{"id":656,"date":"2020-05-21T07:32:11","date_gmt":"2020-05-21T07:32:11","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=656"},"modified":"2021-08-19T08:52:11","modified_gmt":"2021-08-19T08:52:11","slug":"nita-zeqiri","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/nita-zeqiri\/?lang=sr","title":{"rendered":"Nita Zeqiri"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Nita Zeqiri (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, NZ=Nita Zeqiri<\/p>\n

BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to kratko o sebi?<\/p>\n

NZ: Ja sam Nita Zeqiri. Malo vi\u0161e se bavim umetni\u010dkim fotografijama, malo manje sa filmom. Istovremeno radim i na osna\u017eivanju mladih.<\/p>\n

BG: Mo\u017ee\u0161 li da mi ispri\u010da\u0161 ne\u0161to o ratu kao i o situaciji koja je prevladavala u tom vremenu? Tvoja prva se\u0107anja.<\/p>\n

NZ: Ja sam imala negde oko 9-10 godina u tom periodu kada je po\u010deo rat na Kosovu. Tada sam \u017eivela u Severnoj Mitrovici sa svojom porodicom. Ne znam. Mo\u017eda je za mene to bio period gde jo\u0161 uvek nisam dobro shvatala \u0161ta se to de\u0161ava zbog mog uzrasta niste mogli znati da je rat. Ali sticajem okolnosti bila sam dobro informisana jer sam ja uglavnom ujutru i\u0161la da kupim hleb i novine i putem prema ku\u0107i sam \u010ditala novine a da to roditelji ne znaju pa sam tako saznala, razumela sam sve sto se de\u0161avalo, gde su se ubistva uglavnom de\u0161avala u Drenici ili u drugim regionima. Tu sam se informisala jer roditelji nisu \u017eeleli da me izla\u017eu vestima o tome \u0161ta se de\u0161ava u drugim krajevima Kosova. Tako da sam u nekom smislu pratila u nekom tajnom obliku sve \u0161to se de\u0161avalo.<\/p>\n

BG: Kako si se ose\u0107ala tokom tog iskustva \u010ditanja o svim tim de\u0161avanjima? \u0160ta si mislila o ratu?<\/p>\n

NZ: Da, ka\u017eem da ja mo\u017eda nisam sve dobro razumela. Za mene je to bio jedan na\u010din da stignem do nekih informacija koje su za mene bile zabranjene. U to vreme se o tome mnogo govorilo, ponovo i u ku\u0107i i u \u0161koli. Uvek je postojao strah kada smo i\u0161li u \u0161kolu jer je severna Mitrovica bila vi\u0161e naseljena Srbima a ja sam i\u0161la u \u0161kolu \u2026 2:31 koja je bila blizu mosta i uvek smo imali to suo\u010davanje kao primer 2:36 \u2013 2:41 posebno u periodu malo pre po\u010detka bombardovanja kada smo se iz \u0161kole vra\u010dali direktno ku\u0107i ,\u0161to zna\u010di da si mogla primetiti jer nisi izlazila ni u svom naselju da se igra\u0161 jer je ranije zna\u0161 bilo tih malih zaustavljanja koje si svakog dana koristila, pa tako sada vi\u0161e ostaje\u0161 kod kuce, pa onda vodi\u0161 ra\u010duna da sa sobom ne uzme\u0161 knjigu iz istorije ili iz albanskog jezika da ih ne ponese\u0161 u \u0161kolu jer je bilo puno primera kada su nas decu policajci zaustavljali i uzimali knjige ili nas maltretirali, a nekad bi ih i prebili. Tako da je malo bilo i tog straha to jest u tom uzrastu jer nisi znao \u0161ta se de\u0161ava ali si istovremeno i znao, znao si da je rat ali nisi znao \u0161ta rat donosi, \u0161ta obuhvata, \u0161ta sadr\u017ei rat. Jedna vrsta straha, jedna vrsta unutra\u0161nje misterioznosti gde ponovo poku\u0161ava\u0161 da na\u0111e\u0161 zadovoljstvo u drugim formama, da igra\u0161 Nintendo ili da radi\u0161 ne\u0161to drugo da crta\u0161 ku\u0107i a da istovremeno poku\u0161ava\u0161 da slu\u0161a\u0161 vesti. To je za mene glavna stvar da kad god bih na\u0161la pogodan trenutak ja sam gledala vesti kod ku\u0107e ili sam \u010ditala novine.<\/p>\n

BG: Kada ste shvatili da treba da napustite svoje ku\u0107e?<\/p>\n

NZ: Bio je to 22 mart, kada su krenula bombardovanja ako ne gre\u0161im, da upravo 22 mart. Tog dana, zna\u010di, u ku\u0107i u kojoj smo \u017eiveli, bila je to ku\u0107a pod kirijom, do\u0161li su deda i baka sa mojim stricem, njegovom \u017eenom i njihovim malim sinom, jer stan u zgradi gde su oni \u017eiveli bilo je puno Srba i bilo je pomalo opasno. Tu smo zajedno boravili dva dana a onda smo videli da su i moji roditelji bili aktivisti. Osetili su situacije da \u0107e ih tra\u017eiti da ih uhapse ili ubiju. I tako, ne znam, sigurno su oni kontaktirali sa drugim aktivistima koji su im predlo\u017eili da napuste ku\u0107u pa smo onda oti\u0161li u naselje Tavnik u Mitrovici koje je bilo vi\u0161e naseljeno Albancima, tu je bilo sigurnije od dela gde smo mi \u017eiveli u ku\u0107i. Zna\u010di to je bilo na\u0161e prvo kretanje\u2026 ne znam, bio je veliki haos bilo je puno ljudi u ku\u0107i a nama nije bilo uobi\u010dajeno da ima toliko ljudi u ku\u0107i osim na\u0161e u\u017ee porodice a u isto vreme tih dana se u Mitrovici desilo jedno ubistvo gde su ubijeni jedan aktivista i njegov sin koji je bio blizak prijatelj moga brata i ja, ponovo normalno, roditelji, sa dedom, bakom i stricem nisu \u017eeleli da mi saznamo bilo \u0161ta o tome ali ja sam dobro razumela zbog svoje prirode gde sam bila znati\u017eeljna da razumem stvari koje se de\u0161avaju oko mene. Znam da je bila tako nekakva situacije, boleo me moj brat, sa druge strane i ja sam to tajila od njega. Bio je to neki vid momenta mog odrastanja kako sam sebe tada smatrala kako bih mo\u017eda branila svog brata. Bilo je veoma haoti\u010dno. Poku\u0161ali su ovi moji da \u010duvaju neke osnovne stvari i stvari koje su imale vrednost kao \u0161to su metali i dokumenta. Oti\u0161li smo u Tavnik a tog dana sam dobila i prvi menstrualni ciklus a zbog celog stresa kada sam shvatila i znala vesti ose\u0107ala sam se vrlo mrzovoljno, i to me pratilo tokom celog puta koliko smo bili van ku\u0107e, \u0161to je trajalo negde tri nedelje. Oti\u0161li smo u Tavnik, tu smo boravili nekoliko dana u jednoj ku\u0107i kod nekih osoba koje smo upoznali. Zatim je i tu postalo opasno, jer smo tu boravili mo\u017eda i zbog roditelja koji su bili aktivisti. Bilo je i puno ljudi koji su javljali ko boravi kod koga pa smo oti\u0161li u jedno selo blizu Mitrovice koje se zove \u0160abar i nekoliko osoba koje su bile tu, jedan \u010dovek je bio prijatelj mog dede. Zatim smo boravili u toj ku\u0107i, nisam sigurna, mo\u017eda 5 dana, ako ne gre\u0161im. U toj ku\u0107i je bilo puno ljudi; bilo je dece, \u017eena, mu\u0161karaca. Bili smo podeljeni: mu\u0161karci u jednom delu, \u017eene u drugom delu. Mi takvu podelu u na\u0161oj porodici nismo nikad imali, tada sam se po prvi put susrela sa takvom polnom podelom i to mi je mnogo smetalo a ja sam uvek sedala kod mu\u0161karaca i tu slu\u0161ala vesti. Tu sam imala potpunu slobodu jer mi niko nije ni\u0161ta zabranjivao. Moja mama je isto tu dolazila. Ona je bila mnogo uklju\u010denija u druge stvari pa je isto pratila vesti. Tu smo boravili sa drugom decom. Ne znam, tu je bila dosta hladna atmosfera jer su sa vremena na vreme dolazili vojnici. U jednom trenutku su do\u0161li tu do zida i mogli smo da ih vidimo iz blizine. Ali je ne znam, tu situaciju nisam smatrala opasnom. Mo\u017eda je bilo i pitanje mog uzrasta kada ne stigne\u0161 da razume\u0161 sve stvari oko sebe. Celo vreme sam brinula o baki, to jest o majci moje majke jer je i ona \u017eivela na severu sama, i celo vreme sam htela da nekako odem i da je vidim i da je uzmem sa sobom, ona je bila moja glavna briga tokom celog rata koji se odvijao na Kosovu da se sa njom sretnem, da i nju uzmem, da je ne ostavim samu, to je bio moj glavni cilj. Odatle se ne se\u0107am mnogo toga, ne znam za\u0161to je ovaj deo izbrisan iz moje memorije. Ne mogu da se setim kako smo doneli odluku da odemo odatle ali znam da je bila situacija gde su hteli\u2026 mislim bilo je ljudi koji su davali razli\u010dita mi\u0161ljenja da se tako i podelimo na mu\u0161karce i \u017eene a moji roditelji su odlu\u010dili da to ne uradimo i onda su se zaustavili svi ti ljudi koji su tu \u017eiveli, negde oko 30-40 osoba. I tako su se spasili jer je bila neka vrsta manipulacije\u2026<\/p>\n

BG: A iz kog razloga ste trebali da se razdvojite?<\/p>\n

NZ: Ne znam ta\u010dno iz kog razloga, ali da se nekako mu\u0161karci spase, \u017eene nisu dirali a kao tu mu\u0161karci nisu bili sigurni. Zatim to ipak nismo uradili pa smo zatim nastavili sa putovanjem kako bi pre\u0161li u Makedoniju. Ponovo smo se vratili u Mitrovicu ako ne gre\u0161im. Da, zna\u010di boravili smo u onoj ku\u0107i, tako smo spavali po nekoliko osoba u svakoj sobi. Zatim smo doneli odluku, mi u\u017ea porodica sa dedom i bakom, stricem i njegovom \u017eenom i njihovim sinom da odemo za Skoplje. Onda smo se popeli u autobus. Ja znam da sam tokom celog puta plakala jer je moja baka ostala sama u Mitrovici. To jest majka moje majke. Ja sam bila u veoma bliskom odnosu sa njom. Znam da smo se svi pla\u0161ili, ceo autobus. Bila je neka vrsta straha koja se ose\u0107ala kod svih ljudi okolo jer je tokom rata bilo puno paravojnih snaga, puno ku\u0107a koje su gorele i ostalo mi je u memoriji da je dobro mo\u017eda bilo dobro \u0161to sam plakala toliko mnogo i nisam stigla da gledam puno lo\u0161ih stvari koje su se de\u0161avale tokom putovanja jer sam bila dete. Ponovo je postojao taj strah da su ponovo uglavnom zaustavljali mu\u0161karce. Moj stric i moj tata su dosta visoki pa je bilo saveta \u201esagni se malo dole da ne vide koliko si visok da im ne upada\u0161 u o\u010di pa da bude hajde ti iza\u0111i napolje\u201c a one koje su zaustavili se nikada nisu vratili. Kada smo stigli do granice do Elez Hana, bila je veoma duga kolona vozila koji su \u010dekali da pre\u0111u granicu. Tu nas je ostavio autobus. Onda smo krenuli da hodamo kako bi stigli. Ponovo je bilo vrlo stresno sa svom tom decom i mo\u017eda i nismo tako do\u017eiveli \u2013 ponekad kad mislim o tome, mnogo bi druga\u010dije sve do\u017eivljavali da smo bili odrasli. Onda smo se pribli\u017eili. Videli smo puno praznih vozila. Ljudi su govorili da su ostavili svoja vozila i da su pe\u0161ke pre\u0161li preko granice. Tu smo onda videli jedno prazno vozilo. Bilo je puno vozila. U\u0161li smo u jedan automobil. Podelili smo se, koliko smo mogli da se smestimo unutra i bilo je prvo moje iskustvo da imamo kola ku\u0107i za neka 2-3 dana ako ne gre\u0161im. TU smo boravili, spavali smo u autu, ja sa mamom, ocem i bratom. Sa vremena na vreme je dolazila humanitarna pomo\u0107 da dele hleb, hranu, \u0161to je bilo mnogo malo a bilo je dosta blizu\u2026 jednom se tata tu popeo na trenutak. Do\u0161ao je jedan kombi koji je bio izme\u0111u Makedonije i Kosova, ako ne gre\u0161im oti\u0161li smo tu dosta blizu. Tu je stvarno bilo veoma u\u017easno stanje. Nije bilo i\u010dega, jednostavno ni\u0161ta a vreme je bilo dosta hladno, celo vreme je padala ki\u0161a, magla. Tu smo boravili jedno 2-3 dana, a zatim smo odlu\u010dili da probamo da pre\u0111emo granicu. Znam da smo se pribli\u017eili, bilo je dosta policije, veoma mnogo policije a mama je bila ta koja je oti\u0161la da govori sa policijom da im ka\u017ee da \u017eelimo da pre\u0111emo granicu, da \u017eelimo da idemo za Makedoniju. Tada je kod nas postojao veliki strah jer ako se pribli\u017ei\u0161 da govori\u0161 sa njima i da se ne vrati\u0161 uop\u0161te, mogu da te ubiju. Tu sam se mo\u017eda najvi\u0161e\u2026 osetila sam situaciju, osetila sam da je to. Mama se onda vratila i gledala sam je kao heroinu koja je \u201eVau! Spasila sve nas\u201c. Pustili su nas da pre\u0111emo. Ne znam, bilo je to mnogo \u010dudno kako su nam dozvolili da prelazimo, jer su posle do\u0161le jo\u0161 dve porodice: \u201ehajdete i vi\u201c, verovatno su bili veoma dobrog raspolo\u017eenja i nisu mnogo marili. Mi smo tako sve \u0161to smo imali ostavili za sobom mi kao i dve druge porodice i onda smo pre\u0161li granicu i to je bio jedan momenat veoma\u2026 Je se ne se\u0107am dobro svega, kod mene je prisutan jedan \u201eblack out\u201c, ne se\u0107am se svih detalja\u2026 Tu su zatim bili oni koji su vodili ra\u010duna o kampovima. Poslali su nas u kamp Stankovec. Tu smo boravili 2 ili 3 dana u jednom \u0161atoru. Odatle su razli\u010dite organizacije slale ljude po raznim zemljama. Pitali su u kojoj zemlji, a imate nekog bliskog, u kojoj zemlji imate nekog koga poznajete da vam pru\u017ee porodi\u010dnu i emocionalnu podr\u0161ku kao \u010dlanovi va\u0161ih porodica. Mi smo odlu\u010dili da odemo za Nema\u010dku i za Englesku. Tamo smo imali strica i ujaka. Tu smo se malo opustili, izlazila sam sa bratom, \u0161etali smo okolo, igrali smo se. Ali smo opet svi zajedno boravili u jednom \u0161atoru \u2013 koliko mu to do\u0111e \u2013 8-9 osoba smo zajedno spavali u jednom \u0161atoru. Mogli ste \u010duti druge kako hr\u010de, kao dete to me je mnogo nerviralo. Ali sve u svemu bilo je dobro. Dok sam \u0161etala sa svojim bratom sreli smo na\u0161u profesorku klavira koja je radila u muzi\u010dkoj \u0161koli i ona se za\u010dudila. Kazala je \u201e\u0160ta vi ovde radite?\u201c rekli smo joj isto kao i sve druge izbeglice. Ona je u to vreme radila za OEBS ili UN ne\u0161to sli\u010dno i bavili su se izbeglicama pa su nam mnogo pomogli da procesuiraju br\u017ee na\u0161 zahtev pa smo tu ostali samo tri dana. Onda smo u\u0161li u jedan autobus. To je bilo jedno iskustvo koje nikada ne\u0107u zaboraviti. Ponovo ka\u017eem, pro\u0161lo je to vrlo kratko zadovoljstvo. Ponovo je baka bila ta koja me je stalno pratila u mojim mislima i celo vreme sam brinula o njoj jer nije bila sa nama ta onda smo u\u0161li u autobus. \u010cekali smo dosta dugo dok svi putnici nisu bili spremni da krenemo. Tu je bila jedna \u017eena fotograf koja je mnogo \u017eelela da me fotografi\u0161e i mnogo me je nervirala. Veoma lo\u0161e sa moje strane jer sam sada i ja fotograf. Veoma \u010desto kada fotografi\u0161em ona mi padne na pamet, posebno kako ljudi dovode do toga kako se ose\u0107ate, mislim da je bilo veoma bitno da se taj momenat dokumentuje ali za mene je to bio momenat za koji nisam mislima da je bitan kako bi se dokumentovao jer mi je najbitnije bilo stanje u kojem se ja nalazim, da me ostave i ne diraju dok sam u tom stanju. Ona je poku\u0161ala nekoliko puta. Ja sam tada sedela na stepenicama. Htela je da me fotografi\u0161e, primetila sam, oti\u0161la sam i sela na sedi\u0161te. Ponovo je do\u0161la do mog sedi\u0161ta. Mnogo bih volela kada bih imala priliku da se ponovo sretnem sa njom i da samo govorimo jedna sa drugom ali ne znam ko je ona. Onda smo otisli odatle, odneli su nas na aerodrom. Otputovali smo za Frankfurt, kada smo se spustili bilo je veoma interesantno jer je tu CNN u\u017eivo prenosio za vesti. Puno, puno \u010dlanova na\u0161ih porodica koji nisu znali gde smo jer nismo mogli kako da im javimo. Svi su gledali vesti i mogli su da vide da smo se spasili. To je zatim postalo \u201efunny story\u201c koja nas je pratila celo vreme. Ona smo oti\u0161li za jedan grad, gradi\u0107, ne mogu sad da se setim imena i tu je bila jedna vrsta doma ili kampa gde su boravile izbeglice. Tu smo ostali jedan ili dva dana. Znam da nam je stanovni\u0161tvo iz tog grada organizovalo jednu vrstu \u201ewelcome party\u201c, pripremili su hranu, jela sam najbolje kola\u010de, ne znam ni sama \u0161ta sam sve jela ali jo\u0161 uvek kad se setim svi\u0111a mi se taj ukus. Onda su nas poslali u \u0161oping, da kupimo neku odecu jer smo iste stvari nosili preko dve nedelje i nismo imali gde da se okupamo. Ja sam celo vreme bila u ciklusu i kada smo oti\u0161li kod tog mesta gde smo malo odmorili i tu je moj ciklus prestao. Zatim su nas poslali u jedan mali gradi\u0107 koji se nalazio blizu Frankfurta ponovo su nas smestili u jednom domu, jedna kolektivna ku\u0107a gde su uglavnom boravile izbeglice. Tu smo se sreli sa raznim izbeglicama iz Bosne, iz Afrike, iz drugih zemalja, kontinenata. Ali nismo stigli da mnogo pri\u010damo sa njima, ja sam znala veoma malo engleskog samo bih po ne\u0161to razumela, ne\u0161to osnovno. Sreli smo se na puno Albanaca koji su oti\u0161li tamo i koji ni\u0161ta nisu radili samo bi nastavili da tu borave. To je bio jedan skroz druga\u010diji sistem. Imali smo svoj stan u kojem smo boravili. Bio je to jedan totalno drugi sistem \u017eivota od onog individualnog gde smo \u017eiveli sa puno ljudi zajedno. Tu je bilo dosta dobro, mogu da ka\u017eem, mnogo bolje. Posle jednog kratkog perioda, ne mogu da se setim koliko, mama i tata su nas poslali u \u0161kolu. Mislim samo kako bi se socijalizovali, onda je direktor \u0161kole bio mnogo dobar, veoma pozitivan odmah nas je primio u \u0161kolu iako nismo znali jezik ve\u0107 samo da bi se socijalizovali zajedno sa na\u0161im vr\u0161njacima. Upala sam u 7 razred a moj brat koji je bio dve godine mla\u0111i od mene krenuo je u razred zajedno samnom, zajedno smo i\u0161li u 7 razred. Sva deca su bila Nemci, veoma dobri. Razredna nam je bio veliki nacista. Ona je na neki na\u010din morala ina\u010de uop\u0161te nije \u017eelela da nas primi. Ina\u010de svi drugi nastavnici su bili veoma dobri, hteli su da budu bliski sa nama, u\u010dili su nas nema\u010dkom jeziku, u\u010destvovali smo u \u010dasovima pozori\u0161ta, sporta, kao i u drugim aktivnostima gde je obavezno uklju\u010den jezik.<\/p>\n

BG: Da li ste imali vesti sa Kosova?<\/p>\n

NZ: Da, svakog dana smo kupovali novine, pratili smo jer nismo imali televizor, ali smo cele vreme mogli da kupujemo Kohu Ditore \u010dak i tamo, nisam sigurna, Bota Sot, ako ne gre\u0161im. To je bilo ne\u0161to \u0161to nas je pratilo svakoga dana. Pratio bi te taj ose\u0107aj da treba\u0161 znati \u0161ta se de\u0161ava sa ljudima, \u0161ta se de\u0161ava sa mojom bakom jer smo imali vrlo malo kontakta jer telefonske linije nisu dobro funkcionisale a u nekim zonama su bile i skroz isklju\u010dene. Znam ponovo jednom prilikom kada su objavili \u010dlanak u znak se\u0107anja na drugara mog brata koji je ubijen. Primetili su deda i baka da smo bili zajedno, mama i tata, pa su resili da poku\u0161aju da mog brata izoluju od vesti, da moj brat nema kontakta sa takvim stvarima. Do\u0161lo je puno na\u0161ih ljudi i ro\u0111aka koji su nas posetili ali uvek smo bili u tom stanju da razmi\u0161ljamo \u0161ta se de\u0161ava sa na\u0161im \u010dlanovima porodice, \u0161ta se de\u0161ava sa Kosovom, kad god smo imali priliku da gledamo televizor pratili smo ina\u010de preko novina uglavnom kad god smo imali priliku. Onda smo oti\u0161li u posetu ujaku, i to je bila dobra prilika da pratimo vesti i da razumemo situaciju.<\/p>\n

BG: Kada ste doneli odluku da se vratite? Da li ste tamo dugo ostali?<\/p>\n

NZ: Tamo u Nema\u010dkoj smo boravili 3 meseca. Mo\u017eda najvi\u0161e dva i po meseca. Bili smo u \u0161koli, bio je to jedna period gde smo ostajali vani. Imala sam i jednu simpatiju u odeljenju. To su bili faktori koji su pokazivali da smo se socijalizovali, mo\u017eda da podelim ne\u0161to sa vama. Mo\u017eda je to bilo prvo suo\u010davanje sa samoubistvom i zato \u0161to smo bili\u2026 blizu mesta stanovanja je bila jedna \u017eelezni\u010dka stanica gde su prolazili vozovi i u jednom momentu sam do\u017eivela jednu emocionalnu eksploziju pa sam odlu\u010dila da odem, roditeljima sam rekla da ho\u0107u da se popnem na voz i odem na Kosovu i da spasim baku i da se na neki na\u010din udaljim od tog ose\u0107aja koji te pratio koliko god bi u\u017eivala, sa simpatijom ali dok se dru\u017eimo sa drugima, uvek bih te pratio taj ose\u0107aj\u2026 ne znam kako da se izrazim\u2026 bilo je\u2026 kako da objasnim\u2026 \u201ehanging\u201c, gde zavisi\u0161 od situacije i toga \u0161ta se de\u0161ava sa tvojim ljudima. Zatim, posle tri meseca kada se rat zavr\u0161io tako \u0161to je NATO stigao na Kosovo. Tata je prvi stigao da vidi kakva je situacije. Prvo \u0161to je uradio je da je oti\u0161ao kod bake i odatle nam se javio a to je bila velika sre\u0107a, ogromna. Onda smo trebali da pro\u0111emo kroz sve te administrativne procedure da se prijavimo da \u017eelimo da se vratimo na Kosovo, i u prvom aerodromu sa kojim sus e vratile izbeglice na Kosovo, mi smo bili u njemu. Veoma hrabro, do samog kraja. Kupili smo neke novine da \u010ditamo u avionu da tako do\u0111emo znate, tada smi mislili da \u0107e sve biti super odli\u010dno. Nismo mislili da, normalno deca, nismo mislili o svim lo\u0161im stvarima koja su se desila vec smo samo razmi\u0161ljali da je sada sve odli\u010dno. Vratili smo se posle perioda od tri meseca, na Slatinu a zatim smo oti\u0161li za Mitrovicu a tu nam se pokvario ceo \u201esan\u201c gde smo verovali da je sve dobro jer smo videli puno zapaljenih ku\u0107a. Se\u0107am se da je u autobusu puno ljudi delilo svoja iskustva, da je bilo puno zapaljenih ku\u0107a a na njima su od\u017eaci jo\u0161 uvek stajali i ne znam za\u0161to ali to je ostavilo najve\u0107i utisak na mene. Govorili su da kad na ku\u0107i ne izgore od\u017eak to je simbol pobede. MI smo pobedili, da li vidite, na svim ku\u0107ama stoje od\u017eaci \u2013 ku\u0107e su izgorele ali od\u017eaci nisu. Interesantno. Onda smo stigli u Mitrovicu. Normalno nismo stigli da odemo u severni deo zbog situacije koja se nastavila. Ostali smo na jugu u jednom stanu i tako se to nastavilo za mene jer ko je \u017eiveo u Mitrovici bilo je to kao nastavak rata. Bilo je protesta, roditelji su i\u0161li na posao u severni deo jer su bili lekari, i\u0161li su u bolnicu i ponovo je nastavljen onaj ose\u0107aj da se njima ne\u0161to ne desi jer su ih \u010desto napadali pa je jo\u0161 neko vreme nastavljen onaj ose\u0107aj da nema\u0161 potpunu slobodu kao i drugi problemi koji su postojali.<\/p>\n

BG: Kakvog je to emocionalnog uticaja imalo na tebe da se suo\u010dava\u0161 sa razli\u010ditim situacijama koje su bile uzrok svih ovih trauma?<\/p>\n

NZ: Ne znam, mo\u017eda mislim kako smo bili deca mo\u017eda su tragovi i ostali ali ja jo\u0161 uvek nisam svesna o tragovima koji su ostali u mom \u017eivotu ali mislim da su dosta doprineli svi ti do\u017eivljaji koje neko naziva velikim neko ih smatra malim u zavisnost kako je ko \u0161ta pre\u017eiveo ali ja za sebe mislim da je to dosta uticalo na moje emocionalno stanje, definitivno, tako mislim da smo svi mi kao narod sami u sebi potiskivali da ne govorimo o ratu i bila je prisutna euforija, ako mogu da ka\u017eem euforija, da na govorim mnogo. Delili smo sa drugim svoje pri\u010de ali postepeno, puno puta sam se negde nalazile gde bi se otvorila tema rata i ljudi nisu hteli da nastave da o tome govore jer se onda ose\u0107aju lo\u0161e i ta neka forma potiskivanja je bila najbolja kako bi sebe sa\u010duvali i sada sam se setila, da mo\u017eda na\u0111em nekog da razgovaramo o ratu ali to je veoma retko osim ako niste na nekoj pozori\u0161noj predstavi, izlo\u017ebi, filmu \u0161to \u0107e uvek podsta\u0107i pitanje debate o ratu ako je takva tema u pitanju[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Nita Zeqiri (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, NZ=Nita Zeqiri BG: Ka\u017ei mi ne\u0161to kratko o sebi? NZ: Ja sam Nita Zeqiri. Malo vi\u0161e se bavim umetni\u010dkim fotografijama, malo manje sa filmom. Istovremeno radim i na osna\u017eivanju mladih. BG: Mo\u017ee\u0161 li da mi ispri\u010da\u0161 ne\u0161to o ratu kao […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":692,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/656"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=656"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/656\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1303,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/656\/revisions\/1303"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/692"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=656"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=656"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=656"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}