostali iza i šestoro smo otišli svojim porodicama sa mojim deverom. Došli smo, i onda smo se okupili. Tu smo se spasili.
Došli smo ovde. Tada je počelo. Neka nas Allah zaštiti. Tuga. Ulaz, izlaz. Došao je i sin. Samo ne znam koliko srce može izdržati. Ali Bog te čuva. Mnogo smo svi patili. Ali ja kao majka, imala sam velike obaveze.
Sve da pomirim, sve da i približim.
Odrasti dvoje siročad, trudili smo se da ih ne zabrinjavamo.
Jer su mladi, neka oni odraste.
„Ne brini, majko, Bog te blagoslovio. Uživaj, igraj se.“
Tako sam im govorila jer su njihovi roditelji za njih poginuli.
Neka Allah ne dozvoli da i oni dožive isto.
I mi odrasli imamo puno tuge. Dok ne uđemo u zemlju, daske zemlje da nas pokrivaju, imaćemo nelagodu i bol.
Nema bez iskušenja dok smo živi.
Nema sa mozgom. Ideš na spavanje a nema sna. Ali, Bog mi je podario jer sam se njemu molila.
Imam sina, ćerke, unuke, celu porodicu.
Za njih sam se trudila, Bog mi je dao snage, bez njega ne bismo ni mi opstali.
Živ čovek mora da se snalazi …
Ja sam im davala snagu, oni su mi dali snagu.
Podržavali smo jedni drugog.
Hvala Bogu
U ime Allaha, hvala!
BG:Puno vam hvala i vama.