{"id":911,"date":"2021-01-18T23:46:59","date_gmt":"2021-01-18T23:46:59","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=911"},"modified":"2021-08-19T10:21:58","modified_gmt":"2021-08-19T10:21:58","slug":"adrian-berisha","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/adrian-berisha\/?lang=sr","title":{"rendered":"Adrian Berisha"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Adrian Berisha(sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, AB= Adrian Berisha<\/p>\n

BG: Da li mo\u017ee\u0161 predstaviti sebe?<\/p>\n

AB: Ja sam Adrian Beri\u0161a, gra\u0111anin Pri\u0161tine, stanovnik planete. Trenutno sam poslanik u Skup\u0161tini Op\u0161tine Pri\u0161tina, tako\u0111e i kordinator kulturno, sportskih i omladinskih de\u0161avanja u op\u0161tini Pri\u0161tina. Trudim da se budem veza ime\u0111u gra\u0111ana, organizacija, biznisa i op\u0161tine..to je uloga koju imam, za zajedni\u010dku dobrobit svih.<\/p>\n

BG: Hvala. Da po\u010dnemo sa time, kako se se\u0107a\u0161 perioda pre po\u010detka rata, koja su tvoja prva se\u0107anja? Kakva je bila situacija?<\/p>\n

AB: Po\u010de\u0107u sa ne\u010dim \u0161to je jako interesantno, \u0161to sam shvatio nakon 20 godina, iako mi je ime Adrian, moje prvo ime bilo je Pajtim. Interesantno je iz vi\u0161e razloga. Kada sam se rodio, bio je 8 Maj 1990 godine, bio je period kada je do\u0161lo do pomirenja krvnih osveta, i deda je insistirao da mi daju ime Pajtim, govorio je da detetu damo ime Pajtim. Otac se nije slo\u017eio sa tim imenom, dok baba je bila da se meni da ime Pajtim. Onda ih je otac ubedio, to je trajalo dve-tri nedelje, tada mi je ime bilo Pajtim….ne zavedeno, na papirima, ve\u0107 onako..bilo je nekako interesantno, onda su odlu\u010dili da mi daju drugo ime…ovo je ne\u0161to \u010dega se ne se\u0107am jer to je nemogu\u0107e, ve\u0107 ne\u0161to \u0161to bih \u017eeleo da podelim sa vama. Ovo je definitivno vezuje sa 90′-ima. Ne\u0161to \u010dega se prvo se\u0107am bila je godina 94′-ta, tada kao \u010detvorogodi\u0161njak imam neku sliku, ne se\u0107am se da li je bilo svetsko prvenstvo ili evropsko, i bili smo kod dede, gledali smo fudbal i znam da mi se jeo jedan hamburger i nismo imali uslova da to priu\u0161timo. I onda nakon nekoliko godina shvatio sam za\u0161to nismo imali uslove, a to je bio upravo taj zato \u0161to je postojao paralelni sistem, kada su oca, dedu i baku isterali s posla. U ovom delu se\u0107am se da mahala nije imala ni\u0161ta, po\u010deli su da sakupljaju neka drva u naselju, bila je to neka inicijativa albanaca iz naselja, ____________, tu smo imali i rome, turke, bo\u0161njake i uglavnom albance. Srbe smo imali jako malo, jer oni su prema onome \u0161to su mi kazali baba i deda, nisu prihvatili da stanuju ovde, jer nisu mogli da \u017eive u sredini gde ima drugih nacija toliko mnogo. I tada se se\u0107am jedne dobre organizacije, gde je deda bio kao predsednik naselja, to je bilo mnogo interesantno i onda se\u0107am se godine 96′-te- 97′-te, kao memoriju se\u0107am se kada sam oti\u0161ao da se registrujem u prvi razred u \u0161koli, i video sam podelu u \u0161koli. \u0160kola Dardania bila je podeljena, srpski i albanski deo, i bilo je veoma interesantno. I sada kada se setim tog perioda, i samog vremena i \u010dinjenice da je \u0161kola podeljena, uspelo je da nam se prenese da je \u0161kola podeljena. Tu je bilo i dosta tu\u010da, bilo je momenata kada su se tukli srbi i albanci….te 96′-te bio sam u prvom razredu, 97′ u drugom razredu, 98′ u tre\u0107em razredu. Te 98′ se\u0107am se da se po\u010delo sa ovom temom o po\u010detku rata, javnim pojavljivanjem OVK, 97′-98′ ako se ne varam, i bila je neka vrsta psiholo\u0161kog pritiska na mene, jer ja sam umesto toga trebao da se bavim nekim slikanjem ili sa nekim matemati\u010dkim jedna\u010dinama iili da u\u010dim alfabet. Ja sam tada u stvari bio optere\u0107en ovom temom kao 8′ godi\u0161njak u tom periodu, vesti, Arif Vladi, ovaj-onaj, ho\u0107u re\u0107i optere\u0107n mnogim stvarima. Se\u0107am se da u tom periodu, osim ovih tema, bile su i neke serije i ovo bih \u017eeleo da napomenem, bila je serija Kasandra, i svi ljudi su tu seriju u tom periodu gledali, i gledaju\u0107i ovu seriju uspeo sam da nau\u010dim…a ne znam kako sam uspeo, ili kako je moj mozak tog perceptirao, ali uspeo sam da nau\u010dim jedan deo \u0107irilice. Tako da sam po\u010deo da u\u010dim i po malo srpski jezik. Onda je nastao jedan mnogo te\u017eak trenutak, godine 98’…kada sam se igrao sa decom iz mahale, u naselju Dardania, nenamerno sam udario loptom auto jednog srpskog policajca i onda me je taj policajac premlatio, tako da sam urinirao unutar sebe..znate, bio sam dete i od straha. Onda se baba srela sa tim tipom na stepenice, gurnula ga i on je pao, i rascepao je glavu, bila je neka vrsta panike na ulazu. Zatim je bila jedna neizmerna panika 99′ godine i baka se jako upla\u0161ila, jer taj lik je bio pripadnik vojne policije, i postojao jedan strah i znam da je kompleti porodica bila___________. Tako\u0111e \u017eelim da navedem jo\u0161 ne\u0161to interesantno, u na\u0161em naselju u Dardaniji organizovalo se nekoliko turnira, gde su srbi igrali protiv albanaca, to je bilo u Ki\u010dmi, igrao se fudbal i bilo je dosta navija\u010da, oni sa zastavama, mi sa zastavama…..tukli su se, bilo je mnogo interesantno. I \u0161ta jo\u0161 mogu da ka\u017eem, u na\u0161em naselju Dardaniji bio je jedan policijac, Crni Dragan, ta koga ka\u017eu da je mlatio dosta albanaca, i ve\u0107ina iz na\u0161e mahale, deca od 15-16 godina prodavala su cigarete i on gde god bi ih zatekao, uzimao bi im cigarete i mlatio bi ih. Ovo je manje vi\u0161e, i onda do\u0161ao je taj momenat marta meseca 99′ godine, ta\u010dnije bombardovanje. Dobili smo jedan telefonski poziv kao porodica, od ro\u0111aka mog oca, koji je iz Bujanovca. Oni su tamo dobili ne\u0161to kao vest da \u0107e uskoro po\u010deti bombardovanje Srbije od strane NATO-a. Se\u0107am se da je bilo na TV Albanije…ne se\u0107am se da li je bilo na TVSH ili nekog drugog albanskog medija, koji je najavio da je NATO zapo\u010deo bombardovanje. Automatsku smo nave\u010de ugasili sva svetla u sobi, krevete smo pribli\u017eili prozorima i mi smo spavali mnogo dalje od prozora. Ne znam kako to da pojasnim, spavali smo na podu…ne znam, postavili smo du\u0161eke i spavali na podu….i znam da su jedne no\u0107i bombardovali vojnu kasarnu u Kosovom Polju, i bilo je jako lo\u0161e uop\u0161te,….bilo je mnogo panike, jer su se svi prozori u stanu pokvarili, i bilo je mnogo uznemiruju\u0107e…i video sam jednu neuobi\u010dajenu paniku, oca i sve zajedno.<\/p>\n

Od te no\u0107i u gradu su bile sirene, tako da kada se sada uklju\u010de sirene, i dalje imam neku vrstu panike.\u00a0 Tada je bila jedna op\u0161ta panika u gradu. Porodica je bila u potpunom \u0161oku, uzimaju\u0107i i obzir i konflikt koji je tada postojao izme\u0111u bake i policajca, uvek se govorilo da mogu da do\u0111u, masakrira\u0107e nas. Postavili smo jedna gvozdena vrata u hodniku na ulaz…interesanto je da su svi ulazi u naselju Dardania, pre nego \u0161to se do\u0111e do ulaznih vrata imali po jedna gvozdena i sva takva vrata postavili su albanci jer su se pla\u0161ili da im neko ne upadne u stan. Tokom jednog dana kada su \u010dlanovi moje porodice me\u0111usobno razgovarali, ja sam ne\u0161to malo \u010duo…odlu\u010dili su da moramo da odemo. Znam da smo februara, marta prihvatili jednu porodicu iz Podujeva jer je u jedan deo Podujeva…..sad kad govorim o ovome prise\u0107am se mnogih stvari…..i jedan deo Drenice zapo\u010deo borbe i narod je po\u010deo da be\u017ei, i znam da smo prihvatili nekoliko porodica iz Podujeva, iz jednog sela Balovca i onda, znate prise\u0107am se toga kad govorim o tome, o tome kako smo spavali.<\/p>\n

BG: Kakva je bila rutina tokom tog perioda?<\/p>\n

AB: Bilo je mnogo interesantno. U jednom stanu od 70 metara kvadratnih sa dve sobe i kuhinjom, bilo nas je oko 30 osoba. To je bio jedan vid solidarnosti, na\u0161e porodice sa ostali albanskim porodicama koje dolaze iz podru\u010dja u kojima je zapo\u010deo rat. Mi smo otvorili vrata i kazali im Ajde, do\u0111ite. Rutina je bila tako da smo recimo spavali gde smo mogli. Kada smo ustajali ujutru, kao \u0161to su na\u0161e patrijarhalne porodice, \u017eene kada bi ustale spremale bi hranu, pite itd….pojeli bi ne\u0161to, sedeli bi \u0161alili se, deca bi iza\u0161la vani da se malo igraju. Kada bi se vratili igrali bi se malo, ljudi su sedeli u jednoj sobi i razgovarali. \u017dene su bile u drugoj sobi…..to trebamo da prihvatimo da i danas tako ne\u0161to postoji u na\u0161em dru\u0161tvu, mu\u0161ki na jednom mestu, \u017eene na drugom…i to je bilo manje vi\u0161e tako. Uvek je bilo ne\u0161to zanimljivo, \u0161ta se de\u0161ava…da li \u0107e do\u0107i neko da nam upadne u stan da nas ubije, da nas masakrira…da uzmu mu\u0161ke, da ih odvedu na streljanje….celo vreme slu\u0161ali smo razli\u010dite vesti. Bio je recimo jedan de\u010dko Fitim, dole, on je bio sin strica Farika. On je bio kod svojih ujaka, i u putu kada se vra\u0107ao uzela ga je policija i ubili su ga. Cela ta tema oko tog slu\u010daja sa Fitimom, stvarala je paniku na\u0161im porodicama….da li recimo moj otac mo\u017ee biti slede\u0107i Fitim, jer u to vreme imao je 35-36 godina. Znam da decu__________, ali znam da je panika bila najvi\u0161e za starije mu\u0161karce, za ljude koji su stariji. I onda kao \u0161to sam ranije kazao cela porodica je bila uznemirena, uglavnom lek koji se najvi\u0161e koristio bio je bensedin, znam da su se cigarete u tom periodu jako skupo prodavale. Bio je jedan na\u0161 kom\u0161ija iz romske zajednice, Bajram koji je u to vreme prodavao cigarete, jer samo je on mogao da iza\u0111e da kupi cigarete negde i da ih donese na ulaz kod nas. Znam da je bio red kad bi do\u0161ao Bajram, svi su izlazili da kupe kod njega. Onda su ljudi po\u010deli da ostaju bez novca, i Bajram je davao na zajam samo svojim kom\u0161ijama sa kojima je bio dobar. Otac je bio u dobrim odnosima sa Bajramom, i znam da nije bilo problema \u0161to se ti\u010de tog perioda rata…se\u0107am se bile su cigarete Pal Mal, i jedne druge koje je otac mnogo pu\u0161io. I jednog dana, ne znam kako se to desilo, uku\u0107ani su se konsultovali, i doneta je odluka da treba pobe\u0107i iz Pri\u0161tine, Kosova. U tom periodu pominjano je Blace,..Blace….i se\u0107am se kao danas, bila je velika panika jer ratne zone po\u010dele su da se pribli\u017eavaju Pri\u0161tini, trgovine su po\u010dele da se zatvaraju, ostali problemi…nije bilo mogu\u0107e kupiti hleb, ni\u010deg nije bilo. Komplet porodica, ne znam kako je odlu\u010dila, nisam ni pitao kako….odlu\u010dila je da svi napustimo Kosovo i odemo za Makedoniju preko Blaca. Se\u0107am se tog putovanja iz Dardanije do \u017eelezni\u010dke stanice, bio je dug put, u\u010dinilo nam se da je tada bio dug put….i sada kada razgovaram sa bakom i kada upore\u0111ujem sa dana\u0161njicom, sada je mnogo blizu, 3-4 minuta je od \u0161kole Dardanija do \u017eelezni\u010dke stanice. Znam da je tada bio po\u010detak prole\u0107a, hodali smo od stanova Solidarnosti i nismo smeli da pro\u0111emo tunelom, jer su tada govorili da se u tunelu mo\u017ee ne\u0161to dogoditi. Pre\u0161li smo preko Ki\u010dme, iza\u0161li smo na mestu gde je sada spomenik Bil Klinton, onda smo nastavili putem pored fabrike Fazite, nastavili smo da idemo pravo, i onda smo nastavili da se kre\u0107emo desnom stranom, gde se sada nalazi jedan kru\u017eni tok, i se\u0107am se da je tada bio jedan trenutak gde je moja baka (o\u010deva majka) Sadeta, bila je nekako…mnogo slaba, iako je bilo prole\u0107e. I putem kako smo hodali, videli smo prvo prole\u0107no cve\u0107e…i baka je to primetila i kazala ” ej stiglo je prole\u0107e”….ho\u0107u da ka\u017eem da mi nismo ni primetili da je po\u010delo prole\u0107e. Trebalo nam je da iza\u0111emo iz stanova da primetimo da je neko drvo po\u010delo da izbacuje svoje prole\u0107ne pupoljke i cvetni behar. Popeli smo se u voz, znam da je tokom puta bio problem, kuda da idemo vozom….znam da u razgovoru sa porodicom, bilo je govora da voz krene prema Ni\u0161u, ne znam za\u0161to….govorilo se da vozu u kojem smo se nazalazili, u jednom od vagona bio je i Ferid Agani. Ne znam da li je to bilo ta\u010dno, ali znam da smo u putu bili zaustavljeni 3-4 sata i da je policija u\u0161la u voz i bila je to tortura koja je bila mnogo te\u0161ka za mene, kao 9 godi\u0161njaka, kada sada pomislim samo na to. Znam da sam tokom putovanja video jedno zapaljeno telo \u010doveka, i to je bio jedan veliki \u0161ok za mene po\u0161to sam to video. I ni\u010deg vi\u0161e se ne se\u0107am, ve\u010d samo da kao 9 godi\u0161njak video sam u\u017easne stvari i sve to \u0161to sam pre\u017eiveo. Mislim da je to uticalo da stvorim svest koju imam danas i ono \u0161to me \u010dini ovakvom osobom koja sam sada, kao da ima nekih posledica koje su uticale na mene i iskustvo iz tih godina ’94\/\u201995- do \u201999. Celokupna ta psihi\u010dka tortura koju smo pre\u017eiveli.<\/p>\n

Pre nego da stignemo u Blace, jedna stvar je bila jako interesantna, kada smo stigli na poslednjoj \u017eelezni\u010dkoj stanici sa vozom, na obe strane bilo je sprske Policije i svi albanci su hodali \u0161inama kako bi pre\u0161li u Blace. (Bio sam mnogo vezan za baku i dedu, sada je deda pokojni, ali uvek sam \u017eeleo da idem kod njih iako sam \u017eiveo sa roditeljima).<\/p>\n

I znam da sam iza\u0161ao iz voznih \u0161ina i hodao sam drugim delom, i svi su tada govorili nemojte i\u0107i van \u0161ina sa strane jer ima postavljenih bombi, a ustvari policajci su stajali na tim stranama. I onda su se uspani\u010dili \u0161to sam iza\u0161ao van \u0161ina..hodao po onim kamenjima….i onda, ne se\u0107am se ta\u010dno da li sam pitao baku ili dedu, \u0161to nam ovi govore da tuda ima bombi a sami stoje na tim stranama?<\/p>\n

Onda smo stigli u Blace. Kao porodica, zaboravio sam da napomenem da smo bili: Nazif Beri\u0161a (to je bio moj deda, sada pokojni), Sadeta- to je moja baka, Bljerim-otac, Bahrija-majka, ja, brat Ar\u0111ent- (ro\u0111en aprila 92′)- tada je imao 7 godina i najmla\u0111i brat koji je tada imao godinu i tri meseca- Dren, ro\u0111en juna meseca \u201997 godine, \u0161to u to vreme je bio skoro 2 godine a 1 i tri meseca. Tamo smo se sreli sa ostalim \u010dlanovima porodice znam da je bio jedan \u0161ator, nismo napravili neki veliki \u0161ator sa velikim krovom, ve\u0107 samo jedan manji \u0161ator nekih 2 metra visine….mislim da je bilo mo\u017eda i manje, 1 metar visine, koliko da u\u0111e \u010dovek unutra i da legne. Manje vi\u0161e prednost su imale \u017eene, bile su starije o\u010deve tetke- Miradija, Bukurija, baka…sve su le\u017eale, tako\u0111e i deca su imala prednost. Znam da je jedan deo….sedeli smo onako vani, padala je ki\u0161a, tako smo sedeli u Blace. Tako\u0111e je imalo i…ne znam koje delio pomo\u0107 u tom periodu, bilo je kamiona koji su dobacivali hleb, pa\u0161tete…sve i sva\u0161ta. Znam jednu interesantnu pri\u010du, Laura- ina\u010de sestra od strica mom ocu, i Adelina…..\u0161alili smo se i govorile su, nemojte jesti ove pa\u0161tete jer sadr\u017ee drogu. Zaista te pa\u0161tete su se proizvodile u fabrici Droga…onda su ljudi iste bacali i ove dve devojke bi ih uzele i donele nama. Malo sme\u0161no sada, ali sve ove ideje bile su kako bi pre\u017eiveli. Onda u Blace, ne znam ta\u010dno koliko smo ostali, 48 sati…ali majka je donela odluku- ”Ne \u017eelim vi\u0161e da ostanem tu, uze\u0107u decu i krenu\u0107u”. Bila je i neka panika, da li mo\u017ee\u0161 da pre\u0111e\u0161 iz Blaca u Makedoniju. Neki nisu mogli da pre\u0111u, ili je neko morao da do\u0111e po tebe, ljudi su pla\u0107ali policiji kako bi pre\u0161li granicu. Majka je uzela nas de\u010dake, otac je bio za nama, deda i baka…svi su nekako bili u \u0161oku. Sada kada gledam na to, razlog je bio upotreba dosta lekova, za smirenje. Onda znam, ne se\u0107am se ta\u010dno, ali malo se se\u0107am tog trenutka kada smo krenuli da pre\u0111emo granicu. Tokom ovog perioda, nismo znali gde se nalazi ve\u0107ina porodice, nismo znali za tetku, bila je neka panika- da li se javljala ili ne- kako da se kontaktira, itd. Itd.\u00a0 Onda smo krenuli, i do\u0161li do granice, i na granici je bila neka vrsta panike, i uspeli smo kao porodica da pre\u0111emo u Makedoniju. U\u0161li smo u jedan autobus, u autobusu tokom putovanja nismo znali ni gde idemo ni gde nas vode, u autobusu je bilo previ\u0161e ljudi. I onda smo u putu stigli, ako se ne varam do odredi\u0161ta UNHCR-a, da pojedemo ne\u0161to. Bilo je nekog keksa, nekih kao bataka, i tu smo stali da malo ne\u0161to pojedemo. Bilo je mnogo dobro, i ja sam oti\u0161ao do kupatila, i kada sam se vratio autobus vi\u0161e nije bio tu. Bilo je mnogo panike, tako da su drugi povikali ulazite u autobus, ulazite…i u autobusu koji mo\u017ee da primi 50 osoba, bilo je 200-300 osoba. Ne znam, ba\u0161 mnogo ljudi je bilo. I kako mi je porodica ispri\u010dala, ja sam ostao sam tu…autobus je krenuo, ostalo je tu par osoblja UNHCR-a, ostao sam ja…porodica nije znala da nisam tu….previ\u0161e ljudi (kao u filmu Kevin, Home alone- kada kasnije shvate da Kevin nije tu). Roditelji nisu znali, mislili su da sam tu, ve\u0107 u putu je baka pitala gde je Adrian. Znam samo da je posle do\u0161ao drugi autobus i da sam ja u\u0161ao u isti, to je isto bio veliki \u0161ok za mene.<\/p>\n

BG: Da li si imao ideju gde je taj autobus i\u0161ao?<\/p>\n

AB: Ne nisam, sada kada bi ste mi pitali…ne se\u0107am se ta\u010dno, samo znam da sve \u0161to se desilo…gde je porodica, sve je to bilo jaki \u0161ok za mene, koliko mogu da se seti…iako je pro\u0161lo 21 godina od tada, ali nisam imao ideju dok nismo stigli do jedne d\u017eamije. Kad smo stigli do d\u017eamije u jednom selu pored Gostivara, autobus je stigao do tog mesta. U d\u017eamiji sam bio izgubljen na neki na\u010din, i u\u0161ao sam unutar u d\u017eamiju. D\u017eamija je bila sa du\u0161ecima, ljudi gde su spavali, bilo je starjih \u017eena i mu\u0161karaca, od preko 60 godina. Imao sam jednu drugu sobu gde su se brinuli o meni, bilo je i drugih ljudi sa zdravstvenim problemima, sa raznim nekim stvarima….kada sam u\u0161ao unutra, imao sam mesto gde da spavam, i znam da sam u nekom periodu boravio u toj d\u017eamiji, slu\u017eio sam \u010daj, i tako…<\/p>\n

BG: Bez obave\u0161tenja<\/p>\n

AB: Bez ikakvog obave\u0161tenja, nisam mogao da govorim…uop\u0161te nisam mogao, sve sam neko dr\u017eao u sebe! Nakon nekog vremenskog perioda u d\u017eamiji, po\u010deo sam da se upoznajem sa tim ljudima, nisam znao gde mi se nalazi porodica..slu\u010dajno sam sreo o\u010devog strica, Ramu\u0161a….sa o\u010devim stricom smo bili zajedno u Blace, slu\u010dajno sam ga sreo i po\u010deo sam da vi\u010dem ”O stri\u010de Ramu\u0161e”…i potr\u010dao sam i zagrlio sam ga, i ovo ne\u0107u nikad zaboravit jer to je bilo…..u dvori\u0161te d\u017eamije bilo je mesto gde su vernici uzimali abdes, bilo je mesto sa dosta \u010desmi. …i kada sam ga tu ugledao, tr\u010dao sam. Interesantno je da je porodica bila \u010detiri sela od ovog mesta, bila je u selu Gradevac. Kada sam sreo o\u010devog strica, on je skroz poludeo od sre\u0107e…niko ne zna \u0161ta je mislio, da nisam negde ostao, da se nisam izgubio. Posle toga, oti\u0161ao sam i sreo sam porodicu, i to je bio jedan \u0161ok..znate, mnogo sam plakao, dok sam bio u d\u017eamiji tamo nisam plakao, ali kada sam sreo poridicu mnogo sam plakao. Iz tog mesta znam da smo oti\u0161li za Kumanovo, kod majkine porodice…majkina bra\u0107a od strica \u017eive u Kumanovu, i tamo smo oti\u0161li kako si ostali kod njih. Imali smo jedan kasnije problem, za\u0161to nismo mogli ostati kod njih. Otac je ponovo zahtevao da se vratimo u kamp u selu Gradevac, jer tu je bio o\u010dev stric, i znam da smo u Kumanovo ostali svega 3 dana i onda smo se opet vratili u selo Gradevac. U povratku nisam se dobro ose\u0107ao, imao sam neku ljutnju, paniku, nisam mogao da di\u0161em, bio sam jako lo\u0161e. Imao sam razne psihi\u010dke napade. Kada smo se vratili, bilo je nekoliko grobova, mo\u017eda je i to uticalo na stanje…kada bi otvorili prozor gledali bi na grobove. Ja sam boravio u jednoj ku\u0107i sa dedom i bakom, dok su otac, majka i dva mla\u0111a brata ostala u drugoj ku\u0107i.<\/p>\n

Bila su dva brata koji su nas prihvatila u to vreme dok smo bili tamo, u njihovim ku\u0107ama. Po\u010deli smo da se upoznajemo sa njima, bila su to dva brata, D\u017eelal i Metalija, njihove supruge smo zvali D\u017eelalica i Metalica. I onda sam ja imao razne probleme, baka mi je govorila da trebam da krenem u \u0161kolu, i po\u010deo sam da poha\u0111am \u0161kolu tu u Gostivaru, bilo je jako malo dece izbeglica koja su i\u0161la u \u0161kolu, znam da sam po\u010deo da u\u010dim \u0107irilicu, imali smo i jo\u0161 neka odeljenja…po\u010deli smo da igramo fudbal, oni su tamo igrali fudbal, iz sela Gradevac i sela_______, otac je po\u010deo da radi u jednom kampu, ne znam ta\u010dno kako se zvao \u2013 Stankovac ili Senakovac. Znate \u017eivot u kampu je takav, svaka 3-4 dana i\u0161li smo da uzmemo hranu, ode\u0107u, itd itd…u jednom auto, doneli bi tu. Upoznali smo se sa tom porodicom, sedeli bi tu, bilo je par pekara u blizini, kada bi igrali fudbal jeli bi kifle…imam nekoliko fotografija koje \u010duvaju ta se\u0107anja iz tog mesta. Ova porodica koja nas je dr\u017eala, bila je jedna porodica sa dva brata. Onaj kod kojeg smo mi bili imao je dva sina i \u0107erku. Ta dva momka bili su dobri fudbaleri, kao \u0161to sam i ranije napomenuo celo vreme igrali smo fudbal. Jednog dana dobili smo vest da je moja tetka u jednom drugom kampu, i bila je to jedna velika radostu porodici….i onda smo oti\u0161li da obi\u0111emo tetku \u0160\u0107ipe. Druga tetka, ina\u010de je deda bio o\u017eenjen sa dve \u017eene, imam jednu tetku od deda i bake i drugu tetku kojoj je deda otac…i bili smo jako vezani. Tetka \u0160presa i ad\u017eo Ljulj bili su blizu na\u0161eg sela, sat vremena vo\u017enje autom, dok je tetka \u0160\u0107ipe bila negde drugo, u jednom drugom kampu. Tetku \u0160presu i ad\u017eo Ljulja i\u0161li smo da pose\u0107ujemo, oni su odlu\u010dili da idu za Ameriku, tetka \u0160presa i ad\u017eo Ljulj su odlu\u010dili da se vrate na Kosovo…tetka \u0160\u0107ipe, sad da opi\u0161em jedan lep momenat, popeli smo se na voz, obukli se i spremili, i\u0161li smo da je obi\u0111emo tamo u kampu. U putu vozom bilo je svega, pite, paprika…sve spremili da im ponesemp. Bio je emotivan momenat kada smo se sreli, i onda je tetka \u0160\u0107ipe odlu\u010dila da ode za Nema\u010dku. Mi kao porodica imali smo priliku da odemo negde drugo. Majka je imala veliku \u017eelju da odemo u neku drugu zemlju, kao izbeglice…imali smo mogu\u0107nost da biramo iz razloga jer je otac radio u Mercy Corps kao kordinator celog kampa i imao je mogu\u0107nost da bira. Bilo je da li \u0107emo da idemo za Nema\u010dku, po\u0161to je tamo stric, ili idemo negde drugo…a deda kao jedan veliki nacionalista kazao je: Kosovo je sad slobodno i ja \u017eelim da se vratim u svoje mesto. Iako je majka \u017eelela da se ide negde drugo, mada i deda je kazao: ako \u017eelite da idete negde, svi idite…ali ja ako se ne vratim, i ne nagazim svojom nogom slobodno Kosovo, ne\u0107u to dozvoliti…<\/p>\n

I onda je imalo dosta doga\u0111aja u Gradevac, igrali smo se \u0161murki, sa loptom, po\u010deli smo da zaboravljamo na probleme, po\u010deli smo da se upoznajemo sa celim selom, bilo je mnogo dobro. Na \u017ealost, od kraja rata nisam bio tamo. \u0160ta vredi napomenuti je tokom period 2004 kada je tamo zapo\u010deo rat, mi smo njih prihvatili, i to nije bilo da im vratimo dug ve\u0107 smo se ose\u0107ali obavezni i tokom razli\u010ditih perioda kada je bilo drugih problema, zdravstvenih, uvek su dolazili i le\u010dili se na Kosovu iz razloga \u0161to je baka radila kao medicinska sestra a otac je i dalje tehni\u010dar radiologije. Hou re\u0107i radili su u bolnici i omogu\u0107ili su im da se le\u010de ovde, upu\u0107ivali ih \u0161ta dalje itd itd…<\/p>\n

Onda kada smo odlu\u010dili da se vratimo, bilo je neko drugo odvajanje, odvajanje iz sela Gradevac i tako. Ja nisam opet bio dobro, imao sam razne probleme, sa snom, non stop sam imao napade, paniku, strah…koja je nastala od putovanja i stvari koje sam video. Onda smo se vratili na Kosovo, znam da je bilo u jednom autu a ko je bio i ko nas je dovezao, toga se uop\u0161te ne se\u0107am. Se\u0107am se kad smo dolazili Veternik je bio jako interesantan, krenuli smo iz Gostivara onda Skoplje, Ka\u010danik, Uro\u0161evac…na Veterniku tada nije bilo nikakve izgradnje, a onda kada smo do\u0161li u Pri\u0161tinu, bio je tako dobar ose\u0107aj. Kako bi deda to opisao- ”Bio je to najbolji ose\u0107aj u mom \u017eivotu”.<\/p>\n

I onda nakon toga na Kosovu, koliko se se\u0107am, vratili smo se u \u0161kole.<\/p>\n

BG: U kakvom je stanju bio stan kada ste se vratili?<\/p>\n

AB: Stan je bio mnogo interesantan. Kom\u0161ija sa donjeg sprata, Faik, iskoristio je (to smo kasnije saznali), jedini telefon koji je tada radio u naselju, bio je na\u0161..niko ne zna kako, za\u0161to je tako ostalo (?!)…na\u0161 stan je bio mesto gde su drugi dolazili i telefoniraju sa drugima. Kada smo mi do\u0161li, sve je bilo nekako lo\u0161e, pokvareno. Kreveti, regal, sve stvari, bilo je prljavo…nekoliko dana nismo znali gde da se smestimo, imali smo prilike da u\u0111emo u srpskim stanovima…oni kada su oti\u0161li bilo je i roma koji su oti\u0161li sa njima isto. Deda je bio protiv toga- ” Ne\u0107u da zauzmem ne\u010diji stan”- i onda su stanovi srba i drugih nacija po\u010deli da se uzurpiraju od strane albanaca iz raznih sela..i bilo je onoga \u0161to svi znamo, na vrata napisano OVK ili zauzet..samo…mislim da je ovo bio jedan momenat devijacije od slavne borbe OVK-a, materijalizovali bi to, zloupotrebili bi te nazive i slova…Isto \u0161ta vredi napomenuti, o\u010dev brat od strica Mentor koji je radio u Londonu, saznali smo u kampu da se vratio i pridru\u017eio vojsci OVK-a, i da je bio u borbama na Ko\u0161arama. I to je bio ose\u0107aj, bio je dobar ose\u0107aj sa celu porodicu jer niko od nas nije uspeo da doprinese ratu i da uzme pu\u0161ku za Otad\u017ebinu. Iako su baka i moj otac na neki na\u010din doprineli i to govori da je baka tokom 98 godine, iako je imala zabranu, u belom mantilu, govorila je jako dobro srpski i govorila je da je srpkinja, i tako je albancima u bolnici nosila vodu i hranu iz razloga jer su bili u lo\u0161oj situaciji. A sada da se nadove\u017eem na ono \u0161to sam kazap o o\u010devom bratu od strica iz Londona…taj ose\u0107aj je bio jako dobar. Najinteresantnije je bilo kada su pitanja postavljali tada, starije generacije od preko 20 godina do 40…kako je on do\u0161ao iz Londona i sada nakon nekoliko godina shvatili smo da je veliki broj albanaca iz Londona do\u0161ao i priklju\u010dio se za vreme rata i to ne samo iz Londona, ve\u0107 i drugih mesta. Znam i da se Mentor, nakon \u0161to se rat zavr\u0161io i kada se vratio, bio je ovako dobrog zdravstvenog stanja, pre\u017eiveo je sve i sva\u0161ta. Nakon \u0161to smo se vratili, otac je ostao i upravljao sa kampom tamo, kao \u0161to sam i ranije kazao bio je Koridinator kampa. Mi smo ovamo po\u010deli da se privikavamo na novu situaciju, i kasnije ja kao 10 godi\u0161njak te 2000 godine shvatao sam dosta toga, \u0161ta se sve de\u0161ava, ali sada iz ovog vreme i retrospektive i kada razmi\u0161ljam o tome \u0161ta se do\u017eivelo, 2000-2010 i sada kao 30 godi\u0161njak u 2020 vidim mnogo, boli me i zbog dru\u0161tva moglo je biti…i mogli bi u ovo na\u0161e mesto stvoriti bolji sistem upravljanja na\u0161ih institucija. Razni problemi i sa me\u0111unarodnim organizacijama i neoliberalni pristup, privatizacija i druge stvari…kada razmislim, kako tada nisam bio u nekim godinama malo stariji, kako bi koliko toliko doprineo da ne do\u0111e do ovoliko velike devijacije, neke stvari…sada imate recimo bolesno zdravstvo, obrazovanje koje edukuje, imate la\u017enu pravdu…<\/p>\n

Recimo ja znam da u na\u0161oj \u0161koli Dardanija direktor je iz partije, onda su nastavnici po\u010deli da dolaze iz razli\u010ditih porodica…i tu je po\u010delo to lo\u0161e, i dovelo nas do ovde gde jesmo sada. Verujem da smo onda nakon rata uspeli da bolje upravljamo verujem da bi sada imali bolje stanje. \u0160ta je vredno napomenuti je da je godine 2002-2003 bila je jedna grupa iz naselja Vranjevac, nazivali su ih \u0106elavi, gde god su zatekli decu, tukli bi ih. Znam da su jednom do\u0161li u naselju Dardanija,i kada sam ih video nisam moga da udahnem i nisam mogao da izgovorim svoje ime. I onda sam kasnije imao problem sa govorom, imao sam dosta problema.<\/p>\n

BG: Da li su \u0106elavi bili albanci?<\/p>\n

AB: Da, oni su bili albanci. Bili su svi \u0107elavi, i te godine 2002-2003 gde god bi sreli decu, uzeli bi im novac, i tako neke stvari. I znam kada sam oti\u0161ao kod doktora, kazao mi je da problem koji imam nije od sada ve\u0107 od ranije…koji se akumulirao unutra, tako da sam ja imao problem dosta sa govorom, i verujem da je taj problem nastao kao produkt onoga \u0161to sam pre\u017eiveo od \u201997 \u2013 ‘2003 godine uop\u0161te. Totalni \u0161ok. Zatim \u017eivot je nastavio nekim tokom, dosta interesantnim. Igrao sam fudbal, bio sam jedan od boljih fudbalera na Kosovu. Po\u010deo sam da igram u Ramiz Sadik, onda u Pri\u0161tinu. Bio sam i odli\u010dan u\u010denik, onda 2005 godine u srednjoj \u0161koli dijagnistifikovan mi je kancer, i onda sam uzeo jedan drugi \u017eivotni tok. Ugasio mi se san da \u0107u postati fudbaler i tu sam gde sam sad uop\u0161te.<\/p>\n

AB: Neko pitanje ?<\/p>\n

BG: Osim ovih problema koje si identifikovao, potencirao si da mogu biti rezultat onoga \u0161to si pre\u017eiveo tokom rata, da li prime\u0107uje\u0161 ne\u0161to svakodnevno \u0161to mo\u017ee\u0161 da identifikuje\u0161 kao posledicu, i svega \u0161to si pre\u017eiveo i kako se suo\u010dava\u0161 sa tim se\u0107anjima, koje nam se pojavljuju svakodnevno, onoga \u0161to si pre\u017eiveo u tom periodu?<\/p>\n

AB: Pravo da vam ka\u017eem, gde god vidim policajca, i dalje imam strah….iako su Kosovski policajci, koji govore albanski, kada vidim plavu uniformu…prime\u0107ujem da me hvata neka panika, nekako kao da ne mogu dobro da di\u0161em. Primetio sam, ima dosta detalja, kada razgovaram padaju mi na pamet, bilo su protesti, dolazili su, bilo je dosta buke…tukli su o\u010devog brata od strica, i jo\u0161 jednog (Dugija), to je ne\u0161to \u0161to sam video kako su ga tukli u naselju. Bilo je mnogo razli\u010ditih stvari, sada sam primetio kada vidim policajca hvata me panika. Najve\u0107u paniku imao sam kada sam i\u0161ao da vidim svoje ujake, koji su u Bujanovcu, u delu koji je u Srbiji…u tom delu Pre\u0161eva, taj deo Ana Morave. Kada sam prelazio granicu i kada je u\u0161ao jedan policajac da uzme informacije, li\u010dne karte, paso\u0161e…bilo je ne\u0161to, da nakon 4-5 godina vidim jednog srbina u uniformi da me pita ne\u0161to.\u00a0 Tu su bila i ona auta, one Zastave u plavoj boji. Bilo je neke vrste straha. Tako da uop\u0161te verujem da imam posledice svesti koje ne prime\u0107ujem tokom dana, koje su proizvod tih do\u017eivljaja. Prime\u0107ujem da ako…konkretan slu\u010daj je bio pre nekoliko nedelja kada su neka deca bacale petarde i kada je jedna petarda pukla…nisam mogao da se nadi\u0161em vazduha. Onda sam zastao i kazao ”\u0160to bacate petarde”?. Kada sam ih pitao ”Koje godine ste ro\u0111eni”?…odgovorili su da su 2001…Onda sam im kazao ”Zato bacate petarde, jer da ste ro\u0111eni \u201990-ih ili \u201980-ih, ne biste bacali petarde…. Oni su me onda upitali ”A za\u0161to \u010diko”…onda sam im objasnio. Buku kada \u010dujem onda to stvara neki \u0161ok. Neku moju reakciju koju ne mogu da kontroli\u0161em….uhvati me neka panika, koja je verujem proizvod svih onih do\u017eivljaja koje sam pomenuo ranije.<\/p>\n

BG: Ok, ukoliko nemate ne\u0161to drugo da dodate…<\/p>\n

AB: Manje vi\u0161e, to je to, ima mnogo detalja, ima…sada kada razgovaram, se\u0107am se nekih stvari. Jo\u0161 ne\u0161to, na mom spratu je bila jedna Mileva, bila je srpkinja, i baka je govorila da su odnosi sa njom bili vi\u0161e nego prijateljski, pravi kom\u0161iluk i odrastao sam u njenim rukama, njena \u0107erka odrasla je u rukama moje bake….bili smo, i znam kada se desilo bombardovanje, i kada se desilo u jednoj od kafiterija, ne znam u kojem gradu….za koje ka\u017eu da su sami uradili, neki ka\u017eu da je zavera….srbi su optu\u017eivali albance, albanci srbe…znam da je baka pri\u010dala da od tog momenta kada se to desilo, odnos je postao sve slabiji..nije bilo vi\u0161e kom\u0161iluka…bilo je ”A \u0161iptari”, mi ”\u0160kije”, tako. To je bolno jer verujem da kao ljudi moramo vi\u0161e da razmi\u0161ljamo o miru a protiv rata, i na kraju krajeva veoma smo mali..bolje bi bilo da nije bilo rata, kako albanci tako i srbi kao i drugi narodi na Kosovu, i na Balkanu…\u017eiveli bi u harmoniji kao \u0161to smo \u017eiveli \u201970-ih, iako neko ka\u017ee da su srbi, hrvati i slovenci imali prednost, jer nije bilo pravog bratstva i jedinstva.. verujem da je taj period bio bolji za \u017eivot nego period rata i period koji \u017eivimo sada. Uvek bi pozivao na Mir i protiv rata.<\/p>\n

BG: Hvala<\/p>\n

AB: Hvala i vama[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Adrian Berisha(sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, AB= Adrian Berisha BG: Da li mo\u017ee\u0161 predstaviti sebe? AB: Ja sam Adrian Beri\u0161a, gra\u0111anin Pri\u0161tine, stanovnik planete. Trenutno sam poslanik u Skup\u0161tini Op\u0161tine Pri\u0161tina, tako\u0111e i kordinator kulturno, sportskih i omladinskih de\u0161avanja u op\u0161tini Pri\u0161tina. Trudim da se budem veza ime\u0111u gra\u0111ana, organizacija, […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":923,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/911"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=911"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/911\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1406,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/911\/revisions\/1406"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/923"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=911"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=911"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=911"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}