{"id":887,"date":"2020-12-18T19:37:39","date_gmt":"2020-12-18T19:37:39","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/?p=887"},"modified":"2021-08-19T10:23:39","modified_gmt":"2021-08-19T10:23:39","slug":"blert-morina","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/blert-morina\/?lang=sr","title":{"rendered":"Blert Morina"},"content":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]BG:Mo\u017ee\u0161 li mi re\u0107i kako pamti\u0161 period pre po\u010detka rata? Ima\u0161 li neko posebno se\u0107anje?<\/p>\n

BM: Imam delimi\u010dna se\u0107anja, ali nemam neki celokupan doga\u0111aj, \u0161ta znam…od perioda kad po\u010dinjemo da pamtimo. To su se\u0107anja sa prekidima, i ne se\u0107am se kako se to dogodilo..ne se\u0107am se kako je bilo moje detinjstvo, ne\u00a0 znam ta\u010dno…..od perioda kad samo po\u010deo da idem u prvi razred, sve je to deo po deo se\u0107anja, u zavisnosti od doga\u0111aja koji su mo\u017eda bili bitni i u takvom obliku ih se se\u0107am.<\/p>\n

BG: Koliko godina si imao tokom rata?<\/p>\n

BM: Tokom rata imao sam 9 godina, ta\u010dnije kada je rat po\u010deo da izgleda sve izvesniji, i perioda kada smo mi morali da napustimo Kosovo. U tom periodu imao sam 9 godina.<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107a\u0161 kako je rat po\u010dinjao da se pominje, kako si razumeo rat?<\/p>\n

BM: Realno, nije se mnogo govorilo o ratu, iz razloga \u0161to su se razgovori o tome vodili odvojeno. Mu\u0161ki su razgovarali o tome po skupovima dok su \u017eene bile odvojene. U to vreme, te teme su smatrane da su mu\u0161ke teme. Tako da smo mi kao deca bili isklju\u010deni iz takvih sastanaka i tema, i o tome \u0161ta se de\u0161ava naokolo. Ali o ratu i njegovoj ozbiljnosti, \u0161to se ti\u010de mene, se\u0107am se kada se desio masakar u Rogovu, u selo_______, bilo je negde oko 5h \u2013 6h ujutru i kada se desio masakar mi smo spavali. U\u0161ao je otac i kazao je_____________, i to je bio jedan od trenutaka kojeg se se\u0107am, i kada sam razmi\u0161ljao o tome da situacija nije ba\u0161 dobra.<\/p>\n

BG: I \u0161ta se desilo nakon te vesti, \u0161ta ste preduzeli kao porodica?<\/p>\n

BM: Mislim da se nakon tog trenutka, na\u0161e okru\u017eenje je po\u010delo da se menja, na\u010din reagovanja i na\u010din izlaska, jer sama situacija po\u010dela sve vi\u0161e da se pogor\u0161ava. Onda se nakon posmatranja u selu, jer osobe koje su uhva\u0107ene i ubijene u tom selu bile su pripadnici Oslobodila\u010dke vojske Kosova, koje su donosile oru\u017eije kako bi snabdevali vojsku Kosova. Onda smo mi postal meta, a onda kao meta mi smo morali da u potpunosti da menjamo________. Znam da smo onda nekoliko meseci bili opkoljeni, iseljeni iz ku\u0107e, zna\u010di komplet mahala je bila sme\u0161tena u podrumu jedne ku\u0107e o\u010devog strica. Tada smo smatrali da su podrumi bezbedniji. Bilo je mnogo interesantno, ukoliko odete sad do te ku\u0107e, onda se upitate kako je mogu\u0107e da sve osobe stanu u toj ku\u0107i, jer kada odete sad na tom spratu sa 10 osoba izgleda vam kao da se gu\u0161ite, iako je bilo mnogo dece, govorim za one ljude i \u017eene koji su tada bili sme\u0161teni tu. Spavali smo obu\u010deni, nismo mogli da se presvla\u010dimo za spavanje, da obla\u010dimo pid\u017eame. Spavali smo sa cipelama, jer bilo je slu\u010dajeva kada su dolazili i govorili nam da \u0107e nas uhvatiti, pa bi smo oti\u0161li u \u0161umi, \u00a0tako da smo uvek bili u stanju pripravnosti, iako je Rogova sme\u0161tena u blizini sela gde su se dogodili \u00a0jedni od najve\u0107ih zlo\u010dina tokom rata. ___________, tako da smo bili u jednoj poziciji, onda selo Rogova je sme\u0161teno u planinama tako da smo uvek bili meta, i iz tih razloga morali smo da budemo mnogo obazrivi. Se\u0107am se da smo tih meseci, kada smo odlu\u010dili da ostanemo tu, bilo je slu\u010dajeva kada smo morali da odemo na planinu, a smatrali smo da i u planinama ima srpske policije. Se\u0107am se jednog slu\u010daja kada smo se popeli na kamion, imali smo mnogo garderobe, i istu su morali da pokrijemo najlonom kako ne bi pokisnula, i onda su nas kao decu samo bacali na kamion, nismo imali vremena da razmi\u0161ljamo o tome da se nije neko povredio ili da se neko bavi nama…to je bilo neophodno kako bi pre\u017eiveli. Taj slu\u010daj pamtim, jer smo nakon toga bili sme\u0161teni u selo____, koje je obli\u017enje selo blizu mog. Istu ku\u0107u su sutra dan ga\u0111ali granatom a mi smo bili unutra. Kada bi me neko upitao kako smo pobegli, do momenta kada je granata eksplodirala i kada sam video da je ruka jednom \u010doveku otkinuta, do tog momenta nije mi bilo mnogo jasano ali od tog trenutka pa nadalje, ni\u010deg se ne se\u0107am. Tako da rat pamtim delimi\u010dno u zavisnosti od doga\u0111aja. Jer zaista za jednog 9 godi\u0161njaka, to je bila trauma kako da vidi neke stvari tako i da \u010duje, jer iako se tokom prvih meseci nije pri\u010dalo mnogo o ratu, a po\u0161to smo mi bili svi sme\u0161teni u jednom mestu, a trebalo je pri\u010dati o ratu, slu\u0161ali bi o tome \u0161ta se de\u0161ava, koliko je osoba ubijeno, koji masakri se de\u0161avaju, jer mo\u017eda je ovo bilo kako bi nas decu pripremili da ukoliko se ne\u0161to desi vi morate nastaviti, morate na\u0107i na\u010dina kako da pobegnete. Od onog momenta kada se desio masakar u selu, informacije se nisu krile, od tada vi\u0161e nismo tretirani kao deca. Vodili su se razgovori na taj na\u010din kako bi mi, zbog godina, mogli da ih razumemo, informacije su se davale kako odraslima tako i mla\u0111ima.<\/p>\n

BG: Kako se se\u0107a\u0161 atmosfere, koja je preovla\u0111ivala u tim trenucima kada ste se krili, kakvi su razgovori vo\u0111eni?<\/p>\n

BM: Dok smo bili u ku\u0107i, u podrumu, bili smo slobodniji da razgovaramo. Ali nije bilo tako lako kada smo bili u planini. Nismo smeli da uklju\u010dimo neko svetlo, kako nas ne bi identifikovali gde smo sme\u0161teni, nismo mogli da pri\u010damo kako se ne bi \u010duli, bila je no\u0107, mrak, planina, glas se \u010duje, itd. Itd. ________________, po\u0161to je bila planina, imali smo i starije sa sobom, trebalo im je pomo\u0107i. Svako se brinuo o svojim bakama i dekama, pomagali im da se kre\u0107u, tako da je trebalo i govoriti tokom kratkog pe\u0161a\u010denja_______, kako bi stigli do \u0161ume, jer tamo ima velikog drve\u0107a kako nas ne bi identifikovali. Tokom no\u0107i nismo znali koliko je sigurno i nismo mogli da spavamo, uvek je bila praksa da tokom dana proguramo do no\u0107i, onda bila je takva atmosfera da se hrana pripremala tokom dana sa idejom da se tamo vi\u0161e ne\u0107e\u0161 vra\u0107ati. Onda zamislite koliko hrane je bilo potrebno za oko 100 osoba ili 200, \u00a0trebalo je spremit sa idejom da se vi\u0161e ne\u0107emo vratit. Govorim o hrani za veliku masu, i svakako stanje na planini je bilo druga\u010dije, nisi imao gde da spava\u0161, sedeo si na zemlji. Niko nije razmi\u0161ljao o tome da se ne prehladi, ili \u0161ta ve\u0107…bilo je samo da se pre\u017eivi, da se ujutru spusti\u0161 i onda nakon sa idejom da je sve u redu u selu.<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107a\u0161 koliko dugo je otprilike trajala tranzicija, planina \u2013 ku\u0107a, i \u010ditav haos koji je izazvao rat?<\/p>\n

BM: Sa datumima nisam dobar, ali u januaru mesecu kada se desio masakar, negde krajem marta se desio napu\u0161tanje ku\u0107e, tako da od masakra do trenutka napu\u0161tanja bila je ova rutina, jer pozicija sela, iako se recimo ne de\u0161ava neka akcija u na\u0161em selu ve\u0107 u selima naokolo, automatski je zna\u010dilo da i \u0107e i nas ukloniti, jer za nas i posmatra\u010de..svakako bilo je nekoliko osoba koje su pratile u smenama kako bi pratile i kako bi nam javile da pobegnemo, da nas ne bi uhvatili. Za nas najve\u0107i strah je bio da nas ne zateknu unutra, jer bilo mnogih de\u0161avanja o kojima smo slu\u0161ali, o stvarima koje sprovodi srpska vojska. Bilo je slu\u010dajeva kada su ljudi napu\u0161tali svoja sela, ali mi nismo mogli da ih identifikujemo i mislili smo da je vojska. Bilo je slu\u010dajeva kada uop\u0161te nije bilo potrebe da se sklonimo, zbog toga \u0161to jasno nismo mogli da identifikujemo ko sve izlazi ih tih sela, a automatski smo morali da reagujem. Svaki put kada smo trebali da napustimo selo, nastao bi haos, i sve je bilo kao: uhvati\u0107e nas, be\u017eimo! Onda bi gazili ljude, samo da se sklonimo iz ku\u0107a….tako kada bi neko izgovorio ovu re\u010d, samo gledate kako da se \u0161to pre sklonite iz ku\u0107e. Bilo je slu\u010dajeva kada smo zaboravljali svoju decu, koja su spavala. Se\u0107am se jednog slu\u010daja kada je na pola puta po\u010deo da vi\u010de, nije dete sa mnom…to dete je bilo od 5 godina. Ovo govori o tome, da je pri svakom napu\u0161tanju sela bilo vanredno stanje, nisi imao mnogo vremena da misli\u0161, ili da razmotri\u0161 stanje da to nije srpska vojska. Za nas je bilo druga\u010dije jer mi smo mislili da sa NATO intervencijom realno po\u010dinje ne\u0161to dobro, ali u tom slu\u010daju desilo se da moramo upotpunosti da napustimo Kosovo. To je bio te\u017eak proces, jer onda kada smo napustili nismo imali rok, da se pomirimo sa tom \u010dinjenicom. Desio se ultimatum da za 2 sata ko se ne pridru\u017ei koloni kod seoske d\u017eamije, bi\u0107e streljan. I onda smo mi odlu\u010dili da se pridru\u017eimo koloni, i tog trenutka nade su se ugasile, iako je NATO po\u010deo sa intervencijom, da \u0107e Kosovo pobediti i da \u0107e ste\u0107i nezavisnost itd itd….sve one ideale koje smo imali do tada.<\/p>\n

Bilo je i drugih izazova, pre dobijanja informacija da se Kosovo osloba\u0111a.<\/p>\n

BG: Kakvo je bilo iskustvo?<\/p>\n

BM: Definitivno mislim da je zna\u010dajno napomenuti putovanje iz sela do Albanije. Mi smo se podelili po\u0161to smo bil velika porodica. Ja sam bio u kamionu sa stricom, a kamion je bio prekriven nekim ceradama, kako bi se za\u0161titili od ki\u0161e, bilo nas je otprilike 40 osoba u prikolici. Prema Albaniji krenuli smo starim putem, put koji je trajao otprlike 12 sati, to je bio u\u017easan put, 12 sati jer nas je bilo mnogo, nismo mogli da se pomeramo, da pomerimo noge. Svi smo bili u sede\u0107em polo\u017eaju i pratili smo \u0161ta se de\u0161ava. Pridru\u017eili smo se koloni, znam da nisam zaboravio taj trenutak, da bi iza\u0161li na glavni put od na\u0161e ku\u0107e ima skra\u0107eni put, i da bi iza\u0161li na glavni put potrebno je oko 3 minuta sa autom, pamtim kada nam se dvori\u0161te napunilo sa srpskim vojnicima…sve se ovo de\u0161ava u 3 minuta. Ultimatum je bio kada nije bilo ni jednog srpskog vojnika, nego samo da za 3 minuta napustimo sve….toliko se brige sakupilo, tako da nismo mogli osloboditi ni stoku, ni pse ni krave sa lanaca, nismo imali vremena….ve\u0107 su ostali tako zavezani. Nismo znali da li \u0107e biti oslobo\u0111eni, da li \u0107e ih \u017eive zapaliti sa ku\u0107ama, i znam da za tri meseca koliko smo bili u Albaniji ovo se konstantno pominjalo. Pridru\u017eili smo se koloni, kolona je bila zaista duga, i kada smo se pridru\u017eivali koloni, ideja je bila da se nikad vi\u0161e ne\u0107emo vratiti na Kosovo. Tako da se svako od nas trudio da uzme sa sobom \u0161to vi\u0161e stvari, kako auta tako i traktore, itd. itd…tako da je ovo u\u010dinilo kolonu \u0161to du\u017eom__________. Putovanje je bilo u\u017easno i sporo zbog kolone, znam da se kordinisalo da ukoliko nas neko zaustavi, da im damo neki dukat, razne pri\u010de su se \u010dule, da kidaju u\u0161i, da rade ovo ili ono, zaustavljaju kamione…tako da smo sredinom putovanja u kamionu skinuli ode\u0107u, postavili smo neke sun\u0111ere, stavili smo neke momke pozadi, pokrili ih..i onda mi polovina kamiona izgledala da je sa stvarima i da nema mnogo ljudi. \u00a0To su bili momci izme\u0111u 15 do 18 godina, tako smo ih prekrili. Oni smo bili primorani da sede u tom uskom delu, sa svom tom garderobom preko njih tokom puta, zbog raznih pri\u010da koje smo \u010duli. Nastavili smo sa putovanjem do granice, dobro od svega je bilo to \u0161to tokom putovanja nismo bili zaustavljani, koliko se ja se\u0107am…ali kada smo stigli do granice imali smo mnogo pote\u0161ko\u0107a. Bilo je osoba koje su govorile da ukoliko ima osoba preko 18 godina da iza\u0111u i da se pridru\u017ee oslobodila\u010dkoj vosjci Kosova, iako smo imali momke preko 18 godina, jer ovo se na njih odnosilo, bilo je nemogu\u0107e jer ovi momci nisu bili pripremljeni, jer mnogi od njih nikad nisu imali oru\u017eje u svojim rukama. I da se oni direktno uklju\u010de, za nas je bilo neprihvatljivo. I da vam ka\u017eem iskreno, nastavili smo da ih krijemo u kamionu, kako bi sve ovo izbegli. Zaustavili smo se u Kuksu jedno ve\u010de, smestili su nas u jednoj velikoj prostoriji, to je kao ko\u0161arka\u0161ka sportska sala, zatvorenog tipa. Ne znam gde smo spavali, bila je samo zemlja, tu no\u0107 smo tu prespavali, mo\u017eda je bilo 1000 osoba iz svih krajeva. Sutra ujutru, se\u0107am se kada smo tra\u017eili hleb, taj hleb koji nam je dat za nas koji smo sa Kosova bio je nekako….jer mi smo sve do rata pravili hleb ku\u0107i, uvek nam je hrana bila sve\u017ea\/taze, topla. Hleb koji nam je dat bio je tako jak, da nije bilo \u0161anse da se odvoji na dva dela. Nismo ga mogli jesti jer nisamo imali s \u010dim.<\/p>\n

Zatim odlu\u010dili su da nas odvoje, ta\u010dnije da ostavimo jednu osobu da vozi, a drugi da se raspodele po autobusima kako bi ih odveli do razli\u010ditih mesta, koje je Albanija odredila za izbeglice. Ne se\u0107am se ta\u010dno kako je do\u0161lo da se odvojim od roditelja, ne znam da li smo bili u \u017eurbi da zauzmemo mesta u autobusima kako ne bi ostali na tom mestu jer zaista bilo je mnogo hladno, i onda smo ostali odvojeni. Roditelji, otac majka i brat oti\u0161li su negde drugo, ja i mla\u0111a sestra od 2 godine u\u0161li smo u drugi autobus.\u00a0 Odveli su nas u Berat, smestili su nas u vojnu kasarnu, koja je bila napu\u0161tena. Kasarna nije imala ni vrata ni ni\u0161ta. Doneli su nam neka crna \u0107ebad, kako bi improvizovali vrata. No\u0107i su bile tople, govorim o jednom periodu koji______________ je bio dosta odgovaraju\u0107i, gde si mogao da spava\u0161 bez vrata i prozora. Ne se\u0107am se kako smo \u017eiveli tih nedelju dana, u smislu kako smo se hranili, bilo je neke humanitarne pomo\u0107i, ali za to je bila potrebna glava porodice. Bilo je i straha me\u0111u nama, bilo je slu\u010dajeva kada su porodice slale mo\u017eda po par puta drugu decu kako bi uzeli hranu 2 il 3 puta, iz straha da sutra mo\u017eda ne\u0107e biti hrane. Tako da se ta\u010dno ne se\u0107am kako smo pre\u017eiveli tih nedelju dana. Se\u0107am se samo jedne situacije posle pono\u0107i , nakon nedelju dana kada su nas prona\u0161li i kada su identifikovali gde se nalazimo, do\u0161ao je stric da nas uzme. Mene je bilo strah jer svaki put kada bi neko pro\u0161ao pored ulaza sa \u0107ebetom. Imao sam i neku obavezu prema mla\u0111oj sestri koja je bila sa mnom. Te no\u0107i uhvatio me san, i onda kada je stric u\u0161ao…to ne mogu da vam opi\u0161em, nismo imali informacija, nismo imali telefone, nismo znali koliko smo daleko, \u0161ta je Albanija. Iako je tokom te nedelje bilo dece sa kojima smo se igrali, bilo je izazovno da razgovaramo sa decom iz Albanije. Onda isto tako u tom krugu kasarne bilo je i dosta ostataka oru\u017eja, po celom krugu. Slu\u0161ali smo pri\u010de da tu tokom no\u0107i se dolazi kao u provodu, tako da kad \u010duje\u0161 te pri\u010de onda ne zna\u0161 koliko su istinite, tako da smo i dalje morali da ostanemo u razmi\u0161ljanju da smo i dalje u riziku, kao da smo na Kosovu.<\/p>\n

Kada je do\u0161ao stric, bilo je oko 01 il 02 nave\u010de, doneo nam je po jednu \u010dokoladu, bilo je neverovatno. Neznam bilo je nekako…mo\u0107da tad sam po\u010deo da se ose\u0107am_______. Vi\u0161e nije bilo bitno gde smo sme\u0161teni, ve\u0107 da smo ih na\u0161li i da su nas na\u0161li. Bio je jedan crveni kombi, bilo je mnogo tesno u njemu, uzeli su i neke druge ljude, tako da smo svi bili identifikovani od porodica….ali nije mi bilo te\u0161ko, i spavao sam celim putem. Od momenta kako sam u\u0161ao u kombi do momenta kada smo stigli, celim putem sam spavao. Ovi su bili sme\u0161teni u__________, u jednoj gradskoj \u0161koli koja vi\u0161e nije bila u upotrebi, jako stara, ali su je adaptirali kako bi bila naseljena, sa dosta stvari i sa hranom. Se\u0107am se kada smo u\u0161li u toj \u0161koli, bilo je ljudi iz svih gradova Kosova, \u0110akovice, Mali\u0161eva..od svugde. I po sobama nisu bile sme\u0161tene samo porodice nego i naselja, mi smo bili sme\u0161teni u sobi gde su bili ostali iz Rugove, mo\u017eda po 4-5 osoba po sobi. Se\u0107am se kada sam u\u0161ao u sobi i kada sam otvorio vrata, nisam znao gde da gledam, tra\u017eio sam oca i majku, svi su bili legli….ali o\u010dekivali su nas tako budni, svetlo je bilo upaljeno_______________onda je bila i neka \u0161ala, mogli smo slobodno da spavamo. Iako je bilo tesno, bilo je mnogo lepo, nisam se ose\u0107ao lo\u0161e \u0161to su svi ovi ljudi ovde…jako \u010dudno je bilo, znao sam da mo\u017eemo slobodno da spavamo. Kada smo napustili ku\u0107u majka je imala dugu kosu, ali te no\u0107i nisam primetio….da kada su ih smestili u tom kampu, sve \u017eene su se o\u0161i\u0161ale kratko. Sutra dan kada sam iza\u0161ao da malo razgledam mesto, buduli smo se jako rano, trebalo je napustiti prostor kako bi \u017eene pospremile prostorije i napravile mesto gde mo\u017eemo da sedimo tokom dana. Trebalo je raspremiti posteljine, naslo\u017eiti po \u0107o\u0161kovima……obi\u010dno smo se budili rano ujutru, kako bi oslobodili te prostorije i kako bi se pospremile…\u0161kola nam je bila sme\u0161tena u prizemlju, i bila je u gvo\u017e\u0111e, nekakav ose\u0107aj kao da je zatvor. Kada sam iza\u0161ao vani i kada sam video da je majkina kosa skroz kratko o\u0161i\u0161ana, imao sam neki lo\u0161 ose\u0107aj, nekako asosciralo me kao po filmovima koje sam gledao, nisam znao \u0161ta se desilo, za\u0161to joj je kosa o\u0161i\u0161ana,…znam da tada nisam mogao da napravim ni jedan korak jer bila je neka vrsta mnog velike traume. Nisam mogao…ne\u00a0 znam \u0161ta je sve prolazilo kroz moju glavu u tom trenutku, ve\u0107 samo znam da mi je jako te\u0161ko palo…shvatio sam da joj duga kosa skorz kratko o\u0161i\u0161ana. Zatim u gradu_______, ljudi su bili mnogo dobri, se\u0107am se da su dolazili tokom ru\u010dka ili kada bi \u010duli da su do\u0161le nove izbeglice, donosili su neko meso________, trebalo je vremena dok se kuptail srede u tom objektu. Dolazili su razne porodice, kazali bi da mogu da uzmi 5 osoba koje ho\u0107e da se okupaju, 6 ako da ru\u010daju…itd itd. i unutar \u0161kole je bilo veliko razumevanje, ako je neko do\u0161ao…onda bi isti bili predlo\u017eeni da odu da se okupaju, itd. Itd.<\/p>\n

Tu smo ostali 3 meseca, znam da u po\u010detku nismo i\u0161li u \u0161kolu, bila je rasprostranjena kra\u0111a dece. Tako da nam nisu dozvoljavali da idemo u \u0161kolu. Nestale su dve bliznakinje iz Mali\u0161eva, 7-8 godina, onda se stvorila neka panika jer se deca kradu. Od tada u \u0161koli smo i\u0161li i vra\u0107ali se u pratnji policije. Onda smo tako\u0111e uvideli da ne ide tako, jer postoj i jezi\u010dka barijera. Po\u0161to se tamo zavr\u0161ila \u0161kolska godina, mi smo onda po\u010deli nastavu sa Kosovskim nastavnicima. Da se razumemo to nije bila prava nastava, ve\u0107 je bilo da deca idu u \u0161koli kako bi se stekao uticaj da se stvari vra\u0107aju u normalu. Koliko se se\u0107am nije se odvijala neka nastava jer prime\u0107ivalo se ko je izdvojen, znalo se \u0161ta se de\u0161ava. Znam isto da je bilo neko arapsko udru\u017eenje koje nam je pomagalo, uzeli smo jednu improvizovanu studentsku menzu, oni su je snadbevali sa hranom, znam da je moja celokupna porodica tu radila, pripremala hranu za sve izbeglice, tj. od doru\u010dak, ru\u010dak i ve\u010deru. Svi smo i\u0161li u tu menzu i jeli, ve\u0107ina koja je bila tu bila je anga\u017eovana kao konobari, da se peru sudovi itd itd. Tu smo svi postali jedna velika porodica koja je po\u010dela da deli odgovornosti, i za tri meseca bilo je jako dobro. Deca su imala i prostora za igru, po\u0161to je ta \u0161kola bila u delu koji je odvojen od grada, i bilo je mesto sa zelenilom, mogli smo da igramo fudbal, i \u0161ta smo hteli. Bilo je kompanija koje su delile pomo\u0107. Bili su ovi stariji koji su bili anga\u017eovani da spremaju jela, da peru sudove, da poslu\u017euju, itd itd. Po\u010deli su stvari da se vra\u0107aju u normalnost.\u00a0 Nedelju dana pre nego da se vratimo na Kosovo, slu\u0161ali smo vesti…u tom periodu bilo je problema, nije bilo telefona i interneta kao \u0161to imamo danas, bilo je problema da se identifikuju da se razgovara, koliko novca je potrebno. Danas u Albaniju idemo \u010desto ali tada je za ve\u0107inu, za moje godi\u0161te a i starije bio prvi put….nismo znali kako funkcioni\u0161e Lek, \u0161ta je potrebno. Nismo svi znali kada \u0107emo se vratiti, trebamo da \u010duvamo novac, uvek je bilo neizvesnosti, uvek smo morali da \u010duvamo novac. Vi\u0161e smo \u0161tedeli od normalnog, tj vi\u0161e nego \u0161to je bilo potrebno.\u00a0 Ne znam kada i od koga smo \u010duli da se Kosovo oslobodilo, i da vi\u0161e nema Srba. Se\u0107am se bili smo u sobi gde je bilo oko 50 osoba, svi su od po\u010detka do kraja bili tu u istom mestu. Se\u0107am se da je stric kazao da \u0107e on prvi da ode, da vidi da li imamo gde da se vratimo, da vidi kako je stanje i onda \u0107e se vratiti da nam ka\u017ee kakvo je stanje. Stric je do\u0161ao na Kosovo, nakon nedelju dana do\u0161ao je u ______.\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Ne znam za\u0161to ali i ovog puta smo krenuli da se vratimo na Kosovu, krenuli smo tokom no\u0107i. Znam da je otac kazao da \u017eeli da se vrati u auto, da ne \u017eeli vi\u0161e da mu se deca voze u kamionu, i da se stvari koridini\u0161u prema svakoj porodici, da deca budu zajedno sa roditeljima. Ne kao prvi put kada smo dolazili za Albaniju, dolazili smo u kamionima, u traktorima, odvojeni. Kada smo se vra\u0107ali bili smo sa ocem u auto, samo na\u0161a porodica. Kada smo oti\u0161li za Albaniju bio je u\u017eas, a kada smo se vra\u0107ali u\u010dinelo mi se kao 5 minuta, u\u010dinilo mi mnogo lak\u0161e iako smo se vratili istim putem. Kad smo u\u0161li u Prizren, se\u0107am se celog puta, od kad smo krenuli tokom no\u0107i i kada smo stigli u Prizrenu. Se\u0107am se i da je bila neka atmosfera….ne znam, u putu smo stali kod ujaka, da ih vidimo. Sve mi je izgledalo druga\u010dije, valjda zato \u0161to smo se celo vreme igrali, vi\u0111ao sam OVK. Ranije kada smo i\u0161li, sve smo se nekako krili. Kada smo sada oti\u0161li kod ujaka, izgledalo je druga\u010dije. Odatle oti\u0161li smo u selo, za 20 minuta, mi smo, osim strica, bili prvi koji su se vratili ku\u0107ama. Bili smo sa autom i to je razlog, jer drugi su se vra\u0107ali sa traktorima, kamionima. Prvu stvar koju sam primetio, imali smo jednu tre\u0161nju iza ku\u0107e, koja skoro pa nikad nije ra\u0111ala i uvek sam se pitao za\u0161to je tu. Kada sam u\u0161ao u dvori\u0161te primetio sam da je toliko rodila da se listovi nisu prime\u0107ivali, grane su bile prepune, samo \u0161to se nisu slomile…zaista je mnogo rodila. Kada smo u\u0161li u dvori\u0161te, majka je kazala da se mnogo ne kre\u0107emo oko ku\u0107e, jer je mo\u017eda je mislila da je imalo mina ili \u0161ta god da je postavljeno, tako da se nismo kretali mnogo oko ku\u0107e niti smo izlazili naokolo. Kada smo u\u0161li u prvu ku\u0107u bilo je ok.\u00a0 Kada smo u\u0161li u drugu ku\u0107u, bilo je interesantno, nisu se videli tepisi toliko sme\u0107a je bilo nabacano, onda krave, psi…tj. ni\u0161ta se nije videlo. Bio je jedan pas u sredini, nije se pomerao, samo nas je posmatrao. Nismo znali kako da ga izbacimo napolje, pla\u0161ili smo se da nas ne napadne. Pas je bio miran, gledao je nas i mi njega, tako smo jedan sat gledali jedan drugog. Onda smo iza\u0161li, u tre\u0107oj ku\u0107i, bilo je ok. Imali smo jednu veliku albansku zastavu, oni su je isekli no\u017eevima. Kada je pre nas stric dolazio, primetio je da su grijalice bile okrenute prema podu, tako da ukoliko bi do\u0161la struja, ku\u0107e bi se zapalile. Sve te grijalice bile su uklju\u010dene u \u0161tekere i okrenuti nadole prema tepisima. Jedan od momenata koji pamtim tog dana preneli smo sve stvari iz ku\u0107a, sve ku\u0107e su se okre\u010dile, kao \u0161to smo ih ostavili, i ku\u0107e su bile useljive.<\/p>\n

Manje vi\u0161e ovo je bilo sve!<\/p>\n

BG: Hvala puno, samo jo\u0161 jedno pitanje. Kakav uticaj je imao rat na tebe?<\/p>\n

BM: Mislim da smo se nekako sami o sebe ogre\u0161ili,_____________, iako smo sada mladi i zdravi, mislim da \u0107e se nekad de\u0161avanja iz rata pojaviti, traume koje smo pre\u017eiveli, tako da \u0161to se vi\u0161e neke stvari odla\u017eu mogu biti rizi\u010dnije, ako se na po\u010detku ne bavimo tim traumama koje imamo. Svaki put kada pri\u010damo o ratnim de\u0161avanjima, evo i sada nakon 20 godina, i ovo govori o tome kakve traume je rat mogao ostaviti na mene____ ne znam da li ste primetili, da bi me tokom ovog razgovora s vremena na vreme nadvladale emocije. Vra\u0107anje u situacije koje smo pre\u017eiveli, to vam govori da tu postoji trauma, ali na\u0161 problem je \u0161to se tim pitanjem ne bavimo. Do\u0107i \u0107e trenutak kada \u0107emo morati tim pitanjem da se bavimo, tako da to je to.<\/p>\n

BG: Hvala puno Blert,<\/p>\n

BM: Hvala i vama puno, i \u010destitam vam na ovoj inicijaviti, gde se sagledavaju pre\u017eivljavanja iz istog mesta sa razli\u010ditim ljudima.<\/p>\n

[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]BG:Mo\u017ee\u0161 li mi re\u0107i kako pamti\u0161 period pre po\u010detka rata? Ima\u0161 li neko posebno se\u0107anje? BM: Imam delimi\u010dna se\u0107anja, ali nemam neki celokupan doga\u0111aj, \u0161ta znam…od perioda kad po\u010dinjemo da pamtimo. To su se\u0107anja sa prekidima, i ne se\u0107am se kako se to dogodilo..ne se\u0107am se kako je bilo moje detinjstvo, ne\u00a0 znam ta\u010dno…..od […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":884,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/887"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=887"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/887\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1412,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/887\/revisions\/1412"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/884"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=887"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=887"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=887"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}