{"id":655,"date":"2020-05-21T07:31:10","date_gmt":"2020-05-21T07:31:10","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=655"},"modified":"2021-08-19T08:56:50","modified_gmt":"2021-08-19T08:56:50","slug":"ibrahim-gashi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/ibrahim-gashi\/?lang=sr","title":{"rendered":"Ibrahim Gashi"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Ibrahim Gashi (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, IB= Ibrahim Gashi<\/p>\n

IG: Ja sam Ibrahim Gashi iz sela Privode. Sada imam 69 godina. Bilo je prole\u0107e a mi smo govorili \u201ekrvavo doba\u201c. Prole\u0107e 1998 godine je mirisalo na krv. Kod nas na Kosovu doba su dolazila krvava kao da su ih donosili varvari. Bila su to te\u0161ka doba za nas na kosovu. Prole\u0107e olova i baruta je bilo ono 1999 kada je varvarska ludost dovela do toga da smo morali napustiti ognji\u0161ta na\u0161ih predaka. Tako, ujutru 28 marta 1999, probudio sam se vrlo uznemiren. Umorna no\u0107 sa puno izgubljenih minuta. Na uskoj stazi, kroz maglu, duga kolona ljudi kroz malene puteljke u selu, hladnim putevima u mom selu. Lo\u0161e nas je vreme uhvatilo, gde da se mi pozicioniramo? U veoma te\u0161kom stanju mi kao deca sa starijima gde to odlazimo u XX veku? Kako nismo pripremljeni za ono najgore koje nam se pribli\u017eilo, nismo znali. Meci su fijukali u gotov svakom pravcu i smeru. Smrt je sve nas uhvatila za vrat. Pokriva\u010d sa sahrane je prekrio celu zemlju\u2026 Uznemirenost iznad svega. Duga kolona raseljenih iz Istoka, XX [nerazumljivo], \u00d0urakovac, Tomos, Luga, Begov Lokvac, Zhevina, prolazak kroz Privode, koji je prihvatao sve raseljene. Tada je bilo nekoliko punktova albanske vojske i oni su zauzeli taj put, kao \u0161to sam rekao na po\u010detku, malih puteljaka. Ja sam ih video kako dolaze u velikom broju konjima, sa ko\u010dijama, i sa \u2026[3:25] Zna\u010di prolaze\u0107i kroz Privode, gde smo prihvatali sve one koji su dolazili za Vrelo, Sirenica il Kali\u010dane, pribli\u017eavaju\u0107i se ma\u010du. Plan je bio oti\u0107i prema planini kako bi prona\u0161li skloni\u0161te, ako se situacija pogor\u0161a da mogu samo da se popnu prema planini jer je ljudski \u017eivot bio u opasnosti od strane srpskog \u0161ovinisti\u010dkog i varvarskog re\u017eima. Stariji brat \u2013 da ti sada dam odgovor na tvoje pitanje \u2013 dao je narednu u tim trenucima da habije da se podelimo na dva dela, da \u0161to pre decu sklonimo u Vrelo. Jer bih ja tu ostao, celo selo je bilo raseljeno, pa smo hteli da decu smestimo u Vrelo. \u201eJa \u017eelim da ostanem\u201c \u2013 rekao mi je da on ne prihvata da ode jer je i Sami svog sina uklju\u010dio u OVK. Tri meseca za redom, Sami je bio u pratnji sa vojnicima i osigurao im je skloni\u0161te, u ku\u0107i svoga brata. Dolazili su, normalno tajno, bez da ih primete. Negde 28 i 29 marta, ja sa svojom porodicom: sa \u017eenom, 4 dece, sa ocem i dvoje bra\u0107e smo proveli sami jer je celo selo Privode bilo skroz napu\u0161teno. Vojnici su \u010duvali stra\u017eu na tri lokacije. Od jednog velikog ljaperizma tog varvarskog i trulog re\u017eima, albansko bi\u0107e, bi se okupljalo pre jednom u\u017eem putu ostavljaju\u0107i krv, meso i koske. \u0160uma je bila obavijena ti\u0161inom i kre\u0161tanjem vrana, zov krava, ovaca, rika konja. Ceo jedan svet \u017eivotinja na milost i nemilost boga. \u017dbunje je bilo ujedinjeno kako bi spasili \u017eivotinje od srpskog lova. Pustili su ih jer su znali da moraju be\u017eati, morali su da odu odavde. U to vreme koliko sam ja boravio u Privode, ovde nekih dva dana i dve no\u0107i nisam \u010duo, jer nije bilo ni struje, samo kre\u0161tanje vrana, lajanje pasa, rikanje konja. Bila je vrlo te\u0161ka no\u0107, sve dok nisam doneo odluku da decu prebacim u Vrelo, tamo gde su se svi sklanjali, na toj lokaciji, gde je bilo mo\u017eda i 50,000 ljudi. U mestu Vrelo sam boravio kod ujaka svog oca. [00:07:18 nije razumljivo] je bilo prazno i rekli su mi tu smesti svoju decu, starog, i jednog mla\u0111eg brata, sa kojim smo bili zajedno. Tu smo boravili jedno nedelju dana iako je bombardovanja bilo svake no\u0107i i ponekog dana. Nekada bi se sklonili u nekoliko ku\u0107a koje su imale betonske plo\u010de. Tako, bili smo primorani da odemo odatle i da krenemo u Liskovik, da se malo gore popnem na planinu. Liskovik se zove to mesto. Tu smo napravili suncobrane od najlona. Sve \u0161to je neko imao i poneo sa sobom, sekli bi neke grane i prostirali ih. Tu smo boravili nedelju dana sve dok nas ni tu nisu bombardovali. Onda smo pobegli. Opet smo se dalje peli na toj planini. Stari nije hteo. \u201eNeka me ubiju ja ostajem ovde, ne \u017eelim da odem\u201c. Znam da sam ostavio decu i \u017eenu sa ujacima moga oca da idu tim puteljcima. Ja sam se ponovo vratio da uzmem oca jer je ponovo rekao da odatle ne \u017eeli da se pomera. Ubedio sam ga na kraju. Krenuli smo navi\u0161e, spojili smo se sa gomilom iako je bilo \u2026 bombardovali su nas dok smo se kretali\u2026<\/p>\n

BG: Tokom va\u0161eg putovanja su vas ga\u0111ali?<\/p>\n

IG: Da, da. Da jesu nas ga\u0111ali jer na onom mestu gde smo postavili najlone jer su stigli do tog mesta. Pa smo morali da nastavimo da se penjemo po planini. Znam da smo se spasili, tokom tog putovanja nije bilo mrtvih ali je bilo starih kojima je trebala pomo\u0107, mala deca i tako. Da svi odemo u planinu, Paja se zove, to mesto se zove Paja,<\/p>\n

BG: Ove bele\u0161ke si vodio tokom putovanja.<\/p>\n

IG: Tokom puta. U momentu kada smo stigli u jednu planinu, malo smo stali da se odmorimo. Sklonili smo se tamo od metaka ali ni tamo nije bilo sjajno, duvao je jak vetar, padao grad, bilo je i sneg jer je to bilo vreme kada se tu sneg topio, u martu. Znam da su tokom ovog hodanja javili o poginuloj deci, tokom puta, dvoje dece. Sigurno zbog hladno\u0107e ili nepa\u017enje. Bilo je veoma te\u0161ko. Ne znam\u2026 Na toj planini smo stigli do samog vrha, ne znam kako se zove to mesto, zaboravio sam sada, ne znam. Ne, Leskovik smo ranije pro\u0161li. Na vrhu Prokletija kako zovu tu planinu. Tu smo seli da se odmorimo nekoliko trenutaka kao sigurniji. Tu smo se sreli sa jednim Ramizom emigrantom, koji je bio emigrant iz Albanije. Njegovog sina su ubili dok se nekoliko mu\u0161karaca U Ljubo\u017edi sukobilo sa policijom i kada su ubili dva policajca. Dok je on tu naokolo tra\u017eio svog sina, sa njim smo se tu sreli. Rekao je da je ve\u0107 nedelju dana lutao tu po planini. MI smo imali ne\u0161to malo hleba kojeg smo poneli sa sobom i neke stvari koje su \u017eene pripremile dok smo bili u Leskoviku kada je bilo jasno da treba da be\u017eimo dalje, ne\u0161to hrane u ruci da ponesemo sa sobom ovde. Znam da sam rekao \u017eeni \u201eIzvadi ne\u0161to hleba da mu damo jer je rekao da nedelju dana nije jeo ni\u0161ta\u201c. Rekao je \u201ene mogu da progutam\u201c jer mu je krv izlazila iz usta. Nije prona\u0161ao svoga sina, ni dan danas se ne zna gde mu je sin.<\/p>\n

BG: \u0160ta si smatrao da \u0107e biti sa tvojim bele\u0161kama koje si vodio tokom ovog pute\u0161estvija po planini?<\/p>\n

IG: Ja sam znao i jo\u0161 tada sam rekao. Bio sam \u010dlan Demokratskog saveza Kosova. Bio sam u predsedni\u0161tvu pod-ogranka. Znam da su govorili da treba da odr\u017eimo sastanak ali je postojala opasnost po nas. Rekao sam im da \u0107e nam biti bolje sa Rugovom nego sa Milo\u0161evi\u0107em. Njega \u010deka sve najgore, nas \u010deka pobeda. Tako se i desilo. Tako je i bilo.<\/p>\n

IG: Zove se \u201eQafa e Belegut\u201c, i tu je stradalo dvoje dece. Videlo smo tela divljih \u017eivotinja smrznutih od hladno\u0107e, od vetra tokom hodanja, znaci, tu je jo\u0161 dvoje dece stradalo. Ne znam \u010dija su bila ali znam da je ve\u0107ina nas u koloni bila sa onog brda odakle smo be\u017eali. Dana 24 marta 1999 godine, u na\u0161em veku. Pepeo je prekrio Kosovo. Tome svedo\u010de masivne grobnice, paljenja. Poslednji dani 20 veka koji su doveli varvare u na\u0161u ravnicu u periodu 1998-1999. Ne\u0161to unutra nam nije davalo mira. Ostavili smo svoja ognji\u0161ta i sada u momentu kada smo bili u Leskoviku videli smo kako gore na\u0161e ku\u0107e jer smo odozgo sa daljine poznavali svoja mesta.<\/p>\n

BG: Gde se zatim nastavili sa te planine?<\/p>\n

IG: Sa te planine smo pro\u0161li u Ro\u017eaje. Dobro su nas do\u010dekali. I Bo\u0161njaci i Crnogorci, nisu se lose pona\u0161ali prema nama. Bo\u0161njaci svakako, dali su nam sme\u0161taj, mnogo su nam pomogli. Mi smo se smestili u jednu fabriku, 2 no\u0107i smo proveli u jednoj fabrici i svi sada\u2013 ne znam \u0161ta je bilo unutra \u2013 kao da je bilo namenjeno za sme\u0161taj onih koji be\u017ee. Tu smo se okupili sa decom i ocem. Bilo je puno ljudi. Znam da je bio beton. Znam da smo tu no\u0107 spavali, dali su nam\u2026 mi smo tako ostajali budni ali deca su morala da spavaju. Znam da smo se smestili nekako i stavili decu da spavaju na na\u0161im pru\u017eenim nogama. Njih je hvatao san. Tu, posle dva dana, bio je i jedan iz Istoka, Ram Alihajdara. Mislim da je on mene poznavao. Bio je u\u010ditelj u trogodi\u0161njoj \u0161koli. On je ranije pre\u0161ao tamo i sada se smestio u jedan hotel pa sam se jednog dana sreo sa njim. Ka\u017eem mu \u201eGde si se smestio?\u201c rekao je da boravi u jednom hotelu koji su nam osigurali ovi strani i onda mu ka\u017eem \u201eJa imam \u010detvoro male dece, starog. Veoma smo lo\u0161e\u201c. Prepustio mi je malo prostora tu sam oti\u0161ao ali ostali smo samo dva dana. Trebalo je da nastavimo za Albaniju. Krenuli smo za Albaniju. Pre\u0161li smo granicu. Bilo je problema tokom puta. Znam\u2026 koliko je ljudi ubila srpska policija a ne znam za Albaniju od Ro\u017eaja jer\u2026 to je ne znam koliko. Znam da su govorili da ima izgubljenih, koji su izgubili svoj \u017eivot.<\/p>\n

BG: Tokom puta iz Ro\u017eaja do Albanije?<\/p>\n

IG: Da, tokom tog puta.<\/p>\n

BG: Srpska policija?<\/p>\n

BG: Srpska policija. Tamo u Albaniji bili smo mokri na ki\u0161i, od snega, umorni. Trebali smo dugo da \u010dekamo. Zna\u010di, tu smo bili \u010dekalBG: ovi iz Albanije su govorili da treba da stignu sa kombijima i da nas onda pokupe. Kasno. Negde tri sata smo tu stajali, blizu Skadarskog jezera. Posle nekog vremena su nas pokupili i poslali nas u fabriku duvana. Tu smo bili skroz mokri, na tim paletama gde je visio duvan, puno razne pra\u0161ine, prostirali smo te palete dole na zemlju kako bi legli. Kao da smo skroz upali u pra\u0161inu\u2026 veoma je te\u0161ko bilo\u2026 Ja sam podigao sve unutra te fabrike duvana ti ne znam kako je do\u0161lo do toga ali dobio sam jedan sr\u010dani napad. Jedan prijatelj me je pokupio i odneo lekarima u Skadar. Tu no\u0107 sam tu proveo. Jedan novinar radio-televizije \u2013 mislim da je bio iz Prizrena \u2013 dolazi u posetu nama tu u fabrici duvana. Nai\u0161ao je na moju \u017eenu i decu kako pla\u010du jer sam ja bio bolestan i pita \u201e\u0160ta je vama?\u201c Oni mu ispri\u010daju. Ka\u017ee, \u201eKada Ibrahim do\u0111e ovde, neka se javi meni kod fabrike \u2013 kod fabrike \u2013 ali neka se javi u austrijskom kampu. Ja sam se zatim javio u Austrijskom kampu. Znam da sam dao jedan intervju za Radio Tirana, slu\u010dajno. Najve\u0107i problem je za mene bio \u2013 gde sam zahvaljivao svojoj mati\u010dnoj dr\u017eavi koja nas je prihvatila \u2013 a vojnici iz kampa su do\u0161li da nas \u010duvaju, jer je tu blizu bio i nema\u010dki kamp. Sada su oru\u017eani Albanci u svom tom haosu ga\u0111ali nema\u010dki kamp koji je bio tu blizu.<\/p>\n

BG: Jel Albanci?<\/p>\n

IG: Da, Albanci iz Albanije. Imali su automate, imali su\u2026 bili su toliko divlji\u2026 To je me najvi\u0161e brinulo. Da sada na zemlji svoje mati\u010dne dr\u017eave treba austrijski vojnici treba da nas \u010duvaju. To sam izjavio i\u2026<\/p>\n

BG: Zna\u010di ga\u0111ali su i Albance sa Kosova?<\/p>\n

IG: Da, mo\u017eda da ne\u0161to ukradu, \u0161ta ja znam sada. Najvi\u0161e sam brinuo jer nismo bili opu\u0161teni tu. Ina\u010de Austrijski kamp je bio veoma dobar, bilo je i medicinskih usluga, normalno sa svim aparatima. Kopali su i za vodu jer je tada bila velika su\u0161a, osigurali su nam i vodu. A za na\u0161e \u017eene, devoj\u010dice su i\u0161le da napune vodu tu blizu \u017eica, a ovi iz Albanije bi im se pribli\u017eili, oni su se lo\u0161e pona\u0161ali. Veoma su se lo\u0161e pona\u0161ali.<\/p>\n

To mi je izazvalo gor\u010dinu, znate. Znam da sam u intervjuu rekao, \u201eMi smo napustili Kosovo u pepelu, stigli smo u zemlju majku i sada treba da nas brane austrijski vojnici u kampu\u201c.<\/p>\n

BG: Da li ste \u010duli neke vesti o Kosovu tokom boravka u Albaniji?<\/p>\n

IG: Pa, \u010duli smo, da \u010duli smo. I\u0161li smo tamo-ovamo do nekih ku\u0107a, pratili televizijski program. Ali bilo je vrlo malo mesta gde smo mogli da odemo kako bi gledali vesti. Znam da su se lo\u0161e pona\u0161ali, tako tvrdim, iako sam im se ja zahvaljivao. Ja sam uvek sa jednim pedagogom koji je bio ovde u gimnaziji jer kada smo pobegli odavde ja sam bio zaposlen u gimnaziji, a kada smo napustili domovinu sekretar nam je rekao \u201eNa\u0111ite neki posao, smestite se\u201c znate, \u201enastavite da radite gde god na\u0111ete posao.\u201c Ja sam bio profesor albanskog jezika i knji\u017eevnosti. Sa jednim pedagogom zajedno, Ramiz Zeqiri je bilo njegovo ime, smo tamo organizovali da odr\u017eavamo nastavu za albansku decu koja su bila tu, da makar ne\u0161to u\u010de i ne gube vreme pa su nam Austrijanci osigurali jedan veliki \u0161ator, sa klupama i stolicama. Aa mene su odredili za nastavnika\u2026 Znate li kako se zove to mesto? Skadar. To je bila \u0161kola. Gruda. Poznat mi je bio i jedan ni Binak Grguri. I on je bio imenovan zajedno sa mnom. I ovo sam te\u0161ko pre\u017eiveo. Trebalo je da stalno pratimo albanske devoj\u010dice kada smo ih donosili u kamp. I tu smo rizikovali \u017eivot nekoliko puta. Znam da sam jednom rekao BInaku \u201eOve devoj\u010dice ja ne mogu da ostavim same ovde\u201c jer su dolazili \u201eevo gde je kombi, hajde ulazite unutra\u201c jer sam znao gde su hteli da nas nose ti idioti. Govorio sam \u201eBinak ja za sebe ne \u017ealim \u017eivot, ove devoj\u010dice ne ostavljam\u201c rekao sam. Lo\u0161e. Rekao je, \u201ei ja sam sa tobom\u201c. Zbog toga sam mnogo brinuo, mnogo sam patio, znate. Zar da na\u0161e devoj\u010dice ne budu slobodne u svojoj domovini. Da ti huligani, oni\u2026<\/p>\n

BG: Zna\u010di dr\u017eali ste paralelnu nastavu u kampu sa drugim izbeglicama?<\/p>\n

IG: U po\u010detku smo to dr\u017eali u kampu, ali su u kampu ostali ovi mla\u0111i koji su bili, u\u010denici do 8-mog razreda. A u srednju \u0161kolu su nas poslali u Grudu. Oni su mogli da putuju, u\u010denici. Nije bilo daleko odatle. Oni su mogli da putuju, da idu u Grudu. I tu smo jedno vreme dr\u017eali nastavu, u Grudi. Da, kada sam znao da sam stupio na albansku zemlju, jer ja nisam mogao nikada da idem tamo, jer sam bio politi\u010dki osu\u0111enik, nisam imao\u2026 izgubio sam paso\u0161\u2026 nisam mogao. Znam da sam se kao apsolvent upisao da idem tamo. Fehmi Agani ka\u017ee, bio je dekan fakulteta, re\u010de iz re\u010di u dela ne mo\u017eemo i\u0107i, ne mo\u017eemo da idemo. I nismo oti\u0161li. Iako sam imao mogu\u0107nost da se nekako ubacim sa studentima. A prvi put kada sam stupio na zemlju mati\u010dne dr\u017eave, pao sam na kolena i ljubio sam tu zemlju, bio sam veoma razo\u010daran njima iako ovi iz Skadra to imaju u svojoj tradicijBG: ne onoj institucionalnoj, ve\u0107 u onoj \u010duvanoj \u2013 bilo je vrlo dobrih ljudi, bilo je ljudi koji su, kada sam im pri\u010dao moje brige i probleme, plakali zajedno samnom. Da, bilo je sva\u0161ta. Bilo je\u2026 bilo je i takvih koji su, \u010dim smo pre\u0161li granicu, psovali Slobodana Milo\u0161evi\u0107a i govorili \u201c\u0161to vas nije pobio, \u0161to vas nije ubio?\u201d Imao sam neke stvari kao \u0161to su iz koje su oni partije bili, kakvi su oni ljudi bili, ja ne znam, ali me je to dosta mu\u010dilo. To me je veoma mu\u010dilo, vi\u0161e od be\u017eanja, od rata, od svega, to me je mu\u010dilo. Jedan ubijeni iz sela, Naim Dre\u0161aj, je ubijen na granici sa Albanijom, donose\u0107i ovde oru\u017eje. Jedna druga \u017eena iz sela, ne zna se, nestala je, ne zna niko ni\u0161ta o njoj. Tako i sin mog brata, Sami. Primer koji sam ti pomenuo, ujak iz Zrza, dakle dvoje spaljenih, jedan ubijen i masakriran u \u0161umi, kako su ih na\u0161li. Ukratko, ja sam se sastao u Belegu, sa decom ba\u0161 tih koji su spaljeni. Sada je \u010dak jedan od njih predsednik Skup\u0161tine Op\u0161tine Istog. Re\u010de – mi smo odveli \u017eene i decu do Ro\u017eaja, i sada se vra\u0107am – zajedno sa svojim bratom \u2013 da uzmem oca i majku. Ali kad su se vratili, na\u0161li su sve spaljeno. Isto i za drugog ujaka, Kadria. Na\u0161li su ga masakriranog u \u0161umi. Bilo je i u Vreli ubijenih. \u010cak i neki Muharem\u2026 [00:30:53 je nerazumljivo] nekoliko dana je tako ostao obe\u0161en. \u010cuo sam od ljudi koji su govorili da bi jedva na\u0161i neku koko\u0161ku d bi je \u017eivu pojeli, jer nije bilo nikakve hrane. Tako sam \u010duo da je ostavio neko pismo, koje je stavio u neku rupu na zidu dvori\u0161ta. I koje su na\u0161li. On je bio ratnik. Ali kada su probili ta\u010dke, nije bilo vi\u0161e ni\u010dega, svako svojim putem; jer su tu bile 3 ta\u010dke: jedna u Lugu, jedna u Prigovcu, i jedna kod Januzaja, na granici sa Ljubozhdom. Kada su probijene ove tri ta\u010dke, nije vi\u0161e tu bilo ni\u010dega, i vojnici su morali da be\u017ee.<\/p>\n

BG: Mo\u017ee\u0161 li da se zaustavi\u0161 i da razmisli\u0161 o efektima rata na tvoj svakodnevni \u017eivot?<\/p>\n

IG: Da, uveren sam da ove traume ostavljaju znak, tragove i to i dan danas. Ljudi su morali mnogo toga da pre\u017eive. Kada sam se vratio onda sam i saznao za slu\u010daj u Sirenici, jedno selo ovde gde su ubili dva u\u010denika, jedna je bila u srednjoj \u0161koli ako se ne varam i to na prvog godini jer je pre toga zavr\u0161ila osnovnu \u0161kolu. i, Lipaj na\u0161, iz Sirinice koje su prona\u0161li u bunaru. Jedan stariji \u010dovek iz Sirinice, isto ba\u010den tu u istom bunaru. Jedna starija \u017eena, i ona. Sada, njihovi \u010dlanove porodice su te\u0161ko do\u017eiveli sve to. Ja sam rekao jednoj koja je radila u biblioteci, bila je sa mnom u \u0161koli, Lipaj je bio. Njoj ka\u017eem, \u201eZna\u0161 li detalje da mi ispri\u010da\u0161 o tim u\u010denicima?\u201c Odmah su joj krenule suze. Radila je u \u0161kolskoj biblioteci, sada kao profesorka u gimnaziji. Ona odgovara , \u201eIbrahime celog leta su njihove cipele stajale pred \u0161kolom jer niko nije dolazio da ih uzme\u201c. Celo leto. Iako su se svi vratili. Na jednu livadu ako znate. Niko nije mogao da ode i uzme.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Ibrahim Gashi (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, IB= Ibrahim Gashi IG: Ja sam Ibrahim Gashi iz sela Privode. Sada imam 69 godina. Bilo je prole\u0107e a mi smo govorili \u201ekrvavo doba\u201c. Prole\u0107e 1998 godine je mirisalo na krv. Kod nas na Kosovu doba su dolazila krvava kao […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":688,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/655"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=655"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/655\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1307,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/655\/revisions\/1307"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/688"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=655"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=655"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=655"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}