Blert Morina
BG:Možeš li mi reći kako pamtiš period pre početka rata? Imaš li neko posebno sećanje?
BM: Imam delimična sećanja, ali nemam neki celokupan događaj, šta znam…od perioda kad počinjemo da pamtimo. To su sećanja sa prekidima, i ne sećam se kako se to dogodilo..ne sećam se kako je bilo moje detinjstvo, ne znam tačno…..od perioda kad samo počeo da idem u prvi razred, sve je to deo po deo sećanja, u zavisnosti od događaja koji su možda bili bitni i u takvom obliku ih se sećam.
BG: Koliko godina si imao tokom rata?
BM: Tokom rata imao sam 9 godina, tačnije kada je rat počeo da izgleda sve izvesniji, i perioda kada smo mi morali da napustimo Kosovo. U tom periodu imao sam 9 godina.
BG: Da li se sećaš kako je rat počinjao da se pominje, kako si razumeo rat?
BM: Realno, nije se mnogo govorilo o ratu, iz razloga što su se razgovori o tome vodili odvojeno. Muški su razgovarali o tome po skupovima dok su žene bile odvojene. U to vreme, te teme su smatrane da su muške teme. Tako da smo mi kao deca bili isključeni iz takvih sastanaka i tema, i o tome šta se dešava naokolo. Ali o ratu i njegovoj ozbiljnosti, što se tiče mene, sećam se kada se desio masakar u Rogovu, u selo_______, bilo je negde oko 5h – 6h ujutru i kada se desio masakar mi smo spavali. Ušao je otac i kazao je_____________, i to je bio jedan od trenutaka kojeg se sećam, i kada sam razmišljao o tome da situacija nije baš dobra.
BG: I šta se desilo nakon te vesti, šta ste preduzeli kao porodica?
BM: Mislim da se nakon tog trenutka, naše okruženje je počelo da se menja, način reagovanja i način izlaska, jer sama situacija počela sve više da se pogoršava. Onda se nakon posmatranja u selu, jer osobe koje su uhvaćene i ubijene u tom selu bile su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, koje su donosile oružije kako bi snabdevali vojsku Kosova. Onda smo mi postal meta, a onda kao meta mi smo morali da u potpunosti da menjamo________. Znam da smo onda nekoliko meseci bili opkoljeni, iseljeni iz kuće, znači komplet mahala je bila smeštena u podrumu jedne kuće očevog strica. Tada smo smatrali da su podrumi bezbedniji. Bilo je mnogo interesantno, ukoliko odete sad do te kuće, onda se upitate kako je moguće da sve osobe stanu u toj kući, jer kada odete sad na tom spratu sa 10 osoba izgleda vam kao da se gušite, iako je bilo mnogo dece, govorim za one ljude i žene koji su tada bili smešteni tu. Spavali smo obučeni, nismo mogli da se presvlačimo za spavanje, da oblačimo pidžame. Spavali smo sa cipelama, jer bilo je slučajeva kada su dolazili i govorili nam da će nas uhvatiti, pa bi smo otišli u šumi, tako da smo uvek bili u stanju pripravnosti, iako je Rogova smeštena u blizini sela gde su se dogodili jedni od najvećih zločina tokom rata. ___________, tako da smo bili u jednoj poziciji, onda selo Rogova je smešteno u planinama tako da smo uvek bili meta, i iz tih razloga morali smo da budemo mnogo obazrivi. Sećam se da smo tih meseci, kada smo odlučili da ostanemo tu, bilo je slučajeva kada smo morali da odemo na planinu, a smatrali smo da i u planinama ima srpske policije. Sećam se jednog slučaja kada smo se popeli na kamion, imali smo mnogo garderobe, i istu su morali da pokrijemo najlonom kako ne bi pokisnula, i onda su nas kao decu samo bacali na kamion, nismo imali vremena da razmišljamo o tome da se nije neko povredio ili da se neko bavi nama…to je bilo neophodno kako bi preživeli. Taj slučaj pamtim, jer smo nakon toga bili smešteni u selo____, koje je obližnje selo blizu mog. Istu kuću su sutra dan gađali granatom a mi smo bili unutra. Kada bi me neko upitao kako smo pobegli, do momenta kada je granata eksplodirala i kada sam video da je ruka jednom čoveku otkinuta, do tog momenta nije mi bilo mnogo jasano ali od tog trenutka pa nadalje, ničeg se ne sećam. Tako da rat pamtim delimično u zavisnosti od događaja. Jer zaista za jednog 9 godišnjaka, to je bila trauma kako da vidi neke stvari tako i da čuje, jer iako se tokom prvih meseci nije pričalo mnogo o ratu, a pošto smo mi bili svi smešteni u jednom mestu, a trebalo je pričati o ratu, slušali bi o tome šta se dešava, koliko je osoba ubijeno, koji masakri se dešavaju, jer možda je ovo bilo kako bi nas decu pripremili da ukoliko se nešto desi vi morate nastaviti, morate naći načina kako da pobegnete. Od onog momenta kada se desio masakar u selu, informacije se nisu krile, od tada više nismo tretirani kao deca. Vodili su se razgovori na taj način kako bi mi, zbog godina, mogli da ih razumemo, informacije su se davale kako odraslima tako i mlađima.
BG: Kako se sećaš atmosfere, koja je preovlađivala u tim trenucima kada ste se krili, kakvi su razgovori vođeni?
BM: Dok smo bili u kući, u podrumu, bili smo slobodniji da razgovaramo. Ali nije bilo tako lako kada smo bili u planini. Nismo smeli da uključimo neko svetlo, kako nas ne bi identifikovali gde smo smešteni, nismo mogli da pričamo kako se ne bi čuli, bila je noć, mrak, planina, glas se čuje, itd. Itd. ________________, pošto je bila planina, imali smo i starije sa sobom, trebalo im je pomoći. Svako se brinuo o svojim bakama i dekama, pomagali im da se kreću, tako da je trebalo i govoriti tokom kratkog pešačenja_______, kako bi stigli do šume, jer tamo ima velikog drveća kako nas ne bi identifikovali. Tokom noći nismo znali koliko je sigurno i nismo mogli da spavamo, uvek je bila praksa da tokom dana proguramo do noći, onda bila je takva atmosfera da se hrana pripremala tokom dana sa idejom da se tamo više nećeš vraćati. Onda zamislite koliko hrane je bilo potrebno za oko 100 osoba ili 200, trebalo je spremit sa idejom da se više nećemo vratit. Govorim o hrani za veliku masu, i svakako stanje na planini je bilo drugačije, nisi imao gde da spavaš, sedeo si na zemlji. Niko nije razmišljao o tome da se ne prehladi, ili šta već…bilo je samo da se preživi, da se ujutru spustiš i onda nakon sa idejom da je sve u redu u selu.
BG: Da li se sećaš koliko dugo je otprilike trajala tranzicija, planina – kuća, i čitav haos koji je izazvao rat?
BM: Sa datumima nisam dobar, ali u januaru mesecu kada se desio masakar, negde krajem marta se desio napuštanje kuće, tako da od masakra do trenutka napuštanja bila je ova rutina, jer pozicija sela, iako se recimo ne dešava neka akcija u našem selu već u selima naokolo, automatski je značilo da i će i nas ukloniti, jer za nas i posmatrače..svakako bilo je nekoliko osoba koje su pratile u smenama kako bi pratile i kako bi nam javile da pobegnemo, da nas ne bi uhvatili. Za nas najveći strah je bio da nas ne zateknu unutra, jer bilo mnogih dešavanja o kojima smo slušali, o stvarima koje sprovodi srpska vojska. Bilo je slučajeva kada su ljudi napuštali svoja sela, ali mi nismo mogli da ih identifikujemo i mislili smo da je vojska. Bilo je slučajeva kada uopšte nije bilo potrebe da se sklonimo, zbog toga što jasno nismo mogli da identifikujemo ko sve izlazi ih tih sela, a automatski smo morali da reagujem. Svaki put kada smo trebali da napustimo selo, nastao bi haos, i sve je bilo kao: uhvatiće nas, bežimo! Onda bi gazili ljude, samo da se sklonimo iz kuća….tako kada bi neko izgovorio ovu reč, samo gledate kako da se što pre sklonite iz kuće. Bilo je slučajeva kada smo zaboravljali svoju decu, koja su spavala. Sećam se jednog slučaja kada je na pola puta počeo da viče, nije dete sa mnom…to dete je bilo od 5 godina. Ovo govori o tome, da je pri svakom napuštanju sela bilo vanredno stanje, nisi imao mnogo vremena da misliš, ili da razmotriš stanje da to nije srpska vojska. Za nas je bilo drugačije jer mi smo mislili da sa NATO intervencijom realno počinje nešto dobro, ali u tom slučaju desilo se da moramo upotpunosti da napustimo Kosovo. To je bio težak proces, jer onda kada smo napustili nismo imali rok, da se pomirimo sa tom činjenicom. Desio se ultimatum da za 2 sata ko se ne pridruži koloni kod seoske džamije, biće streljan. I onda smo mi odlučili da se pridružimo koloni, i tog trenutka nade su se ugasile, iako je NATO počeo sa intervencijom, da će Kosovo pobediti i da će steći nezavisnost itd itd….sve one ideale koje smo imali do tada.
Bilo je i drugih izazova, pre dobijanja informacija da se Kosovo oslobađa.
BG: Kakvo je bilo iskustvo?
BM: Definitivno mislim da je značajno napomenuti putovanje iz sela do Albanije. Mi smo se podelili pošto smo bil velika porodica. Ja sam bio u kamionu sa stricom, a kamion je bio prekriven nekim ceradama, kako bi se zaštitili od kiše, bilo nas je otprilike 40 osoba u prikolici. Prema Albaniji krenuli smo starim putem, put koji je trajao otprlike 12 sati, to je bio užasan put, 12 sati jer nas je bilo mnogo, nismo mogli da se pomeramo, da pomerimo noge. Svi smo bili u sedećem položaju i pratili smo šta se dešava. Pridružili smo se koloni, znam da nisam zaboravio taj trenutak, da bi izašli na glavni put od naše kuće ima skraćeni put, i da bi izašli na glavni put potrebno je oko 3 minuta sa autom, pamtim kada nam se dvorište napunilo sa srpskim vojnicima…sve se ovo dešava u 3 minuta. Ultimatum je bio kada nije bilo ni jednog srpskog vojnika, nego samo da za 3 minuta napustimo sve….toliko se brige sakupilo, tako da nismo mogli osloboditi ni stoku, ni pse ni krave sa lanaca, nismo imali vremena….već su ostali tako zavezani. Nismo znali da li će biti oslobođeni, da li će ih žive zapaliti sa kućama, i znam da za tri meseca koliko smo bili u Albaniji ovo se konstantno pominjalo. Pridružili smo se koloni, kolona je bila zaista duga, i kada smo se pridruživali koloni, ideja je bila da se nikad više nećemo vratiti na Kosovo. Tako da se svako od nas trudio da uzme sa sobom što više stvari, kako auta tako i traktore, itd. itd…tako da je ovo učinilo kolonu što dužom__________. Putovanje je bilo užasno i sporo zbog kolone, znam da se kordinisalo da ukoliko nas neko zaustavi, da im damo neki dukat, razne priče su se čule, da kidaju uši, da rade ovo ili ono, zaustavljaju kamione…tako da smo sredinom putovanja u kamionu skinuli odeću, postavili smo neke sunđere, stavili smo neke momke pozadi, pokrili ih..i onda mi polovina kamiona izgledala da je sa stvarima i da nema mnogo ljudi. To su bili momci između 15 do 18 godina, tako smo ih prekrili. Oni smo bili primorani da sede u tom uskom delu, sa svom tom garderobom preko njih tokom puta, zbog raznih priča koje smo čuli. Nastavili smo sa putovanjem do granice, dobro od svega je bilo to što tokom putovanja nismo bili zaustavljani, koliko se ja sećam…ali kada smo stigli do granice imali smo mnogo poteškoća. Bilo je osoba koje su govorile da ukoliko ima osoba preko 18 godina da izađu i da se pridruže oslobodilačkoj vosjci Kosova, iako smo imali momke preko 18 godina, jer ovo se na njih odnosilo, bilo je nemoguće jer ovi momci nisu bili pripremljeni, jer mnogi od njih nikad nisu imali oružje u svojim rukama. I da se oni direktno uključe, za nas je bilo neprihvatljivo. I da vam kažem iskreno, nastavili smo da ih krijemo u kamionu, kako bi sve ovo izbegli. Zaustavili smo se u Kuksu jedno veče, smestili su nas u jednoj velikoj prostoriji, to je kao košarkaška sportska sala, zatvorenog tipa. Ne znam gde smo spavali, bila je samo zemlja, tu noć smo tu prespavali, možda je bilo 1000 osoba iz svih krajeva. Sutra ujutru, sećam se kada smo tražili hleb, taj hleb koji nam je dat za nas koji smo sa Kosova bio je nekako….jer mi smo sve do rata pravili hleb kući, uvek nam je hrana bila sveža/taze, topla. Hleb koji nam je dat bio je tako jak, da nije bilo šanse da se odvoji na dva dela. Nismo ga mogli jesti jer nisamo imali s čim.
Zatim odlučili su da nas odvoje, tačnije da ostavimo jednu osobu da vozi, a drugi da se raspodele po autobusima kako bi ih odveli do različitih mesta, koje je Albanija odredila za izbeglice. Ne sećam se tačno kako je došlo da se odvojim od roditelja, ne znam da li smo bili u žurbi da zauzmemo mesta u autobusima kako ne bi ostali na tom mestu jer zaista bilo je mnogo hladno, i onda smo ostali odvojeni. Roditelji, otac majka i brat otišli su negde drugo, ja i mlađa sestra od 2 godine ušli smo u drugi autobus. Odveli su nas u Berat, smestili su nas u vojnu kasarnu, koja je bila napuštena. Kasarna nije imala ni vrata ni ništa. Doneli su nam neka crna ćebad, kako bi improvizovali vrata. Noći su bile tople, govorim o jednom periodu koji______________ je bio dosta odgovarajući, gde si mogao da spavaš bez vrata i prozora. Ne sećam se kako smo živeli tih nedelju dana, u smislu kako smo se hranili, bilo je neke humanitarne pomoći, ali za to je bila potrebna glava porodice. Bilo je i straha među nama, bilo je slučajeva kada su porodice slale možda po par puta drugu decu kako bi uzeli hranu 2 il 3 puta, iz straha da sutra možda neće biti hrane. Tako da se tačno ne sećam kako smo preživeli tih nedelju dana. Sećam se samo jedne situacije posle ponoći , nakon nedelju dana kada su nas pronašli i kada su identifikovali gde se nalazimo, došao je stric da nas uzme. Mene je bilo strah jer svaki put kada bi neko prošao pored ulaza sa ćebetom. Imao sam i neku obavezu prema mlađoj sestri koja je bila sa mnom. Te noći uhvatio me san, i onda kada je stric ušao…to ne mogu da vam opišem, nismo imali informacija, nismo imali telefone, nismo znali koliko smo daleko, šta je Albanija. Iako je tokom te nedelje bilo dece sa kojima smo se igrali, bilo je izazovno da razgovaramo sa decom iz Albanije. Onda isto tako u tom krugu kasarne bilo je i dosta ostataka oružja, po celom krugu. Slušali smo priče da tu tokom noći se dolazi kao u provodu, tako da kad čuješ te priče onda ne znaš koliko su istinite, tako da smo i dalje morali da ostanemo u razmišljanju da smo i dalje u riziku, kao da smo na Kosovu.
Kada je došao stric, bilo je oko 01 il 02 naveče, doneo nam je po jednu čokoladu, bilo je neverovatno. Neznam bilo je nekako…moćda tad sam počeo da se osećam_______. Više nije bilo bitno gde smo smešteni, već da smo ih našli i da su nas našli. Bio je jedan crveni kombi, bilo je mnogo tesno u njemu, uzeli su i neke druge ljude, tako da smo svi bili identifikovani od porodica….ali nije mi bilo teško, i spavao sam celim putem. Od momenta kako sam ušao u kombi do momenta kada smo stigli, celim putem sam spavao. Ovi su bili smešteni u__________, u jednoj gradskoj školi koja više nije bila u upotrebi, jako stara, ali su je adaptirali kako bi bila naseljena, sa dosta stvari i sa hranom. Sećam se kada smo ušli u toj školi, bilo je ljudi iz svih gradova Kosova, Đakovice, Mališeva..od svugde. I po sobama nisu bile smeštene samo porodice nego i naselja, mi smo bili smešteni u sobi gde su bili ostali iz Rugove, možda po 4-5 osoba po sobi. Sećam se kada sam ušao u sobi i kada sam otvorio vrata, nisam znao gde da gledam, tražio sam oca i majku, svi su bili legli….ali očekivali su nas tako budni, svetlo je bilo upaljeno_______________onda je bila i neka šala, mogli smo slobodno da spavamo. Iako je bilo tesno, bilo je mnogo lepo, nisam se osećao loše što su svi ovi ljudi ovde…jako čudno je bilo, znao sam da možemo slobodno da spavamo. Kada smo napustili kuću majka je imala dugu kosu, ali te noći nisam primetio….da kada su ih smestili u tom kampu, sve žene su se ošišale kratko. Sutra dan kada sam izašao da malo razgledam mesto, buduli smo se jako rano, trebalo je napustiti prostor kako bi žene pospremile prostorije i napravile mesto gde možemo da sedimo tokom dana. Trebalo je raspremiti posteljine, nasložiti po ćoškovima……obično smo se budili rano ujutru, kako bi oslobodili te prostorije i kako bi se pospremile…škola nam je bila smeštena u prizemlju, i bila je u gvožđe, nekakav osećaj kao da je zatvor. Kada sam izašao vani i kada sam video da je majkina kosa skroz kratko ošišana, imao sam neki loš osećaj, nekako asosciralo me kao po filmovima koje sam gledao, nisam znao šta se desilo, zašto joj je kosa ošišana,…znam da tada nisam mogao da napravim ni jedan korak jer bila je neka vrsta mnog velike traume. Nisam mogao…ne znam šta je sve prolazilo kroz moju glavu u tom trenutku, već samo znam da mi je jako teško palo…shvatio sam da joj duga kosa skorz kratko ošišana. Zatim u gradu_______, ljudi su bili mnogo dobri, sećam se da su dolazili tokom ručka ili kada bi čuli da su došle nove izbeglice, donosili su neko meso________, trebalo je vremena dok se kuptail srede u tom objektu. Dolazili su razne porodice, kazali bi da mogu da uzmi 5 osoba koje hoće da se okupaju, 6 ako da ručaju…itd itd. i unutar škole je bilo veliko razumevanje, ako je neko došao…onda bi isti bili predloženi da odu da se okupaju, itd. Itd.
Tu smo ostali 3 meseca, znam da u početku nismo išli u školu, bila je rasprostranjena krađa dece. Tako da nam nisu dozvoljavali da idemo u školu. Nestale su dve bliznakinje iz Mališeva, 7-8 godina, onda se stvorila neka panika jer se deca kradu. Od tada u školi smo išli i vraćali se u pratnji policije. Onda smo takođe uvideli da ne ide tako, jer postoj i jezička barijera. Pošto se tamo završila školska godina, mi smo onda počeli nastavu sa Kosovskim nastavnicima. Da se razumemo to nije bila prava nastava, već je bilo da deca idu u školi kako bi se stekao uticaj da se stvari vraćaju u normalu. Koliko se sećam nije se odvijala neka nastava jer primećivalo se ko je izdvojen, znalo se šta se dešava. Znam isto da je bilo neko arapsko udruženje koje nam je pomagalo, uzeli smo jednu improvizovanu studentsku menzu, oni su je snadbevali sa hranom, znam da je moja celokupna porodica tu radila, pripremala hranu za sve izbeglice, tj. od doručak, ručak i večeru. Svi smo išli u tu menzu i jeli, većina koja je bila tu bila je angažovana kao konobari, da se peru sudovi itd itd. Tu smo svi postali jedna velika porodica koja je počela da deli odgovornosti, i za tri meseca bilo je jako dobro. Deca su imala i prostora za igru, pošto je ta škola bila u delu koji je odvojen od grada, i bilo je mesto sa zelenilom, mogli smo da igramo fudbal, i šta smo hteli. Bilo je kompanija koje su delile pomoć. Bili su ovi stariji koji su bili angažovani da spremaju jela, da peru sudove, da poslužuju, itd itd. Počeli su stvari da se vraćaju u normalnost. Nedelju dana pre nego da se vratimo na Kosovo, slušali smo vesti…u tom periodu bilo je problema, nije bilo telefona i interneta kao što imamo danas, bilo je problema da se identifikuju da se razgovara, koliko novca je potrebno. Danas u Albaniju idemo često ali tada je za većinu, za moje godište a i starije bio prvi put….nismo znali kako funkcioniše Lek, šta je potrebno. Nismo svi znali kada ćemo se vratiti, trebamo da čuvamo novac, uvek je bilo neizvesnosti, uvek smo morali da čuvamo novac. Više smo štedeli od normalnog, tj više nego što je bilo potrebno. Ne znam kada i od koga smo čuli da se Kosovo oslobodilo, i da više nema Srba. Sećam se bili smo u sobi gde je bilo oko 50 osoba, svi su od početka do kraja bili tu u istom mestu. Sećam se da je stric kazao da će on prvi da ode, da vidi da li imamo gde da se vratimo, da vidi kako je stanje i onda će se vratiti da nam kaže kakvo je stanje. Stric je došao na Kosovo, nakon nedelju dana došao je u ______. Ne znam zašto ali i ovog puta smo krenuli da se vratimo na Kosovu, krenuli smo tokom noći. Znam da je otac kazao da želi da se vrati u auto, da ne želi više da mu se deca voze u kamionu, i da se stvari koridinišu prema svakoj porodici, da deca budu zajedno sa roditeljima. Ne kao prvi put kada smo dolazili za Albaniju, dolazili smo u kamionima, u traktorima, odvojeni. Kada smo se vraćali bili smo sa ocem u auto, samo naša porodica. Kada smo otišli za Albaniju bio je užas, a kada smo se vraćali učinelo mi se kao 5 minuta, učinilo mi mnogo lakše iako smo se vratili istim putem. Kad smo ušli u Prizren, sećam se celog puta, od kad smo krenuli tokom noći i kada smo stigli u Prizrenu. Sećam se i da je bila neka atmosfera….ne znam, u putu smo stali kod ujaka, da ih vidimo. Sve mi je izgledalo drugačije, valjda zato što smo se celo vreme igrali, viđao sam OVK. Ranije kada smo išli, sve smo se nekako krili. Kada smo sada otišli kod ujaka, izgledalo je drugačije. Odatle otišli smo u selo, za 20 minuta, mi smo, osim strica, bili prvi koji su se vratili kućama. Bili smo sa autom i to je razlog, jer drugi su se vraćali sa traktorima, kamionima. Prvu stvar koju sam primetio, imali smo jednu trešnju iza kuće, koja skoro pa nikad nije rađala i uvek sam se pitao zašto je tu. Kada sam ušao u dvorište primetio sam da je toliko rodila da se listovi nisu primećivali, grane su bile prepune, samo što se nisu slomile…zaista je mnogo rodila. Kada smo ušli u dvorište, majka je kazala da se mnogo ne krećemo oko kuće, jer je možda je mislila da je imalo mina ili šta god da je postavljeno, tako da se nismo kretali mnogo oko kuće niti smo izlazili naokolo. Kada smo ušli u prvu kuću bilo je ok. Kada smo ušli u drugu kuću, bilo je interesantno, nisu se videli tepisi toliko smeća je bilo nabacano, onda krave, psi…tj. ništa se nije videlo. Bio je jedan pas u sredini, nije se pomerao, samo nas je posmatrao. Nismo znali kako da ga izbacimo napolje, plašili smo se da nas ne napadne. Pas je bio miran, gledao je nas i mi njega, tako smo jedan sat gledali jedan drugog. Onda smo izašli, u trećoj kući, bilo je ok. Imali smo jednu veliku albansku zastavu, oni su je isekli noževima. Kada je pre nas stric dolazio, primetio je da su grijalice bile okrenute prema podu, tako da ukoliko bi došla struja, kuće bi se zapalile. Sve te grijalice bile su uključene u štekere i okrenuti nadole prema tepisima. Jedan od momenata koji pamtim tog dana preneli smo sve stvari iz kuća, sve kuće su se okrečile, kao što smo ih ostavili, i kuće su bile useljive.
Manje više ovo je bilo sve!
BG: Hvala puno, samo još jedno pitanje. Kakav uticaj je imao rat na tebe?
BM: Mislim da smo se nekako sami o sebe ogrešili,_____________, iako smo sada mladi i zdravi, mislim da će se nekad dešavanja iz rata pojaviti, traume koje smo preživeli, tako da što se više neke stvari odlažu mogu biti rizičnije, ako se na početku ne bavimo tim traumama koje imamo. Svaki put kada pričamo o ratnim dešavanjima, evo i sada nakon 20 godina, i ovo govori o tome kakve traume je rat mogao ostaviti na mene____ ne znam da li ste primetili, da bi me tokom ovog razgovora s vremena na vreme nadvladale emocije. Vraćanje u situacije koje smo preživeli, to vam govori da tu postoji trauma, ali naš problem je što se tim pitanjem ne bavimo. Doći će trenutak kada ćemo morati tim pitanjem da se bavimo, tako da to je to.
BG: Hvala puno Blert,
BM: Hvala i vama puno, i čestitam vam na ovoj inicijaviti, gde se sagledavaju preživljavanja iz istog mesta sa različitim ljudima.