Gordana Đorić
Osoba koja intervjuiše: Recite nam nešto o sebi.
Sagovornik: Ja sam… zovem se Gordana Đorić iz Lapljeg Sela, imam 62. godine. Po zanimanju sam privrednik dugogodišnji. Uska delatnost mi je privreda. Eto to.
Osoba koja intervjuiše: Dvadeset godina kasnije, koja su vaša sećanja iz rata na Kosovu?
Sagovornik: Jako strašna, jako sveža, bez obzira što je prošlo mnogo, mnogo vremena. Sve ono što sam mogla da vidim tada, doživim, duboko je urezano u moju svest, u moju dušu uopšte u moje… u moj budući život; jer, rođena sam posle rata; vaspitavana sam na način da treba da volimo ljude, da budemo jedinstveni, da cenimo po vrednostima tih ljudi koje kvalitete ima. Nisam ni u snu pomislila da bih nekad doživela ono što smo doživeli u situaciji pre rata ali i samo bombardovanje i normalno sve ono što se događalo i posle rata. Sad govorim kao Srpkinja jer, posle rata smo…moj… moja zajednica je doživljavala užasne stvari, kao što smo doživljavali normalno, i pre rata i za vreme bombardovanja.
Osoba koja intervjuiše: Gde ste bili tokom bombardovanja i oružanih sukoba na Kosovu?
Sagovornik: Ja sam bila u svom gradu, u Prištini. Pretežno sam bila u svom stanu, u Dardaniji, na šestom spratu. Ali sam dolazila i ovde u Lapljem Selu jer ovde su mi živela braća.
Osoba koja intervjuiše: Možete li primetiti neke efekte rata na vas lično?
Sagovornik: Pa, mogu sigurno jer, rat je promenio za sto posto moj život. Ja više ne mogu da živim u svoj grad. U mom gradu ne žive i moje komšije, moji prijatelji, moji rođaci. Mnogi su na žalost doživeli ono najgore. Znači, poginuli su od bombardovanja ili od snajpera jer, u to vreme dok je trajalo bombardovanje i posle toga, ovaj, bilo je dosta snajperista koji su gađali građane po gradu. Da ne kažem i sve ono što sam svojim očima videla kako je moja zajednica po završetku bombardovanja trpela i šta je sve doživljavala u samom gradu. Na primer, svedok sam mnogih situacija, mnogih ovaj, ubistava koja su se događala tih dana. Kako su, ovaj, moji sugrađani morali da beže. Bili su proterani iz svojih stanova. Lično sam bila prisutna kad su grupe albanskih ekstremista napadali određene porodice, pretili im da će ih ubiti. Terali ih da napuste stan… stanove. I kad su, ovaj, nosili stvari, oni su ih gađali kamenjima i neke su i ubili. Čak, ovaj, sam… videla kad su pucali na mog sugrađanina na Kičmi, i ovaj, tom prilikom ga ubili. Videla sam njegovo telo kako leži na pločniku. Mnogo toga se događalo tih dana i bilo je strašno. I ja to samo kad budem umrla, tada ću zaboraviti. Ovaj, na žalost, i lično sam osetila… ovaj, tragediju. Da kažem svega toga, i 2001. kad je podmetnuta bomba ispod autobusa Niš Ekspresa na… kod Livadica. Ja sam bila u tom autobusu, kad sam i povređena i kada je tom prilikom poginulo 12 mojih sugrađana, i jednostavno, to su neki događaji koji duboko ostaju urezani u moju dušu i jednostavno nikad to ne mogu da zaboravim. Samo molim boga da se više nikad, nikad, nikad takvo nešto ne dogodi. Kao što sam rekla, i pre rata, kad su… od 81. kad su krenule demonstracije. Tada je kao povod bio da su nezadovoljni studenti u… ovaj, kad je hrana u menzi u pitanju. U stvari, tada je… ovaj, početak, da kažem, zahteva bio od strane albanskih ekstremista. Kosovo Republika! I od tih događaja, pa kasnije, mnogo toga se promenilo u našim životima. Često smo doživljavali i šikaniranje. Često smo doživljavali i pretnje. Čak, ovaj da kažem, 96. godine se desilo da u mom gradu, moj najmlađi sin koji je tad imao osam godina, vozio je bicikl tu u centru grada gde smo i živeli, i tom prilikom ga je napala jedna sugrađanka albanske nacionalnosti nožem. Htela je da ga ubije. Kasnije, kad su je uhapsili, ona je navela razlog zato što mrzi Srbe. Jer su, kao, Srbi zatvorili njenog oca koji je pucao na svog rođenog brata i ubio. Mislim, stvarno je bilo apsurdno, ovaj, živeti i u tom vremenu i… i za sve nas koji smo imali prijatelje Albance, sa kojima smo se družili, kumovali, živeli jedan stvarno lep, bezbrižan život, te promene je bilo jako teško prihvatiti. Mnogi moji prijatelji, Albanci, Turci, odselili su se bilo gde po svetu. U nekim drugim zemljama. Oni koji nisu imali priliku ostali su tu i doživljavali sve te tragedije kao i mi koji smo zajedno sa njima živeli u gradu.
Osoba koja intervjuiše: Vaša poruka mladima na Kosovu?
Sagovornik: Pa, ja bih poručila mladima da se okrenu sebi. Da krenu da vole ljude, da cene prave vrednosti. A to je da li neki čovek ima ljudske vrednosti, ima kvalitete, ima znanje, da ga takvog prihvate kao… ako je dobar čovek da ga prihvate. A ne da li je ovaj, neke druge nacionalnosti i da to bude za njih vrednost. Da ulažu u sebe i da veruju u neku lepšu budućnost. Ali moraju i sami da se uključe da grade tu lepšu budućnost.