{"id":657,"date":"2020-05-21T07:33:39","date_gmt":"2020-05-21T07:33:39","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=657"},"modified":"2021-08-19T08:47:06","modified_gmt":"2021-08-19T08:47:06","slug":"valbona-bylykbashi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/valbona-bylykbashi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Valbona Bylykbashi"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Valbona Bylykbashi (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VB= Valbona Bylykbashi<\/p>\n

BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to kratko o sebi?<\/p>\n

VB: Da. Ja sam Valbona Bylykbashi. \u017divim u Pri\u0161tini. Radim kao menad\u017eer u jednom obdani\u0161tu ovde u Pri\u0161tini.<\/p>\n

BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to o ratu, \u010dega se se\u0107a\u0161 kada je sve krenulo?<\/p>\n

VB: O ratu? Svakako. Rat je mnogo nas pogodio. I mene jedan deo, imam i ja jednu pri\u010du o ratu. Na po\u010detku da krenem kako smo morali da napustimo ku\u0107u, kao i svi drugi. Do\u0161li su u Pri\u0161tinu i isterali iz ku\u0107e. Oti\u0161li smo kod \u017eelezni\u010dke stanice.<\/p>\n

BG: Da li je to bilo nasilno raseljenje?<\/p>\n

VB: Sigurno da je bilo nasilno. Do\u0161la je policija i udarala na vrata. Iza\u0161li smo a nismo znali ni gde ni kako. Svi smo bili u koloni, svi ljudi, cela mahala svi zajedno. I onda do \u017eelezni\u010dke stanice, nije se znalo sta se de\u0161ava. Tu smo boravili celu no\u0107 a zatim vozom kako je ko mogao. Popeli smo se na voz i oti\u0161li za Blace. Tu smo boravili dve nedelje, u mestu Blace. Na otvorenom bez i\u010dega \u0161to nam je trebalo. Tu su ljudi sami pravili svoje \u0161atore. Dve nedelje bez prestanka, onda smo se organizovali, sami ljudi, kao i ceo taj deo koji smo \u010dekali tu na granici. Onda smo pre\u0161li u Makedoniju. Nismo znali gde idemo. Sa autobusima, neko je oti\u0161ao za Strugu, neko je oti\u0161ao za Norve\u0161ku, kako je kome palo gde da ode. Mi smo imali sre\u0107u da zavr\u0161imo u Albaniji, u mestu Ersek, na granici sa Gr\u010dkom. U pitanju je jedno malo mesto. Tu smo boravili negde oko tri meseca i boravili u jednom domu. Bilo je ljudi svih starosnih dobi, svake vrste ljudi, kako onih koji su pro\u0161li strahote u ratu kao i onih normalnih. Jo\u0161 jedna stvar u vezi sa tim periodom je da je moj suprug Valdet odatle oti\u0161ao u vojsku.<\/p>\n

BG: Zna\u010di iza\u0161li ste svi zajedno kao porodica?<\/p>\n

VB: Da cela porodica smo iza\u0161li. Ne i tasta, jer nije stigla da na vreme iza\u0111e odavde pa je policija vratila.<\/p>\n

BG: Iz kojih razloga su je vratili?<\/p>\n

VB: Razlog za\u0161to su je vratili je zato \u0161to je bila sa svojom sestrom. Njena sestra nije mogla da hoda pa su ih vratili, ona je koristila \u0161take jer nije mogla da hoda pa su ih vratili ku\u0107i. Ona je ostala u Pri\u0161tini.<\/p>\n

BG: Policija ih je vratila?<\/p>\n

VB: Da. Onda nekih 10 dana po dolasku u Ersek, suprug je oti\u0161ao u Korcu i javio se kao dobrovoljac da se pridru\u017ei OVK-u. Odatle je oti\u0161ao za Burelj. Imao je ve\u017ebe koje su trajale nedelju dana -10 dana, odatle je oti\u0161ao za Ko\u0161are, a odatle za Pri\u0161tinu gde je na kraju stigao. Ja nisam znala, bila sam u Burelju… u Erseku, izvinite. Istovremeno sam bila i trudna tada sa svojim prvim detetom.. sada imam dvoje, da sa Arbrijem. I onda…<\/p>\n

BG: Kakvo je tvoje iskustvo bilo kao jedne trudne \u017eene?<\/p>\n

VB: Veoma te\u0161ko. Dok je tu bio prisutan Valdet, malo druga\u010dije. U momentu kada je on oti\u0161ao, mnogo te\u0161ko. Bilo je ljudi koje nisam poznavala ali sa kojima smo se bolje upoznali. Svi smo zajedno boravili. Svi smo zajedno obedovali u jednoj velikoj sali. Ja o svojoj porodici nisam znala apsolutno ni\u0161ta, o svojoj majci, ocu i svojih troje bra\u0107e. Oni su bili u Stankovecu. Pre nego \u0161to su oti\u0161li za Stankovec, oti\u0161li su u jedno selo u Pri\u0161tini, koje se zove Marevac i tu su boravili da vam iskreno ka\u017eem skoro mesec dana. Posle mesec dana je do\u0161la policija pa su ih odatle isterali. Putem su zaustavili polovinu ljudi. Koga su \u017eeleli, normalno ka\u017eem policija, ali su to u stvari bili paramilitarci. I kako su svi bili u koloni, kao da su im govorilBG: \u201eti hajde, ti ostani… ti hajde, ti ostani\u201c. Me\u0111u njima je na\u017ealost bio i moj otac, koji danas nije vi\u0161e sa nama. Izdvojili su ga iz kolone, od bra\u0107e i od moje majke, i njih su streljali, odneli su ih u jednu ku\u0107u, onda posle jednog dana ili ne znam ni sama kada, nisam saznala jer nisam \u017eelela… jer me toliko mnogo boli… nisam \u017eelela da znam sve detalje. Jer mislim da je jo\u0161 uvek negde. Ja nisam znala, bila sam tamo i saznala sam preko… u momentu kada je krenuo prvi autobus za Kosovo iz Erseka, ja sam bila ta koja je tra\u017eila prva da krene. Zatim sm\u0111o se organizovali, krenula sam u poslednjem momentu. Nisam znala ni gde je Valdet, niti gde je moja porodica. Rekla sam da \u017eelim da se vratim odmah.<\/p>\n

BG: \u010cak i tokom rata?<\/p>\n

VB: Da, da. Ne, posle ulaska NATO snaga i vojske OVK, donela sam odluku da se vratim. Prvi autobus koji je iz Erseka u\u0161ao u Pri\u0161tinu, ja sam bila u njemu i vratila se. U momentu kada sam stigla u Pri\u0161tinu, sada Veternik…<\/p>\n

BG: Da li se se\u0107a\u0161 kako je bilo odmah posle rata, ovako vizuelno?<\/p>\n

VB: Da, o tome sam upravo govorila. U momentu kada smo stigli do Veternika, osetila se praznina, osetila se praznina, mogli ste da osetite prazninu, ne onu potpunu, iako nisam imala vesti o ocu kao ni o Valdetu da je on do\u0161ao na Kosovo. U momentu kada sam stigla tamo gde su sada topole, tu smo i iza\u0161li iz autobusa … bez ljudi, sve je bilo prazno. Oti\u0161la sam ku\u0107i, sa mnom je bila i Valdetova sestra, ona je imala \u0161est godina. Oti\u0161la sam ku\u0107i, sve su ulice bile prazne. Samo mi koji smo stigli tim autobusom i koji smo se razi\u0161li svako svojim putem. Kada sam oti\u0161la ku\u0107i videla sam da je Valdet stigao. Ja nisam znala. U stvari, da sa vama podelim jo\u0161 jedan deo… Dok smo bili u Erseku, svekrva u Pri\u0161tini… stalno smo govorili telefonom. Svakog tre\u0107eg dana bi se \u010dule preko telefona. Mi smo i\u0161le u po\u0161tu i zvali smo preko fiksne telefonije. Dok smo tako govorili, ona bi rekla: \u201eama dajte mi i Vladeta, gde je Valdet?\u201c. Stalno sam joj govorila da radi ovde kako bi zaradio neki novac kako bi se hranili jer nismo imali hranu, tada smo imali samo pomo\u0107. I tako, tri meseca joj ni\u0161ta nisam rekla, dva i po meseca skoro tri meseca, koliko je ve\u0107 bilo. I on je isto stigao. U momentu kada sam ja, ona zna\u010di nije znala uop\u0161te da je on bio u OVK-u… i ja je zovem tog dana, trebala sam da govorim sa njom preko telefona. Bio je to dan kada smo govorili. I ja je zovem telefonom. U momentu kada sam je pozvala, ona mi se obratBG: \u201eSamo kad mi ti do\u0111es ovde pa da vidi\u0161 \u0161to mi nisi rekla da je Valdet bio vojnik. A ja joj ka\u017eem: \u201eKo ti je to rekao, nije istina jer Vladet radi ovde\u201c. Ona mi ka\u017ee: \u201ene evo ti ga na telefonu jer je Vladet sino\u0107 do\u0161ao ovde\u201c. Tako sam saznala da je on pre nas stigao ovde. Za preostali deo… u momentu kada sam stigla kuci tog dana kada smo se vratili, prvu stvar koju sam tra\u017eila… bila sam veoma umorna, plus trudna u \u010detvrtom mesecu… tra\u017eila sam da odmah odem i da prona\u0111em svog oca, gde i kako. Pa pitam Valdeta gde su, da li zna, da li si govorio sa njima, da li zna\u0161 gde su, u kakvoj su situaciji oni. On mi odgovara, pa ka\u017ee… momci i tvoja majka su dobro ali se ne zna za tvog oca jer su jedan deo njih zaustavili i sada se ne zna gde su, niti \u0161ta je bilo sa tim ljudima. Ja onda insisitiram da treba da odemo tamo gde su ih zaustavili i odvojili od grupe, tu treba odmah da odemo i da istra\u017eimo. Poku\u0161ala sam svojim na\u010dinom da izvu\u010dem neku re\u010d, ali nisam mogla, tako da sam rekla da \u017eelim da odem do mesta gde su ih odvojili pa da nekog tu pitamo i da poku\u0161am da sama ne\u0161to saznam. U momentu kada je video da ne mo\u017ee ne\u0161to da mi ka\u017ee, onda bi mi odgovorio: \u201ehajde onda sutra\u201c, govorio mi je \u201ehajde mo\u017eda vidimo ne\u0161to na televizoru, mo\u017eda neko ima ne\u0161to pa nam otkriju ono \u0161to ti ne mo\u017ee\u0161. Ni ja nisam mogao ni\u0161ta.\u201c Video je da nema povratka. Ja sam odlu\u010dila da odmah krenem i da pogledam. Onda mi je rekao: \u201eNe, treba da bude\u0161 sna\u017ena i jaka jer smo tvog oca jo\u0161 sino\u0107 sahranili\u201c. To je stvarno bio veoma te\u017eak trenutak po mene jer sam bila veoma vezana za njega. Onda sam oti\u0161la kod majke. Normalno, na sau\u010de\u0161\u0107e kako je kod nas obi\u010daj. To je taj deo. Zatim, ostali delovBG: kako su oti\u0161li, kako su ga prona\u0161li, kako su ga izvukli iz … zna\u010di jedan deo tela na krilu kao skelet gde su se videle i kosti, kako god \u017eeli\u0161 da to nazove\u0161. Drugi deo … ja to nisam videla, ja sam videla snimak koji su napravili. Veoma je te\u0161ko… i danas ako mi verujete … ove crne kese koje koristimo za bacanje otpada… samo preka potreba ina\u010de ih nikad u \u017eivotu ne bih pogledala. Jedan \u010dovek kakav je on bio, i da vidite kako je sahranjen, veoma je te\u0161ko, veoma te\u0161ko. I on je tako sahranjen. Izvukli su ga, stavili su ga u tu kesu i zatim ga sahranili. Jer je prona\u0111en medu prvima. Svi oni koji su ubijeni u selu Mikovce, on je prvi koji je prona\u0111en i koji je sahranjen na Dragodanu. Te\u0161ko je. Ja znam da ima i puno drugih takvih primera koji su stvarno dirljivi, ali svako nosi svoju bol, i svoje iskustvo, to je jedna stvar koju nikada u svom \u017eivotu ne mo\u017ee\u0161 da zaboravi\u0161. To je sve \u0161to sam htela. Postoji i puno drugih stvari ali iskreno dugo bi vremena trebalo da ostanemo kako bih svaki deo redom pomenula.<\/p>\n

BG: Kako vidi\u0161 uticaj rata na svakodnevni \u017eivot za tebe li\u010dno?<\/p>\n

VB: Da vam iskreno ka\u017eem, ja sam li\u010dno sve to pre\u017eivela veoma te\u0161ko jer sam tada imala samo 20 godina. Da ne znate bilo \u0161ta o svojoj porodici, da tada ne znate gde vam je suprug, samo \u0161to sam se udala, 7-8 meseci u braku, i onda izgubljeni u nekoj drugoj zemlji… Mi do tada nismo imali priliku da idemo u Albaniju… u jednu stranu zemlju, iako smo se posle lako prilagodili, tu smo boravili kod jedne porodice. Sve je bilo dobro mogu da ka\u017eem, kako smo jedan ceo mesec boravili u Blace, dobro… onda tamo, ali kad ti neko nedostaje to se nikad normalno ne zaboravi. \u0160to celog \u017eivota ne mo\u017ee\u0161 da zaboravi\u0161. A ponovo kad se vratim i kad razmislim, su oni koji jednom re\u010dju za koje ka\u017eu da su zaboravljeni, ali ne zaboravljam da postoje dani, postoje praznici i dani kada ti stalno pada na pamet. A ti iako ne \u017eeli\u0161 da se ne\u010dega se\u0107a\u0161, postoje dani kada se svakako seti\u0161 i nema gde da ode\u0161, mora\u0161 da razmi\u0161lja\u0161 o tome. Drugo \u0161to me je najvi\u0161e…jednom re\u010dju, pomoglo da se osvestim, je ro\u0111enje sina, kada sam rodila Arbrija. On je bio ne\u0161to najbolje za mene, kao da se prevarim… jednom re\u010dju, da pobegnem od stvari koje sam pre\u017eivela.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Valbona Bylykbashi (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, VB= Valbona Bylykbashi BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to kratko o sebi? VB: Da. Ja sam Valbona Bylykbashi. \u017divim u Pri\u0161tini. Radim kao menad\u017eer u jednom obdani\u0161tu ovde u Pri\u0161tini. BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to o ratu, \u010dega se se\u0107a\u0161 kada je sve […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":696,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/657"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=657"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/657\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1299,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/657\/revisions\/1299"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/696"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=657"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=657"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=657"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}