{"id":653,"date":"2020-05-21T07:29:18","date_gmt":"2020-05-21T07:29:18","guid":{"rendered":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/site\/?p=653"},"modified":"2021-08-19T09:01:43","modified_gmt":"2021-08-19T09:01:43","slug":"blerina-muqolli","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/blerina-muqolli\/?lang=sr","title":{"rendered":"Blerina Muqolli"},"content":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text]<\/p>\n\n

[\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e)<\/p>\n

Blerina Muqolli (sagovornik)<\/p>\n

Skracenice: BG=Bjeshka Guri, BM=Blerina Muqolli<\/p>\n

BG: Mo\u017ee\u0161 li ne\u0161to kazati o sebi?<\/p>\n

BM: Da. Onda, ja sam Blerina Muqolli. Dolazim iz Pe\u0107i, srednju i osnovnu \u0161kolu sam zavr\u0161ila u Pe\u0107i, zatim sam nastavila sa studijama na fakultetu \u201cHasan Prishtina\u201d ovde u Pri\u0161tini, na smeru novinarstva na Filolo\u0161kom fakultetu. Radila sam kao novinarka na jednoj televiziji i jednim novinama. Ve\u0107 dve godine i nekoliko meseci sam u organizaciji \u201cTOKA\u201d gde se bavim sa nekoliko razli\u010ditih projekata koji su u vezi sa omladinom i neformalnom edukacijom.<\/p>\n

BG: \u010cega se se\u0107a\u0161 iz rata?<\/p>\n

BM: Kada je rat u pitanju, u stvari ja i porodica nismo do\u017eiveli rat na Kosovu. Rat je za nas bio od momenta kada smo doneli odluku da napustimo Kosovo i da predemo u neku drugu zemlju gde smo se ose\u0107ali sigurnije. Porodica, to jest moji roditelji, ja, i moja mla\u0111a sestra. Ostavili smo svog dedu i baku sa kojima smo \u017eiveli i koji nisu prihvatili da do\u0111u sa nama jer nisu bili spremni da ostave iza sebe ku\u0107u i sve to \u0161to su izgradili godinama koliko su \u017eiveli u Pe\u0107i. Iz tog razloga su nas motivisali da ja sa majkom, ocem i svojom sestrom odem sa Kosova kako bi se ose\u0107ali sigurnije. U stvari mi smo mislili da \u0107emo se ose\u0107ati sigurnije, ali to putovanje od Kosova do \u0160vajcarske, gde nam je bila i namera da odemo, bio je veoma te\u017eak i bila je to kratka ali veoma te\u0161ka borba za sve nas. Ono \u010dega se ja se\u0107am da smo u momentu kada smo odlu\u010dili da napustimo, oti\u0161li smo autobusom, a kao dete ja sam uvek volela da nosim klompe za koje ne znam da li se danas jo\u0161 uvek nose. Koliko ja znam ne. Baka je bila veoma uzbu\u0111ena i nije htela da me pusti da odem bez tih klompi. Mi smo tako zaustavili autobus u poslednjem trenutku, a to je bio autobus na liniji za Ulcinj. Rat samo \u0161to je po\u010deo na Kosovu, ali jo\u0161 uvek ne na veliko, pa smo poku\u0161ali da odemo pre nego je rat po\u010deo, kao \u0161to sam rekla, podstaknuti dedom i bakom, kako bi bili sigurniji. To su upravo bili momenti, kojih se se\u0107am i kada sam bila vrlo emocionalna jer kao dete nisam ni znala da stavljam u opasnost i druge ljude zbog jednog para klompi. Ali baka nije dozvolila da odem bez njih pa mi ih je kupila, i upravo to je jedan trenutak kojeg se dobro se\u0107am. Zatim smo krenuli i stigli u Ulcinj. Se\u0107am se da je tokom putovanja bilo puno zaustavljanja a isto se se\u0107am da su moji roditelji ve\u0107 bili veoma pod stresom. Ja sam imala negde 5 godina i nisam dobro razumela za\u0161to su uznemireni, ko su ti ljudi koji nas zaustavljaju i za\u0161to su ulazili da nas kontroli\u0161u. Bilo je slu\u010dajeva kada su mu\u0161karce silazili iz autobusa a njihovi \u010dlanovi porodice su samo plakali jer nisu mogli ni\u0161ta da urade. Na sre\u0107u, moj otac nije bio jedan od onih koji su trebali izlaziti iz autobusa a da nas ostavi, i danas se \u010dudim tome za\u0161to srpski vojnici nisu odabrali moga tatu da i njega skinu sa autobusa. Koliko je meni poznato, osobe koje su izveli iza autobusa, njih su mislim sve poubijali. Onda smo stigli u Ulcinj, gde smo ostali dva meseca. Stalno smo bili u stresu jer smo ostavili iza sebe druge \u010dlanove porodice. Osim dede i bake, bilo je i drugih na\u0161ih ro\u0111aka za koje nismo znali \u0161ta se sa njima desilo. Zatim, rat je svakog dana postao intenzivniji i pro\u0161irio se na celu teritoriju Kosova. I celo to vreme, se\u0107am se oca, majke, kako su pod stresom slu\u0161ali radio, da poku\u0161avaju da saznaju ko je sve poginuo, da saznaju koga su sve poznavali od onih koji su preminuli, bio je to nepojmljivo veliki stres. Koliko god da smo poku\u0161avali da se ose\u0107amo sigurnim van Kosova, mo\u017eda je to bilo i te\u017ee jer nismo znali \u0161ta se de\u0161ava sa na\u0161im \u010dlanovima porodice koje smo ostavili iza sebe. Do tada to je predstavljalo veliki izazov za nas. Ali, jo\u0161 ve\u0107i izazov je bila odluka, zbog ujaka, starijeg ujaka koji je \u017eiveo u \u0160vajcarskoj i koji je uvek insistirao da i mi odemo za \u0160vajcarsku. Iz Ulcinja smo doneli odluku da odemo za Italiju, a onda iz Italije da odemo za \u0160vajcarsku. Me\u0111utim, to je bilo veoma te\u0161ko jer na\u010din na koji su izbeglice sa Kosova prona\u0161li metod da iz Ulcinja putuju za Italiju je bilo preko nekoliko mre\u017ea, nekoliko osoba koje su izrazile spremnost ako tako mogu da ka\u017eem, da nam pomognu i da nas i mnoge druge prebace u Italiju. Mi smo na\u0161li jednu porodicu, u stvari to je bila srpska porodica, koji su izrazili \u017eelju da nam pomognu. Jednu no\u0107 smo proveli sa tom porodicom. Nije mi bilo jasno, ali znam da moji roditelji nisu spavali cele no\u0107i, jer je to bila jedna opasna mre\u017ea, jer su oni tra\u017eili… normalno da smo trebali da platimo, da mi njima platimo.<\/p>\n

BG: Srpskoj porodici?<\/p>\n

BM: Da, srpskoj porodici. A da nam zatim ta srpska porodica pomogne preko nekoliko drugih osoba, \u0161to mi nije bilo jasno, da pre\u0111emo u Italiju. Ono \u010dega se se\u0107am te no\u0107i je da moji otac i majka nisu spavali ni jednog momenta, zbog te porodice, koliko ja znam, plan je bio da oni prvo dobiju novac, a zatim ne znam da li su imali u planu da nas prebace u Italiju ili ne. Ve\u0107 je bilo nekoliko slu\u010dajeva da su uzeli novac od porodica sa Kosova ali da ih na kraju nisu prebacili iz Ulcinja. \u0160to zna\u010di, bila je to neka vrsta prevare. Na sre\u0107u, moji roditelji nisu prihvatili da im daju novac, ve\u0107 smo doneli odluku i napustili smo to mesto, bez da ka\u017eemo toj porodici, da li je tako bilo po dogovoru to ne znam. Samo znam da smo bili u velikoj opasnosti po nas \u017eivot jer su nam oni vr\u0161ili pritisak da im damo novac, mi smo govorili da smo se predomislili i da ne \u017eelimo da odemo u Italiju. Jo\u0161 jedna no\u0107, to je ta no\u0107 koju smo proveli kod te porodice, u njihovoj ku\u0107i, nas \u010detvoro \u2013 moja porodica sa drugim porodicama, njih je bilo troje bra\u0107e i jedna sestra i majka te dece, oni su bili odrasli ali ako mogu da ih nazovem decom. Bio je to veliki izazov za nas. Pro\u0161li smo tu no\u0107, onda smo se sastali sa nekoliko ro\u0111aka mog oca, oni su imali oko 20-21 godinu i tako\u0111e su oti\u0161li sa Kosova. Oni su isto imali neke svoje prijatelje koji su im pomogli a pomogli su i nama da pre\u0111emo u Italiju. Tako da, do\u0161la je i ta velika no\u0107 koju smo \u010dekali, krenuli smo za Italiju. Me\u0111utim, kada smo krenuli za Italiju, nije nam bilo jasno kako \u0107emo oti\u0107i do tamo sve dok se nismo pribli\u017eili. Kada smo bili blizu mora, to jest kod Jadranskog mora, videli smo da je u pitanju veliki \u010damac to jest barka, \u0161to zna\u010di nije bio u pitanju neki brod, nije bilo ne\u0161to sigurno za plovidbu, to je bilo samo jedno vazduhom napunjeno plovilom kojim smo trebali pre\u0107i preko Jadranskog mora do Italije i to podrazumeva se ilegalnim putem. Bilo nas je 44 osoba u toj maloj barci u kojoj bi se normalno moglo smestiti negde oko 15 do 20 osoba. Jo\u0161 uvek pamtim da je barka bila malo udaljena od same obale pa smo morali da hodamo a onda i malo plivamo kako bi stigli do te barke pa da se popnemo na nju. Moja sestra, imala je negde oko 9 meseci, ni jednu punu godinu nije napunila, bila je jo\u0161 uvek beba, i znam da je po\u010dela da pla\u010de. I kada samo napokon krenuli, tata je mene i moju sestru dr\u017eao u krilu dok su kod majke bile torbe. Ja sam zajedno sa ocem i sestrom, hodala preko vode a iza nas je bila moja majka, a tata se u jednom trenutku okrenuo da vidi gde je mama. Mama je bila na obali, samo \u0161to je napravila nekoliko koraka u vodi, i bila je skroz \u0161okirana, jer je sve to izgledalo kao da potpisujete svoje samoubistvo jer je bilo skoro nemogu\u0107e da zamislite da vi zajedno sa ostalih 40 osoba popnete na tu barku, malu barku od vazduha, i da pre\u0111ete Jadransko more, no\u0107u, ilegalno i da o\u010dekujete da se spasite. Tako da je imala jedan momenat napada panike gde je izgubila svesnost i samo se uko\u010dila i nije mogla ni da se pokrene. Onda smo morali da se vratimo po nju. Ostali su se svi ve\u0107 popeli na ovu barku. Tata se morao vratiti sa sestrom i samnom u svom krilu, da nekako povrati moju mamu, da je probudi iz napada panike, iz tog transa u kom se nalazila, hajde nastavi jer moramo da krenemo odmah, samo nas \u010deka 40 drugih osoba, ako odmah ne krenemo krenu\u0107e bez nas i osta\u0107emo u Ulcinju.<\/p>\n

BG: Ali za\u0161to, koji je to bio razlog \u0161to niste hteli da ostanete u Ulcinju?<\/p>\n

BM: Da. zato \u0161to mamini ro\u0111aci nisu bili u Ulcinju. Mi vi\u0161e nismo imali novca kako bi ostali dalje u Ulcinju jer smo morali da pla\u0107amo neku kiriju tu gde smo boravili. Mi smo tu proveli skoro dva meseca i nestalo nam je novca da bilo \u0161ta pla\u0107amo. Nismo imali gde da boravimo, gde da provedemo no\u0107, niti \u010dime da se hranimo. Zato, morali smo da odemo za \u0160vajcarsku, kod ujaka, kao najbli\u017ee mesto gde smo imali nekog svog i gde nismo morali da pla\u0107amo, a jednostavno vi\u0161e nismo imali novca da bilo \u0161ta platimo. Moji roditelji vi\u0161e nisu imali \u0161ta da daju. Sve sto su imali, su \u010duvali kako bi nekom platili da nam pomognu da se prebacimo do \u0160vajcarske, da ne moramo vi\u0161e da pla\u0107amo, makar za spavanje i boravak. To su bili razlozi koji su nas primorali da moramo da napustimo Ulcinj. Normalno, nije bilo lako \u017eiveti u Ulcinju. Ishrana uop\u0161te nije bila laka, jer nikog nismo poznavali. Mi znamo kako je kada negde odete kao gost na nedelju dana ili bilo gde drugde, te\u0161ko je pritom se adaptirati, a ne da negde ostanete dva meseca a da znate da su vam svi \u010dlanovi porodice u ratu. Bilo je veoma te\u0161ko, dakle, imate tada neku emotivnu potrebu da odete kod \u010dlanova svoje porodice koji su bili najbli\u017ei u \u0160vajcarskoj. Dakle, to je bio glavni razlog zbog kojeg su se roditelji u jednom trenutku odlu\u010dili da napustimo Ulcinj. I da nastavim sa pri\u010dom, kada smo se vratili, to jest kada se tata vratio, poku\u0161ao je da povrati mamu. Mama, bio je to dodatni problem, nije znala dobro da pliva, pa je bilo izuzetno naporno dok se nismo popeli na tu gumenu barku, jer smo tada bili i poslednji koji su se popeli, bili smo na samom kraju, seli smo na samom kraju barke. Tada, moja devetomese\u010dna sestra, ja sa nekih svojih 5 godina, mama, tata, plus torbe, plus na samom kraju, i negde 40 drugih osoba koji su se smestili u toj barci. U momentu kada je barka krenula, pod pritiskom vazduha, prednji deo barke je bio podignut, a zadnji deo je potonuo, mi smo bili na kraju, ulazila je i voda unutra, i to zbog velike te\u017eine i velikog broja ljudi na barci… voda je ulazila celo vreme dok smo plovili preko Jadranskog mora i to no\u0107u, sa drugih 40 osoba. Tako smo nekako krenuli. Ne\u010dega \u0161to se isto tako dosta dobro se\u0107am i \u0161to mi se urezalo u pam\u0107enje, ne znam za\u0161to jer sam bila veoma mala, a to je da sam se celo vreme molila. Ne znam ko mi je kazao tu molitvu, ne znam ko mi je kazao da postoji Bog koji mo\u017eda mo\u017ee da nam pomogne, samo znam da sam se skoro celo vreme molila: \u201eO Gospode, spasi mene, mamu, tatu, moju sestru, i sve ove ljude koji se nalaze na ovoj barci\u201c. To zna\u010di da se uveliko molila od trenutka kada smo krenuli, sve dok nismo stigli u Bari, u Italiju. I svi su ljudi zatim pominjali… ovoga se ja ne se\u0107am… ali znam da mi je majka govorila, da su svi rekli da su nas molitve ovog malog deteta, a mislili su na mene a ponovo navodim ne znam ni sama kako sam krenula da se molim, ona nas je tim molitvama spasila, jer sam se molila svim srcem, kao dete ali sam shvatila u kakvoj se opasnosti nalazimo tokom celog vremena dok smo na moru, na tako malom mestu, gde je voda ve\u0107 krenula da ulazi unutra. Onda se se\u0107am da je bila no\u0107, ilegalno smo prelazili, i prelaz Ulcinj-Italija. Jo\u0161 ne\u010dega se se\u0107am,a to je dolazak jednog helikoptera sa Italijanima… ne znam… kako god… koji su uklju\u010dili svetla prema nama i pratili su na\u0161u barku gde da smo se kretali. Se\u0107am se te osobe koja je upravljala barkom, govorio nam je da se sagnemo, da ne gledamo, kao da nismo tu, i da nekako poku\u0161amo da se skrivamo. Nisam sigurna za\u0161to je to bilo tako i ko su bili ti ljudi, znam da se onda helikopter udaljio i mi smo nastavili sa svojim putovanjem. Ponovo ka\u017eem, razlog kako smo mi stigli do Italije, sa svim pomenutim izazovima po sredini mora, upravo je jedno \u010dudo koje jo\u0161 uvek meni nije jasno kako smo uspeli sve da pre\u017eivimo. Onda, kada smo stigli u Italiju mi smo tada u stvari pro\u0161li samo polovinu puta, jer je pred nama bio put Italija – \u0160vajcarska. Zatim smo oti\u0161li za Rim. Onda iz Rima, preko planina, nisam sigurna kojim putem, znam samo da je bilo preko planina i da smo pre\u0161li u \u0160vajcarsku.<\/p>\n

BG: Da li je i to bio ilegalni prelazak?<\/p>\n

BM: Svakako. Sva ova pomenuta putovanja su bila ilegalna. I kada smo stigli u Rim a toga se dobro se\u0107am, bili smo u jednom autobusu gde sam ja bila veoma bolesna u stomaku, imala sam 5 godina, nima jela nisam pila, bila sam bosa, a nismo imali nikakvu hranu. Koliko se se\u0107am bila sam otrovana i imala sam dijareju. Bilo je ekstremno te\u0161ko za moje roditelje jer nije bilo nikakvog mesta gde smo mogli da stajemo da se presvu\u010demo ili da pojedemo ne\u0161to, da se odmorimo ili bilo \u0161ta drugo. Sve \u0161to sam znala je da je tata imao jednu osobu koja je trebala da nam pomogne da pre\u0111emo iz Rima za \u0160vajcarsku. Ta osoba je bila taksista … toga se tako\u0111e se\u0107am… i da smo prelazili preko planina. Preko planina put je trajao dva dana, dve no\u0107i, znam da smo svi bili veoma umorni, ote\u017eano smo se kretali, bez dovoljno hrane, nismo znali ni u kom pravcu ni gde idemo, i bilo je veoma te\u0161ko.<\/p>\n

BG: Da li ste hodali?<\/p>\n

BM: Da, hodali smo planinom. Sve \u0161to smo uradili je: u\u0161li smo u jedan taksi, ja, moji roditelji, sestra, i ako ne gre\u0161im jo\u0161 jedna ili dve osobe. Mislili smo prvobitno da \u0107e nas taksista prebaciti kolima. Ali u jednom momentu, doneo nas je do jednog planinskog puta i zatim je rekao: \u201eodavde nastavljamo hodaju\u0107i\u201c. Odatle smo nastavili hodanjem. Zna\u010di od tog mesta smo krenuli da hodamo, da tr\u010dimo, ali da vodimo ra\u010duna da ne galamimo. I jo\u0161 jednu stvar koju znam a to je da je moja sestra kao beba, vrlo mala, stara samo 9 meseci, na sre\u0107u kako majka govori ne znamo kako niti za\u0161to ali nije plakala kao dete. Ako bi ona plakala, nas bi \u010duli, pa bi onda mogli da nas otkriju bilo italijanska policija ili neko drugi, jer smo ilegalno prelazili preko planine, a tada su mogli da nas vrate jer smo bili izbeglice. Ali tu smo tako\u0111e imali dosta sre\u0107e da je sestra kao dete bila veoma mirna, a posebno tokom tog perioda celo je vreme \u0107utala. Nekoliko puta bi i tata zastajao i proveravao dali uop\u0161te di\u0161e, jer je dosta stiskao iz straha da ne krene da pla\u010de i napravi buku, jer je bilo prilika kada se pla\u0161io da je nije ubio stiskanjem na usta da bi je spre\u010dio da pla\u010de, pa je proveravao da li jo\u0161 uvek di\u0161e. Kroz takvu smo realnost prolazili, takva de\u0161avanja, da smo samo proveravali jedn drugo da li smo jo\u0161 uvek \u017eivi, dali smo u stanju da hodamo ili ne. Znam da je tata toliko bio van sebe da je pertle od svojih patika nosio na vratu, i celu planinu je prelazio sa patikama na vratu jer nije imamo ni vremena da stane i da ih zave\u017ee. I to me je stvarno poga\u0111alo za nas kada mislimo o tome kako smo pro\u0161li tu planinu a da nismo bili ni svesni da li smo obukli patike ili nismo. Bila je to stvarno veoma te\u0161ka realnost. Celo to vreme dok smo bili u planini, kada smo spavali u planini, dva dana nismo ni pili ni jeli, bilo je veoma te\u0161ko. To zna\u010di da smo isto tako i spavali u planini, i svo vreme provodili u planini. Onda smo pre\u0161li u \u0160vajcarsku. U \u0160vajcarskoj je prvo bio jedan tatin prijatelj koji nas je tu sa\u010dekao. Sa njim smo prethodno kontaktirali, on je iza\u0161ao da nas sa\u010deka. Onda smo kontaktirali sa mojim ujakom, ujak je tu stigao, i tu znam da je do\u0161lo do velikog olak\u0161anja, i nismo mogli da verujemo da smo pro\u0161li kroz sve to \u0161to smo pro\u0161li. Tada je do\u0161ao ujak da nas pokupi, zatim smo oti\u0161li u dom moga ujaka, i normalno, oni su \u017eiveli jednim normalnim \u017eivotom. Za mene kao deteta bilo je veoma \u010dudno, jer ve\u0107 nekoliko meseci nisam normalno \u017eivela, da \u017eivim bez ikakvog stresa, da ne vidim svoje roditelje sa radijom u rukama, da tata nije non-stop zvao svoje roditelje, ili da je majka stalno proveravala da li je njena porodica \u017eiva, da proverava da li su se spasili, da li su pre\u017eiveli jedan dan posle drugog, ili od jednog momenta do drugog. I tamo, ljudi ovde normalno \u017eive, mirni ljudi. I dosta sam se \u010dudila, kada sam videla ljude bez stresa i koliko pamtim bilo je nekakvog olak\u0161anja kao kada se ekstremno umorni a da onda nastupa stanje mirovanja. To je bio ose\u0107aj kojeg se veoma dobro se\u0107am kao dete, da sam se okupala \u010dim smo stigli u kucu mog ujaka, da sam jela i da sam se odmah uspavala. Samo sam govorila da li ima ljudi koji normalno \u017eive i koji ne moraju da be\u017ee od svoje kuce jer nisam znala za\u0161to sam pobegla, niti sam razumela za\u0161to sam tada kao dete morala da pobegnem.<\/p>\n

BG: Hvala vam.[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row]<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

[vc_row wrap_container=”yes” section_text_color=”light” text_align=”justify”][vc_column][vc_column_text] [\/vc_column_text][vc_column_text]Bjeshka Guri (osoba koja intervjui\u0161e) Blerina Muqolli (sagovornik) Skracenice: BG=Bjeshka Guri, BM=Blerina Muqolli BG: Mo\u017ee\u0161 li ne\u0161to kazati o sebi? BM: Da. Onda, ja sam Blerina Muqolli. Dolazim iz Pe\u0107i, srednju i osnovnu \u0161kolu sam zavr\u0161ila u Pe\u0107i, zatim sam nastavila sa studijama na fakultetu \u201cHasan Prishtina\u201d ovde u Pri\u0161tini, na […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":682,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/653"}],"collection":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=653"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/653\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1315,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/653\/revisions\/1315"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media\/682"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=653"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=653"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/museumofrefugees-ks.org\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=653"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}