{"id":701,"date":"2020-05-21T07:38:36","date_gmt":"2020-05-21T07:38:36","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=701"},"modified":"2021-08-19T08:29:15","modified_gmt":"2021-08-19T08:29:15","slug":"myrvete-guri","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/myrvete-guri\/?lang=sr","title":{"rendered":"Myrvete Guri"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Mirvete Guri (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, MG=Mirvete Guri<\/p>\n

BG: Jer mo\u017ee\u0161 na po\u010detku da ka\u017ee\u0161 ne\u0161to o sebi?<\/p>\n

MG: Ja se zovem Mirvete Guri. Radim u srednjoj stru\u010dnoj \u0161koli. Po profesiji sam biolog.<\/p>\n

BG: Mo\u017ee\u0161 li da ka\u017ee\u0161 ne\u0161to oko toga kako je krenuo rat?<\/p>\n

MG: U vreme kada je po\u010deo rat ja\u2026 bila je prva godina gde sam ja krenula da predajem kao nastavnica u osnovnoj \u0161koli u selu i negde pri kraju rata krenuli smo da napu\u0161tamo Kosovo ali ne svi odjednom. Mi smo mo\u017eda bili poslednji koji su krenuli. Negde mesec i po dana, pet ili \u0161est nedelja pre zavr\u0161etka rata, 11 juna. Oti\u0161li samo u planinu a iz ku\u0107a smo iza\u0161li pe\u0161ke.<\/p>\n

BG: Da li mo\u017ee\u0161 da objasni\u0161 te okolnosti, situaciju u to vreme pre nego \u0161to ste iza\u0161li? Da li vam je neko rekao da odete ili ne?<\/p>\n

MG: Da, sve do poslednjeg momenta nismo imali nameru da napustimo ku\u0107u. Mi nismo imali puno kontakta sa srpskim snagama jer je po poziciji na\u0161e selo bilo dosta udaljeno pa vojnicima nije bilo dozvoljeno da do\u0111u blizu ovog sela. Svakog dana situacija je bivala te\u017ea, pa smo smatrali opravdanim da odemo odatle jer nije bilo drugog na\u010dina: ili da oni u\u0111u u selo i pobiju celo stanovni\u0161tvo ili da mi napustimo Kosovo. Tako jednog dana, stigla je trenutna vest, po mom mi\u0161ljenju veoma spontano samo su do\u0161li i rekli \u201emoramo da odemo\u201c. Ja sam poku\u0161ala da ostanem ali mi nisu dali, rekli su mi da obavezno moram da idem jer nismo vi\u0161e mogu\u0107nosti da vas \u010duvamo. Onda smo krenuli, negde posle podne negde oko 2, to jest 14 kada smo krenuli odavde, ko se sve tu zadesio: sa decom, sa \u017eenama, mladi i mlade a onda smo hodali u pravcu Ljubotena. TI zna\u0161 kakav je put u tom pravcu. Najve\u0107i deo putovanja je bio no\u0107u. Znam da smo putovali 24 sati bez prestanka.<\/p>\n

BG: Koliko vas je otprilike bilo tada?<\/p>\n

MG: Celo na\u0161e selo i nekoliko drugih sela mislim da nas je bilo negde oko 300 ljudi. Ali nisu svi stigli da iza\u0111u ovamo u zavisnosti koliko su bili u stanju da to urade i da hodaju posebno starije osobe koji nisu mogli da nastave pa su se zaustavili na putu. Njih su ponovo vratili. Mi smo odmorili samo 5 minuta ne vi\u0161e od toga.<\/p>\n

BG: Ko vas je vodio tokom celog puta?<\/p>\n

MG: Nije bilo nekog ko nas je posebno vodio, pa su nas uglavnom vodile glave porodica. Moj pokojni otac se bavio time i vodio nas. Skoro svako pojedina\u010dno se brinuo da nas vodi tokom putovanja jer niko nije znao ta\u010dan put. Ja ne znam, ne mogu ni da zamislim kakav je to put bio jer smo uglavnom putovali no\u0107u i to stazama kojima su ranije prolazile samo koze, ne i ljudi. Veoma \u010desto se de\u0161avalo da ljudima klizne noga i da padnu dole. \u010cak i \u017eivotinjama. Jer je poneko uzeo svog konja pa su zbog toga padali i povredili bi se. Jedna \u017eena je sa svojom devoj\u010dicom poginula tokom puta.<\/p>\n

BG: Kako se to desilo?<\/p>\n

MG: Tu je bilo veoma hladno na vrhovima Ljubotena u mesecu maju jo\u0161 uvek ima snega i veoma je hladno. Oni nisu pali ve\u0107 je ta \u017eena sela sa svojom devoj\u010dicom da se odmore, seli su na zemlju i smrzle se. Ne znam za\u0161to ali su obe preminule. Tako se to desilo. Veoma te\u0161ka situacija. Uvek sam poku\u0161avala da ovaj deo zaboravim ali se ne zaboravlja.<\/p>\n

BG: Kakvo je raspolo\u017eenje vladalo? O \u010demu ste govorili dok ste govorili? Da li je neko govorio ili\u2026?<\/p>\n

MG: Vrlo malo se govorilo\u2026 \u201ehodajte ovamo, hodajte tamo\u201c. Nije bilo ne\u010dega\u2026<\/p>\n

BG: Da li je bilo svetla?<\/p>\n

MG: Ne, nije bilo svetla. Ne znam za\u0161to\u2026 mislim da nismo smeli da imamo bilo kakvu svetiljku jer smo ilegalno prelazili granicu sa Makedonijom. Tu gde smo prolazili granicu nijedno dete niti odrasle osobe nisu smele da se \u010duju, nijedno dete nismo ostavili da pla\u010de kako nas ne bi primetili jer bi nas vratili nazad. Me\u0111utim, mi\u2026 ne znam kako ali u tom momentu kada smo prelazili ni deca nisu plakala pa smo veoma tiho pre\u0161li preko. Nisu nas primetili. Kada smo iza\u0161li sa druge strane, stiglo je i jutro\u2026<\/p>\n

BG: Posle 24 sati ste pre\u0161li na drugu stranu?<\/p>\n

MG:Da, posle 24 sati putovanja, sada je bilo jutro. Ja sa svojom sestrom i bratancem i Kenanom, ro\u0111akom, bili smo prvi iz na\u0161e grupe. Prolaze\u0107i, kako smo hodali pred nas su iza\u0161la dva Makedonska policajca i prvi put je meni palo na pamet da na njihovim rukama pro\u010ditam natpis gde je bilo napisano\u2026 \u201eMakedonska policija\u201c pa sam zaustavila decu i rekla im stanite mislim da smo do\u0161li vuku u usta. Jedan od tih policajaca je bio Albanac i rekao nam na albanskom \u201eNemojte da se pla\u0161ite, hajde, mi smo zbog vas do\u0161li\u201c. Drugi policajac je bio Makedonac ali su se veoma dobro pona\u0161ali. Onda smo oti\u0161li do jedne \u0161kole, u dvori\u0161tu \u0161kole su sve nas sakupili a drugi makedonski policajci su se pona\u0161ali veoma lo\u0161e. Psovali su nas, sva\u0161ta, vikali na nas. Bilo je i Albanaca. Onaj policajac Albanac nam je mnogo pomogao i bio je toliko pozitivan da nas je potpuno smirio. Stalno nam je govori \u201eNemojte da brinete, ja sam tu, ja sam tu\u201c. Oni su nam govorili makedonskim jezikom i ja normalno nisam znala makedonski ali srpski sam po malo razumela. Ali nisam mogla da govorim. Ja sam pri\u010dala na engleskom, on mi je vikao \u201eZa\u0161to govori\u0161 na engleskom? Ti me razume\u0161 na srpskom\u201c, taj policajac. \u201eZa\u0161to ne govori\u0161 na srpskom kada me razume\u0161 kada ja govorim ali obra\u0107a\u0161 mi se na engleskom?\u201d Jo\u0161 vi\u0161e me je psovao. Ali i to je pro\u0161lo. Tako okupljeni smo krenuli, odneli su nas u kamp za izbeglice u Pre\u0161tenu. Taj kamp se nalazio u Tetovu, u op\u0161tini Tetovo. Tamo smo oti\u0161li. Kada smo tamo stigli pro\u0161lo je 24 sata, niti smo jeli niti smo imali vode. Makar mi odrasli jer smo sve \u010duvali za decu. Tu su nam doneli hranu, ne znam da li je bilo od ameri\u010dke pomo\u0107i ili odakle. Ali vrlo interesantno, ote\u017eano smo jeli i tu hranu jer nam vilice nisu radile. Kao da smo jeli ne\u0161to \u0161to nije prava hrana ve\u0107 ne\u0161to \u010dvrsto \u0161to se ne mo\u017ee sa\u017evakati. I to je pro\u0161lo. Dobro smo stigli. Kada smo mi stigli, negde nedelju dana ja i moja sestra nismo mogli da ustanemo na svoje noge ujutru kada bi se budili iz sna jer smo imali zapaljenje mi\u0161i\u0107a i nije bilo sanse da same ustanemo. Dolazili su drugi iz Tetova, na\u0161i bli\u017ei ro\u0111aci, uzeli bi nas za ruku i poku\u0161ali bi da nas probude i podignu. Bio je to veoma te\u017eak period. Katastrofa! Ono \u0161to je bilo najbolje iz svega ovoga, je da niko nije bio maltretiran niti je neko ubijen a sve drugo do\u0111e i pro\u0111e. Ali na meni je ostalo mnogo lo\u0161ih tragova. Bila je to najte\u017ea istorija, najte\u017ee \u0161to nekog mo\u017ee da zadesi, rat.<\/p>\n

BG: Kakav je to uticaj imalo na svakodnevni \u017eivot?<\/p>\n

MG: Mo\u017eda sam postala sna\u017enija ali istovremeno sam postala i slabija jer nisam u stanju da se suo\u010dim sa ovim stvarima koje su na primer brutalne. Ja nisam osoba koja sad mo\u017ee da ratuje da se bori sa nekim sada se nekim niti re\u010dima o nekoj nepravdi ili sli\u010dno. Ne mogu jer sam emotivna i uzbu\u0111ujem se. Noge mi se odmah preseku i srce mi ubrzano kuca i odmah se predam ali sa druge strane normalno da smo postali sna\u017eniji jer sam ja pre\u017eivela rat, pre\u017eiveli smo puno toga i psihi\u010dki smo jo\u0161 uvek dobro, makar tako mislim. Mislim da smo dobro jer nastavljam da predajem sa u\u010denicima u procesu obrazovanja bez bilo kakvog ekscesa i posle rata sam poku\u0161ala da razumem da je bilo u\u010denika sa traumama kao i u\u010denika koji su izgubili svoje roditelje, uglavnom svog oca, i uvek sam im pomagala i imam puno razumevanja sa njima. Uglavnom hladne krvi. Sa ovog aspekta mislim da sam polo\u017eila veliki \u017eivotni ispit. Ne znam, pome\u0161ana su mi ose\u0107anja.<\/p>\n

BG: Hvala vam.<\/p>\n

MG: Nema na \u010demu.<\/p>\n

BG: Ima\u0161 li ne\u0161to da doda\u0161, jo\u0161 ne\u0161to da ka\u017ee\u0161 pre nego zavr\u0161imo?<\/p>\n

MG: Da\u2026 nadam se da rata vi\u0161e nikad ne\u0107e biti, da nikada ne bude rata. Imam \u017eelju da se promeni pristup ljudi prema \u017eivotu, da vi\u0161e cenimo svoj \u017eivot, kako svoj tako i \u017eivot drugih ljudi, da ne budemo jedni drugim tirani kako u ratu tako i posle rata jedni prema drugima. Da postanemo malo ose\u0107ajni prema drugima.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Mirvete Guri (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, MG=Mirvete Guri BG: Jer mo\u017ee\u0161 na po\u010detku da ka\u017ee\u0161 ne\u0161to o sebi? MG: Ja se zovem Mirvete Guri. Radim u srednjoj stru\u010dnoj \u0161koli. Po profesiji sam biolog. BG: Mo\u017ee\u0161 li da ka\u017ee\u0161 ne\u0161to oko toga kako je krenuo rat? MG: […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":720,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/701"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=701"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/701\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1282,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/701\/revisions\/1282"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/720"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=701"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=701"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=701"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}